lupus-istina.com

[leda]

Ratko, Sotono - gdzhe si???!!!


U Potočarima će danas biti obilježena 15. godišnjica genocida u Srebrenici, kada je vojska i policija Republike Srpske, 11. jula 1995. godine, ubila 8.372 Bošnjaka, u najvećem zločinu u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

U Memorijalnom centru u Potočarima bit će ukopano 775 identifikovanih žrtava zločina u Srebrenici. Bit će klanjana zajednička dženaza za 774 Bošnjaka i obavljena sahrana jednog katolika. Ovaj čin će biti obavljen u isto vrijeme.

Organizacioni odbor za obilježavanje 15-te godišnjice genocida nad Bošnjacima Srebrenice objavio je da očekuje oko 60.000 članova porodica žrtava, komšije, prijatelje i mještane iz velikog broja gradova Bosne i Hercegovine, te iz inostranstva. Očekuje se dolazak visokih zvaničnika iz Srbije, Hrvatske, Crne Gore, Slovenije, i drugih evropskih zemalja.

Kako je predviđeno, prije klanjanja zajedničke dženaze prisutnim će se obratiti Osman Suljić, načelnik općine Srebrenica, Boris Tadić, predsjednik Republike Srbije, Sadik Ahmetović, ministar za sigurnost BiH, Haris Silajdžić, Valentin Inzko, američki ambasador Charles English, zamjenik predsjedavajućeg VM BiH, Torbjørn Jagland, Generalni sekretar Vijeća Evrope, Yves Leterme, premijer Kraljevine Belgije i Ređep Tayyip Erdogan, premijer Republike Turske.

U Srebrenicu je jučer pristiglo i oko šest hiljada učesnika Marša mira, koji su tri dana pješačili stazom smrti od Nezuka do Potočara.

Tabuti sa posmrtnim ostacima iz hale Fabrike akumulatora, gdje su smješteni nakon dopreme iz Visokog, prenijeti su u Memorijalni centar. Tu će ostati do klanjanja zajedničke dženaze, koju će voditi reisu-l-ulema, Mustafa ef. Cerić, a sahranu Rudolfa Hrena, katolika iz Srebrenice, fra Martin Antunović.

Program obilježavanja počinje u 10.00 sati prijemom zvanica, nakon čega će biti položeno cvijeće na centralno spomen-obilježje nastradalim i sahranjeni posmrtni ostaci 774 identifikovana Bošnjaka i jednog Hrvata iz Srebrenice.



Tok genocida u Srebrenici

Ubijeno je više od 8.000 ljudi

Na osnovu presuda Haškog tribunala i Suda BiH, BIRN - Justice Report je napravio rekonstrukciju događaja u Srebrenici u julu 1995., kada je ubijeno više od 8.000 ljudi.

Vrhovna komanda Vojske Republike Srpske (VRS) u martu 1995. godine izdaje direktivu za daljnja dejstva (Direktiva 7) u kojoj je razrađena strategija u vezi sa zaštićenim zonama, odnosno potpunim fizičkim odvajanjem Srebrenice i Žepe.

“Svakodnevnim planskim i osmišljenim borbenim aktivnostima stvoriti uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljeg opstanka i života mještana Srebrenice i Žepe”, navodi se u Direktivi 7.

Tri mjeseca kasnije, 6. jula 1995. godine, započinje vojni napad VRS-a na Srebrenicu, kada je uslijedilo intenzivno granatiranje, a meta napada je bio sam grad, ali i posmatračka mjesta Holandskog bataljona UNPROFOR-a.

Drinski korpus VRS-a je 9. jula 1995. prodro četiri kilometra u dubinu enklave, zaustavivši se samo kilometar od grada Srebrenice. Kasno 9. jula, ohrabren tim vojnim uspjehom i iznenađujućim izostankom otpora Bošnjaka, kao i nepostojanjem ikakve značajne reakcije međunarodne zajednice, predsjednik RS-a Radovan Karadžić izdao je naređenje kojim daje zeleno svjetlo Drinskom korpusu da zauzme Srebrenicu.

