lupus-istina.com

[leda]

... bilo bi predivno da je vasha - ovo kazem zbog vas, ali moze biti i strinina, vujnina - svejedno... Bitno je da nije izmisljena, da ste je od nekoga culi (kao istinitu), ili gledali iz prikrajka, ili... makar i prozivjeli. Pa onda - izmijenite likove, nickove, i sve ce biti OK...

Svega i svacega ima u nashim zivotima cega se ne sjecamo rado; ima i takvih ljudi, koje ne susrecemo s veseljem, ali sva je sreca da se uvijek daleko bolje sjecamo onoga drugog i onih drugih... Pozitivna selekcija pamcenja - sjajna stvar, koju nam je dragi Bog ugradio i u srca, i pamet, i dushu - inace bismo valjda tesko opstali.

Ipak - jednoga se covjek nikada i nigdje stidjeti ne smije, a to su - osjecaji koji su ga na bilo koji nacin uznemirili, uzburkali, dirnuli, potresli, raznijezili ili rastuzili...

Hajde, napregnite se malo - i prisjetite ih se.

[leda]

Evo moje:

Duboka noc, negdje oko pola dva ujutro (prije ca. petnaestak godina); spavati se ne moze (oduvijek sam bila - nocna ptica), nocnog TV- programa ili kabelske tada josh nema... pa se slusha radio.

Koja je to stanica bila, iskreno - danas vishe pojma nemam; ali, emisija je sa izravnim kontaktom sa slushateljima, i voditelj (Vojo Siljak, sjecam se kao danas) poziva narod na naslov ovog topica: 'Hajde, drustvo - raspalili smo s romanticnom glazbom, pa bash bi bilo sjajno da nam se javite i ispricate kakvu ljubavnu pricu - iz zivota..."

I - narod se poce javljati. Bilo je ocito da ljudi doista pricaju - zivotne price.
Negdje oko 02.15 javi se jedan staracki, drhtavi glas, muski, i izrece u eter otprilike ovo:

'Evo - ovo cu vam ispricati zato, jer valjda primjecujete da imam dosta godina, ali je prica takva, da bih htio da sto vishe ljudi sazna za nju...

Javljam vam se iz jednog starackog doma, i govorim vam o - svojim prijateljima. Ona je imala 75 godina kad je stigla u nash dom - i trebao sam dozivjeti tolike godine da bih konacno ustanovio, ovdje, u nashem starackom domu, kako doista postoji ono, sto zovemo - ljubav na prvi pogled... u sto nikada nisam vjerovao.
Jer, moj prijatelj, s kojim sam do tada bio nerazdvojan, vec kad ju je ugledao prvi put na vratima nasheg restorana, bubnuo me laktom i rekao mi: 'Pogledaj! Ja sam - kuhan i pecen!"

On je imao 72 godine; vec sljedeceg dana joj je za vrijeme vecere prishao, predstavio joj se, i - nas dvojica smo prestali biti nerazdvojni; sad je to postalo - njih dvoje.
Svi mi ostali strasno smo se veselili kad smo vidjeli sto se dogadja medju njima. Mozda zbog njih, jer su se oboje poceli ponashati poput zaljubljene djece, a mozda i zbog samih sebe, ne bih znao reci...

Jedini koji su JAKO poprijeko gledali na sve to, bili su - njegova djeca i njezin sin... Oboje su se od njih naslushali svega i svacega, ali bi jednostavno - odmahnuli rukom...
Vec nakon tri mjeseca od njezina dolaska u dom zatrazili su premjestaj u - garsonijeru za dvoje; djeca su im divljala, praskala, rekla da vishe nece dolaziti u posjete, njoj je sin cak pronashao mjesto u jednom drugom domu, ali... oboje su samo - odmahnuli rukom. A mi ostali smo im zapljeskali iz sve snage kad su se po prvi put pojavili na dorucku u restoranu, doshavsi iz svoje zajednicke garsonijere...

A sad cu vam procitati i pjesmu mojega prijatelja, koju je napisao svojoj dragoj:"

...
(uslijedila je pjesma, za koju bih se zaklela da ju je napisao kakav teenager. Bila je toliko puna proljeca, ljubavi, svjetlosti, uzdisaja... NIKADA covjek ne bi rekao da bi autor zashao u - SEDAMDESETE...)

