lupus-istina.com


 
 FAQFAQ   PretražnikPretražnik   ČlanstvoČlanstvo   Korisničke grupeKorisničke grupe   RegistracijaRegistracija 
 ProfilProfil   Privatne porukePrivatne poruke   LoginLogin 

KAO ESTET

 
Započnite novu temu   Odgovorite na temu    
lupus-istina.com - Početna
-> LJUBAV
Prethodna tema :: Sljedeća tema  
Autor/ica Poruka
donadini



Pridružen/a: 11. 11. 2004. (09:09:58)
Postovi: 2249
Lokacija: zagreb

PostPostano: čet kol 20, 2009 7:12 am    Naslov: KAO ESTET Citirajte i odgovorite

Ulderiko Donadini:

Đavo gospodina Andrije Petrovića

Pijan od vrućine izgarao je žut ljetni dan. Stara se ulica savinula, kuće nagnule, stakla se u prozorima zapalila. Sjene iznakažene, razvučene, lome se o zidove. Časovi puze. Zalijepili se. Listovi dršću neurastenično. Krovovi sklopljeni, kao krila velikih ptica, a kugla na tornju zažarila se kao žeženo zlato.
Na balkonu, u trećem katu svoje kuće, sjedio je gospodin Andrija Petrović - zaobljenih oblika, kao da je čitav život mrsio i jeo purane - i pušio je spokojnu, papenhajmsku lulu. Kapljice puzale su mu po licu. Brkovi pokisli od znoja. Naočari spuzle mu do po nosa, samo palci vrtjeli su se zabrinuto jedan oko drugoga.
Sunce je posljednjom snagom palilo, pržilo, i gospodin Petrović ćutio je kako je debeo, debeo u neizvjesnost, činilo mu se kao da mu otiče glava, vri mozak, a nešto sitno, kao buha, bode ga baš na samom tjemenu.
No to što ga je bolo nije bilo ništa drugo nego jedna grozna misao, misao zbog koje je gospodin Petrović, koji nikad u svom tridesetogodišnjem braku nije mislio, počeo vrlo duboko misliti.
Zašto baš danas da se sjeća svoga zamišljenog života - pio je danas kao i obično - i onoga što se uistinu dogodilo. Pa ipak!
Kakve su se zbilja divne misli vrzle onom suhom gimnazijalcu, kojemu su samo zbog najčistijih platonskih osjećaja ruke tako drhtale, i oči bile obavite zelenim kolobarima.
"To su ludorije", razmisli konačno gospodin Andrija Petrović, on, posjednik križa za zasluge, trokatne kuće i ćelave glave koju tako brižno uvlači u toplu vunenu kapicu, kad se zemlja teškom gestom zaokrene u zagrljaj tupe noći ponoćnih udaranja, puna isparivanja mirisa žutih ruža, bajnih rezeda i obješenih čarapa koje debele majstorice, radi svježeg zraka u kući, vješaju na svoje prozore, odakle se u paučinastom sjaju mjesečine upravo sablasnima pričinjaju.
Gospodin Petrović stane protirati svoje male masne očice, no na užas opazi baš sebi nasuprot gospodina u crnom, blijeda umorna lica, s rukama skrštenim na prsima, koji ga je neizrecivo prezirno promatrao.
On htjede ustati, pobjeći, ali onaj ga je svojim užasnim pogledom prikovao uz stolicu, tako da se nije mogao ni maknuti.
- Dobar veče, gospodine Petroviću! - krikne pojava o kojoj gospodin Petrović sad više ni najmanje nije sumnjao da potječe iz pakla.
- Dopustit ćete, a odakle ste, ako smijem pitati?
- Baš iz pakla.
Tu sine gospodinu Petroviću divna misao:
"O, dolje mora da je još veća vrućina", i pri tome mu se teška kaplja odroni niz lice.
- Dakako! - tresao je đavo glavom. Gospodin Petrović htjede ustati i preporučiti se.
- Znate! Vrlo mi je milo, no...
- Ostanite još koji čas, ta mi imamo toliko divnih stvari da porazgovorimo. Već ćete dospjeti. Je li da hoćete? No vidite da pogađam. Evo vidite, ja sam još prilično mlad, ali vi, vi, što imate za sobom čitav život, ta vi biste bar morali znati koješta zanimljiva ispričati. Ili hoćete da vam pomognem. Vi ste, je li, star. Glava se puši, jezik prepleće, a nikad baš niste bili previše govorljiv Što tu ima? Ništa. Jednostavno da ne može biti jednostavnije... Vi ste se zaljubili i vjenčali se. Pop vam je svezao ruke svojom blagomirišljivom štolom i, citirajući svetoga Pavla, djecu, budućnost, otpustio vas od stola gospodnjeg još mirišljive po rakiji i tamjanu, a vi ste ga poslušali i živjeli u pitomom, za razliku od divljeg braka, sveto u Gospodu.
- No je li da je tako bilo? - smijao se đavo.
- Ta kako da zaboravim da ste bili činovnik, a kao takav i kao oženjen niste više dospjeli da razmišljate i pjevate. Vitak kao britva, drhtali ste od ponosa i klanjali se na sve strane, kad bi vas gospodin šef blagoizvolio pohoditi. Ta čast toliko bi vas smela, da mu niste znali naći ni gdje da sjedne.
I razvio se divan razgovor.
"Kako moj Andrija?" pitala bi vaša gospođa privinuta uz gospodina šefa... o... on je bio tako divan čovjek, velikih brkova, gromka glasa i punokrvna smijeha.
"He! He! He! Posve je korektan. Posve! Ponosim se njime", a vi ste se na to iz pristojnosti smijali i tvrdili da ste nevaljanac.
- Ta divan ste bili, ne baš bogzna kako bistra glava, ali ljubezan prema gospodinu šefu, on tako ljubezan prema vašoj ženi, i vi ste se pomalo pomicali. No! Je li da je tako?
A jednog se dana sve to poremetilo.
Jedan nesretni, mršavi pisar zaljubio se u vašu ženu, a kad ga je odbila, on ju je odao - nesretni pisar - odao, odao i razrušio svu vašu sreću. Zašto ju je odao? Ta vi biste tako lijepo živjeli. Pisar, žena. Žene! Žene! Pa još da vas vara s vašim šefom. Grozno.
Ostali ste zapanjeni, kao naglo utrnula svijeća. Strašna čuvstva smotala su vaše divno, tanko tijelo.
Prevareni, jektičavi Ja koprcao se pod silnim šakama smijeha, kao valjuškasti konjušar tužnog, blijedog viteza, i od silnih šaka posinjio je, kao Čista srijeda, oslijepio na oba oka, a iz usta i cijeloga tijela stala mu je loptjeti zelena tekućina ljubomore. Bijedni Ja, izdišući zadnji plamičak duše, zakleo se na vječnu i strašnu osvetu, osvetničkiju od Otelove.
Na sve ste se spremili.
Slika: ulazite u sobu, a vaša žena sva zadahtana, zaparena, vruća; grudi joj se još uvijek dižu, i ona nastoji da se nasmije, ali što, kad joj vaš strogi i neumoljivi pogled svu istinu govori, i gle, ona se baca na koljena, grli vam noge i zaklinje, ali vi se ne obazirete ni na šta, nego vičete, kao trublja zadnjeg dana:
...!?
Vrata su cviljela.
Polagano, susprežući dah, unilazite. U kućnoj haljini, golih ruku, leži vaša gospođa, čita novine i gleda vas tako mirno kao da pita: - O ljubezni! koji vas je vrag ovamo donio?
- Što je to? Što sad? - mislio je onaj mladi Andrija, znate gospodine Petroviću, i obuzelo ga je neko čuvstvo, kao da ga je netko izmlatio, kao da je pao odnekale iz oblaka, kroz dimnjak i vratašca od peći nasred sobe u neku nepoznatu kuću.
Kroz crvene zastore prolazilo je rumeno svjetlo, kao zloban posmijeh - bože moj - i da se onaj divni mladić samo maknuo, sve bi prasnulo u smijeh, i stolci, i stol i divan, i ormari bi se rastvorili, boce od pekmeza prevalile.
On se tiho privukao do prozora i gledao nekamo van, a po vratu kao da ga je netko draškao, kraj uha kao da se netko smijao, pa čak i dolje s ulice plazilo mu je neko dijete jezik.
- No što je? - čuo se izazovan, drzovit glasić - o bože, što da odgovori - ovratnik mu se suzio za dva broja.
Kušao je da nanovo podivlja, da se nanovo razdraži, ali neka sveta pospanost, sanjiva vrtoglavost načinila mu je iz svih misli kaos, iz tijela mu odlutao duh i bilo ga je dapače stid - o, ubogi mladi čovjek!
Ona je ležala na divanu kao da je uvidjela njegovu nepriliku, nije se htjela ni maknuti.
Mislila je:
"Reci mi samo što! Pokušaj viknuti. Ostat ću, makar do sutra, prekosutra, i on će me još moliti za oproštenje!"
I doskora se tako razljutila, da je na koncu i sama vjerovala da je nevina.
Mislila je:
"Uh! Za vrat bi te!"
- Je li se sve tako dogodilo? Zar ne da jest, gospodine Petroviću - pitao je vrag, ali on nije odgovarao, on je samo očajno spustio glavu i zamislio se duboko, duboko. Što se to danas svašta događalo u ovoj staroj mirnoj ulici, u kojoj su inače živjele zlobne mačke i dobroćudni ljudi. Otkuda najednom to, da njega pravedna, ni kriva ni dužna čovjeka, posjećuju vragovi? Zašto se to moralo survati na njegovu jadnu glavu? Odgovora nema, pobjeći se ne može, a onaj stoji i stoji, davi ga, tako nesmiljeno i krupne suze zališe dobroćudno lice gospodina Petrovića.
- Ta što ste tako sentimentalan? Gdje je ona vaša divna volja? Gdje je ona vaša divna ćud koja vas je i onda spasila?
- Ja sam nevin - plakao je gospodin Petrović kao malo dijete. Ali sve to nije ništa pomagalo.
- Kako ste se samo divno utješili s nekoliko aforizama protiv svoje žene i svega ženskog, i živjeli mirno, sve idiličnije, patrijarhalnije. - "Kao svi, tako i ja" - plakali ste, kao svi ljudi, i jeli, i pili, i spavali. A kad su misli dolijetale, napili biste se, da zaboravite na udes gospodina Petrovića, kojemu su se sva djeca smijala i kažiprstom opisivala spirale po čelu. Postali ste dobričina, bonhomme ili, ukratko, glupan.
Balkon je bio sav opleten bršljanom, kroz lišće su već prosijavale zvijezde, a dolje niz ogradu spustio se divan, bijel cvijet.
- Pa ipak, ipak, sve se to da popraviti, nastavi sotona vrlo nježnim glasom.
- Ne da, vrtio je glavom gospodin Petrović.
- Ah šta?! Sve se da... ja i znam kako... - Ustanite malo, gospodine! Vidite li onaj cvijet?
Gospodin Petrović ustane teškom mukom.
- Vidim, vidim... mucao je pospano.
- Eto vidite! To je opasno - znam - ali ipak kušajte ga dohvatiti...
Gospodin Petrović gledao je dolje. Njemu se već sad maglilo, a da se samo malo nagne, odletio bi.
- Eto! - govorio je đavo. - Eto, sad bar jednom pokažite da ste junak, da se ničega ne bojite. Ili: zar biste vi mogli ovako kukavno još živjeti...?
- Ma, da, da... ali ja ne znam... što će vam to...
- Što ludujete? Da hoću, za čas bih ga dohvatio, nego ne radi se o tome...
- Ne! Ne mogu... mucao je kroz plač gospodin Petrović.
- O! Mislite da ću vas siliti? Kad ne možete, ne možete. Kukavica ste bili i kukavica ćete ostati. He! He! Što sam ja mogao očekivati od vas? Što me na vama prevarilo da sam uistinu mogao na ovakve stvari pomišljati. Te vaše tupe oči, ili crte tog lica, ili ta... fuj, fuj! Zbogom. Zbogom... moguće ćemo se još kada vidjeti.
- No! No! - razvedri se najednom gospodin Petrović i lukavo se osmjehne. - Čekajte! Sve ćemo mi to... Ho! Ho! kako se samo prije nisam sjetio... Znate... ja idem... pa ćemo štapom...
Đavo se grohotom nasmije, upravo ga probije svojim oštrim pogledom, i još ga kvrcne po nosu.
- He! He! Gledaj ga... gledaj... kako je taj samo dosjetljiv... o... o... gospodine moj... No... valjda ipak niste takav. Da i padnete... što nećete, pali biste kao heroj! A što vas inače čeka? Vaši prijatelji? Zar vaša žena, mršava i okoštala, prema kojoj morate biti još ljubezan, grliti je oko njezina ptičjeg vrata, gledati njene kokošje oči i ljubiti njezine tanke, suhe usnice? Fuj! Fuj! Bar umrite - do vraga - kao estet! Ma na... na pogledajte... kako je samo blizu... to nije nikakva opasnost... ajde... ajde... brojit ću: jedan... dva... još... još... tako... tako... tri-i-i...
Balkon je ostao pust. Već je bilo kasno u noći. Na stolcu su stajale naočari, novine i ugasli čik kada je gospođa Petrović došla na balkon. Nije pomislila ništa drugo nego da je gospodin Andrija Petrović, posjednik trokatne kuće, ćelave glave i križa za zasluge, otišao u sobu da uzme iz cedrove kutije još jednu izvrsnu cigaru, pa ga ona, valjda, u mračnom salonu nije ni opazila.
[Vrh]
Korisnički profil Pošaljite privatnu poruku
donadini



