lupus-istina.com

[mat]

Kako smo i sumnjali obistinili su se najcrnji scenariji:
-SDP Bih ponovo je kandidirao Komsica za hrvatskog clana Predsjedistva bih.Ponovo ce pokusati sa bosnjackim glasovima izabrat svog Hrvata!
-Tri srpske stranke na celu sa Dodikovom takodje su za Potpredsjednika RS ispred hrvatskog naroda kandidirale svog tzv Hrvata prof EMILA VLAJKIJA, koji se proslavio tvrdeci da su srebrnicki pokolj izmslili Amerikanci da omoguce Hrvatima Oluju i protjerivanje Srba iz Krajine!!!!
-Hrvatske stranke ne nastupaju u koaliciji, nego posve odvojeno disperzirajuci glasove na vise kandidata. Na koncu to je demokratsko pravo Hrvata da imaju vise kandidata, ALI BIRACI MORAJU GLASOVATI SAMO ZA JEDNOG!

Prema procijenama za federaciju i RS ce nam da se ophrvemo drugima sto su zinuli i na ovo molo pozicije koja nam pripada, nedostajati po 20 000 glasova!
JEDINI NACIN JE DA SE NASI LJUDI IZVAN BIH REGISTRIRAJU ZA IZBORE i glasujuci postom to spriječe!!!!!!!

[leda]

Mate, spremam se ona tvoja uputstva o mogucnostima glasovanja proshiriti po nekim forumima... ima li tu kakvih IZMJENA?

A u medjuvremenu... Bogu hvala, ipak neki - kao i ti - ne spavaju...


Četvrtak, 24 Lipanj 2010

pozivamo vas na HIZ-ovu tribinu

STRADANJA HRVATA U II. SVJETSKOM RATU I PORAĆU U BiH (1)
koju organiziramo u srijedu 30. lipnja 2010. godine u 19 sati

u Galeriji kraljice Katarine u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače u Mostaru

Na tribini će govoriti:

· Dr. sc. fra Robert Jolić: Kratki presjek stradanja hercegovačkih franjevaca u Drugom svjetskom ratu i poraću

· Stanislav Vukorep: Stradanje svećenika i pučanstva istočne Hercegovine u Drugom svjetskom ratu i poraću

· Stojan Miloš: Žrtve Drugog svjetskog rata i poraća SredišnjeBosne s posebnim osvrtom na Travnik

· Dr. sc. don Ivo Balukčić: Stradanje Hrvata odžačko-modričkog kraja u Drugom svjetskom ratu i poraću

Tribina HIZ-a u BiH o temi Stradanja Hrvata u II. svjetskom ratu i poraću

Petak, 02 Srpanj 2010

U srijedu 30. lipnja 2010. godine u 19 sati u Galeriji kraljice Katarine u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače u Mostaru održana je tribina Hrvatskog intelektualnog zbora u BiH o temi Stradanja Hrvata u II. svjetskom ratu i poraću u BiH (1).

Na tribini su govorili:

- Dr. sc. fra Robert Jolić: Kratki presjek stradanja hercegovačkih franjevaca u Drugom svjetskom ratu i poraću

- Stanislav Vukorep: Stradanje svećenika i pučanstva istočne Hercegovine u Drugom svjetskom ratu i poraću

- Stojan Miloš: Žrtve Drugog svjetskog rata i poraća SredišnjeBosne s posebnim osvrtom na Travnik

- Dr. sc. don Ivo Balukčić: Stradanje Hrvata odžačko-modričkog kraja u Drugom svjetskom ratu i poraću

Tribina je rezultirala zaključcima koje su svi nazočni prihvatili.

Ovdje objavljujemo zaključke tribine, a nastavit ćemo objavljivati i izlaganja svih uvodničara.

Pozivajući se na Opću deklaraciju o pravima čovjeka UN-a usvojenu i proglašenu na Općoj skupštini UN-a, 10. prosinca 1948., kojom je utvrđeno: svakome pripadaju sva prava i slobode utvrđene u ovoj Deklaraciji bez ikakve razlike glede rase, boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja; zabrana mučenja ili okrutnog, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja; pravo svakoga da ga se svugdje pred zakonom priznaje kao osobu; svatko je jednak pred zakonom i ima pravo na jednaku pravnu zaštitu, bez ikakve diskriminacije; pravo na pravično i javno saslušanje od strane neovisnog i nepristranog suda; pravo optuženog za kazneno djelo da ga se smatra nevinim dok se njegova krivnja zakonski ne utvrdi u javnom postupku u kojemu su mu pružena sva jamstva za obranu, te druga prava utvrđen a u ovoj Deklaraciji;

Pozivajući se na Rezoluciju 1096 o mjerama uklanjanja naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava, usvojenu na Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe 27. lipnja 1996., kojom je Parlamentarna skupština pozvala zemlje Srednje i Istočne Europe da osude teška kršenja ljudskih prava od strane i za vrijeme totalitarnih komunističkih režima u njima, javno izraze žaljenje zbog toga, jasno se ograde od tih zločina, te poduzmu mjere na uklanjanju naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava;

Pozivajući se na Rezoluciju 1481 Parlamentarne skupštine Vijeća Europe od 25. siječnja 2006. o međunarodnoj osudi zločina totalitarističkih komunističkih poredaka (režima); kojom Parlamentarna skupština odlučno osuđuje teška kršenja ljudskih prava počinjena od strane totalitarnih komunističkih režima te izražava suosjećanje, razumijevanje i priznanje za žrtve tih zločina; Skupština vjeruje da žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima koje su još žive, ili njihove obitelji, zaslužuju suosjećanje, razumijevanje i priznavanje njihovih patnji i kojom Skupština poziva sve komunističke i post-komunističke stranke u svojim državama članicama, koje to još nisu učinile, da ponovno ocijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, da se jasno distanciraju od zločina totalitarnih komunističkih režima te da ih potpuno jasno osude;

Pozivajući se na Rezolucija o europskoj savjesti i totalitarizmu prihvaćenu u Europskom parlamentu 30. ožujka 2009., s nadnevkom od 2. travnja 2009., kojom Europski parlament izražava poštovanje svim žrtvama totalitarnih i nedemokratskih režima u Europi; naglašava važnost zadržavanja uspomena iz prošlosti, jer ne može biti pomirbe bez istine i sjećanja; poziva na jačanje postojećih relevantnih financijskih instrumenata s ciljem pružanja podrške za profesionalno povijesno istraživanje o pitanjima gore navedenim i kojom poziva na proglašenje 23. kolovoza kao Europskog Dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, da se komemorira s dostojanstvom i nepristranošću;

Pozivajući se na Rezoluciju Doma naroda Parlamenta Federacije BiH o osudi totalitarnih režima iz 2006. (Sl. n. FBiH, br. 44/06)., kojom je Dom naroda osudio masovno kršenje ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima i izrazio sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina, te pozivao Parlamentarnu skupštinu Bosne i Hercegovine i županijske/kantonalne skupštine da to isto učine, i poduzmu konkretne mjere na uklanjanju naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava, jer se Bosna i Hercegovina koja je sada članica Vijeća Europe, zauzima se za zaštitu ljudskih prava i vladavinu prava kao osnovnih vrijednosti;

Imajući u vidu da je Bosna i Hercegovina potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju s Europskom Unijom 2008. dobila i pravnu obvezu da svoje zakonodavstvo uskladi s europskim pravnim stečevinama i relevantnim međunarodnim pravom, a što je uvjet za pristupanje članstvu u Europskoj uniji;

Uzevši u obzir, konstatirajući, te imajući na umu sve prethodno spomenuto, na tribini Hrvatskog intelektualnog zbora u Bosni i Hercegovini pod nazivom „STRADANJA HRVATA U II. SVJETSKOM RATU I PORAĆU U BIH (1)“ održanoj 30. lipnja 2010. u Mostaru, nakon uvodnih izlaganja i obavljene rasprave, usvojeni su sljedeći

Z A K LJ U Č C I



1. Pozivamo Parlamentarnu skupštinu Bosne i Hercegovine na donošenje: Rezolucije o osudi zločina totalitarnih komunističkih režima; Zakona o pronalaženju, obilježavanju i održavanju grobova žrtava komunističkih zločina; utvrđivanje zakonodavnog okvira za lustraciju, rehabilitaciju, restituciju, te otvaranje arhiva u svrhu znanstvenog, stručnog i objektivnog istraživanja i vrednovanja ovih pitanja.