Kao rezultat napada, 10. jula, hiljade Bošnjaka iz Srebrenice počele su bježati u bazu Holandskog bataljona u Potočarima, očajnički tražeći zaštitu. Dok su u Potočare pobjegli većinom žene, djeca i stari, muškarci su se okupili u okolnim selima i kasno navečer formirali kolonu koja je krenula u pravcu Tuzle, na teritoriju pod kontrolom Armije BiH (ABiH).

U koloni je bilo između 10.000 i 15.000 muškaraca - neki su bili civili, a neki vojnici, od kojih je samo trećina bila naoružana.

Snage NATO-a počele su bombardovati tenkove VRS-a koji su napredovali prema gradu. Zbog prijetnji VRS-a da će ubiti holandske vojnike i granatirati bazu u Potočarima, NATO je obustavio daljnje akcije.

Zaštićenu enklavu, uključujući i sam grad Srebrenicu, VRS je zauzela 11. jula 1995. godine, nakon čega je Ratko Mladić, skupa s drugim generalima, trijumfalno prošetao praznim ulicama Srebrenice slaveći njeno osvajanje i “pobjedu”.

U večernjim satima 11. jula 1995. godine u Potočarima se okupilo oko 20.000 do 25.000 izbjeglica. Njih nekoliko hiljada uguralo se u samu bazu UN-a, dok su se drugi smjestili po obližnjim fabrikama i poljima.

U samoj bazi UN-a nalazilo se najmanje 300 muškaraca, dok ih je u masi izvan baze bilo između 600 i 900. Uslovi u Potočarima su bili užasni. Malo hrane i vode je ponuđeno ljudima koji su bili izloženi julskim vrućinama.

Mladić: Možete opstati ili nestati

Kako je eskalirala humanitarna kriza u Potočarima, general Mladić i drugi oficiri VRS-a održavaju u hotelu “Fontana” sastanke s pripadnicima Holandskog bataljona i izbjeglih Bošnjaka kako bi raspravljali o sudbini Srebreničana.

Na završnom sastanku, održanom 12. jula u hotelu “Fontana”, Mladić daje obećanje da će osigurati autobuse za prijevoz izbjeglih, te da Srebreničani mogu odabrati žele li otići ili ostati. Istog dana je donesena odluka da se u Potočarima odvoje muškarci Bošnjaci i pogube.

“Možete opstati ili nestati. (…) Za vaš opstanak tražim: da svi vaši muškarci koji su pod oružjem napali, da su zločine pravili, a i jesu mnogi, protiv našeg naroda, predaju oružje VRS-u (…) nakon predaje oružja možete (…) birati, da ostanete na teritoriji (…) ili ako vam to odgovara, da idete tamo gdje želite. Koliko god vas izrazi želju, poštovat će se želja svakoga pojedinačnoga stanovnika”, rekao je tada Mladić.

Strahovi mnogih Srebreničana da neće preživjeti obistinili su se narednih dana.

Približno 50 autobusa je istog dana stiglo u Potočare, nakon čega su pripadnici VRS-a i Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) RS-a počeli odvajati muškarce od 15 do 65 godina od žena, djece i starijih osoba koje su ukrcali u autobuse. Mnogi od njih nisu znali ni gdje idu.

Muškarci su sistematski odvajani i potom odvođeni na ispitivanje u zgradu zvanu “bijela kuća“ u Potočarima. Prije ulaska u tu zgradu, muškarci i dječaci su bili prisiljeni da predaju lične dokumente, koji su potom uništavani. Pojedini zatočeni muškarci su potom izvođeni i ubijani, a dio je autobusima prebačen u različite zatočeničke objekte u Bratuncu.

Izdvajanje muškaraca nastavljeno je i u noći 12. jula, kada su ih pripadnici snaga bosanskih Srba odvodili i ubijali, dok su pojedine žene silovane.

U gradu nije ostao nijedan živi Bošnjak

Dio muškaraca i dječaka koji su noć prije krenuli kroz šumu prema teritoriji pod kontrolom ABiH, tokom 12. i 13. jula su zarobljavani na različitim lokacijama, a neki su se i predali.

Najveće grupe muškaraca zarobljene su na cesti između Bratunca i Konjević-Polja, gdje su bile raspoređene snage MUP-a RS-a.