Pridružen/a: 11. 11. 2004. (09:09:58)
Postovi: 2249
Lokacija: zagreb

PostPostano: čet kol 20, 2009 8:11 am    Naslov: Citirajte i odgovorite

EROTIKA I PORNOGRAFIJA

Erotika i pornografija – konstantno brkanje tih dvaju pojmova dovodi do zbrke i nesumnjivo srozava umjetnost na biološku potrebu. Zadovoljavanje tjelesne žudnje dovodi do „proizvodnje“ novih bioloških jedinki, ali to nije erotika. To nije ono najintimnije što ljubavnici razotkrivaju jedno drugome.
S druge strane, pornografski kič je nešto što je lišeno ukusa, kako sa estetskog, tako i s antropološkog stajališta.
Veliki pisac Milan Kundera napisao je:
„ Jedino mi erotika daje o meni znanja kroz mene samoga, budeći u meni potrebu da se dajem tebi; eto zato je erotika umjetnost - tehnika koja mi daje znanja o meni. Sva ostala ljudska znanja vode me izvan mene i nastoje mi sakriti mene praveći se da mi otkrivaju svijet. Zato su umjetnosti, u koje nesumnjivo spada i erotika, jedina znanja koja čovjeka vode prema njemu samome „.
Zapadnjačko društvo dosta je dugo na erotiku gledalo kao na tabu, dok je istovremeno Istok mnogo više poznavao i proučavao. Indijska kultura shvaća erotiku kao umjetnost koju treba učiti i vježbati, pa je tako prije gotovo dvije tisuće godina nastao i najstariji očuvani udžbenik na svijetu – Kama Sutra (Niska o ljubavi), kojeg je napisao indijski mudrac Vatsjajana. Ta knjiga tumači erotiku i moral kao dva razdvojena pojma, i otkriva sve tajne užitaka koji se uzdižu na razinu svetosti.
Po Dorflesovoj kultnoj knjizi KIČ , Zapad ponekad sagledava Kama Sutru u pornokič ključu, dok je naprotiv, u zemljama iz kojih je potekla, ta knjiga još uvijek sačuvala inicijacijsku i mističnu vrijednost, te su neki prikazi prisutni i u hramovima..
U svijetu retuširanih medija, ljudi masovno imaju lažnu predodžbu o tijelu. Suvremena umjetnost na razne načine ironizira tu pojavu u društvu. Potpuno golo tijelo i dapače, tjelesne izlučevine, nešto je što gotovo više i ne šokira u umjetnosti. Ili ipak šokira?
„Sofisticirana, ili čak sadistička pornografija često je predmet avangardnih oblika umjetnosti i u njima je kič element uzdignut na estetsku razinu. S druge strane, trivijalni porno-kič materijal u kojem je akt prikazan samo zbog bludnih i komercijalnih ciljeva, jedan je od najboljih saveznika kiča „– pisao je Dorfles.
Prikaz tijela u umjetnosti mijenja se s vremenom i kulturom, a erotiku se osim sa psihološkog, sociološkog, povijesnog ili bilo kakvog drugog stručnog stajališta, može promatrati, dakako, i laički. Za neke je sve ovo ostalo ustvari sasvim marginalno.
[Vrh]
Korisnički profil Pošaljite privatnu poruku
donadini



Pridružen/a: 11. 11. 2004. (09:09:58)
Postovi: 2249
Lokacija: zagreb

PostPostano: čet kol 20, 2009 10:59 am    Naslov: Citirajte i odgovorite

NAIMA – John Coltrane

Ogroman je broj onih umjetnika koji su svojim ljubavima posvetili pjesme, slike pa i čitave romane.U hrpi pjesmica , filmova , romana nalazi se veliki broj djela koje više pripadaju kiču ili što je još goe dodvoravanju osobi do koje je autoru stalo pa je sadržaj isključivo namijenjen jednokratnoj uporabi koja se zove „ spolni odnos će promijeniti sve „.Ovakve pjesme ujedno možemo i nazvati ZALEGNI FORMOM koja je sveprisutna u novijoj pop kulturi koja uključuje glazbu , književnost i ostale umjetnosti.
U toj naplavini kiča i glupog prenemaganja onoga što nazivamo masculinu, femininum i neutrum , da se sveprisutna gay populacija ne uvrijedi , postoje estetske vrijednosti koje ostaju trajne himne ljubavi.Od Novalisa i njegovih Himna noći, Beethovenove Fur Elise , Matoševe „ Utjehe kose „ itd , itd. , itd.
Kao vrhunska i vrhunarvna himna ljubavi stoji skladaba Johna Coltranea NAIMA , koju svrstavam u glazbenu vječnost i svakidašnjost , surovu, stvarnu , realnu i tragičnu.
Jazz saksofonist John Coltrane upoznao je svoju prvu suprugu Naimu Grubb pravim imenom Juanita , koja je prešla na Islam 1953. kad je radila kao krojačica u tvornici kako bi prehranila svoju petogodišnju kćer Antoniu kasnije zvanu Saeeda.Upoznali su se u kući basista Stevea Davisa.U to vrijeme je Coltrane svirao u Philadelphiji r&b i po raznim rupama kako bi prehranio svoju tad još nevječanu suprugu i novopečenu obitelj.Coltrane je tad uz puno alkohola uzimao i heroin , te je zaključak da je obitelj visila na rubu i uživala u opijatskoj sreći.
Par se vjenčao 1955.i preselio u New York kako bi Trane mogao svirati sa Milesom Davisom , što je bio njegov glavni posao daljnjih pet godina , uz stidljive vlastite albume i divlje nastupe u klubovima Philladelphije .Tijekom godina Trane se usspio osloboditi heroina , alkohola i ušao je u duhovnu sferu .1960.baš u vrijeme snimanja Giant steps albuma na kojem se nalazi spomenuta Naima obitelj je nagrizala egzistencijalno – psihička kriza supružnika.Kako je bilo Johnu to momentu zna samo on i dakao njegova glazba koja se iz divljeg boopa pretvara u meditativne free forme koje je kritika tad nazivala „sheet music „.
Sad slijedi najteži dio analiza skladbe NAIMA , koji mora biti literarni i kratki.Prvo značenje imena a ono je nježna, fina; bezbrižna.Koja životna kontraverza , niti je Naima bila bezbrižan , fina vjerojatno jest no tu je nemoguća stvarnost ako doživite egzistencijalnu ili psihičku krizu getoizirane zajdnice afroamerikanaca prošlog stoljeća.Skladba započinje uvodom mirnog saksofona , gotovo spokojnog iza kojeg se krije sav besmisao života u urbano prostoru.Ponekad kad ju sluišate imate osječaj da je pisana poput kompozicije za harfu, što nužno implicira dodir ženske ruke , zov neke sirene kako je Trane vjerojatno doživljavao Naimu.Klavir i činele uz kontrabas pletu mrežu Nite kako je trane zavao Naimu.Logično je da pjesma nema klasični solo tenor saksofona , jer u obitelji muškarci baš i nemaju želju solirati, ako vole svoju ljubav.Strastvenu predanost tijelu žene naglašava srednji dio kompozicije , koji slušatelja vodi u fantaziju, kad ženi pridajemo ono što ona možda i ne posjeduje – magiju.
Suton kompozicije je naglašeni tenor u suprotnosti i kohezivnosti sa ritam sekcijom , dok klavir ubacuje Debusyjevske fraze.Na kraju se čuje šuštanje piska na saksofonu koji se sukobljava sa snare bubnjem i bas bubnjem optetenim činelama ili nešto poput nerođenog djeteta.Kraj.
Par se službeno razveo 1965.godine kad Trane nakon dvogodišnjeg izbivanja od svoje žene , koju nije dovoljno interesirala glazba ( John je to naglasio u ovitku albuma Live in Japan – prva verzija).Mogu shvatiti da se Naima nije mogala usuglasiti s glazbom posebnop onom nekomercijalnom kojoj je John težio.Iste 1965.ženi svoju buduću suprugu Alice McLeod – Coltrane.
U službenoj biografiji J.C. Thomasa - Chasin' the Trane – stoje riječi Naime.
"I could feel it was going to happen sooner or later, so I wasn't really surprised when John moved out of the house in the summer of 1963. He didn't offer any explanation. He just told me there were things he had to do, and he left only with his clothes and his horns. He stayed in a hotel sometimes, other times with his mother in Philadelphia. All he said was, 'Naima, I'm going to make a change.' Even though I could feel it coming, it hurt, and I didn't get over it for at least another year."
Naima je umrla 1996. John Coltrane 1967.
Ostalo zaključite i istražite sami.
[Vrh]
Korisnički profil Pošaljite privatnu poruku
donadini