2. Tražimo od Zastupničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine i Narodne skupštine Republike Srpske donošenje Rezolucije o osudi zločina totalitarnih komunističkih režima.



3. Zahtijevamo od mjerodavnih tijela županija/kantona, kao i entiteta, utvrđivanje zakonodavnog okvira (zakon o grobljima) kojim će omogućiti pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina;



4. Tražimo od općinskih i gradskih vijeća, da sukladno svojim ovlastima, donesu potrebne odluke i imenuju mjerodavna povjerenstva za pronalaženje, obilježavanje, uređivanje i održavanje grobišta iz II. svjetskog rata i poraća i komunističkog sustava, jer je ovo pitanje u nadležnosti lokalne vlasti i nije neophodno čekati mijenjanje zakonodavnog okvira, ako za to postoji politička volja lokalne vlasti.

HRVATSKI INTELEKTUALNI ZBOR U BOSNI I HERCEGOVINI





Izlaganje dr. sc. Mile Lasića na tribini Stradanja Hrvata u II. svjetskom ratu i poraću u BiH
Petak, 02 Srpanj 2010

Doc. dr. sc. Mile Lasić, predsjednik HIZ-a BiH

STVARANJE ZAKONODAVNOG OKVIRA ZA DEKOMUNIZACIJU

Dragi sudionici i posjetitelji ove Tribine, dame i gospodo,

Na samom početku ove Tribine, dopustite mi nekoliko riječi o tome: Zašto ovakav naziv tribine: „Stradanja hrvata u II. svjetskom ratu i poraću u BiH (1)“?

Ova Tribina zamišljena je kao jedna u nizu tribina Hrvatskog intelektualnog zbora u BiH, sa istom i sličnom tematikom. Te tribine, u idućem razdoblju, želimo organizirati na cijelom prostoru BiH i s temama zastupljenim s cijelog prostora BiH. Zato smo je i označili brojem 1. Ova tema ima više svojih segmenata od kojih bih izdvojio četiri:

1. Stradanja Hrvata i ostalih u Drugom svjetskom ratu i poraću, koja nazivamo zbirnim imenom Bleiburg i Križni put,

2. Skrivena grobišta (masovna i pojedinačna) na prostoru BiH,

3. Stradanja u komunističkom sustavu – politička suđenja, zatvaranja, mučenja, likvidacije u Domovini i inozemstvu,

4. Lustracija, rehabilitacija, restitucija u bosanskohercegovačkom društvu i dr.

Tema je vrlo aktualna, i daj Bože da ne bude toliko aktualna koliko je bila sustavno prešućivana. Želimo da i Bosna i Hercegovina, poput drugih zemalja u okruženju, ovo pitanje riješi na sustavan i zakonski način. Slovenija to sustavno radi već 20 godina, Srbija od prije dvije godine, Hrvatska, nakon 10 godina šutnje, ponovo ima Nacrt Zakona u saborskoj proceduri.

O ovoj temi se nije smjelo govoriti u prošlom komunističkom sustavu, ona je sustavno prešućivana i nije imala pravo javnosti. Tek demokratskim promjenama 90-tih godina prošlog stoljeća o njoj se počinje stidljivo govoriti u javnom životu, a zastupljena je i kod nekih autora. Posljednjih godina bilježimo i aktivnost raznih udruga o ovoj temu. Ova tema od prije godinu dana službeno je zastupljena i kod pojedinih općina (Široki Brijeg, Ljubuški, a postoji interes i drugih općina – Čitluk, Stolac, Čapljina, Neum, Travnik i dr. da krenu tim putem) tj. da na sustavan način riješe ovu problematiku.

Slovenski primjer može biti uzor bh vlastima kako se jedna ozbiljna, narodna, demokratska i proeuropska vlast treba jednako odnositi prema svim žrtvama vlastitog naroda u povijesti. No, dogodilo se ono što je i bilo za očekivati od današnjih političara, jednako i vladajućih i oporbenih, - bio je to, biblijski rečeno, glas vapijućih u pustinji.

Kojim se međunarodnim deklaracijama i rezolucijama bh vlast ruga?

Navest ću nekoliko međunarodnih rezolucija i deklaracija, ali i deklaraciju Doma naroda Parlamenta Federacije BiH, koje današnji političari izravno krše i zapravo ih ismijavaju primjenjujući licemjerna dvostruka mjerila prema žrtvama totalitarnih režima.

Prvo, „Opća deklaracija o pravima čovjeka UN-a“ usvojena i proglašena na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda, 10. prosinca 1948.:

(Članak 2.) Svakome pripadaju sva prava i slobode utvrđene u ovoj Deklaraciji bez ikakve razlike glede rase, boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja.

(Članak 5.) Nitko ne smije biti podvrgnut mučenju ili okrutnom, nečovječnom ili ponižavajućem postupku ili kazni.

(Članak 6.) Svatko ima pravo da ga se svugdje pred zakonom priznaje kao osobu.

(Članak 7.) Svi su pred zakonom jednaki i svi imaju pravo na jednaku pravnu zaštitu, bez ikakve diskriminacije.

(Članak 10.) Svatko ima potpuno isto pravo na pravično i javno saslušanje od strane neovisnog i nepristranog suda

(Članak 11.) Svatko optužen za kazneno djelo ima pravo da ga se smatra nevinim dok se njegova krivnja zakonski ne utvrdi u javnom postupku u kojemu su mu pružena sva jamstva za obranu.

Opća deklaracija lijepo normira prava čovjeka, ali žrtve o kojima govorimo nisu imale niti pravo na život.

Drugo, Rezolucija 1481 (2006.) Skupštine Vijeća Europe „Potreba za međunarodnom osudom zločina totalitarnih komunističkih režima":

(Članak 5.) Nakon pada totalitarnih komunističkih režima u Srednjoj i Istočnoj Europi, nije u svim slučajevima uslijedila međunarodna istraga njihovih zločina. Štoviše, međunarodna zajednica nije sudila počiniteljima tih zločina, kao što je učinila s užasnim zločinima nacional-socijalizma (nacizma).

(Članak 6.) Zbog toga je svijest javnosti o zločinima totalitarnih komunističkih režima jako slaba. Komunističke stranke (ili njihovi nekadašnji članovi, op. T.V.) su legalne i aktivne u nekim zemljama.

(Članak 8.) Štoviše, Skupština vjeruje da žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima koje su još žive, ili njihove obitelji, zaslužuju suosjećanje, razumijevanje i priznavanje njihovih patnji.

(Članak 12.) Zbog toga, Parlamentarna skupština odlučno osuđuje teška kršenja ljudskih prava počinjena od strane totalitarnih komunističkih režima te izražava suosjećanje, razumijevanje i priznanje za žrtve tih zločina.

(Članak 13.) Nadalje, ona poziva sve komunističke i post-komunističke stranke u svojim državama članicama, koje to još nisu učinile, da ponovno ocijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, da se jasno distanciraju od zločina totalitarnih komunističkih režima te da ih potpuno jasno osude.