Utvrđeno je da je u kasnim poslijepodnevnim satima 13. jula bilo zarobljeno oko 6.000 muškaraca.

Djelujući po naređenjima Ratka Mladića, snage MUP-a RS-a i VRS-a su do večernjih sati 13. jula okončale prijevoz žena i djece, kolonama autobusa ka Kladnju, dok su muškarci odvezeni na livadu kod Sandića ili na fudbalski teren u Novoj Kasabi. Kada su vojnici UN-a narednog dana obišli Srebrenicu, u gradu nisu pronašli niti jednog živog Bošnjaka.

Jedinice Drinskog korpusa VRS-a tokom 13. jula bile su raspoređene na području između Zvornika i Vlasenice i učestvovale su u zarobljavanju Bošnjaka koji su se predali, a potom su ih odveli, skupa s muškarcima iz Potočara, na lokacije privremenog zatočenja u Bratuncu, Cerskoj i skladištu u Kravici.

Zatočeni Bošnjaci su bili prisiljeni da predaju svoju imovinu, uključujući isprave, novčanike, satove i hranu. Držani su u skučenim uslovima, dobijali su malo vode, a hrane gotovo da i nije bilo.

Prva velika egzekucija dogodila se poslijepodne 13. jula 1995. godine, kada je oko 150 Bošnjaka strijeljano u dolini Cerske, nedaleko od dijela glavne ceste Konjević-Polje - Nova Kasaba, a slično se tog dana dogodilo na livadi u Sandićima, te u blizini škole “Vuk Karadžić” u Bratuncu, gdje su također započela strijeljanja.

Jedan od najvećih masakara srebreničkog genocida počinjen je kasno poslijepodne 13. jula u Zemljoradničkoj zadruzi Kravica, gdje je ranije tog dana s livade u Sandićima prebačeno između 1.000 i 1.500 Bošnjaka. U večernjim satima, kad se skladište napunilo, vojnici VRS-a i pripadnici MUP-a RS-a su počeli unutra ubacivati ručne bombe i pucati direktno u ljude.

Pogubljenja zarobljenika u skladištu Zemljoradničke zadruge su se nastavila i u jutarnjim satima 14. jula.

Otvoreno se pričalo o operaciji ubijanja

U isto vrijeme održan je sastanak između pripadnika civilnih vlasti i VRS-a, na kojem je govoreno o nestabilnoj situaciji u Bratuncu, a koju je prouzrokovalo dovoženje velikog broja zatvorenika. Također, otvoreno se govorilo i o operaciji ubijanja.

U jutarnjim satima 14. jula, velika većina bošnjačkih muškaraca iz Bratunca prevezena je autobusima i kamionima u Zvornik. Kolona je bila duža od kilometar i po. Muškarci su zatvoreni na različite lokacije, a najveća sabirališta su bila u školama u Grbavcima i Petkovcima.

Zatvorenici su prošli kratak ali stravičan period zatočenja u ovim centrima, gdje je atmosfera terora održavana premlaćivanjima i sporadičnim ubistvima. Slomljenog duha, muškarci su vođeni na strijeljanje na polje u Orahovcu, na branu u Petkovcima i šljunčaru u Kozluku.

Rano ujutro 14. jula, konvoj od 30 autobusa stigao je do škole u Grbavcima kod Orahovca, gdje je u školskoj gimnastičkoj sali bilo smješteno oko 1.000 Bošnjaka. U popodnevnim satima istog dana, zarobljenici su “tamićem” prebacivani u grupama iz škole u Grbavcima do obližnjih lokacija u Orahovcu. Na odlasku iz gimnastičke sale, zatvorenicima su stavljeni povezi na oči i dobili su malo vode. Odvezeni su na stratišta, gdje su postrojeni i pucano im je u leđa.

Istog poslijepodneva, 14. jula 1995. godine, pripadnici VRS-a su drugu veliku grupu, u kojoj je bilo između 1.500 i 2.000 zarobljenika, iz Bratunca odvezli u školu u Petkovcima. Uslovi i u toj školi bili su bijedni. Bilo je veoma vruće i pretrpano, ljudi nisu dobili ni hranu ni vodu, a neki su zarobljenici bili toliko žedni da su čak pili vlastiti urin.