... a onda je onaj drhtavi, staracki glas, sad vec pun suspregnutih suza, nastavio:

"Nadam se da vam se njegova pjesma svidjela. A javio sam vam se u cast mojega prijatelja i njegove ljubavi, jer - prije mjesec dana, kada su oboje, drzeci se za ruke, prelazili cestu - na njih je naletio golemi kamion i pregazio ih oboje na samoj zebri... Poginuli su zajedno, na licu mjesta, drzeci se grcevito, tik pred nashim domom, i mi iz doma nismo htjeli dopustiti djeci da ih sahrane odvojeno... I mi smo skupljali novac, i dom je pomogao, mi smo htjeli platiti njihov pogreb, i primorali smo im djecu da ih stave u jedan, zajednicki grob..."

Eto.
Plakala sam onda, placem jednako i danas dok ovo pishem.
Nisam i vas htjela rastuziti - kao i onaj starac, kojega valjda isto odavno vishe nema - htjela sam je samo zabiljeziti - u spomen na jednu prekrasnu, veliku ljubav, iz koje mozda nesto mozemo i - nauciti...

[bitanga]

uh sto ti radis ledo!

ja se ne zelim prisjecati, lakse je.......

[leda]

Ma znam, bitangice... Nisam htjela kopati po ranama niti razvlaciti krizeve i krizice koje svaki od nas negdje u sebi nosi...
Mislila sam da ovdje slozimo nekaj po uzoru na Janka Matka - jesi li citao stogod od njega?
Covjek je u miru svoje urarske radionice na Malom placu slushao price iz zivota propalih grofova i barunica, kumica s placa... i svejedno neke njegove price zvuce poput naucne fantastike... Hocu reci, zivot doista ispisuje takve romane, kakve ni najsmjeliji, najmashtovitiji romanopisci ne bi uspjeli smisliti...
Meni je i ova gore prica djelovala poput - naucne fantastike. I onda, i danas. I sama cinjenica da je istinita daje joj za pravo da ostane negdje - zabiljezena, podijeljena s drugima... kuzis? Da se ne zaboravi.

[bitanga]

jel ima nekog tko nije cital Matka?

prva njegova knjiga koju sam procital mislim da se zvala Dragulji i Stasti, komplet knjiga nalazi se i dan danas u biblioteci mojih roditelja.

[Zagec]

Bitango, sad mi iz tvog upisa nije jasno čitaš li ti lektiru. Kad su knjige kod roditelja.

_________________
Zagec

[leda]

Zagi - hvala ti... Je l' da ovdje najbolje pashe? Mislim - NO ORDINARY LOVE...

[Zagec]

Imala si pravo. Moja je krivica kaj se pjesma tamo sakrila.
_________________
Zagec

[leda]

Ako dorya naidje - da lakshe i nadje...

[leda]

A ova bi se pricha mogla nazvati - sudbinskom...
Jednom od onih, koje podsjecaju na priche Janka Matka... Sjedio je stari urar u svojoj urarnici na Malom placu, i slushao ispovijesti nekad bogatih barunica, seljanki i gradskih sluzavki... Ne, nije vrijednost onoga shto je pisao u njegovu knjizevnom izrichaju, ili sjajnim stilskim bravurama.. ne, vec u sudbinama koje je zabiljezio i o njima ostavio traga...

Tako i ja biljezim jednu, koja me - beskrajno dirnula. Ovih dana. I ne samo zbog ikakve slichnosti sa vlastitim iskustvima. Pitanje: shto smo to u nekom ranijem zivotu zgrijeshili, da moramo plachati danas, u ovom? Ili je tako ipak bilo - najbolje za sve? Ostaje samo - pitanje bez odgovora. Nebo valjda zna zashto je tako bash - moralo biti...
Evo je:


On i ona, prije tridesetak godina... Dva sina, jedan drugom do ushiju kad on pochinje piti, lutati po tudjim krevetima... i na kraju, izbacuje i nju i djecu - usred noci na ulicu, jednoga dana, u divljashtvu i pijanstvu...

Ona odlazi s josh malom djecom u podstanare.

Teshko se zivi: sluzi po tudjim kuchama, shiva na rabljenom shivacem stroju koji su joj poklonili... i krvavo se muchi da bi othranila svoje male momke...
Sama.
Uvijek sama.
Iscijedjena, izmorena, vjechno u brigama i stalno s strahom u srcu... hoce li izdrzati? Hoce li momci barem stasati prije no shto klone?

Izdrzala je.
Kao podstanar, uvijek kao podstanar kod nekoga.

Njezin bivshi sve te godine ni pitao nije ni za nju, ni za djecu. Na kraju je prodao stanchic u kojemu su im se klinci rodili, i odselio nekoj od svojih teta... a onda i umro.
Dechki su sa gnushanjem odbili otici ocu na sprovod...

A onda su odsluzili i vojsku, i Domovinski rat... osnovali vlastite obitelji, "prizenili se", i sad je cak i ona mogla pocheti uzivati i u unucima... (u snahama malo manje), kad ga je na kavi kod jedne znanice - sluchajno srela.