Treće, „Rezolucija o europskoj savjesti i totalitarizmu" prihvaćena 30. ožujka 2009., nadnevka 2. travnja 2009., u Europskom parlamentu:

(Članak. 1.) Izražava poštovanje svim žrtvama totalitarnih i nedemokratskih režima u Europi.

(Članak 3.) Naglašava važnost zadržavanja uspomena iz prošlosti, jer ne može biti pomirbe bez istine i sjećanja.

(Članak 14.) Poziva na jačanje postojećih relevantnih financijskih instrumenata s ciljem pružanja podrške za profesionalno povijesno istraživanje o pitanjima gore navedenim.

(Članak 15.) Poziva na proglašenje 23. kolovoza kao Europskog Dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, da se komemorira s dostojanstvom i nepristranošću.

Četvrto, svakako treba spomenuti i „Rezoluciju o mjerama uklanjanja naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava„ br. 1096 (1996.) (kao i Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990. godine, prihvaćenu na sjednici Sabora 30. lipnja 2006.).

Peto, „Rezoluciju o osudi zločina totalitarnih komunističkih režima“ Doma naroda Parlamenta Federacije BiH od 25. srpnja 2006. (Sl. n. FBiH, br. 44/06 od 9. 8. 2006.). Rezolucija se izravno poziva na odredbe prethodnih rezolucija, a spomenut ćemo samo neke njezine odredbe: točku 8.:

(Točka 8.) Dom naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine poziva Parlamentarnu skupštinu Bosne i Hercegovine i županijske skupštine za takvu raspravu, a Bosna i Hercegovina koja je sada članica Vijeća Europe zauzima se za zaštitu ljudskih prava i vladavinu prava kao osnovnih vrijednosti.

(Točka 9.) Zbog toga, Dom naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine snažno osuđuje masovno kršenje ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima i izražava sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina.

(Točka 10.) Dom naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, također, poziva sve komunističke ili post-komunističke partije da, ako to do sada nisu učinile, ponovo procijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina počinjenih od strane totalitarnih komunističkih režima i da ih osude bez ikakvih nejasnoća.

(Točka 11.) Dom naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine vjeruje da će ova jasna pozicija međunarodne zajednice omogućiti daljnje pomirenje. Dapače, da će moguće ohrabriti povjesničare da nastave svoja istraživanja usmjerena prema određivanju i objektivnoj provjeri toga što se dogodilo.

Što danas imamo?

Umjesto postupanja po navedenim relevantnim rezolucijama i deklaracijama, u praksi možemo čuti govor istrošenih političara o „razumljivoj" osveti. Svatko bi se normalan upitao: Koji su motivi i razlozi tvom dvoličnom stavu prema žrtvama totalitarnih režima? Zašto se prema ikonografiji, simbolima i povijesnim osobama – nositeljima, nalogodavcima, počiniteljima zločina pravi tako velika, nepremostiva razlika? Zašto su se komunistički zločini prikrivali i prikrivaju, zašto je bilo zabranjeno o njima pisati, raspitivati se, zašto se i danas onemogućava njihovo istraživanje? Po kojim se to znanstvenim kriterijima ili objavljenim znanstvenim djelima ili potrebnim pedagoškim kvalifikacijama, pozivaju bivši istrošeni političari da drže sate povijesti u školama? Kojim se pravom namećete učenicima i njihovim roditeljima da i o povijesnim (kontroverznim) temama govori javna osoba iz vlastitog ne znanstvenog nego političkog diskursa? Kako se društvo namjerava boriti protiv sve rasprostranjenijeg nasilja među mladima i djecom, ako im se "autoritativno" poručuje kako je osveta (prošla, sadašnja, buduća) razumljiv i opravdan način ponašanja?

Trebalo je čekati 20 godina da jedan predsjednik Hrvatske ode na Bleiburško polje. Nema ništa epskog u posjetu Ive Josipovića Teznom i Bleiburgu, i nikakav kopernikanski obrat se nije dogodio koliko god ljudski i normalno bilo to iskreno željeti i u to vjerovati. Radi se vjerojatno ponajprije o promjeni političke taktike, nakon što se na saborskim klupama prošli tjedan u prvom čitanju pojavio Zakon o pronalaženju, obilježavanju i održavanju grobova žrtava komunističkih zločina.

Tko je od nas čuo za Jadovno i kakvu poruku predsjednik Josipović šalje s tog mjesta. Hrvoje Hitrec predsjednik Hrvatskog kulturnog vijeća Hrvatske u svom napisu „Jadovno ili nova krivotvorina“ kaže: „Vrlo jednostavno i površno rečeno, cilj suvremenoga hoda po stratištima godine Gospodnje 2010. jest da Jadovno zamijeni Jazovku, da se Jasenovcu vrati status što ga je imao u bivšoj Jugoslaviji, a da se Bleiburg relativizira. Koliko god je i meni samom već teško uvijek ponovno pisati o tužnoj povijesti dvadesetoga stoljeća, aktualna licemjerna parada po grobištima sili me tumačiti što se doista zbiva. A događa se ovo: pod firmom posjeta svim stratištima, promovira se infantilna simetrija sa svrhom oživljavanja hipoteke hrvatskom narodu – hipoteke koja ne postoji, ali koju treba uskrsnuti da bi se njome opteretio i novi naraštaj Hrvata. Scenarij je očit: svi ljudi koji su ubijeni u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske imaju svoje narodno ime: Romi, Srbi, Židovi. Svi oni ljudi koje su ubili komunisti u istom tom ratnom razdoblju, po svršetku rata i za cijelo vrijeme trajanja komunističke Jugoslavije nemaju narodno ime. Oni su jednostavno fašisti (ili poslije nacionalisti) prije svega zato da bi se izbjegla istina o genocidu nad Hrvatima, da bi se ideološkim nazivom zamijenilo hrvatsko ime, da se žrtve nakon što su lišene života liše i narodnosti.“

Prije dvije večeri na Dnevniku 3 HRT-a vidjeli smo prilog iz Gornje Kustošije u Zagrebu gdje je pronađena još jedna masovna grobnica u kojoj su posmrtni ostaci vojnika NDH i civil ubijenih nakon Drugog svjetskog rata (16 vojnika i jedan vozač kako svjedoči živući svjedok). I opet sve neslužbeno i sve u organizaciji jedne nevladine udruge.

U Srbiji je nedavno (sredinom 2009.) osnovana Državna komisija za tajne grobnice ubijenih poslije rujna 1944. sa zadaćom da evidentira broj osoba stradalih u poslijeratnim čistkama, kao i da obilježi masovne tajne grobnice u kojima počivaju ostaci likvidiranih, i da o svemu tome napravi detaljno izvješće Vladi Srbije koja je utemeljitelj ovog tijela. Komisija je nakon konstituiranja počela s radom krajem 2009. Najprije je konzultirala iskustva slovenske Državne komisije za tajne grobnice, koja ima već gotovo dvadesetogodišnje iskustvo u ovom poslu, i težila je preuzeti njezinu metodologiju rada po kojoj su u Sloveniji već evidentirali više od 600 grobnica, gdje je više desetina tisuća osoba stradalo, a veliki broj osoba su i ekshumirali. U Srbiji je dosad evidentirano više od 150 lokacija koje se provjeravaju, u nekim slučajevima dosta se odmaklo u istrazi. Evidentirano je na desetke tisuća osoba (popis nije završen), a na temelju dojava mnogih svjedoka locirano je dosta lokacija. U nekim slučajevima priprema se ekshumacija.