Pridružen/a: 11. 11. 2004. (09:09:58)
Postovi: 2249
Lokacija: zagreb

PostPostano: pet kol 21, 2009 1:44 pm    Naslov: Citirajte i odgovorite

" Žene radža "Margaret MacMillan

Zadnja promjena: donadini; pet kol 21, 2009 2:35 pm; ukupno mijenjano 1 put.
[Vrh]
Korisnički profil Pošaljite privatnu poruku
donadini



Pridružen/a: 11. 11. 2004. (09:09:58)
Postovi: 2249
Lokacija: zagreb

PostPostano: pet kol 21, 2009 1:54 pm    Naslov: Citirajte i odgovorite

Žene radža "Margaret MacMillan




U svojoj knjizi Žene Radža (Women of the Raj, Thames and Hudson, 1988.), dijelovi koji su objavljeni u Kolu Matice Hrvatske 2007.godine Margaret MacMillan govori o ženama Radža, Britanskoga Carstva u Indiji, o ulozi žena koje su onamo uglavnom odlazile kao pratilje svojih muževa, o tome kako su prihvatile Indiju, reagirale na nju, ali i kako je Indija reagirala na njih.? Govore o LJUBAVI I ESTETICI tih žena u okružju druge civilizacije.Žene Radža trebale su stvoriti repliku britanskoga društva unatoč mnogim gotovo nepremostivim poteškoćama. Koliko su u tome uspjele i kako su se prilagođavale životu na nepoznatom tlu, u nepoznatom jeziku, među nepoznatim običajima i religijama? Kako su podnosile vrućine, bolesti, usamljenost i dosadu? Kako su one, koje su onamo dolazile s misijom, uspijevale pronaći u Indiji pozornoga slušatelja svojih istina? Koliko su se razlikovale od svojih muških suvremenika? Otkrivamo žene koje su na Indiju reagirale onoliko različito koliko su međusobno bile različite i koliko bi se razlikovale u svojim reakcijama u bilo kojem dijelu svijeta, pa tako i u zavičaju. Britanski je radž u prvom redu bio ekonomski pothvat, a zatim se zaodjenuo u ruho civilizacijske misije. Danas će mnogi reći da u Indiji ne bi bilo željeznice i mnogih modernih potrepština što olakšavaju život da nije bilo Britanaca. No, zašto se Indiju zvalo draguljem u kraljevskoj kruni? Kojom je cijenom Indija platila gradnju željeznica i elektrifikaciju? Dandanas je Britanski radž upisan u mentalni indijski sklop i još uvijek je tema mnogih diskurzivnih razmatranja. Cijeli svijet postkolonijalne teorije zapravo je izrastao iz širega proučavanja Britanskoga Carstva i njegovih kolonijalnih pothvata koji su bitno obilježili zbilju postkolonijalnoga života u danas neovisnim zemljama. Margaret MacMillan pokušava realno i u određenoj mjeri sućutno sagledati ulogu žene u tome kolonijalnome poslu. S jedne strane, žene su zbog usredotočenosti na svakodnevni život i opstanak zapravo bile više upoznate sa stvarnom Indijom. Za njih na određenoj razini Indija nije bila vizija teritorija kojim treba vladati i iskoristiti njegove resurse. Njihova veza sa stvarnim Indijcima, slugama, ayama, prodavačima, vozačima, bila je u mnogočemu živopisnija i uvjerljivija nego kad je riječ o muškim osvajačima. No, s druge strane, one su imale vrlo jasno određene uloge, zadane već u zavičaju pripadnošću određenom klasnom miljeu, i te su uloge trebale nastaviti, ili ih zapravo do krajnosti odigrati upravo na toj nepoznatoj i otuđenoj sceni jer su im ti zadani kodovi bili jedina sigurnost koja se nudila u nesigurnome, migoljavome, šarolikome svijetu svakodnevne Indije. Teško je bilo nadrasti vlastitu zadanost. Posebice jer je ženama u društvenom smislu pripadala drugorazredna uloga na svim razinama onodobnoga zapadnoga društva. No, neke su »čudne« britanske žene upravo u Indiji tek dobile priliku da odigraju svoja druga sebstva koja su u opreci s predmnijevanom ženskom ulogom ne samo u sklopu Britanskoga radža nego i u sklopu širega zapadnoga kodeksa društvenoga ponašanja. Margaret MacMillan obrazovana je na sveučilištu u Torontu i Oxfordu, u svojem se doktoratu bavila Britancima u Indiji između 1880. i 1920. godine. I sama potječe iz angloindijske obitelji pa je utoliko njezino istraživanje autentičnije. Priredila Biljana Romić
Uvod

Ponekad su bile divne. Ponekad su, pak, bile grozne, kao što samo preplašeni ljudi mogu biti. Kad uvjerenost u superiornost ide pod ruku sa strahom, onda se oholost pojačava i zaoštrava. Memsahibice (grubo prevedeno »žene gospodara«) — čak i oni koji ništa ne znaju o povijesti Britanaca u Indiji, čuli su za njih. One stupaju kroz tu povijest u svojim voluminoznim opravama koje negiraju indijsku klimu, jedini ustupak vrelini je nelijep tropski šešir, topi, koji je štitio njihove ružičaste obraze od tuđinskoga sunca.

Na fotografijama zure u fotografa, možda nekoga nesretnog Indijca, očima koje su promatrale čuda Indije nalazeći ih prilično dosadnima. Tijekom dugoga niza godina njihovi zvonki glasovi proglašavali su indijsko slikarstvo kričavim, indijsku glazbu kakofoničnom, indijski način života barbarskim. Indijski je krajolik bio monoton — osim onih nekoliko omiljenih mjesta gdje se, samo nakratko, netko mogao zamisliti u Zavičaju, možda na valovitim pašnjacima Sussexa ili među brežuljcima Škotske. Indijci su bili korisni kao sluge, s kojima je, naravno, valjalo postupati kao s tvrdoglavom djecom. Inače su milijuni i milijuni njih postojali da posluže kao statisti u velikoj drami Carstva. S kakvim li su samo bijesom i prezirom reagirale memsahibice kad bi statisti pokušali zatražiti govorne uloge!

Najveća je od njihovih neuljudnosti bila što su jednostavno ignorirale Indiju. Malo se britanskih žena koje su živjele u Indiji ikad potrudilo naučiti barem malo nekoga indijskog jezika, osim nekoliko riječi »kuhinjskoga indijskog« korisnog za obraćanje slugama. Nakon niza godina provedenih u zemlji znale su o njoj malo više nego kad su pristigle. A ipak su jedna drugoj, i onima u domovini, govorile da razumiju Indiju. Tipično za njihovu bezobzirnost bilo je što su, uz zgranuti kikot, s naraštaja na naraštaj prenosile potpuno pogrešnu poruku. »Draga moja, nikad se nemoj rukovati s Indijcem«, bila je interna obavijest, »jer nikad ne znaš gdje mu je ruka bila.« Ali Indijci, a to su one mogle lako saznati, rabe samo lijevu ruku za svoja ritualna ispiranja, a desnu čuvaju čistom za jedenje.

Sastaviti od svih njih reprezentativnu memsahibicu značilo bi učiniti im isto što su one učinile Indijcima. Britanke su se u Indiji doista ponašale loše; ali one su se također ponašale i dobro. Bile su hrabre na način koji je danas teško shvatiti. Možda su govorile užasne stvari, ali njihova su se djela često razlikovala od njihovih riječi. Istina je da se one u Indiji nisu vladale strpljivo poput svetica i s razumijevanjem antropologa. Većinom su bile tek obične žene srednjega staleža u neobičnoj situaciji.

Kao prvo, one nisu došle u Indiju da bi bile korisne Indiji. One su, u velikoj većini, došle biti supruge; a naišle su na čvrsto povezanu zajednicu koja im je pružila jednostavan izbor, pridružiti joj se ili ostati izvan nje. To nije bio neki osobit izbor. Biti izvan, značilo je osamljenost ili Indiju, a Indija ih je plašila.

U svakom slučaju, indijsko ih društvo najvjerojatnije ne bi prihvatilo. Kastinski je sustav, nastao kod hinduista, prožimao živote svih Indijaca, bili oni hinduisti, muslimani, kršćani, židovi ili sikhi, a kaste su djelovale uz brojna pravila i prepreke, kao i samo britansko društvo. Zapravo mnogo više. Kasta je oblikovala život Indijca od trenutka rođenja: brak, zaposlenje, prijatelji; i hrana koju su jeli, i ljudi s kojima su smjeli jesti, sve je bilo propisano kastom. Indija u koju su Britanci upali bila je zbirka tisuća samodostatnih malih svjetova zatvorenih u sebe, a ti svjetovi nisu lako prihvaćali pridošlice. Britanci su, kao i svi strani okupatori Indije, bili nedodirljivi. Strogi hinduist nije se usuđivao jesti s njima, dodirnuti ih, pa čak i biti u istoj prostoriji s njima.

Ako su novopridošlice prihvatili kodeks Angloindijaca (taj su naziv Britanci u Indiji preferirali za sebe dok ga Euroazijci nisu prisvojili), barem bi nekamo pripadali. A prvi je članak toga kodeksa bio odanost zajednici. U devetnaestom su stoljeću Britanci postali vladajuća elita u Indiji i smatrali su, znali, da sudbina njihove vlasti u Indiji — Radža — počiva na solidarnosti i volji te tanahne elite. Držali su do prepreka prijateljstvu među rasama, posebice onih na indijskoj strani, jer im je tako odgovaralo.

Prije je bilo drugačije. Britanci koji su se probili do Indije u šesnaestom, sedamnaestom i osamnaestom stoljeću, dolazili su kao trgovci, a ne kao osvajači. Oni su se prilagodili indijskim običajima i izlazili na kraj s kastinskim pravilima. Ako su željeli trgovati, nisu imali izbora. U svakom slučaju, došli su iz društva koje nije imalo puno iluzija o vlastitim zaslugama. Prije nego što je industrijska revolucija promijenila ravnotežu moći u svijetu, Britanci, općenito uzevši, nisu bili mnogo moćniji od Afrikanaca ili Azijaca, a zasigurno se nisu osjećali nadmoćnom rasom. Naravno, njihov ustav i zakoni bili su najbolji na svijetu, ali i drugi su narodi imali svoje jake strane. Sir William Jones, sudac na Visokom sudu u Calcutti 1780–ih i priznati stručnjak za sanskrt, cijenio je Aziju kao »dojilju znanosti«. Indijsko je društvo Britancima koji su dolazili u Indiju prije velikih buna u devetnaestom stoljeću bilo ponekad odbojno, ponekad privlačno, ali ga nikad nisu otpisivali kao inferiorno. Zapravo su se često o njemu izražavali povoljnije nego o vlastitom. Warren Hastings, generalni guverner koji je konsolidirao britansku moć u Indiji 1770–ih, smatrao je da je indijska učenost dostigla »viši stupanj izvrsnosti mnogo godina prije pojave najranijih pisaca u Europi«.