Znala ga je josh iz - mladosti.
Za divno chudo - prepoznao ju je od prve, premda je mislila da se strashno izmijenila... da ju je zivot silno izmijenio.

Za josh vece chudo, otkrio joj je kako mu se u mladosti jako svidjala, i kako je chesto razmishljao o njoj sve ove godine, onako kako se sa sjetom razmishlja o prvim neostvarenim ljubavima, kad se pitamo: "A shto je bilo s njom? / S njim?" - nakon niza i niza godina...

On se oporavlja od smrti svoje supruge.
I njegova su djeca sad vec velika, i imaju svoje zanimacije i obitelji... i usamljen je, jer sam zivi u kuci neshto izvan Zagreba... i pada pitanje: "Hocesh li? Doseliti k meni? Da nismo toliko sami, ni ti, ni ja?"

Zbunjena je. On njoj nije nekada znachio toliko, kao ona njemu... Ali - shto je tu, u gradu - zadrzava? Zar mozda podstanarski stanchic? Ili razmazene gospodje, kojima smeta svaki mrvicu pobjegli, ili neravni shav na suknji? Zashto da kaze "da"? A opet - zashto ne bi rekla to - "da"? Shto sada? I - shto ce reci njezini dechki? Ili njegova djeca? Ili...

Ma, dodjavola sve.
Bash nishta je ne zadrzava u tom golemom, hladnom gradu, u kojoj joj je najchesche drustvo bilo - prastara Singerica... A djeca, ako je zatrebaju - eto je za pola sata kod njih...

I tako, rekla je "da".
Teshko se privikavala na zivot u dvoje, na posve drukchiju, vishe seosku okolinu... a onda se i privikla. I na njega, i na novu okolinu, i novu kucu, i novi zivot... dovoljno, da je pochela zahvaljivati Bogu na sreci, koju joj je tako posve neochekivano spustio u krilo...

I neshto mnogo vaznije: zavoljela ga je. Zbog njegove pazljivosti, i razumijevanja, i vremena koje joj je dao da bi se privikla... I - bila je sretna. Konachno, nakon desetljeca i desetljeca - sretna. Svoja, drukchija... Toliko drukchija, da su to primjechivali njezini dechki, i pri svakom posjetu chudili se mami, i kako se toliko promijenila - na bolje... Nauchili su je vidjeti bez davno poznatih bora na chelu, sa smjeshkom koji nestao dok su bili josh posve mali... i, radovali su se zbog nje.

Tri godine srece, dogovori - hajde, da obavimo i to, i ozakonimo nashu prichu, kad nam vec tako dobro ide...
Datum?
Travanj 2006.
Pripreme, dogovori sa susjedama, uzurbanost...

Umro je prije pet dana. Iznenada - srushio se, i nije ga vishe bilo. Izljev krvi u mozak...
On 57 godina, ona 54.
No, sad je to - posve svejedno.
Jer, vec su joj na sahrani zahvalili shto je uljepshala posljednje dane njihovom ocu, i upitali je - kada bi mogla iseliti... i osloboditi im kucu.


IMATE LI KAKVO RJESHENJE - JAVITE.
PADA LI VAM SHTOGOD NA PAMET, JAVITE.
ILI SE BAREM - POMOLITE ZA NESRETNICU.
Nebo je tako htjelo.
Ostaje pitanje: ZASHTO???
Pitanje, koje ne bismo smjeli postavljati, a tako je ljudsko, i shvatljivo, i razumljivo... to ZASHTO...
ZASHTO???
_________________
Za let si, dusho, stvorena...

[bitanga]

znas kaj ti bum ja rekel ledo.....da nemam pojma kaj bi rekel na to, ali ono doslovce

znam jednu pricu ali s druge strane medalje....
iz kuta djece koja se godinama bore da isele zenu pokojnog im tate iz stana
i u toj prici cvrsto im drzim stranu jer kazu oni da je to stan u kojem su odrasli i da imaju sva prava po zakonu na njega, a suputnica od tate je bila s tatom u njemu dvije godine


kako sad da preokrenem pricu i stanem na stranu toj zeni iz tvoje price

tesko mi to

bilo bi najpravilnije vidjeti dal tko ima u cemu da zivi, a ne da jedni gomilaju, a drugi da ostanu bez krova nad glavom, to bi bilo onak po pravici, ali zakoni su nesto drugo, a i ne samo zakoni vec i ljudska pohlepa tak da moja prva teorija pada u vodu


ali zelim zeni srecu....bilo koje vrste

[leda]

Jednoj neprolaznoj ljubavi... onoj i preko groba

Jednom Ranku, za kojim njegova Nena tuguje kao da su se tek jucher rastali, a ne josh prije chetiri godine...