U BiH aktivnosti na rasvjetljavanju ovih pitanja su najviše izostale. Nemamo nikakvih aktivnosti na državnoj, entitetskoj i županijskoj razini. Ne znamo ni približan broj masovnih stratišta, kao niti broj stradalih u BiH. U proteklih godinu dana bilježimo, hvale vrijedne, aktivnosti nekih općina (Široki Brijeg, Ljubuški, i dr.) koje na sustavan način prilaze ovim problemima.

Zašto nam se sve ovo događa?

Zato što je, u kontekstu sukoba i događanja devedesetih godina prošlog stoljeća, došlo do srastanja političkih i sigurnosnih struktura komunističkog režima u novi aparat, te je proces suočavanja s autoritarnim naslijeđem i procesi koji su bili očekivani (rehabilitacije, lustracije, otvaranje arhiva i restitucije na teritoriju bivše Jugoslavije) gurnuti u stranu, prilično sporo vođeni ili ponegdje potpuno izostali (osobito u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i Makedoniji). Odgovor je svakako u političkoj volji i prioritetima koje su političke elite u pojedinim republikama kasnije državama odredile.

A nove okolnosti su, osim jezivih slika Hude Jame, koje su se prošle godine usjekle u mozak svakom onom tko ih je vidio, i vrlo gledana serija Antuna Vrdoljaka o Josipu Brozu Titu. Dio istine došao je konačno do najšire hrvatske i bh javnosti i zbog upornog zalaganja Katoličke Crkve (pozivi Komisija Pravda i mir Hrvatske, BiH i Slovenije iz 2008. o osudi zločina na kraju i neposredno nakon Drugog svjetskog rata), ali vjerojatno i pod jačim pritiskom vanjskih čimbenika. Naime, na Zapadu postoje utjecajni krugovi i zemlje koje ne mogu s blagonaklonošću gledati na BiH i druge postkomunističke zemlje, kao zemlje čije vladajuće elite temelje svoj svjetonazor na komunističkim krivotvorinama, i pri tome svako malo uzdižu lik i djelo komunističkog diktatora. (U tom smislu vrijedi izdvojiti njemački primjer u kojoj se već neko vrijeme sudi bivše pripadnike jugoslavenskih tajnih službi za politička ubojstva počinjena na njezinom tlu.)

Nakon izlaganja uvodničara ove Tribine i obavljene rasprave, želimo utvrđene Zaključke prezentirati mjerodavnim državnim, entitetskim, županijskim, gradskim i općinskim institucijama i svekolikoj javnosti, sa željom da donošenjem odgovarajućih zakona i drugih propisa i imenovanjem mjerodavnih povjerenstava, rasvijetle navedene događaje i probleme uz njih, na što ih obvezuju europske pravne stečevine i međunarodno pravo.

Ne želimo više da ovo pitanje bude stvar pojedinaca, pojedinih udruga ili nakoliko općina u BiH. Ovo pitanje, na cjelovit i sustavan način, trebaju riješiti institucije bh sustava.



Izlaganje dr. sc. Ive Balukčića na tribini Stradanja Hrvata u II. svjetskom ratu i poraću u BiH

Petak, 02 Srpanj 2010

STRADANJE HRVATA ODŽAČKO-MODRIČKOG KRAJA NA KRAJU DRUGOG SVJETSKOG RATA

Dr. sc. Ivo Balukčić

Sve srdačno pozdravljam i zahvaljujem Hrvatskom intelektualnom zboru što je pokrenuo ove tribine te već na prvu tribinu uvrstio temu o kojoj ću večeras govoriti: Stradanje Hrvata odžačko-modričkog kraja u Drugom svjetskom ratu i neposrednom poraću.

Na početku mog izlaganja naznačit ću okvir u koji sam nastojao smjesti naznačenu temu. Analitičari današnjih velikih i brzih promjena u globaliziranom svijetu tvrde da suvremeni čovjek ulaže više napora u 'zaborav' nego u 'sjećanje'. „Ma, pustimo prošlost, okrenimo se sadašnjosti i budućnosti; što je bilo, bilo je; ne budimo zarobljenici prošlosti“, krilatica je, koja se često može čuti od osoba koje su tobože 'okrenute' sadašnjosti i budućnosti. Veliki Papa, Ivan Pavao II. u svojoj posljednjoj knjizi Sjećanje i Identitet posve drugačije razmišlja o 'sjećanju na događaje iz povijesti': ''Čovjek kao razumno biće nije jednostavno podložan protoku događaja, već ima također sposobnost da razmišlja nad vlastitom poviješću, da je objektivizira pripovijedajući je u njezinu povezanu odvijanju. Sličnu sposobnost imaju pojedinačne ljudske obitelji, kao i ljudska društva, i osobito nacije. Nadalje, piše blagopokojni Papa: ''Sjećanje je sposobnost koja oblikuje identitet ljudskih bića na osobnoj i zajedničkoj razini. Po njemu se u psihi osobe oblikuje i definira percepcija vlastita identiteta. Vjerno sjećanje na prošlost može osigurati dobro usmjerenje prema budućnosti.''

Na tragu takvoga razmišljanja je i Rezolucija Europskog parlamenta o osudi zločina totalitarnih komunističkih režima iz 2006. godine gdje se kaže da je ''svjesnost o povijesnim zbivanjima jedan od preduvjeta da se izbjegnu slični zločini u budućnosti'' (br. 7). Ista Rezolucija nadalje naglašava, „moralna ocjena i osuda počinjenih zločina igraju važnu ulogu u odgoju mladih naraštaja i da žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima koje su još žive, ili njihove obitelji, zaslužuju suosjećanje, razumijevanje i priznavanje njihovih patnji. Na završetku spomenute Rezolucije, Skupština vijeća Europe vjeruje da će ovaj jasan stav međunarodne zajednice utrti put daljnjem pomirenju te da bi takav stav trebao potaknuti povjesničare širom svijeta da nastave istraživanje, čiji je cilj utvrditi i objektivno verificirati ono što se dogodilo, a to bi po meni trebao biti i cilj i ovakvih tribina.

Nekoliko uvodnih napomena

Temu Stradanje Hrvata odžačko-modričkog kraja obradit ću pod ova tri vida. Prvi vid je zemljopisno – povijesni. Drugi vid je stradanje hrvatskih vojnika i civila prikazan kroz neke brojke, okolnosti i načine stradanja. Kroz treći vid ovoga izlaganja pokušat ću ukazati na važnost sjećanja na žrtve s kršćanskog stajališta.

I još jedna napomena, u svom večerašnjem izlaganju većim dijelom govorit ću o stradanju u odžačkom kraju, a spomenut ću i stradanje hrvatskih vojnika iz modričkog kraja koji su se predali partizanima te bili zatočeni u ''Burića štali'' u selu Garevac, a zatim su noćima između 24. i 28. svibnja 1945. ubijeni.

Zemljopisno Odžak se nalazi na sjeveru Bosne i Hercegovine s dvije strane s istoka i sjevera omeđen je rijekama Bosnom i Savom, a s juga i zapada gorjem Vučijaka, stoga se ovaj kraj naziva i Podvučijakom. Graniči s općinama Modriča, Bosanski Šamac i Bosanski Brod u Bosni Hercegovini, te preko Save s Republikom Hrvatskom. Pred Drugi svjetski rat odžački kraj, prema crkvenim statistikama brojio je oko 15.227 Hrvata katolika u pet tadašnjih župa: Pećnik, Odžak, Potočani, Svilaj i Gornja Dubica.