Kasnije tog dana ljude su prozivali u manjim grupama. Rečeno im je da se svuku do pasa, da izuju cipele, a ruke su im vezali na leđima. Zatočeni muškarci su odvođeni na strijeljanje, prvo na obližnje livade, a potom i do brane u Petkovcima, gdje ih je ubijeno oko 1.000.

Pripadnici Zvorničke brigade su 14. jula učestvovali u ubistvima i u Orahovcu i na brani u Petkovcima.

Istog dana, kao i 15. jula, pripadnici Zvorničke brigade VRS-a su prebacili oko 1.000 muškaraca u školu u Ročeviću, nedaleko od Zvornika. Ujutro 15. jula, oko škole je ležalo nekoliko leševa, a kasnije tog dana većina zatočenika je odvedena iz škole i pogubljena na jednom mjestu na obali rijeke Drine, nedaleko od Kozluka. Koliko je poznato, niko nije preživio.

Pripadnici kolone Bošnjaka iz Srebrenice koji se nisu predali ili nisu bili zarobljeni, 15. jula su se nastavili kretati prema teritoriji pod kontrolom ABiH. Kada su stigli do zone odgovornosti Zvorničke brigade VRS-a, došlo je do teških borbi.

Ukopavanja tijela u masovne grobnice

Sljedećeg dana, 16. jula, muškarci koji su dva dana ranije zatočeni u školi u selu Pilica, sjeverno od Zvornika, prozvani su da izađu iz škole i ukrcani su u autobuse s rukama vezanim na leđima. Odvezeni su na Vojnu ekonomiju Branjevo, gdje su ih pripadnici VRS-a postrojavali u grupama od deset i strijeljali.

Tada je ubijeno između 1.000 i 1.200 ljudi. U ovim ubistvima su učestvovali pripadnici 10. diverzantskog odreda VRS-a, te pripadnici Bratunačke brigade koji su na Ekonomiju Branjevo stigli u popodnevnim satima.

Dok su se vršila ubistva na Ekonomiji Branjevo, grupa od 500 muškaraca iz Srebrenice zatvorenih u Domu kulture u Pilici pokušala je pobjeći, ali u tom pokušaju nisu uspjeli. Pogubljeni su - po prijekom postupku, iz automatskog oružja i ručnim bombama.

Prema izjavama svjedoka koji su bili u blizini, buka izazvana rafalnom paljbom i eksplozijama ručnih bombi trajala je 15-20 minuta. U ovom ubistvu su učestvovali pripadnici Bratunačke brigade VRS-a.

Dok su se vršile egzekucije u Pilici, 16. jula je na odbrambenim položajima VRS-a kod Zvornika otvoren koridor širok nekoliko stotina metara koji je omogućio značajnom dijelu kolone Bošnjaka da pređe na teritoriju pod kontrolom ABiH. Ti muškarci su izmakli operaciji ubijanja koja se dešavala u međuvremenu.

Nakon 16. jula nastavila su se ubistva manjih grupa muškaraca Bošnjaka na području Kozluka i Nezuka. Tog dana započela su ukopavanja tijela ubijenih Bošnjaka u masovne grobnice.

Mjesec i po kasnije, pripadnici VRS-a i MUP-a RS-a učestvovali su u organizovanom naporu skrivanja ubistava i pogubljenja u zonama odgovornosti Zvorničke i Bratunačke brigade, tako što su ponovno zakopavali tijela ekshumirana iz prvobitnih masovnih grobnica.

Nakon 15 godina još uvijek nisu pronađeni svi pobijeni Srebreničani.



Tekst skinut sa net.hra.
_________________
Za let si, dusho, stvorena...

[leda]

Pokoj vjechni daruj im, Gospodine, i svjetlost vjechna svijetlila im...
Pochivali u miru Bozhjem.
Amen.
_________________
Za let si, dusho, stvorena...

