lupus-istina.com

[leda]

Ovih dana... znakovi Neba na sve strane, Istiniti. Chekaj me. Mozhda ovaj put ispadne da sam obavila sve svoje zadace... Chekaj, i sigurno dolazim.


Konstantin Simonov:

CEKAJ ME
(Pjesma pomorca)

Cekaj me, i ja cu sigurno doci,
samo me cekaj dugo.
Cekaj me i kad zute kise
noci ispune tugom.
Cekaj i kada vrucine zapeku,
i kada mecava brise,
cekaj i kada druge nitko
ne bude cekao vise.
Cekaj i kada pisma prestanu
stizati izdaleka,
cekaj i kada cekanje dojadi
svakome koji ceka.

Cekaj me, i ja cu sigurno doci.
Ne slusaj kad ti kazu
kako je vrijeme da zaboravis
i da te nade lazu.
Nek povjeruju i sin i mati
da vise ne postojim,
neka se tako umore cekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dusu
nek piju kod ognjista.
Cekaj. I nemoj sjesti s njima,
i nemoj piti nista.

Cekaj me, i ja cu sigurno doci,
sve smrti me ubit nece.
Nek rekne tko me cekao nije:
Taj je imao srece!
Tko cekati ne zna, taj nece shvatit,
niti ce znati drugi
da si me spasila ti jedina
cekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znat cemo kako
prezivjeh vatru kletu, -
naprosto, ti si cekati znala
kao nitko na svijetu.
_________________
Za let si, dusho, stvorena...

[leda]

Chast, slava i pozdrav tebi, Nebeski ratniche - u ove dane kada ti je srce glasno tuklo, a glas treperio od suspregnuta ponosa dok si bio sa nama!
I - nimalo ne sumnjam da je i danas tako, i ondje, u onoj tvojoj druoj i drukchijoj dimenziji! Chekaj me i ja cu sigurno doci!
_________________
Za let si, dusho, stvorena...

[leda]

Iz prelijepe pjesme Zvonimira Baloga "Netko neznan" - samo za tebe.


...
Koga chekash nece doci,
ovim putem nece proci.
Ti si sam i svi su sami
u toj noci, u toj tami.

Koga chekash, kom se nadash
ti shto idesh i shto padash?
U taj vjetar shto se sprema
vichesh ime koga nema...
_________________
Za let si, dusho, stvorena...

[leda]

Gle, Istiniti - kako se priblizhava peta godishnjica tvog preoblikovanja, u meni se sve vishe javlja potreba da ti pishem. Zakazala sam, u kojechemu; nisam obavila zadace koje si mi ostavio, nisam se previshe ni trudila - prvo je boljelo, jako, jako, i dugo, a onda je bol pochela jenjavati, pretvarajuci se u neku tupost, nepokretnost, ravnodushnost... Ni nakon punih pet godina ne mogu shvatiti shto nam se to tada dogodilo, zashto bash tako, zashto bash nama - ovisnicima o vlastitim samocama i snovima. Dobra shala Neba, zar ne?
Ne znam shto si ti nauchio iz cijele priche, ne znam jesi li svjestan koliko si me promijenio - i ne samo mene, chitav moj zhivot, i ne samo moj, moje vidjenje svijeta, i ljudi, i svemira, i ljubavi, i...

Kad se dogodi nemoguce, onda chovjek postane ponizan, i zaprepashten nad samim sobom i onima oko sebe, i preplashen... do srzhi. Da se nikad vishe ne ponovi, nikako, ni u kojem obliku - ni taj osjecaj, ni ta bol, ni takva tuga.

Zbrajam, oduzimam, rachunam, podvlachim crtu... Probudio si me, usmjerio, obiljezhio, etiketirao, navukao hijene na moj trag - dok zhivim, izmijenio mene, i moje, i moj posao, i cijeli zhivot... a opet, ne bih mijenjala ni sekunde iz svih ovih pet godina. Jer, uputio si me na tezhak, samotan, mrachan, vuchji put koji vodi - ka svjetlosti. I taj put me - sa svim svojim preprekama, nemogucnostima, strahovima - uchinio boljom osobom od one koja je prije pet godina krenula njime...

Hvala ti na tome, Istiniti. Shto si bio, shto jesi i znachish ono shto si znachio, shto si me nauchio da samo iskushenja kojima smo izlozheni chine od nas ono shto postajemo. Jer, krochiti shirokom, svijetlom, uredno poplochanom cestom iskustvo je koje ne pruzha mnogo - osim osobne ugode i neke vrste zaglupljenosti; no, trnje shto bode do krvi, granje koje shiba lice, rupchage i blato kroz koje se chovjek treba provuci da bi izbio na chistinu - to se pamti, ostaje zapisano u bolnim kostima, teshkoj glavi, umornim udovima... i budnosti, napregnutosti, radosti shto ga obuzima kad se nadje nadomak cilju, kad kroz gustu tamu stane naslucivati i nazirati prve trachke svjetlosi.

Hvala ti na tome, Istiniti.
Pripremam se za oproshtaj s tobom, shto ne znachi da i dalje necu svakoga Bozhjega dana pomisliti na tebe, pomoliti se za tebe ili poprichati s tobom u mislima. I - kako nikada i nigdje ni u chemu nikakvog sluchaja nema - naidjoh na velikog pjesnika i njegovu pjesmu koja je sve gornje rekla sazheto i chisto, jednostavno i u nekoliko rijechi...
Evo je, za tebe - da shvatish, Istiniti.
Da shvatim i sama.




Heinrich Heine:


Čemu ta jedina suza?