Drugi svjetski rat u odžačko-modričkom kraju - Hrvati Podvučjaka, kao većinski narod ovoga kraja, uspostavu Nezavisne države Hrvatske dočekali su s oduševljenjem. U tadašnjoj hrvatskoj vojsci granicu na Drini branili su i mobilizirani mladići iz Podvučjaka, a drugi dio vojno sposobnih je ostao na svojim imanjima kako bi osigurali hranu za vojsku. Srbi ovoga kraja osnivaju četnički odred pod zapovijedanjem vojvode Branka Kovačevića iz Donje Dubice i povlače se u gorje Vučjaka. Muslimani Odžaka odazvali su se na mobilizaciju u tadašnje regularne hrvatske vojne postrojbe u nešto većem broju od Srba. Treba napomenuti da je veliki broj žitelja Podvučjaka bio oslobođen vojne obveze kako bi osiguravali hranu za vojsku.

Podvučijak je administrativno u vojnom pogledu potpao pod Slavonski Brod. Za logornika Podvučjaka imenovan je odvjetnik dr. Zdenko Odić. Logornik Odić bio je ugledan i poštovan od svih žitelja Podvučijaka te se istinski zalagao za suživot Hrvata s Muslimanima i Srbima. Na to ukazuje i činjenica da je u žandarmerijskoj ispostavi u Odžaku ostavio žandare iz kraljevine Jugoslavije, a potreban broj popunio Hrvatima i Muslimanima. Organizirao je seoske noćne straže prema nacionalnoj pripadnosti sela; u hrvatskim selima bile su hrvatske seoske straže, u srpskim srpske, a u samom Odžaku muslimanske straže. Službeno uz žandare jedino su seoske straže smjele javno nositi oružje.

Početak nemira i stradanja Hrvata Podvučijaka bilo je ubojstvo kod Crvenih stijena logornika Odića, 8. ožujka 1943. godine. Četnički odred Branka Kovačevića, ohrabren tim ubojstvom počeo je sve učestalije pljačkati i ubijati po hrvatskim selima. Najteže je bilo u jesen i zimi 1943./44. i u proljeće 1944. Oko tisuću vojnika Podvučijaka borilo se po svim ratištima Bosne i Hrvatske, a njihove žene i djeca živjeli su u strahu i nesigurnosti. Stoga veći dio hrvatski vojnika u ljeto 1944. godine nakon ljetnog dopusta samovoljno ostaje braniti svoje obitelji. Izgleda da su i nadređeni tih vojnika blagonaklono gledali na takvu njihovu odluku. Uspostavlja se dobro postavljena obrana Podvučijaka kojom su zapovijedali bojnik Ivan Čalušić, Ivo Rajkovačić (Rajkovac – Rajkovača) i Juro Ravnjak. Ta odbrana dala je i prve rezultate. U jednom od sukoba prigodom upada na teritorij koji su kontrolirali hrvatski branitelji ubijen je četnički vojvoda Branko Kovačević i skoro svi iz njegova odrede. Tom prigodom stradao je i veliki broj hrvatskih branitelja.

Pogibijom vojvode Branka Kovačevića četnički odred se primirio i čekao partizanske jedinice. Tri mjeseca u Podvučijaku se mirno živjelo. Veza s Hrvatskom održavala se koridorom Slavonski Brod – Brusnica – Kadar. Naoružanje, municija i hrana redovito su stizali.

Mir nije dugo trajao. Na desnu stranu rijeke Bosne početkom 1945. godine dolaze partizani iz Semberije – Srbi. Četnici iz ovoga kraja listom prelaze u partizane i kokardu zamjenjuju petokrakom. Također i muslimani Odžaka listom napuštaju Odžak zajedno s partizanima – muslimanima Tarevaca koji su im osiguravali odstupnicu, stvaraju svoje postrojbe. Krajem travnja i početkom svibnja 1945. godine partizani - četnici i partizani -muslimani Modriče i Odžaka pokušali su proboj uz brojne njihove gubitke. O tome svjedoči i danas spomenik na brdu Kadar gdje se spominje stradanje 540 partizana iz devet postrojbi.

Dok je Drugi svjetski rat u Europi službeno završen 9. svibnja 1945. godine, borbe u Odžačkom kraju se nastavljaju i partizani su uspjeli ući u Svilaj 15. svibnja 1945. godine i presjeći komunikaciju Podvučijak - Slavonski Brod. Nadolaskom drugih partizanskih jedinica Podvučijak je potpuno okružen sa svih strana. Tek tada počinju prvi razgovori jednoga dijela branitelja Podvučijaka s partizanima o predaji, dok je drugi dio odlučio i dalje braniti svoja ognjišta. Završne bitke za Odžak, vodile su se od 19. travnja do 25. svibnja 1945 na crti obrane u današnjoj Posavskoj Mahali. Otpor branitelja Podvučijaka skršen je u noći između 24. i 25. svibnja 1945.

Iz te završne bitke oko 600 branitelja Podvučijaka uspjelo je preći Savu (kod sela Zorice). Dočekani od hrvatskih partizana, a zatim su vraćeni u Bosanski Šamac gdje je većina ubijena u Bosanskom Šamcu i Brčkom. Nakon pada odžačkog kraja išao je tzv. lanac čišćenja trena od „ustaša“. Svi muškarci koji nisu čekali pred svojim kućama bez riječi su ubijani. Oni koji su zatečeni kod kuće, išli su na saslušanje u Odžak, Bosanski Šamac i Modriču. Na saslušanju i suđenju koje su obavljali domaći Srbi-četnici i Muslimani – partizani većina je nakon brutalnog mučenja ubijana. Nešto malo ih se vraćalo kući uglavnom stari i bolesnih. Taj proces trajao je do kraja 1946. godine.

Stradanje hrvatskih branitelja odžačkog kraja

Prema do sada prikupljenim podacima pokojnog fra Grge Vilića koje je on objavio u knjizi Vrijeme stradanja, ubijeno je 3.375 žitelja odžačkog kraja (Podvučijak) većim dijelom koncem Drugog svjetskog rata i neposredno nakon njega, i to uglavnom mlađe dobi i muškaraca.

Od toga broja ubijeno je 672 civila i 2703 pripadnika tadašnjih raznih vojnih postrojbi u kojima su sudjelovali i Hrvati.

Dobna granica stradanja civila je slijedeća: ubijeno je 94 djece; 19 ranjenika u bolnici u Prudu; 100 invalida i 460 uglavnom staraca i žena.

Kad su u pitanju pripadnici vojnih postrojbi: domobrana je ubijeno 1175; civila organiziranih u seoske straže 765; a vojnika iz ustaških postrojbi 46. Još je 649 vojnika poginulo u raznim postrojbama izvan teritorija Podvučijaka tj. odžačkog kraja. Domobrana 509; ustaša 60; kao njemački vojnik njih 65; pripadnika partizanski postrojbi 11 i vojnika Jugoslavije 4. Po europskim bojišnicama poginulo je još 162 vojnika iz Podvučijaka.

Bleiburg i križni put prošlo je prema do sada prikupljenim podacima 404 osobe, skoro svi su bili iz generacije rođenih između 1920. i 1925. godine i skoro svi neoženjeni. Preživjelo je samo desetak osoba.

Fra Grga Vilić u već spomenutoj knjizi donosi i podatke od koga su ubijani i način na koji su ubijani Hrvati ovoga kraja. U borbama je poginulo 878 osoba. Od partizana 1754. Napomena: Prema izjavama preživjelih svjedoka i zapisima u Maticama umrlih partizani su u Podvučijaku primijećeni tek početkom svibnja 1945. godine. Četnici su ubili 158 osoba, a 78 osoba ubila je obrana uglavnom sumnjajući u izdaju ili suradnju s neprijateljima.