Ranko samo nije ovdje, vidljiv i nadohvat ruke... a opet, tu je. I ja sam ga upoznala zahvaljujuci njezinoj tuzi i njezinom Nezaboravu...

Pa jer je nepoznato-poznatom Ranku danas godishnjica odlaska u bolje, ljudskije i ljepshe svjetove, odabrah im oboma u chast njihove ljubavi dvije pjesme koje sve kazuju, i raduju se jednoj ljubavi koja je bila, i koja - jest...



Jacques Prevert:

NJEZNO I OPASNO LICE LJUBAVI

Njezno i opasno
lice ljubavi
poslije duga dana
uvece se javi
Mozda bjese strijelac
sa lukom i strijelom
ili sa harfom
svirac u bijelom
Ja ne znam vise
Ja nista ne znam
Znam da mi je dana
samo ova rana
mozda je od strijele
mozda je od pjesme
Znam da mi je dana
samo ova rana
ranjeno je srce
sada i dovijeka
pece ova ljubav
i nema joj lijeka.



Konstantin Simonov:


CEKAJ ME
(Pjesma pomorca)

Cekaj me, i ja cu sigurno doci,
samo me cekaj dugo.
Cekaj me i kad zute kise
noci ispune tugom.
Cekaj i kada vrucine zapeku,
i kada mecava brise,
cekaj i kada druge nitko
ne bude cekao vise.
Cekaj i kada pisma prestanu
stizati izdaleka,
cekaj i kada cekanje dojadi
svakome koji ceka.

Cekaj me, i ja cu sigurno doci.
Ne slusaj kad ti kazu
kako je vrijeme da zaboravis
i da te nade lazu.
Nek povjeruju i sin i mati
da vise ne postojim,
neka se tako umore cekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dusu
nek piju kod ognjista.
Cekaj. I nemoj sjesti s njima,
i nemoj piti nista.

Cekaj me, i ja cu sigurno doci,
sve smrti me ubit nece.
Nek rekne tko me cekao nije:
Taj je imao srece!
Tko cekati ne zna, taj nece shvatit,
niti ce znati drugi
da si me spasila ti jedina
cekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znat cemo kako
prezivjeh vatru kletu, -
naprosto, ti si cekati znala
kao nitko na svijetu.


_________________
Za let si, dusho, stvorena...

[leda]

Ovako prave majke u pravom zhivotu vole svoju djecu... Pomozimo joj!


Supermama iz Županje

Sagradila kuću golim rukama da bi zadržala djecu


Ivanka Arlović iz Županje je 32-godišnja udovica i majka dvoje djece, koja je golim rukama sagradila dom u kojem živi s kćerkom i bolesnim sinom. Kaže, nije imala izbora jer im je Centar za socijalnu skrb prijetio da će uzeti djecu.
Ivanka Arlović živi s kćerkom Sarom (10) i bolesnim sinom Antunom (7) u improviziranoj kući, koju je sagradila vlastitim rukama sakupljajući građevinski otpad na deponijima, od ostataka cigli, pločica i greda. Pomogao joj je suprug, bivši branitelj, koji je prošle godine umro.

"Kuću smo morali sagraditi jer mi je Centar za socijalnu skrb prijetio da će uzeti djecu ako neće imati uvjete za normalan život. Dotad smo živjeli u limenom kontejneru. Rekla sam mužu da se ne smijemo predati i tako smo, komad po komad, donosili opeke i gradili kuću. Morala sam to činiti ponajviše zbog našeg bolesnog sina", ispričala je Ivanka za 24 sata.

Njen sedmogodišnji sin Antun bolestan je od rođenja. Rodio se prerano i dobio moždani udar, a dobio ga je ponovno prije dvije godine. Pati od epilepsije i glavobolje, a ima i rupu na plućima. Ivanka ga je često sama, na rukama, nosila liječniku.

Cijela obitelj živi od 1600 kuna očeve mirovine i dječjeg doplatka. Župnik i Grad su pomogli opremiti kuću obitelji Arlović s namještajem i spojiti struju, ali trošna kuća se sve više urušava.

Sada i njen sin mora ići u Bizovac na terapije, za što Ivanka i njena obitelj nemaju novca, a trebaju popraviti i dimnjak koji se lani pokvario. Pomoć za Arloviće može se uplatiti na žiro račun u Hrvatskoj poštanskoj banci, na broj 320-845-3954.



_________________
Za let si, dusho, stvorena...