Prvi Britanci koji su došli u Indiju bili su hazarderi, gladni trgovci spremni na svaki rizik, po cijenu vlastitoga života, u potrazi za profitom. Bila je to pogreška otomanskog sultana. Da nije on omogućio Levantinskoj kompaniji trgovinu s Istokom preko svojih teritorija, trgovci iz Londona ne bi se nikad morali pomučiti uspostaviti morski put za Indiju. Britanci su željeli začine; njima su začini trebali kako bi marinirali meso (i prikrili okus pokvarenih komada). Uspostavili su trgovačke postaje duž indijske obale jer se činilo da drugačije ne mogu osigurati opskrbu. To što su na kraju završili gradeći Carstvo, bila je stvar slučajnosti, dobrog odabira trenutka i upornosti.

Istočnoindijska je kompanija, utemeljena 1599. ukazom kraljice Elizabethe I., imala monopol na trgovinu između Engleske i zemalja istočno od Rta dobre nade. Dugo je vremena ukaz bio ambiciozniji od stvarnosti. Nizozemci su već nadzirali velik dio pomorske trgovine s Istokom i nisu vidjeli zašto bi je dijelili s Britancima. Istočnoindijska kompanija pokušala se — ali nije uspjela — ubaciti na začinske otoke Indonezije. Tek nakon što se jedan engleski ambasador ponizno bacio pred noge mogulskom caru u Indiji, Kompanija je uspjela dobiti dopuštenje da utemelji malu trgovačku postaju u luci Surat na Indijskom oceanu — području koje Nizozemci ionako nisu željeli.

Tijekom 17. stoljeća Istočnoindijska kompanija nije baš napredovala. Njezini predstavnici u Indiji uspjeli su upitnim metodama pribaviti još dvije trgovačke postaje — u jednom slučaju tek nakon što su poljubili nožni palac lokalnom vladaru. Stvari su se malo poboljšale u drugoj polovici stoljeća kad se Charles II. oženio portugalskom kraljevnom koja je kao dio miraza u brak donijela bombajski otok. U svakom slučaju, Portugalci više nisu bili posebno zainteresirani za Indiju, a Nizozemci, koji su mogli imati primjedbe na polagano širenje britanskoga utjecaja, imali su previše posla u Indoneziji. Francuzi, koji bi se najvjerojatnije protivili širenju britanske moći u bilo kojem smjeru, tek su bili počeli primjećivati Istok.

S početkom osamnaestoga stoljeća Britanci su udobno zasjeli u nizu postaja duž indijske obale. I opet im je pomogao dobar odabir trenutka. Kako je njihova moć polako jačala, slabila je moć mogula koji su vladali većim dijelom Indije. Kad je snažan i odvažan stari car Aurangzeb umro 1707., ostavio je golemo carstvo koje se protezalo gotovo cijelom Indijom, osim samog vrška. To je carstvo bilo zapravo trulo do srži. Indijski prinčevi, koji su nevoljko prihvatili vladavinu mogula, samo su čekali priliku da ga zbace. Mogulska je uprava bila korumpirana i, što je još gore, neučinkovita, a vladajuća je obitelj bila previše iscrpljena zavišću i spletkama da bi osigurala dobro vodstvo. Aurangzeb nije ostavio nedvojbenoga nasljednika i, dok su se njegovi sinovi i unuci međusobno borili, mogulska je snaga presušila. Stotinu indijskih prinčeva ponovno je steklo nezavisnost.

Sada se Istočnoindijska kompanija probila dublje u unutrašnjost, dijelom zato što je to morala učiniti da bi zaštitila svoju trgovinu, a dijelom zato što nije više postojala znatnija sila koja bi je zaustavila. S nekim je prinčevima sklopila savez, s drugima se borila, i korak po korak postala je snaga s kojom se u indijskoj politici moralo računati. Francuzi su također u kaosu Indije u osamnaestom stoljeću vidjeli svoju priliku; i oni su tražili indijske saveznike. Možda nisu tako dobro birali; možda su Britanci opet bili sretnije ruke. Došlo je do bitke i Francuzi su izgubili. Poslije 1757. Britanci više nisu imali europskih suparnika u Indiji, a ni indijskih nakon što su 1818. Marathi poraženi u zapadnoj Indiji te 1849. sikhi na sjeverozapadu. Početkom devetnaestoga stoljeća Kompanija je daleko odmaknula od čisto trgovačkoga koncerna; sada je to bio Radž, Britansko Carstvo u Indiji, odgovoran za upravljanje sve većim područjima zemlje. Također se promijenio tip njezinih djelatnika: slobodne pokretne trgovce i plaćenike u potrazi za bogatstvom zamijenili su ozbiljni činovnici. Više se britanskih žena osmjelilo na odlazak u Indiju, a u većim gradovima osnovane su britanske zajednice. Više nije bilo nužno, pa čak ni poželjno, dobro se slagati s indijskim društvom.

U devetnaestom je stoljeću i Britanija bila drugačije mjesto. Velika ekspanzija gospodarstva do koje je dovela industrijska revolucija te dramatičan napredak tehnologije proizveli su veliku, samosvjesnu srednju klasu, trezvenu, bogobojaznu i radišnu — i potpuno uvjerenu da je Britanija najbolja zemlja na svijetu. Britanci koji su došli u Indiju bili su uglavnom pripadnici te klase i sa sobom su donijeli i svoje predrasude: Indija je civilizacijski zaostala, indijske religije su idolatrijske, indijska umjetnost primitivna, indijski običaji barbarski.

Memsahibice su često bile optuživane za jaz koji je nastao između vladara i podanika u devetnaestome stoljeću. Ali taj je jaz bio posljedica okolnosti jednako koliko i izbora; i muškarci su ga željeli. Osjećalo se da Britanci nisu u Indiji zato da bi stvarali prijatelje. Bili su ondje kao upravljači i — kako je Viktorijancima godilo misliti — da bi obavili svoju dužnost. Oko polovice ljudi radilo je za vladu, kao suci, činovnici, učitelji, liječnici, inženjeri, šumari, poljoprivredni stručnjaci ili časnici u indijskoj vojsci, ali su se čak i oni koji nisu bili u državnoj službi, kao plantažeri (tako su nazvali upravitelje plantaža), poslovni ljudi, odvjetnici, osjećali dijelom velike misije civiliziranja. Indija je trebala svu moguću pomoć ako je željela sudjelovati u dobrobitima Napretka.

Ljudi su se veselili povratku u domovinu kad je njihov dio posla bio obavljen. Kakav bi uopće mogli imati razlog da se udomaće? Oni nisu željeli indijske supruge; oni su željeli britanske djevojke iz srednje klase s kojima bi dijelili uzvišeni cilj Carstva. Mlade su žene brzo naučile što je sve značilo biti dobrom suprugom. Značilo je to priključiti se timu, ponavljati njihove slogane, bodriti ih. Muškarci su se rijetko pitali o pravednosti britanskih zakona. Koliko je tek malo vjerojatno da bi to činile njihove žene!

I u Britaniji je bilo pritisaka na žene da se podčine, ali nepokornost nije bila tako ozbiljan zločin kao u Indiji. Ako mlada žena nije željela ići na crkveni dobrotvorni sajam, nitko nije rogoborio da će zbog toga propasti Carstvo. Štoviše, žene u zavičaju imale su mogućnost pobjeći iz vlastitoga društvenog okruženja ako im ono nije odgovaralo. Seoski život da je dosadan? U Londonu ili u stotinu manjih mjesta i gradova čovjek je mogao naći sasvim pristojno društvo u kojem se razgovaralo o mnogo širim temama nego što su lov i ribolov i prepričavalo najnovije seoske tračeve. No u Indiji je bilo malo nade za pristojan bijeg. Od Madrasa do Bombaya, od Pandžaba do Bengala, britansko društvo bilo je napadno slično, njegove preokupacije gotovo iste.

Mnoge bi žene, da su ostale u Britaniji, vodile nezamjetljiv život, na selu ili možda u predgrađu Londona, čineći dobra djela i blago vladajući siromasima dostojnim pomoći. Smionije duhom mogle su postati boemke ili intelektualke. U Indiji su britanske žene bile obvezne uklopiti se u okvire uske definicije dobre žene. Postale su memsahibice. Sudjelovale su u slavi Radža, no imale su premalo odgovornosti za nju.

Britanske su žene, kao i muškarci, u Indiji bile gurnute na pozornicu. Oni su zajedno bili nositelji glavnih uloga u imperijalnoj svečanosti. Sve dok znaju svoj tekst i ne zamuckuju, Indijci će podnositi njihovu vladavinu. Nakon 1857. svi su znali što bi se moglo dogoditi ako Indijci odluče da im je dosta. Sićušna manjina koja je vladala takvom očiglednom lakoćom mogla bi jednako tako lako biti svrgnuta. Tko može zaboraviti muškarce, žene i djecu koji su bili sasječeni nakon izlaska iz crkve u Meerutu, ili izmasakrirane leševe u zdencu u Kanpuru. Nije sama pobuna izazvala raskol između Britanaca i Indijaca nego je ona potvrdila i ubrzala promjenu koja se već događala. Sjećanja na to doba i brutalnosti počinjene s obiju strana zatrovali su međurasne odnose sve dok Britanski radž nije nestao 1947. godine.

Pobuna je uvijek bila na pameti Britancima u Indiji. Oni su morali igrati ulogu samopouzdanih vladara, koliko zbog sebe, toliko i zbog Indijaca. Strah ih je podbadao, zato ne čudi što su njihove geste postale prejake, a neprestano ponavljana stajališta ogrubjela. Oni nisu mogli dopustiti neodređenost i neodlučnost u pristupu Indiji jer to nije jamčilo sigurnost.

Čak i bez sjećanja na pobunu, Indija im je bila zastrašujuća. Ona i danas plaši suvremene putnike. Zemlja je tako velika, tako stara, tako zbunjujuća. Pokušati shvatiti Indiju je kao pokušati uhvatiti sliku u kaleidoskopu. U jednom trenutku čini se da postoji uzorak, a onda se odjednom komadići raspu. Pojavljuju se drugi uzorci, ali nikad isti. Indija ima previše ljudi, previše bogova, previše prošlosti da bi se mogla shvatiti u svoj svojoj cjelovitosti. A postoji i opasnost da se, približivši se Indiji previše, izgubi uporište u vlastitoj kulturi. Rijetko koji putnik nije osjetio iznenadnu navalu panike suočen s toliko neshvatljivoga, čežnju za nečim, bilo čim, poznatim.

Britanske žene koje su otišle u Indiju poznavale su taj osjećaj. One su Indiju ignorirale djelomice zato što ih je previše uznemiravala. Prijetila je njima i njihovim obiteljima fizički — bolestima, zmijama, bijesnim psima ili još nekom pobunom. Vrućina je iscrpljivala njihovu djecu pretvarajući ih u blijede i bezvoljne sjenke. Izvlačila je boju iz njihovih obraza.