Za vrijeme borbi zarobljeni su uglavnom ubijani vatrenim oružjem, a manji dio je zaklan. No poslije pada Podvučijaka ubijanje je imalo svoj posebni ritual. Tada je manji dio ubijan vatrenim oružjem, nego su žrtve vezane odvođene pred jamu i ubijani su tupim predmetima te su sami padali u jamu i potom zatrpavani. Metkom su ubijani ako bi se netko pokazivao znakove života. Mnogi su ubijani na obalama rijeka Bosne i Save te bacani u te rijeke, mnoga od tih mrtvih tijela rijeke su potom izbacivale na kopno, ali pokojnici nisu smjeli biti sahranjivani nego su ponovno pod nadzorom partizanske straže bacani u spomenute rijeke. Bilo je i ubijanja nožem, tj. klanjem posebno od četnika, pečenja na ražnju, živog spaljivanja a ubijene žene su prije toga bile silovane.


Ovdje treba spomenuti i oko 500 zatočenih hrvatskih vojnika iz sela Garevac u modričkom kraju koji su se 24. svibnja 1945. predali partizanima, a koji su zajedno s odžačkim hrvatskim vojnicima branili taj kraj. Ti vojnici su potom bili zatočeni u Burića štali. Većina njih je ubijana noćima između 24 i 28. svibnja 1945. te uglavnom bacana u rijeke Bosnu i Savu, a manji broj ih je završio u zajedničkim grobnicama koje su prije toga sami sebi iskopali. Modrički župnik Franjo Jurić, komu je pripadalo i selo Garevac, u Vrhbosanski ordinarijat šalje popis od 251 osobe za koje traži da budu proglašeni mrtvima. Jedan od razloga tog traženja je taj kako bi njihove žene, kao udovice mogle sklopiti novi brak i crkveno se vjenčati. U popratnom dopisu župnik Jurić kaže da je u Burića štalu sprovedeno i ''do blizu 500 osoba'' od kojih je ''oko 60 pušteno''. Iz ovoga se može zaključiti da je preko 400 muškaraca zatočenih u ''Burića štali'' ubijeno. Pribrojimo li ovih oko 400 žrtvama onoj brojci od 3.375 osoba koje je po imenu i prezimenu, dobi i načinu stradanja evidentirao pokojni fra Grga Vilić onda ta brojka stradalih iznosi preko 3700 osoba, što je u odnosu na ondašnji broj Hrvata u tom kraju skoro jedna trećina.

Kad se ovim brojkama pridodaju šikaniranja, progoni, ponižavanja, zatvaranja Hrvata ovoga kraja, sprečavanje ekonomskog razvoja, a zašto su postojali izvanredni preduvjeti te na koncu prisiljavanje ljudi ovoga kraja na odlazak na tzv. ''privremeni rad'' u inozemstvo, kroz skoro cijelo vrijeme komunističke Jugoslavije, mogu se samo donekle naslutiti dimenzije stradanja Hrvata odžačko-modričkog kraja. U tim stradanjima veliku žrtvu su podnijele žene i majke. Mnoge su ostale udovice s malom djecom koju je trebalo istražiti jer i njihova žrtva zaslužuje barem da ostane upisana i obilježena u našoj sve hrvatskoj povijesti novijeg doba.

Važnost sjećanja na žrtve za identitet našega naroda

Znamo da se o stradanjima Hrvata nije smjelo govoriti u bivšoj državi. Iz toga nametnutog straha kroz razne represivne mjere bivšeg komunističkog sustava, rađala se ravnodušnost i zaborav kod žitelja ovoga kraja. Nažalost, zaborav i ravnodušnost želi se nametnuti i današnjim mladim generacijama kako od ostataka iste komunističke ideologije, tako i nametnutim i „usklađenim“ istinama globaliziranog svijeta.

Netko je rekao da ''zaborav jest druga smrt, koja je nerijetko gora od one prve, prirodne smrti.'' Međutim, treba jasno reći da kršćansko ''podsjećanje na stradanja jednog naroda ne bi smjelo biti zatrovano mržnjom, razočaranjem, lažnom nadom, ukorijenjenom laži. Tada prava budućnost ne može izrasti. Sjećanje može biti površno i kratkovidno, i tada je također otvoreno laži i zavođenju, a budućnost je ponovno ugrožena. Stoga je potrebno stalno čišćenje sjećanja, 'čišćenje memorije', da bi poput bistre vode učinilo vidljivim dno i moglo primiti u sebe odsjaj sunca, svjetlo odozgor“, napisao je sadašnji Sv. Otac Benedikt XVI. kao pročelnik kongregacije za nauk vjere prigodom jubilarne 2000 godine Za nas kršćane to taj ''odsjaj sunca, svijetlo odozgor '' jest Isusova žrtva na križu.

Za identitet Hrvatskog naroda, na poseban način u Bosni i Hercegovini, velika opasnost dolazi i od zaborava svoje povijesti i svojih žrtava. „Duh obezvrjeđivanja žrtve ima među nama svoje jake propovjednike. Oni nam preporučuju ne samo da obezvrijedimo one koji su se izložili i do kraja založili svoje živote da bi nama bilo bolje, nego i kod preživjelih ubijaju osjećaj za vrijednosti podnesenih žrtva. Takvi također otvoreno traže da se iz odgoja naše mladeži izbriše svaki osjećaj vrijednosti za žrtvu, za odricanje i stegu. Uz to za sve žrtve ne vrijede ista mjerila. To nužno za sobom povlači nezdravi odnos u društvu. Pravo zajedništvo na ovim našim prostorima napraviti će onda najveći iskorak kada se počne cijeniti sve žrtve: i one u Bleiburgu; Macelju, Širokom Brijegu, u Podvučijaku, ali i one u Jasenovcu. I to ne po tome jesu li „naše ili vaše“, po tome jesu li ustaške, partizanske, četničke, fašističke i sl., nego jednostavno po tome jesu li žrtve bilo čije mržnje i koliko je riječ o nevinoj patnji koja je i u mržnjom zatrovanom okruženju sačuvala ljubav, rekao je između ostalog u svojoj propovijedi biskup Mile Bogović na spomen groblju u Posavskoj Mahali 25. svibnja 2007.

Izlaganje Stojana Miloša na tribini Stradanja Hrvata u II. svjetskom ratu i poraću u BiH

Petak, 02 Srpanj 2010

Poštovana gospodo, dragi prijatelji,

Srdačno vas pozdravljam i zahvaljujem što ste me pozvali.

Sama činjenica da je Hrvatski intelektualni zbor BiH organizirao ovaj sastanak, posvećen žrtvama Bleiburga i Križnog puta, već mnogo znači.

Bleiburg, gradić u Austriji uz slovensko – austrijsku granicu, u blizini kojega su u jednom dvorcu nakon predaje pripadnika oružanih snaga NDH 15. svibnja 1945. partizanske jedinice počele pogubljenja zarobljenih vojnika i civila, postao je simbolom sveukupnog stradanja Hrvata u Drugom svjetskom ratu, posebno kad je on već bio završen i kasnije.

Samo na području Slovenije od 23. svibnja 1945. godine, kako navodi zbornik Tudi mi smo umirali za domovinu, str. 421., Ljubljana 2000., umoreno je 190.000 Hrvata uz decidno navođenje mjesta u kojima su ubijani i brojki ubijenih u tim mjestima. Tako se kaže da je na Križnom putu od Dravograda do hrvatske granice ubijeno 145 tisuća, a samo u Kočevskom Rogu 41 tisuća. No, stradanja i u Hudoj jami i rudniku sv. Barbare ( otkriveno od 2005. do 2008. godine), posebno govore o strahotama koje su jugokomunisti počinili nad Hrvatima, bez suda i istrage, a tako je bilo svuda.