[leda]

TADIC U SREBRENICI, NOVO PONIZENJE ZRTAVA GENOCIDA


Saopstenje za javnost Majki Srebrenice i Podrinja

Sarajevo, 6 juli, 2010:

Iako je Udruženje gradjana "Majke Srebrenice i Podrinja" prvo pokrenulo obilježavanje godišnjica genocida u Srebrenici, iako smo svojim upornim djelovanje izborili Odluku Visokog predstavnika o izgradnji Memorijalnog centra i mezarja u Potocarima, samoproklamovani Organizacioni odbor za obilježavanje 15-te godišnjice genocida nije se udostojio da nam uputi ni jednan poziv za sastanke Organizacionog odbora. Njigovo glavno nastojanje je bilo da kompletnim Organozacionim odborom rukovode iskljucivo kadrovi zlocinacke i genocidne Stranke demokratske akcije.

Kako bi realizirali svoj zlocinacki plan u sklopu 15-godišnjice genocida, kompletno rukovodstvo Stranke demokratske akcije na celu sa Sulejmanom Tihicem i Sadikom Ahmetovicem se prije nepun mjesec dana uputilo u posjetu oficijelnom Beogradu i uz srdacne zagrljaje i poljupce sa Borisom Tadicem i Ivicom Dacicem dogovorilo dolazak predsjednika Republike Srbije u Potocare 11-tog jula i posjetu Bratuncu 12-tog jula u sklopu obilježavanja godišnjice stradanja Srba.

Iako smo nastojali ucestvovati u radu Organizacionog odbora za obilježavanje 15-te godišnjice genocida i ukop posmrtnoh ostataka ubijenih, tek smo posredstvom sredstava javnog informisanja saznali da ce se na komemoraciji u Potocarima preživjelim žrtvama genocida obratiti oficijelni nacalnik opštine Srebrenica Osman Suljic, clan predsjedništva dejtonske BiH Haris Silajdžic, ministar sigurnosti Sadik Ahmetovic i predsjednik Srbije Boris Tadic, države koja je izvršila agresiju i ucestvovala u genocidu u Srebrenici.

Dolazak u Potocare i govor predsjednika Srbije ima iskljucivo jedan cilj, a to je ucvršcivanje državotvornosti Republike Srpske cija je vojska i policija u saradnji sa Vladom Srbije direktni pocinitelj genocida. Po takom izdajnickom konceptu, preživjele žrtve genocida 11-tog jula u Potocarima imaju samo pravo pognuti glavu, proliti suze i pomiriti se sa sudbinom.

Nije slucajno da na dan komemoracije u Potocare dolazi i premijer Republike Turske, koji nastoji izigravati najnovijeg pomiritelja izmedju "dva bratska naroda", iako Republika Turska kao jedna od najuticajnijih država - clanica NATO saveza, nije ni "prstom mrdnula" dok se na Republiku BiH vršila agresija i zlocin genocida.

Za one koji su podložni amneziji napominjemo da je oficijelni predsjednik Srbije sin akademika Ljubomira Tadica, koji je cinio najuži "trust srpskih mozgova" koji su kreirali plan agresije i genocida. Pored toga, oficijelni predsjednik Srbije je bio ministar odbrane u momentu kad se ratni zlocinac Ratko Mladic šepurio po kasarnama širom Srbije i ponašao kao komandant vojske Srbije u sjeni.

I pored nevidjene presije na preživjele žrtve genocida, porucujemo cijeloj svjetskoj javnosti da ce se 11-tog jula u Potocarima glas žrtve genocida itekako cuti.

Svim najavljenim zvanicnicima porucujemo da su dobrodošli samo u Republiku Bosnu i Hercegovinu, jer je presuda Internacionalnog suda pravde nadredjena Dejtonskim genocidnim tvorevinama.

Ako najavljeni zavnicnici misle da dolaze na teritoriju Republike Srpske, za takve posjetioce vrata Memorijalnog centra i mezarja u Potocarima su uvijek zatvorena.

Ako je za predjednika Republike Srbije i premijera Republike Turske Republika Srpska trajna i nedodirljiva državotvorna cinjenica, preživjele žrtve genocida im u ime internacionalnih pravnih normi porucuju: "Vojvodina je nezavisna država, Sandžak je Republika, Kurdistan je Republika."