Možda još gore, Indija je ženama prijetila na duhovnom planu. Indijci nisu cijenili prave stvari: štovali su lažne bogove i jedva da su imali bilo kakvih moralnih pravila. Memsahibice su bile proizvod svog vremena. Nisu bile kulturni relativisti. One nisu mogle reći, kako je to pokušalo kasno dvadeseto stoljeće, da različiti ljudi imaju različite vrednote i da na tome treba ostati. One su vjerovale u hijerarhiju ljudskih društava od kojih je njihovo bilo na vrhu ljestvice. U to su znanje bile sigurne; ali ono što je zabrinjavalo žene i njihove muževe bilo je pitanje što bi im se moglo dogoditi usred naroda koji im je bio moralno inferioran. Hoće li se zagaditi?

Memsahibice su bile posebno pogođene senzualnom stranom Indije. Činilo im se da se zemlja pred njihovim zaprepaštenim očima uporno previja od erotizma. Činilo se da spolnost prožima svaki aspekt indijskoga života; u hramovima su simboli muških i ženskih spolnih organa bili u središtu štovanja. To ih revoltira, govorile su, ali ih je svejedno fasciniralo. Od britanskih se žena nije očekivalo da osjete seksualnu strast, a muškarci, zaokupljeni stvaranjem Carstva, možda im nisu ni dali razloga da promijene svoje mišljenje. Indija ih je mogla potaknuti da se zapitaju gube li možda nešto. (Angloindijski romani često miješanim osjećajima opčinjenosti i užasavanja obrađuju temu bijele djevojke koja pada u kandže lascivnoga Indijca.)

Žene su Indiju držale na odstojanju jer ih je mogla prisiliti da preispitaju vlastite temelje. Odbacivale su je, također, s osobitim bijesom onih koji znaju da će i sami biti odbačeni. Indijci su, pak, britanske žene smatrali besramnima i pokvarenima: družile su se slobodno s muškarcima koji im nisu bili rođaci, nosile su kratke suknje, plesale na javnim mjestima. U indijskom su se društvu samo prostitutke i plesačice tako ponašale.

U svojoj su zatvorenoj zajednici — zatvorenoj samo djelomice brižljivim odabirom — memsahibice nastojale sačuvati Britaniju živom usred Indije. Bila je to apsurdna bitka, ali je u njoj bilo neke vrste junaštva. U vrtovima su sadile englesko cvijeće koje bi vrelina sasušila. Pokućstvo su prekrivale bijelim platnom kroz koje bi bijeli mravi, termiti, progrizli sebi put. Dobivale su modele za odjeću iz zavičaja, ali bi ih domaći krojači nekako neprimjetno preinačili. Služile su englesku hranu, iako je polovica nje bila iz konzervi. Kao krajnji izraz prkosa, one su najtopliji dio dana — između dvanaest i dva sata poslijepodne — rezervirale za posjete gospode.

U svemu što su radile, čak i u svakodnevnim rutinskim poslovima, postojao je element potpuno britanske svjesnosti sebe. Poput Kralja Sunca, samo u bungalovima umjesto u Versaillesu, ljudi Radža vodili su javni život. Osjećali su se obveznima ponašati se poput vladara, što su bili. Indijci, tvrdilo se, očekuju pompu i blistave svečanosti. (Tijekom godina postojanja Radža Britanci su ih i sami zavoljeli.) Na neki je način njihov život bio raskošniji nego što bi bio u domovini. Uvijek je bilo mnoštvo slugu, slugu koji su čekali iza svakoga stolca za večerom, slugu koji će sahibu izuvati čizme, slugu koji će češljati kosu memsahibici, slugu za svako dijete.

Zbog slugu su zabave Britanaca u Indiji bile iznad svega što su imali u domovini, osim bogataša. Posve obične večere sastojale su se od osam ili više kompliciranih jela. Prethodnice piknika bile su povorke slugu i ponija koji su nosili peći, kante s hranom, jastuke, sagove, sve što je bilo potrebno za udobnost njihovih gospodara. Uz neprekidnu opskrbu jeftinom radnom snagom, koncerti, amaterske kazališne predstave, večere i balovi mogli su se samo smjenjivati iz večeri u večer.

Britanci u Indiji čeznuli su za zabavom. Ispunjavali su svoje dane posjetima, kućnim zabavama i — sportom. Bilo je gotovo nemoguće biti istinskim članom zajednice a ne voljeti sport. Neke neustrašive žene išle su u lov; većina ih se zadovoljavala nježnijim sportovima kao streličarstvom, badmintonom i tenisom. Gosti koji su pohodili Indiju primijetili su kako su Britanke ondje izgledale mladoliko i kako su sve bile vesele.

Ono što su vidjeli posjetitelji, kao i većina kasnijih naraštaja, bila je samo površina. Život Britanaca u Indiji izgledao je poput zabave, ali on nije bio tako lagan kako se činio. Bilo je mnogo slugu, ali oni su bili nužnost u svijetu bez suvremenih pogodnosti. U kastinskome sustavu ne može svaki sluga raditi svaki posao: vrtlari mogu samo vrtlariti, kuhari samo kuhati. Bilo je tu i prljavštine pomiješane sa sjajem. Malo je koji bungalov imao vodovod; sluga nazvan pometač odnosio je otpad gospodara. Bilo je neugodnosti života u Indiji koje nikakva količina luksuza nije mogla promijeniti: primjerice, žene su ispod svojih dugih haljina na večernjim zabavama morale vezati jastučnice oko gležnjeva da bi se zaštitile od komaraca. Mnogo ozbiljniji bio je stalno prisutan strah od bolesti koje su u Indiji, prije penicilina i antibiotika, mogle odnijeti život očito zdrave osobe u roku od nekoliko sati.

Ni sve zabave nisu mogle ispuniti dosadu. Posebice u malim postajama, isti ljudi sretali su se dan za danom da bi jeli ista jela i vodili iste zamorne razgovore. Razdoblja kad bi se okupili u punom sastavu — tijekom božićnog tjedna u nekom od glavnih gradova ili ljeti u gorskim postajama — nisu vječno trajala. Malo ih je izbjeglo osamljenost i neugodnosti života u Indiji.

Ženama je bilo gore nego muškarcima. Muškarci su barem imali svoje poslove i osjećaj da rade nešto korisno u Indiji. Žene su bile tu da održavaju domaćinstvo i podižu male graditelje carstva budućnosti. Nije se očekivalo da se previše zanimaju za Indiju; to bi bilo neprilično. Nisu se bavile dobrotvornim radom među Indijcima jer su se time bavili misionari — obično promatrani s dozom prezira. A Indijci bi se mogli uznemiriti, što je bila posljednja stvar koju je Radž želio.

Memsahibice su otkrile da imaju previše slobodnoga vremena. Problem je bio ispuniti ga. Nisu bile baš velike čitateljice; većina ih je odrasla u uvjerenju da samo neženstvene žene s intelektualnim pretenzijama puno čitaju. Malo su se bavile slikarstvom — nježni akvareli koji su ublažavali indijski dekor. Malo su svirale — ako nije bilo prevruće i ako termiti nisu pojeli glasovir. Što se ostalog tiče, stvorile su svoj društveni krug u kojem su se sastajale, ogovarale i svađale, a zatim opet sastajale.

Naravno, od njih se očekivalo da obavljaju neke poslove. Rađale su djecu — teško, čak opasno, ali to im je samo povremeno oduzimalo vrijeme. Podizale su djecu, ali se očekivalo da najveći dio stvarnoga posla ostave slugama. Nadgledale su održavanje kućanstva, ali se nisu usuđivale puno raditi same jer bi se sluge bunili. Znale su, i prije nego što su počele, da će zasigurno djelomice zakazati kao supruge i majke. Zbog nepisanoga pravila da britanska djeca ne smiju ostati u Indiji poslije sedme godine života, žene su se suočavale s izborom da na dugo vremena napuste ili muža ili djecu. To je bio dodatni čimbenik koji je stvorio karikaturalnu memsahibicu.

Istina je da se neke žene nisu htjele ili nisu mogle ukalupiti, ali to su bile na određen način snažne osobnosti kojima nije trebalo društveno povlađivanje. One su morale biti dovoljno jake da podnesu i optužbe da su uništile suprugovu karijeru. Flora Annie Steel, krajem devetnaestoga stoljeća jedna od najpopularnijih spisateljica britanske Indije, nije obraćala više pozornosti na pokušaje indijske vlade da je obuzda no što je obraćala na pokušaje svojega supruga. (No, vrlo razumno, rano je odlučila otići.)

Na svakom su kraju društvene ljestvice postojale žene koje nisu bile ograničene diktatima lokalne zajednice. Na vrhu su bile supruge potkraljeva i guvernera koje su imale dovoljno aristokratskoga samopouzdanja da ignoriraju običaje srednje klase stalnog osoblja Radža. U svakom slučaju, dok je njihove muževe imenovao London, nisu se morale brinuti o odobravanju u Indiji. Na drugom su kraju bile žene iz niže britanske klase, većinom žene vojnika privremeno stacioniranih u Indiji. One su pripadale zatvorenom svijetu britanskih vojnih snaga.

Konačno, bio je tu i mali broj žena koje su došle u Indiju ne zbog svojih supruga nego zato što su to željele. Misionarke, učiteljice i liječnice došle su služiti višem autoritetu od Radža. Bilo je žena privučenih romantikom Indije, u nekoliko slučajeva određenim Indijcem. Bila je tu i poneka radikalka, najpoznatija Annie Besant, koja je skandalizirala vlast radeći za indijsku neovisnost (ili je to bilo zato što je zagovarala slobodnu ljubav i kontrolu rađanja?). Životi i sudbine nesvakidašnjih žena također su vrijedni istraživanja. Oni pokazuju raspon odnosa prema Indiji kakvi su bili mogući među britanskim ženama i pomažu ilustrirati ograničenja standardnih reakcija.

Međutim, mi ćemo se najviše baviti prosječnim memsahibicama. Bilo ih je vrlo mnogo; dojam koji su ostavile još uvijek prevladava u Indiji o britanskim ženama. Pritužbe na njih su točne, ali nisu općenito valjane. I protiv svoje volje i unatoč svojemu društvu, memsahibice su iz Indije nešto preuzele. Tužno je što često nisu shvatile, sve dok nije bilo prekasno, kako im se Indija uvukla u kosti. Kad su se zauvijek vratile u zavičaj za kojim su čeznule, učinio im se monotonim, poput fotografije na kojoj su sve boje izblijedjele. Mnoge su od njih tek tada otkrile da su zapravo voljele Indiju.

Dosad je većina priče o Britancima u Indiji napisana sa stajališta muškaraca. Ali i žene su imale svoju ulogu. Ona je bila manje blistava. Žene su bile manje zaokupljene Radžom, a više pojedinostima svakodnevnoga života. Poput mrava, gradile su jedno gnijezdo za drugim; bez njih bi britanska prisutnost bila potpuno drugačija. Sasvim je svejedno bi li bila bolja ili lošija. Važno je da su žene bile ondje te da je i njihova priča dio povijesti Radža.