Neki pak drugi izvori navode da se procjenjuje da je na Bleiburgu i dalje, na „ marševima smrti“ – brojnim stratištima i logorima od Bleiburga preko Slovenije ( dosad evidentirano na tom području 530 grobnica ), Hrvatske ( otkriveno oko 800 grobnica), BiH ( oko 90 grobnica ), Srbije ( prema pregledu partizanskih logora i zarobljeničkih bolnica u Jugoslaviji, na dan 3. listopada 1947. u Srbiji je bilo 11 logora i Komanda prihvatilišta „ Kalvarija“ u Zemunu, a na području Vojvodine istog dana bilo 9 logora i jedna zarobljenička bolnica ).Isti službeni komunistički izvor navodi da je tada na području Hrvatske bilo 12 logora i jedna zarobljenička bolnica, u Sloveniji 13 logora i zarobljenička bolnica. U Makedoniji su navedena 3 logora i zarobljenička bolnica, BiH 9 logora i zarobljenička bolnica. „Otske za ratne zarobljenike pri Upravi omladinske pruge Šamac – Sarajevo“ – navodi 9 logora i zarobljeničku bolnicu, dok se u Crnoj Gori navodi 5 logora.

Izvješće pak Aleksandra Rankovića ( bio u to vrijeme ministar unutarnjih poslova i šef vojne i tajne policije ) u Beogradskoj skupštini 1. veljače 1951. ,uz ostalo navodi : „ Kroz naše zatvore je prošlo između 1945. i 1951. 3.777.776 zatvorenika, dok smo likvidirali 580.000 narodnih neprijatelja“.

Dokumentirani pak podaci navode imenom i prezimenom da je broj stradalih Hrvata oko 150 tisuća, mada taj broj nije konačan budući se i dalje otkrivaju nove masovne grobnice, a u nekim dijelovima bivše komunističke Jugoslavije još se i ne radi ništa na tomu. Kad bude sve završeno, možda će se neke procjene od 200.000 do 800.000 hrvatskih žrtava bar približno, nažalost, i uklopiti u taj broj, što bi još više govorilo o strašnoj tragediji Hrvata u 20. stoljeću, jednoj od najvećih u našoj višestoljetnoj hrvatskoj povijesti.

Još veća je tragedija ako se uzmu u obzir procjene da je zbog stradanja cvijeta hrvatske mladosti, umanjen natalitet hrvatskog naroda, te kad se to pridoda stvarnim žrtvama, da bi sveukupne žrtve Bleiburške tragedije Hrvata bile oko milijun osoba.

O Bleiburgu i Križnom putu dosada je objavljeno mnogo knjiga, ali nema gotovo niti jedne koja je potpuno znanstveno prišla toj tragediji, osmim što je Martina Grahek Ravančić, braneći svoj magistarski rad ( obranila ga i postala mr. znanosti ). Vjerojatno je to i prvi magistar znanosti iz te oblasti.

U sveukupnoj toj tragediji ne može se zaobići ni Središnja Bosna, koja je dijelom Bleiburga bila dosta ranije, a i kasnije. Tako se, primjerice, desio Bleiburg u bugojanskoj općini 1943., travničkoj godinu kasnije i tako redom.

Dosad o toj tragediji govori na svoj način manji broj objavljena knjiga, podignutih spomen - obilježja – uglavnom ona zajednička poginulim u Drugom svjetskom ratu i u Domovinskom ratu. Samo je šteta da na mnogim od tih spomen – obilježja nisu urezana imena poginulih u Drugom svjetskom ratu, kao ni u Domovinskom. Jedno od najljepših spomen – obilježja je u Rijama – Rankovići kod Novog Travnika, koje je svečano otkriveno ove godine, kada je svetu misu, u nazočnosti predstavnika udruga proisteklih iz Domovinskog rata, društveno – političkih organizacija i predstavnika vlasti, predvodio vrhbosanski nadbiskup Vinko kardinal Puljić. Na tomu spomeniku je označeno da je na tomu mjestu na okrutan način ubijeno oko 150 hrvatskih zarobljenih vojnika i civila, koji su tu dotjerani iz Travnika nakon što su ga 22. listopada nakon dugotrajnih i krvavih borbi zauzeli partizani. Tada su partizani u tomu gradu podno Vlašića, kako se navodi u knjizi mr. Vjenceslava Topalovića Srednja Bosna – ne zaboravimo hrvatske žrtve 1941.- 50./ 1991. – 95.,već 23. listopada 1944. poubijali u bolnici sedamdeset teških ranjenika, veliki broj bolesnih građana i dvije časne sestre. Sve zarobljene ustaše skinuli su do gola i zatim zaklali, uz razna mučenja. Oko šesto zarobljenih domobrana, među njima i dosta novaka, svezali su žicom po četiri i odveli u smjeru Donjeg Vakufa, Jajca i Bugojna. Tek se mali broj od njih spasio –ističe izvor.

Osim onih desetak hrvatskih časnika koji su poginuli u borbama, partizani su prema istom izvoru, poubijali i zarobljene domobranske časnike: dopukovnika u mirovini Srećka Božića i sina mu , dočasnika Berka; oružničkog časnika V. Milera ( obješen pred kaznionom nakon zlostavljanja ); redarstvenog poručnika Ivana Nevistića, natporučnika Ivana Grgića, zastavnika Antu Šuštića i đaka Velimira Stanića“, a ubili su i šest đaka, među njima i Fahrudina Topalbegovića – Dina, koji „ pada s poklikom : ' Pucajte dušmani hrvatskog naroda!'“. Također mr. Topalović navodi da su partizani osam stotina građana ( žena, djece, staraca i nešto vojnika ) Travnika i obližnjih mjesta 24. listopada zatvorili u sklonište koje je minirano, te da su svi u njemu poginuli.

I u mojoj knjizi Bleiburg i Križni put – zločin bez kazne, koju su objavili Matica hrvatska – Ogranak Livno i Hrvatski informativni centar - Zagreb, također segovori se o navedenim i drugim zločinima koje su partizani počinili u Travniku u listopadu 1944. godine. Tako, primjerice, Čedo Kobić svjedoči da je minama zatrpano u tomu skloništu ( tdašnje Tvornice duhana u Travniku ) dostaveći broj osoba nego što se navodi u Topalovićevoj knjizi. Svjedočenje Šefke Zolote pod naslovom Bolnica – klaonica govori o strašnom pokolju u tadašnjoj travničkoj bolnici. U sadržaju knjige vrlo je upečatljiv naslov Strijeljani je živ, Krvava pjesma, Bolnica na kostima mučenik, Pokolj u Gornjem Docu Izbjegao masakr u Travniku, Zločin viđen okom curice i tako redom. Inače, u knjizi Bleiburg i Križni put – zločin bez kazne, pored ostalih sadržaja, tu i oko 80 svjedočanstva preživjelih zločina Bleiburga, Križnog puta, te zločina u Središnjoj Bosni i šire.

U navedenoj knjizi Vjenceslava Topalovića glede hrvatskih žrtava Drugog svjetskog rata u travničkoj općini navodi seimenom i prezimenom 477 osoba, od čega pripadnika Hrvatskih oružanih snaga 74, domobrana 199, hrvatskih legionara 369 pukovnije 4, partizana 5, djece 3 i odraslih 192. Pored Travnika, tu je 308 žrtava viteške općine, Novog Travnika 295, Zavidovića 231, Zenice 207, Žepča 327, i tako redom, dok je za Središnjoj Bosnu u istom izvoru imenom i prezimenom navedeno ukupno 4303 hrvatskih žrtava, što je svakako taj podatak nepotpun, kao i drugi iz nekih općina Središnje Bosne. Primjerice, isti izvor kaže da je u bugojanskoj općini žrtava bilo u Drugom svjetskom ratu ukupno 107, također imenom i prezimenom, a u knjizi Katice Nevistić – fra Tomislava Brkovića – fra Janka Ljubasa - Svoju zemlju i oni su voljeli- poginuli i nestali iz bugojanskog kraja : u Prvom svjetskom ratu ( 1914 – 1918) -83,Drugom svjetskom ratu ( 1941 – 1945) i poraću – 1275, te u ratu 1991 – 1995. godine, također imenom i prezimenom i svim ostali osnovnim podacima ( mjestom, godinom rođenja, ime roditelja, mjesto stanovanja i stradanja ..., uz navođenje izvora za svaku takvu osobu ) navodi se 344 žrtve. U Drugom svjetskom ratu i poraću od 1275 stradalih u bugojanskoj općini njih 825 je iz župe Bugojno, župe Kandiji 213 i župe Skopaljska Gračanica 156.