Čemu ta jedina suza?
Samo mi pogledu smeta.
U mom je ostala oku
Od starijeh, prošlijeh ljeta.

Mnoge joj sestrice sjajne
Tako zginuše redom.
Zginuše u noć i vjetar
S radosti mojom i bijedom.

Zginuše kao i magla
I plave zvijezdice tako,
Uz koje sam radosno pjevo,
Uz koje sam jadovno plako.

I ljubav, ah, tako moju
Vjetar je sobom uz'o!
Daj se i ti rasplini,
Stara, samotna suzo!
_________________
Za let si, dusho, stvorena...

[leda]

Oproshtaj?

Jesam li to gore rekla 'oproshtaj', Istiniti?

Ehhhh, ponekad doista pozhelim da smo manje ljudi, a vishe automati: iskljuchish neki gumbic i - stvar je mrtva. Nema je vishe, ne mozhe uchiniti bash nishta od svega shto su joj namijenili...

Samo, nema na nama ljudima takvih gumbica. Pritisnesh ga, i - eto zaborava. Nema sjecanja, uspomena, spoznaja, sve je 'delete'. Iskljuchenje, i onda ponovno ukluchenje? Pocheti s jednom novom, chistom stranicom, ici dalje bez svih onih tereta, i kovchega, i tovara pod kojima se svija kichma, moci opet trchati, slobodno, daleko, poletjeti u vis, ka nebu - ali bez sjecanja?!

Ne bi ishlo.
Onda odustajem od leta.

Jer, drage su mi i moje uspomene, i one manje i one vishhe bolne, i sjecanja u kojima si Ti, Istiniti... Odustajem od leta, ako to znachi - zaboraviti. To onda nije let u slobodu, to je ulijetanje u nevidljivi kavez bezosjecajnosti, ravnodushnosti, Buddhinog nosoroga - a sve uz privid slobode, i rasterecenja, i bijega od svakodnevice.

Necu tako letjeti.
Pa kad vec necu i ne mogu letjeti ja, kad su vec rijechi umrle u meni, shaljem ti onu koja mozhe bash kao i ti... barem sudeci po stihovima tvoga imenjaka:


Zlatko TOMICIC:


PTICA LJUBAVI

Pushtam pticu,
glasnika chiste ljubavi.

Glava joj srebrna,
a krila od zlata,
ochi od fosfora -
krilo njezhne noci.

Ptica leti
ususret Bozhjem okrilju
noseci znakove milosti
koji od pamtivijeka
svijet resishe.

Sjevernu svjetlost
nosi na pokrilju.
Sjaj zvijezda
sipa joj se s vrata.
Hrvatsko more
cvrkuce joj u jeziku.
_________________
Za let si, dusho, stvorena...

[leda]

Sretan ti rodjendan, Istiniti.

Bash me zanima - kako li se rodjendani slave na Nebu? Ili ondje postaju nebitni, kad chovjek jednom udje u vjechnost? Okupi li dusha ipak one koji su joj dragi na svoj dan rodjenja, ili su joj svi - jednako dragi? I svi dani - jednako radosni?

E pa - nemash li drushtva na Nebu, Lupi - a ti sidji - ovdje josh ima ljudi koji te se sjecaju, poshtuju i vole.
A crvena ce ti svijeca reci i sve ono, shto ovdje - nije ispisano.

Chekaj me - i ja cu sigurno doci.







_________________
Za let si, dusho, stvorena...

[leda]

_________________
Za let si, dusho, stvorena...

[leda]

Nocas smo bili blizu, jako blizu, Istiniti... Razmishljala sam o tebi, i koliko te Nebo zapravo voljelo kada ti je dopustilo onako nagli, iznenadni, brzi pristup, lishen dugotrajnih muchenja, nestajanja, bola, muka i patnji...

Mene nije. Ispljunulo me opet, sa samoga svog praga, i vratilo nazad. Ne bi, da sam bila sama... Valjda josh nisam odradila svoju Kalvariju do kraja, ha? Iako, kad se osvrnem ili ogledam - malo bih toga napravila drukchije. U stvari, sve bih isto - osim tebe.

Kismet, valjda.
Karma, vele neki.
Prst Bozhji, velim ja... Opet, josh jednom u mome zhivotu.
A nema u meni snage za reci ono ocekivano - 'hvala'.
_________________
Za let si, dusho, stvorena...

[leda]

Tebi bih... da mogu.

http://www.youtube.com/watch?v=L2b5IpkYH2w
_________________
Za let si, dusho, stvorena...

[leda]

Kazhem gore:

Prst Bozhji, velim ja... Opet, josh jednom u mome zhivotu.
A nema u meni snage za reci ono ocekivano - 'hvala'.

Kakve li samo nezahvalnosti, kakvoga li grijeha!!! Eto - sad nalazim snage i vichem, klikcem glasno - HVALA TI, VISHNJI!!! HVALA TI shto si dopustio da sam i u jeseni svoga zhivota opet jednom osjetila duh zatelebane balavice, iznova otkrila one drhtave, sharene, zaljubljene leptirice shto potresaju plexus solaris, nanovo dozhivjela budjenja i pochetke dana s osmijehom na licu... Oprosti mi shto ranije nisam mogla izreci to HVALA za obnavljanje svega onoga, shto mnogi medju nama nisu nikada iskusili... ili su to vec posve zaboravili.

Hvala Ti shto si kroz Istinitog unio takvu dramatichnu promjenu u moj zhivot, koja me iz faze Zombija uspjela iznova vratiti medju bica koja si stvorio - Ti.
Hvala Ti na tome, Vishnji.
_________________
Za let si, dusho, stvorena...