Isplovljavanje

Engleskinje — kao i Velšanke, Škotkinje i Irkinje — odlazile su u Indiju naraštajima prije nego što je Radž dostigao vrhunac potkraj devetnaestoga stoljeća. Možda su prve krenule na put gospođa Hudson i njezina sluškinja Frances Webb koje su se 1617. prihvatile puta da budu družbenice jednoj armenskoj plemkinji rođenoj u Indiji. (Frances je doživjela ljubavnu pustolovinu na brodu, nehotice postavivši obrazac za nebrojene žene koje su došle poslije nje.) Tijekom godina Indija je privukla priličan broj žena u potrazi za poslom — modistica ili, možda, odgojiteljica. Neke su žene osjetile poziv da budu misionarke. Druge su došle jednostavno zato što im je obitelj naredila da se vrate nakon školovanja u Britaniji.

Velika većina ih je, međutim, otišla u Indiju zato što su ondje već bili njihovi muževi ili zato što su se nadale da će naći supruga. (Kako bi čestite došle na bračno tržište, neudane su žene putovale, dobrano do u dvadeseto stoljeće, pod paskom pratiteljice, garde–dame, obično neke udane žene koja bi ionako putovala.) »Ribolovna flota«, ime pod kojim su neljubazno ali točno nazvane, pristizala je u Indiju u jesen, na početku hladnoga vremena. Jedna dama koja je isplovila 1779. podijelila je »promućurne dame« na stare cure, »smežurane i sasušene«, i djevojke »jedva toliko obrazovane da prikriju površinu svoje mentalne izobličenosti«. Bilo bi čudno da je njihov ribolov bio vrlo uspješan: tijekom britanske vladavine u Indiji muškaraca je bilo tri puta više nego žena.

Razumljivo, bilo je malo britanskih žena koje su željele doći u nesređenu Indiju sedamnaestoga i ranog osamnaestoga stoljeća; a uz to rani propisi Istočnoindijske kompanije izrijekom su zabranjivali žene u svojim trgovištima. Zaposlenici su ignorirali to pravilo, kao i mnoge druge. Uzimali su indijske ljubavnice i, što je bilo još gore s motrišta kompanijinih direktora — strogih protestanata, ženili su se katolkinjama, kćerima ili udovicama Portugalaca. Kako bi spasila duše tih muškaraca, Kompanija se neko vrijeme igrala provodadžije. U drugoj polovici sedamnaestoga stoljeća prevozila je gomile mladih žena iz Britanije u Indiju. Teret, podijeljen na »dame« i »druge«, dobio bi po jedan komplet odjeće i uzdržavanje za godinu dana, dovoljno vremena, smatralo se, da nađu supruga. Neke nisu uspjele, a Kompanija je pokušavala izbjeći bilo kakvu obvezu da se poslije skrbi o njima. Još nepoštenije, opomenula ih je da paze na svoj moral: »S obzirom na to da su neke od tih žena postale sramota za našu naciju, vjeru i državne interese«, stoji u pismu upućenom iz Londona zamjeniku britanskoga guvernera za Bombay 1675.,«zahtijevamo da ih jasno upozorite da se moraju okrenuti ozbiljnijem i više kršćanskom općenju.« Ako to upozorenje ne bude imalo pravi učinak, žene valja držati na kruhu i vodi te ih poslati natrag u Britaniju. Pokus se baš nije pokazao sretnim rješenjem i vjerojatno je Kompanija s olakšanjem napustila tu praksu u osamnaestom stoljeću. Britanke su i dalje putovale, ali dolazile su pojedinačno.

Putovanje je bilo strašno. Drveni jedrenjaci, sićušni prema današnjim mjerilima, bili su bacani amo–tamo u svakoj oluji — a južni Atlantik i Indijski ocean bili su poznati po olujama. Putnici su se u najboljem slučaju prevrtali po svojim kabinama, u najgorem su se utapali. Velečasni Hobart Caunter zabilježio je jednu takvu oluju koja se dogodila podalje od istočne obale Indije 1830–ih. Vrijeme se počelo kvariti rano jednog jutra. »Jedina dama među nama svako toliko izražavala je svoju bojazan, kadli iznenadni udar vjetra nakrivi brod uz veliko ubrzanje kao da su golemi valovi već počeli ljuti boj.« Do kasnoga popodneva našli su se usred razjarenoga uragana. Brod je divlje posrtao i pokućstvo se otkinulo sa svojih učvršćenja. Još opasnije, top se oslobodio i prijetio napraviti rupu na trupu. Čak je i Caunter, iskusni putnik, držao da je buka udružena s razbijanjem valova i urlanjem vjetra »krajnje mučna«. Padala je noć, a divljanje oluje se pojačavalo. Dok su Caunter i kapetan bili u glavnoj kabini, »pramčanoj«, pokušavajući razgovarati, »iznenada, strahovit val udari u krmu, srećom u krmeni bok, ali u jednom trenutku otkine i počne potapati krmenu kabinu sa strane u koju se prije spomenuta dama povukla prenoćiti. Snaga vode bila je tako silna da je razvalila vrata kabine, a njezina lijepa stanovnica gotovo udari glavom u ’kabinu ispod pramca’ cijedeći se kao sirena, s kosom koja joj je visila oko ramena u tankim pramenovima, kad je kapetan spasi daljnjeg jada. Bila je mokra do kože.«

Putovanje pod jedrima trajalo je najkraće nešto manje od dva mjeseca, a najdulje više od šest mjeseci. Ponekad su vjetrovi uz zapadnu obalu Afrike bili tako suprotnih smjerova da bi odnijeli brodove s kursa čak do Brazila. Posada i putnici gušili su se od vrućine; a onda, kad su obilazili Rt dobre nade, tresli su se od hladnoće. Postojala je opasnost da ih iznenadna promjena vjetra baci na obalu. Preživjeli bi često završili na velikoj tržnici robova duž istočne obale Afrike. Ponekad, pak, uopće ne bi bilo vjetra i nesretan brod bi na kraju tjednima plutao.

Odaje su bile tijesne i prljave i često ih se moralo dijeliti s golemim štakorima koji su jurili naokolo, drsko jedući svu hranu koja bi bila ostavljena vani i progrizajući rupe u odjeći. Žene koje su sebi to mogle priuštiti, imale su kabine na palubi. Inače su bile smještene u potpalublju u zagušljivim, uskim rupama, često s pregradama od platna, s vrlo malo privatnosti. Vjedro slane vode bilo je za putnike nešto najsličnije kadi; drugo vjedro moralo je poslužiti kao zahod. Gospođa Sherwood, poznata spisateljica sentimentalnih dječjih priča, pratila je supruga, vojnoga časnika, u Indiju na početku devetnaestoga stoljeća i morala je spavati u visećoj mreži razapetoj iznad topa, dok je prljava voda iz korita broda tekla po podu ispod nje.

Gospođa Eliza Fay, koja je živjela u Indiji potkraj devetnaestoga stoljeća, izdržala je putovanje nekoliko puta. Srećom, bila je osoba koja se vedra duha suočavala s poteškoćama (a imala ih je mnogo — od zatočenja u Indiji do lošega supruga). Njezina pisma sestri puna su veselih tračeva i groznih priča o životu na brodu. Na jednom povratku u Englesku zamalo se ugušila. »Vratnice prema mojoj kabini bile su gotovo stalno zatvorene, a vrata su se otvarala u potpalublje; nisam imala ni svjetla ni zraka, osim iz jednog otvora s poklopcem.« Na njezinu prvom putovanju kapetan je bio »ohol i bezobrazan« i držao je putnike polugladnima. Za vrijeme obroka, izvješćuje ponosno gospođa Fay, »najdulja ruka najbolje prolazi; ne možeš zamisliti kakav sam dobar laktaš postala«.

Kad su mogle, žene na jedrenjacima su bježale iz svojih kabina na svjež zrak na palubi, ali to je ovisilo, s jedne strane, o vremenu, a s druge, o raspoloženju zapovjednika broda. Mnogi kapetani koji su radili za Istočnoindijsku kompaniju bili su prihvatljivo šarmantni ekscentrici na kopnu; na moru su izgledali poluludi, a jedna od njihovih češćih fobija bile su žene. One su često bile prisiljene jesti u svojim kabinama, a ne u »kabini pod pramčanom palubom« jer su gospoda pila i psovala. Gospođa Sherwood je povjerila svojem dnevniku da »oni koji nisu bili na moru ne mogu nikad zamisliti ni stoti dio strahota dugoga putovanja jedrenjakom za žensku osobu«.

Na početku je putovanja moglo biti luksuza u obliku svježega mesa jer su mnogi brodovi na palubi vozili ovce i krave. Prije ili poslije, zalihe su se smanjile, konzervirano meso bilo je sve tvrđe i slanije. Voda je promijenila boju u nijansu jakoga čaja, imala je loš miris i još gori okus. Minnie Blane, sretna, zaštićena mlada djevojka srednjega staleža iz Batha, iskusila je sve neugodnosti plovidbe na jedrenjaku putujući u Indiju 1856. sa suprugom, časnikom u indijskoj vojsci. (Mogli su ići kraćim putem preko egipatskoga kopna i uživati u relativnom komforu parobroda, ali je suprug morao štedjeti novac.) Trudnoj Minnie najveći dio vremena bilo je zlo, a jela koja je gledala nisu mogla popraviti stvar. Tjednima pred kraj putovanja, nakon što su oplovili Rt, jedino jelo bila je »svinjetina, kuhana, pečena, pržena, odresci, curry (s toliko mnogo češnjaka da je bio nejestiv) i jedna noga ovna, napola sirova«. Maslac je bio strašno zasoljen, a šećera je davno nestalo. Neka hrana bila je potpuno pokvarena. »Ne mogu ti opisati«, pisala je Minnie svojoj majci, »kako mi je pozlilo kad sam jednog dana otvorivši smokvu vidjela tri ili četiri debela bijela crva kako udobno žive unutra«. Oprezni putnici često su nosili privatnu zalihu hrane i vina. Mnoge su žene nosile druge stvari u hrabrom pokušaju da učine svoje odaje podnošljivijima. Imale su vlastite stolice na sklapanje, umivaonike, posteljinu, pa čak i platnene zavjese da ih objese preko vrata.

Najgore je bilo vojničkim ženama. Vojni transportni brodovi bili su grozni — propuštali su vodu, bili prljavi i pretrpani — a transporteri, koje je vojska ponekad morala unajmiti od privatnih vojnih dobavljača, jedva da su bili išta bolji. S obzirom na to da su se uobičajene klasne razlike strogo poštovale na moru, supruge časnika barem su dobivale kabine; »žene drugih rangova«, kako ih je vojska opisala, bile su ispod palube, često u dijelu tovarnoga prostora, odmah do konja. Tu su trpjele putovanje, spavale, jele i provodile dane u smradu koji je postajao sve gori što je putovanje dulje trajalo. Ako nisu radile za neku od časničkih supruga, imale su malo prilike izići na palubu.