Zanimljivi su podaci koji govore i o starosnoj dobi stradalnika, pa se tako navodi da je od 3do 18 godina stradalo 75 osoba. Također je vidljivo da je najviše stradalih i nestalih u dobi od 20 do 21 godine, a od 22 do 24 godine čak 217, te od 25 do 26 godine 125, što nedvosmisleno govori da je stradao u tim godinama cvijet hrvatske mladosti, a to je uopće karakteristično za Bleiburg i Križni put u cjelini.

I na prostoru bugojanskog kraja već 1943. godine, kad su partizani zauzeli Bugojno, desio se Bleiburg. O tomu, između ostalog, govori moja knjiga Bleiburg i Križni put – zločin bez kazne. Evo samo nekih naslova svjedočenja o tim zločinima: Postojanost ljubavi i ideje, Strijeljanje bugojanskih fratara, Vučja gozba na hrvatskom stratištu, Otkosi hrvatske mladeži...

Molim, oprostite što sam malo oduljio, ali ipak bih želio na kraju još bar napomenuti da mi je jako žao što nije dosad osnovana bar zaklada Bleiburg , ili muzej, jer to bi, uz ostalo, mnogo značilo za sadašnje i buduće generacije Hrvata BiH, i ne samo njih.

Bleiburg i Domovinski rat su povezani. Iz njih, kostiju i krvi najboljih hrvatskih sinova uskrsnula je slobodna, nezavisna i demokratska Hrvatska, unatoč tomu što je Tito prigodom proslave dana tzv.JNA 22. prosinca 1971. u Rudom, mjesec dana nakon sloma Hrvatskog proljeća te godine, uz ostalo, naglasio da će prije Sava poteći unazad nego će Hrvati imati samostalnu državu.

Uskrsnula je hrvatska država, naša druga domovina, bez koje mi Hrvati Herceg – Bosne, ne bismo lako opstali i ostali na svojim ognjištima, koja na ovim prostorima naši pradjedovi osnovaše još daleke 626. godine. Dali smo mnogo žrtava i za svoju domovinu BiH, koja nam je također draga i koju ne trebamo napuštati, nego naprotiv – ostati tu, vjeri svojim korijenima, svojoj vjeri, svojoj kulturno – povijesnoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Zato žrtve Bleiburga i Domovinskog rata ne smiju se nikad zaboraviti. Te žrtve su pale da bismo mi, sadašnji i naša buduća pokoljenja živjela. Jer, ni u Drugom svjetskom ratu Hrvati se nisu borili za fašizam, nego za svoju Domovinu.

Nažalost, još uvijek i danas se antifašizam i komunizam jako zlorabe, uglavnom na štetu Hrvata. Činjenica je da samo na području BiH sada djeluje oko 30 antifašističkih društava, uglavnom pod Titovim imenom, koja nikad ne osuđuju zločine koje su počinili Titovi partizani na čelu s njim i cijelim partijskim, vojnim i civilnim vrhom vlasti komunističke Jugoslavije. To ne čine unatoč Općoj deklaraciji UN-a o ljudskim pravima, rezoluciji Vijeće Europe o osudi komunističkih zločina, te deklaraciji koje su usvojene u Hrvatskoj i BiH o osudi komunističkih zločina. Istina se ne može sakriti. Jer, kako zapisa poljski nobelovac, književnik Czeslaw Miloz: „ Možeš me ubiti, rodit će se novi i bit će sve zapisano“. Ili, kako piše u svojemu Pismu Francuskoj 1898. Emil Zola ( 1840, - 1902. ) „ ( ... ) budući da bi šutjeti bilo isto što i biti sudionikom u zločinu, ona de u ime istine, čiste savjesti i povijesti bolje to zapisati“ „Kakva je to ludost – piše dalje Zola vjerovati da se može spriječiti pisanje povijesti“.

A komunistički sustav ne samo da je onemogućavao pisanje povijesti o svojim zločinima, nego je išao tako daleko da se moralo strogo šutjeti o njima čak sve do sloma komunizma. Zločini moraju biti razotkriveni u ime budućnost, kao se oni ne bi ponovo dogodili, a ne nikako iz mržnje i osvete.

Još jednom hvala vam na pozornosti, sa željom da ovakvih i drugih tribina ubuduće bude i više.

Stojan Miloš, povjesničar, novinar i publicist, Travnik – Mostar, 30. lipnja 2010.
_________________
Za let si, dusho, stvorena...

[leda]

Muhamed Filipović (KONACHNO) priznao: Hrvati nisu izabrali Željka Komšića

Muhamed Filipović, sarajevski filozof opće prakse, 16/07/2010 za Global je hrabro priznao istinu: Hrvati za svojeg člana u Predsjedništvu nisu izabrali Željka Komšića već muslimani-Bošnjaci, koji ga svojim glasovima i ovaj put podmeću Hrvatima.



Zbog ove izrečne istine Muhamed bi mogao doživjeti svu raskoš (ne)tolerancije multi-kulti Sarajeva, ali i daidžanske partije koja liže ovu sarajevsku sramotu isto kao i prije onu YU. Na svojem okultnom oltaru oni uništavaju hrvatski narod jer istinski Hrvati odbijaju daidžansko pričešćivanje. Ono što podobni Hrvati ne žele priznati, Muhamed Filipović ipak priznaje. U ostalom uvjerite se i sami:
"Komšić je žrtva prljave igre"
"Slučaj Komšić je rezultat neodgovornog i, ja bih kazao, đilkoškog postupka SDP-a. Nije moguće prihvatati jedan princip, a zatim ga praktički eskamotirati. Svi znamo da Hrvati nisu izabrali Željka Komšića, a on ipak figurira kao njihov predstavnik. To za tog svakako dobrog čovjeka stvara manjak legitimiteta koji nužno ograničava njegovu efikasnost. Ne znam šta je to trebalo i njemu i onima koji su ga uveli u tu igru.
To bi značilo ujedno da se time željelo afirmirati stajalište da svi biramo između ponuđenih predstavnika nacija, ako je formula predstavljanja nacije samo fraza ili šuplja priča, tada je to normalno. To smo imali ranije, kada su nam komiteti određivali naše nacionalne predstavnike. To bi imalo smisla ako bi na cijelom polju politike SDP dosljedno provodio isti princip, dakle ne zanima nas jesi li ili nisi Hrvat, Srbin ili Bošnjak. Međutim, to nije tako. Jednostavno, odigran je jedan „faul“, a sudija ga nije sudio. Što se mene tiče, sve je to sasvim u duhu socijaldemokratske politike. Time ne dovodim u pitanje Komšićev nacionalni i moralni integritet, jer je u ovom slučaju i on žrtva prljave igre."
_________________
Za let si, dusho, stvorena...

[mat]

Leda, ovih dana sluzbeno je objavljena kandidatura Emila Vlajkija najradikalnijeg srbina sa obje strane Drine, za Predsjednika/podpredsjednika RS iz reda hrvatskog naroda!!!
Najludje sto se Vlajki "prekucao" u Hrvata! Kandidirala ga je 100% srpska stranka ciji su svi glasaci srbi!!!