Internacionalne pravne norme mogu uistinu biti pravne norme ako je njihova primjena ravnopravna na cijeloj zemaljskoj kugli, a ako doticna gospoda misli da je Bosna i Hercegovina presedan, grdno se varaju. Preživjele žrtve genocida zahtijevaju implementaciju presude Internacionalnog suda pravde i od toga nece odustati, jer genocid nikad nece biti sredstvo za stvaranje genocidnih tvorevina i pisanje genocidnih i zlocinackih ustava.

Za udruženje

Ibran Mustafic, predsjednik UO Udruženja



_________________
Za let si, dusho, stvorena...

[leda]

PISMO MANDELI; POZIV DA SE MINUTOM SUTNJE NA FINALNOJ UTAKMICI SVIJET SJETI SREBRENICE


Juli 11 nije samo dan finalne utakmice Svjetskog prvenstva u nogometu, nego i tuzna godisnjica genocida u Srebrenici

Otvoreno pismo Nelsonu Mandeli

Na dan 11. juli 1995. u Sigurnosnoj zoni Ujedinjenih Nacija u Srebrenici, preko 8,300 bosanskih muskaraca i djecaka su bili opkoljeni snagama odmetnicke paradrzave "Republike srspke" i brutalno pogubljeni. Internacionalni sud Pravde Ujedinjenih nacija je presudio da je to bio genocid.

Dan 11. juli 2010 je 15. godisnjica genocida i poklapa se danom finalne utakmice Svjetskog prvenstva u nogometu koje se odrzava u vasoj domovini.

Gospodine Mandela, vi poznajete bolje nego bilo ko drugi zlo koje donosi ubistva i represiju neduznih ljudi samo zato sto nose razlicitu "etiketu" kao sto je rasa, narodnost ili religija. Cijeli vas zivot ste se borili protiv takvog zla, pa ste stekli glas koji se cuje sirom svijeta. Molimo vas, iskoristite vas glas, poklonite ga onim 8,300 Bosanaca koji su tada ubijeni i ne mogu sami govoriti.

Molimo vas da pitate vasu drzavu Juznu Afriku i FIFA da se odrzi minuta sutnje prije finalne utakmice, da se sjetimo zrtava genocida u Srebrenici i Bosni i Hercegovini.

Sa velikim postovanjem

Dr. Tarik Borogovac,

NKRBiH

http://www.sos1995.com/
-----

NAPOMENA: Ovo otvoreno pismo je objavljeno u originalu u Internacionalnom izdanju Glasnika NKR BiH, kojeg smo nize kopirali i za vas.

Podsjecamo vas da potpisete peticiju na gornjem linku kojom se trazi minuta sutnje na finalu Svjetskog kupa za zrtve genocida u Srebrenici.
______________________________________


Izjava advokata majki Srebrenice povodom finalne utakmice Svjetskog sampionata

Nacionalni tim kraljevine Holandije ce igrati u finalu svjetskog nogomentnog kupa na dan 15-te gosisnjice genocidnog masakra u Srebrenici za koji je vlada kraljevine Holandije kolektivno i individualno odgovorna po osnovu interanionalnog zakona. Zadnjih petnaest godina nacionalna vlada kraljevine Holandije laze, sakriva i obstruira dokaze o svom ucescu u masakru 8,000 Bosnjaka odraslih muskaraca i djecaka u Srebrenici, iako je njen doprinos genocidu u Srebrenici utvrdjen presudom Internacionalnog suda pravde u Hagu (tzv. Svjetski sud).

Abog ovih razloga, udruzenje gradjana Majke Srebrenice i Podrinja pozivaju sve ljude dobre volje u citavom svijetu , a posebno one na stadionu Svjetskog nogometnog kupa u juznoj Africi, da javno navijaju protiv nacionalnog tima kraljevine Holandije kao znak simpatije prema zrtvama u Srebrenici.

Mi necemo odustati dok ne dobijemo pravdu.

Francis A. Boyle,
Advokat Udruzenja gradjana Majke Srebrenice i Podrinja

Francis A. Boyle
Law Building
504 E. Pennsylvania Ave.
Champaign, IL 61820 USA
217-333-7954 (Voice)
217-244-1478 (Fax)



_________________
Za let si, dusho, stvorena...