Vojne vlasti u osamnaestom i početkom devetnaestoga stoljeća nisu se slagale s tim da žene i djeca prate trupe — samo je nekoliko obitelji visokih časnika imalo dopuštenje za to — zato se i nisu trudile da im pruže udobnost. Vojska im je davala malu potporu u vidu sredstava za život, ali nikakav savjet što da ponesu sa sobom. Gospođa Helen Mackenzie, odvažna i odlučna supruga časnika u pukovniji sikha, bila je užasnuta na svom prvom putu u Indiju sredinom devetnaestoga stoljeća otkrivši kako žena jednog vojnika jede ostatke s njezina tanjura. Nesretna je žena bila »bjednija od robijašice«, nije imala čak ni odgovarajuću odjeću.

Postupno je vojska bila prisiljena prilagoditi svoj stav. Početkom dvadesetoga stoljeća žene su obično pratile muževe u inozemstvo, a vojni transporteri, iako nisu postali luksuzni, pružali su im barem pristojnu hranu i smještaj. Nakon Prvoga svjetskog rata prilike su se još više poboljšale; vojska je čak davala besplatnu dječju hranu na brodu.

Ne iznenađuje što su putnici na tim ranim putovanjima jedrenjacima davali oduška svojem jadu i dosadi u nasilnim međusobnim svađama. Muškarci su jedni drugima prijetili dvobojima, a žene su zlobno ogovarale i apsurdno se ignorirale. Ponekad je bilo ugodnijih trenutaka. Ako je more bilo mirno, putnici su plesali na palubi pod zvijezdama. Proslavljali su »prelazak crte«, kada su Neptun i njegova svita ceremonijalno brijali muškarce koji nikad prije nisu prešli ekvator. Najkrupniji mornari igrali su gospođu Neptun i njezine kćeri. Gospodu se brijalo pilom i načađenom četkom i gnjurilo u vjedro slane vode, dok su dame promatrale sa sigurne udaljenosti. Gospođa Ashmore, afektirana supruga jednoga časnika, svjedočila je neobuzdanoj zabavi na putu u Indiju 1840., iako je prizor »uskoro postao previše razuzdan da bi dopustio naše daljnje pribivanje«. (Ona se priklonila svojoj omiljenoj književnosti — djelima biskupa Berkeleyja i Volneyjevim Ruševinama carstva.)

Ponekad su (i ne uvijek planski) brodovi nakratko pristajali uz obalu. Sveta Helena na Južnom Atlantiku bilo je uobičajeno mjesto za nabavu namirnica i vode. Putnici su nakratko mogli protegnuti noge; ako su imali vremena, mogli su otići posjetiti Napoleonov grob (dok njegove kosti nisu vratili u Francusku 1840. godine). Rt dobre nade bio je još jedna uobičajena postaja. Brodovi su se vezali u Simonstownu, u ono doba ljupkome malome ribarskome selu, a putnici su iznajmljivali kola da ih odvezu u Constantiu s izvrsnim lokalnim vinima i do Cape Towna s dražesnim kućama i urednim vrtovima. Nizozemski su naseljenici, potvrdile su to mnoge gospođe, sačuvali jednostavnost i gostoljubivost svojih predaka.

Postojao je i kraći put do Indije, brodom preko Sredozemnoga mora, zatim kopnom preko uskoga pojasa Egipta koji dijeli Mediteran od Crvenoga mora, a potom ponovno brodom preko Indijskoga oceana. Ta ruta je prvi put korištena u osamnaestom stoljeću i s vremenom će zamijeniti onu oko Rta. U početku je bila jednako riskantna kao i dulja varijanta jer je u Egiptu, nominalno pod upravom osmanskoga sultana, vladalo potpuno bezakonje. Putnici za Indiju okupljali su se u Kairu sve dok skupina nije bila dovoljno velika da se može suprotstaviti banditima koji su čekali u zasjedama u pustinji. Ponekad bi udružili snage s egipatskim trgovcima koji su putovali u istom smjeru. Karavane su se kretale uz pratnju unajmljenih arapskih vojnika. Muškarci su obično jahali dok su se žene drndale u nekoj vrsti nosila ovješenih između dviju deva. Unatoč baldahinima i zavjesama nesretni su putnici gotovo skapali na vrelini dana, da bi se počeli tresti od iznenadne studeni kad nastupi pustinjska noć. Gospođa Fay, koja je putovala jednom od tih karavana 1770–ih godina, s posebnom se nelagodom sjeća »čestih surovih udaraca koje bi prouzročila jedna ili druga motka kad bi iskliznula iz loših vezova zbog čega bi jedan kraj nosiljke udario u zemlju«. Poslije su se muškarci i žene zajedno drmusali preko pustinje u tvrdim kolima koje su vukli konji; a još kasnije došla je željeznica.

Kako je devetnaesto stoljeće odmicalo, tako je putovanje postajalo sve sigurnije i brže. Godine 1830. počeo je ploviti prvi parobrod između Sueza, na gornjem dijelu Crvenog mora, i Bombaya. Godine 1840. poluotočna i istočna parobrodarska kompanija potpisala je sporazum s vladom Indije o uspostavi stalne brodske pruge između Sueza i nekih indijskih luka. Ta je kompanija postala istoznačnica za putovanje u Indiju, ali postojale su i druge brodske pruge: Anchor i Clan Lines vozila je između Liverpoola i Bombaya, Calcutta Star Line između Liverpoola i Colomba, talijanska linija Rubatino iz Genove i Napulja za Bombay (koju su Britanci smatrali lošijom od svojih). Parni stroj i otvorenje Sueskoga kanala 1869. skratili su putovanje na četiri tjedna, čak i manje, pa je cijeli doživljaj postao prilično ugodan. Autorica vodiča za žene Indian Outfits (Oprema za Indiju), objavljenoga 1882., bila je ushićena: »Onima koji vole more putovanje je vrlo ugodno: uglavnom je mnogo ljubaznih ljudi na brodu, a ako prevozi trupe, ponekad je tu i orkestar; za lijepih noći ples na palubi, ili pjevanje, vesele zabave i tako dalje; često se pripremaju amaterske kazališne predstave koje se izvode večer uoči dolaska u luku. Na brodu najčešće postoji knjižnica, nema razloga da, uz toliko mnogo novoga i zanimljivoga te s dobrim društvom, vrijeme ne prođe brzo i ugodno.«

Znatno poboljšanje veza između Europe i Indije značilo je da se više žena može otisnuti na put. Do kraja devetnaestoga stoljeća oblikovala su se pravila za putovanje. Iskusni su putnici rezervirali kabine koje su gledale na sjever kako bi izbjegli vrelinu sunca. Tako su, navodno, nastali i izrazi Port Out, Starboard Home — koji se odnose na udobniji smještaj na brodu — tako je i »posh« (otmjen, kicoški stil) ušao u uporabu. Prtljaga je dobivala naljepnice »Prtljažni prostor« (za komade koji neće trebati na putovanju), »Prtljažni prostor za tekuću uporabu« (u koji su vlasnici imali pristup svaki dan u točno određeno vrijeme) i »Kabina«. Vodiči za putovanje preporučivali su da se u damskoj prtljazi za kabinu nađe platnena vreća za prljavo rublje i priručna košara s potrepštinama kao što su keksi, Bovril (koncentrat govedine koji se otapa u vreloj vodi), viski ili brendi i plinsko kuhalo za kuhanje čaja. (Vjerojatno su se događale nezgode jer mnogi prijevoznici nisu dopuštali ni plinska kuhala ni škare za uvijanje kose.) Putnici su također trebali ponijeti registrirane lijekove kao što je bio klorodin protiv bolova. A, kako je svoje čitatelje obavještavao Indian Outfit, »boca esencije od jamajkanskoga džumbira dobra je protiv morske bolesti«. (Plovna kompanija mudro je nabavila sive i tamnocrvene kartonske kutije za putnike kojima nikakve ljekarije nisu pomagale.) Odjeća je predstavljala problem s obzirom na promjene klime. U knjizi The Complete Indian Houskeeper and Cook (Potpuni indijski priručnik za održavanje kućanstva i kuhanje)koju su potkraj 19. stoljeća sastavile dvije žene Radža, Flora Annie Steel i Grace Gardiner, opće je pravilo bilo, izrečeno pošalicom — kostim od tvida za »Homi–cid«, a lagane haljine za »Suez–cid«. Kako bi riješile problem pranja rublja na brodu, razborite gospođe ponijele bi sa sobom najstarije donje rublje i spavaćice koje bi, kad su se zaprljale, jednostavno bacile s broda.

Većina bi putnika u Indiju cijelu udaljenost od Britanije putovala brodom, ali su neki, da bi skratili putovanje, išli vlakom preko Francuske ili i dalje preko Italije da bi se ukrcali na brod za Egipat. Odlasci, bilo sa željezničkih postaja ili dokova, davali su onima koji su se otiskivali u Indiju prvi put prethodni uvid u tamošnje britansko društvo. Britanska zajednica u Indiji bila je tako mala da su oni iskusniji putnici uočavali u gomili znance i prijatelje; brbljali su jedni s drugima na engleskom začinjenom stranim riječima. Novajlije su također počeli shvaćati bol koju je Britansko Carstvo u Indiji nanosilo onima koji su radili za njega. Bilo je tužnih oproštaja, majke su se opraštale od djece koja su ostajala u domovini na školovanju, obitelji su ispraćale, možda na mnogo godina, svoje najmilije. »Nitko mi nije rekao«, pisala je Pamela Hinkson, književnica koja je otišla u Indiju 1930–ih, »za uže koje ide s vama sve do Port Saida, povezujući vas naizgled sa zavičajem i životom koji ste ostavili; uže, koje se produžava kako brod ide dalje, ali vas stalno povlači za srce kao da želi spriječiti da okrenete lice prema naprijed, da produžite, slobodni — na Istok«.

Na putu preko Sredozemnoga mora brodovi bi se ponekad zaustavili dvadeset četiri sata da ukrcaju ugljen na Malti gdje su trgovine s »koraljima, srebrninom i čipkama na Strada Reale dovodile u iskušenje«, a gospođe koje nisu bile posebno gadljive mogle su posjetiti »ukiseljene redovnice« — balzamirane pripadnice karmeličanskoga reda. Prva doista »orijentalna« postaja na putu bio je Port Said. Žene su se iskrcavale uz brižljivu pratnju jer se govorilo da je grad pun koljača svih narodnosti. Pratile su ih šarolike povorke prosjaka, dječačića, proroka i mještana koji su im pokušavali pokazati mađioničarske trikove. U dvadesetom stoljeću, u dobro poznatom dućanu jednoga Kineza, gospođe su mogle kupiti vezeninu ili porculan, ili možda par vaza u japanskom stilu za svoje buduće domove. Glasoviti je Simon Arzt imao u ponudi sve od topija do turskih slastica i prugastih šalova koji su se mogli vidjeti na memsahibicama u cijeloj Indiji. (Kad bi se vratili na brod, iskusni su putnici silno voljeli govoriti novajlijama da su previše platili.)

Neki putnici išli bi rutom preko Egipta i nakon što je bio otvoren Sueski kanal pa su mogli razgledati Kairo i Aleksandriju. Indian Outfits preporučivao je da se uzme tumača kao vodiča »iz bučne horde koja bi vas okružila čim biste se iskrcali«. Bilo je mnogo toga vrijednoga da se vidi — primjerice, Pompejev stup i palača turskoga potkralja u Egiptu u kojoj je »općenito pokazan vrlo dobar ukus«.

Ruta kroz Sueski kanal bila je manje naporna, ali ni izbliza tako zanimljiva. Grad Ismailija nudio je malo razbibrige osim brodića koji su dolazili prodati neobično sastavljen teret od cipela, crnoga kruha, luka i majmuna. Putnici su se mogli zabavljati bacajući bakrene novčiće dječacima koji su trčali duž broda proseći. Na južnom kraju Kanala bio je grozan grad Suez gdje su jedina zabava bile utrke magaraca koji su nosili imena »Lily Langtry« i »Nadbiskup od Canterburyja«.

Iznenađujuće, Crveno je more bilo divno plavo. No, upozorila je autorica Indian Outfita, »sigurno je da će vam ondje biti vruće, a ako i bude povjetarca, on će zasigurno biti nepogodan«. Sada već iz dana u dan postaje toplije. Gospođe su iznijele svoju ljetnu odjeću, gospoda su (u dvadesetom stoljeću) počela nositi kratke hlače, a posada je obukla bijele uniforme. Vruća juha, koju se serviralo u jedanaest prijepodne, nestala je da bi je zamijenili sladoledi i dinje.

Dok je brod plovio Crvenim morem, religiozno nadahnuti putnici mogli su se zabavljati pokušavajući pogoditi planine opisane u Starom zavjetu. Većina ih je bila previše zaposlena. Stvarala su se bliska brzinska prijateljstva, a bilo je, naravno, i ljubavi koje su starije dame promatrale s veseljem ili neodobravanjem. »Bile smo nervozne«, izvijestila je Pamela Hinkson, »zbog nekih mladih dama koje su otišle od kuće da bi se udale. Podijelile su se u dvije vrste, one koje su sjedile same snatreći i one koje su dobro iskoristile posljednju priliku za slobodu.« Život na brodu nakon Port Saida bio je beskonačan krug aktivnosti. Dennis Kincaid, koji je napisao jednu od najboljih knjiga o britanskom društvu u Indiji, 1930–ih čuo je jednu gospođu kako izjavljuje: »Vrijedi putovati jedino s britanskim prijevoznicima zbog predivno organiziranih igara.« Kad je Ethel Savi, supruga upravitelja imanja u Sjevernoj Indiji i angloindijska spisateljica, putovala brodom Viceroy of India 1929., otkrila je da je paluba za stolnu palubnu igru u kojoj se žetoni guraju prema numeriranim pozicijama, za igru bacanja koluta o klin i palubni tenis, »najvjerojatnije bilo najomiljenije mjesto na brodu«. Osim igara bilo je koncerata na kojima su putnici i posada recitirali ili pjevali i maskenbala s nagradama za najbolje kostime — možda za mladu damu odjevenu kao puding od šljiva ili za krepkoga mladića kao Kupida. Novajlije su smatrali da se moraju uključiti u sve razonode, što je bilo još jedno upoznavanje s budućim životom u Indiji.

Dotad su se putnici već razvrstali, neobuzdani su se zabavljali glasno i neumorno, ozbiljni su mirno razgovarali u zakutcima broda. Za žene, nove u Indiji, život na brodu je također otkrivao duboko usađenu angloindijsku ljubav prema hijerarhiji. U nekoliko sati nakon polaska, elite iz Indijske državne uprave i Indijske vojske već su se pronašle; plantažeri su se okupili za piće i kartanje; misionari su se jednodušno držali podalje. U velikim kabinama koje je dijelilo nekoliko žena, najstarija gospođa uzimala je najbolji ležaj.

Posljednja luka u koju se pristajalo prije Indije bio je Aden, neugodno sirov i gol, bez zelenila koje bi ublažilo njegove stijene. A domoroci su bili »grube spodobe, divljega izgleda s čupama crvene ili žute kose«. Nakon Adena vrijeme je postajalo još toplije. Južni križ sada je sjao na noćnom nebu, a brodovi su ostavljali srebrni trag fosfora u svojoj brazdi. Tijekom dana kitovi i pliskavice utrkivali su se s brodom. Kad bi postalo neizdrživo vruće, neki bi putnici iznijeli svoje krevete na palubu. Žene su spavale na jednoj strani palube, muškarci na drugoj, s jedrom razapetim između njih zbog pristojnosti. U vrijeme odlaska na spavanje i ujutro signal je upozoravao muškarce da okrenu oči dok gospođe prolaze.

Za one koji su putovali prvi put bilo je vrlo uzbudljivo. Monica Campbell–Martin preplovila je Indijski ocean 1920–ih na putu za Indiju sa suprugom i majušnom kćeri. Bila je mlada i puna oduševljenja te fascinirana tropima. »Cijeli dan ribe poletuše jurile su mimo nas kao vilinski rapiri. Uvijek je to bilo ujednačeno izranjanje blještavih leđa, a zatim bi se oblak srebrnih igala zabio u zrak. Hitro bi zatim opet probile valove bez zvuka, kako bi odmah za njima slijedilo drugo jato u blistavom vodoravnom letu. Spavali smo na palubi jer bi se samo gušter osjećao ugodno u kabini. Odlaziti u krevet na palubi teško bi se moglo nazvati ’spavanjem’. U sitne sate zakašnjeli putnici gazili bi preko nas ili po nama. U zoru bi nas budilo pranje palube snažnim mlazovima vode iz šmrkova. No opraštala sam tropima vrelinu zbog onih predivnih zvjezdanih noći.«

Kako su se približavali Indiji, putnici oštrijega njuha tvrdili su da mogu namirisati kopno. (Omiljena pošalica bila je prevariti novajlije utrljavanjem smrdljive tvari u ogradu broda.) Posljednja je noć na brodu bila uvijek teška jer su se putnici opraštali od prijatelja ili možda ljubavnika koje prije mjesec dana nisu ni poznavali. Neke žene vraćale su se tužne jer su mislile na djecu koju su ostavile. Za mlade djevojke rođene u Indiji, a školovane u zavičaju, nastupio bi iznenadan osjećaj bliskosti, navala sjećanja koja su izblijedjela tijekom dugih hladnih godina odsutnosti. Žene koje su prvi put dolazile u Indiju osjećale su strepnju pri dolasku u stranu zemlju. Hoće li ih dočekati? Hoće li prepoznati svoje zaručnike? Kako će se uklopiti? Život na brodu dao im je okusiti djelić društva koje će upoznati u Indiji s njegovom druževnošću, sklonosti igrama i snažnim osjećajem za hijerarhiju. Sada će se morati sporazumjeti i sa samom Indijom.

Prvi dojmovi

Bilo da su stigli jedrenjacima u osamnaestom ili parobrodima u dvadesetom stoljeću, prvi dojmovi pridošlica o Indiji bili su gotovo uvijek slični. Buka, smrad, boje — i ljudi u svoj njihovoj zasljepljujućoj raznolikosti. Sjećanja žena na taj početni susret odaju i skrivenu paniku. Nakon zatvorenoga svijeta broda, Indija je bila previše velika, previše neuredna i previše napučena — zapravo, previše Indija.

Smrad je bila prva stvar koju bi primijetili. Čak i prije iskrcaja, povjetarac im je donosio dah Indije. Indija ima toliko jedinstven vlastiti vonj da čak i najslabiji njegov nagovještaj negdje drugdje može izazvati snažnu iznenadnu nostalgiju. Sve vruće zemlje imaju mirise nepoznate nosovima iz sjevernih zemalja: miris češnjaka, ulja za kuhanje, oštroga duhana. Indija dodaje prašinu i mirise začina — čilija, kurkume, đumbira, klinčića; miris jasmina i sandalovine; i jedak dim spaljene kravlje balege.

Također su, od samoga početka, oči pridošlica napadnute bojama, na ljudima i na ulicama. Kad je brod kojim je stigla Pamela Hinkson 1930–ih pristao u Bombayu, ona se nagnula na ogradu i zagledala u mol: »Skupina žena u sarijima potaknula bi vas da pomislite da su slijepe za boje. Narančasta, crvena, žuta, ružičasta, plava i ljubičasta bile su pomiješane sve zajedno, sve u najjačim tonovima.« Gospođa Guthrie, beskrajno znatiželjna i energična Engleskinja koja je posjetila Indiju 1870–ih, bila je manje kritična. Za vrijeme svoje prve vožnje Bombayem divila se parsijkama koje su »hodale u kratkim satenskim suknjama najblistavijih tonova — a čini se da su jedna predivna blijedo crvena i smaragdno zelena njihove omiljene boje — nosile su cvijeće u bujnoj crnoj kosi i golemu količinu zlatne čipke i lijepih ukrasa«.

Onda — zvukovi. Tečni slogovi različitih indijskih jezika ovijali su se oko žena. Volovska kola koja su bila i još uvijek ih ima posvuda, škripala su na skvičećim osovinama. Konji su toptali kolima. Ptice, poznate kao »sedam sestara« jer uvijek lete u jatima po sedam, neumorno su gakale. Često bi se čuli odlomci glazbe strane europskom uhu. Kasno uvečer čulo se stalno komešanje jer su stanovnici tada išli u kupovinu ili jednostavno stajali i brbljali. Gospođa Guthrie stigla je u Bombay u sezoni vjenčanja. »Vidjeli smo uzvanike i čuli disonantnu glazbu. Rakete su se ispaljivale put neba i raspršivale u kugle blistavih boja; žabice su praskale u svakom uglu, a bengalske baklje bojile su svu okolinu svojim živim tonovima.«

Rosamund Lawrence podrijetlom je iz britanske obitelji koja je već nekoliko naraštaja živjela u Indiji (potomkinja je sir Charlesa Napiera, osvajača Sinda), ali ju je ispunilo strahopoštovanje kao i svakoga novoga pridošlicu kad je prvi put vidjela Indiju u godinama prije Prvoga svjetskog rata. »Tu ima tako puno svega!« Nikad nije zaboravila svoju prvu vožnju Bombayem: »Nikad nisam vidjela tako mnogo ljudi; mješavinu smeđih lica, prljavih bijelih halja i urednih uniformi i šljemova pomiješanih s govedima, šugavim psima, vranama i prosjacima; vožnja uskim uličicama između visokih kuća ispranih boja sa živopisnim drvećem stiješnjenim među njima, a oko vas zvoncave kočije i zaprežna kola, i papige koje sunu preko ceste iznad vaših glava, kreštave crne vrane. Ljudi, ljudi, ljudi. A haljina vam se lijepi za leđa.«

Žene su se vozile kroz uličice u kojima su zanatlije obrađivali mjed, kožu ili plemenite kovine izvan svojih minijaturnih dućana. Znatiželjno su promatrale prve džamije koje su vidjele u životu, piramidalne džainističke hramove iza visokih zidova i hinduističke hramove (gdje je gospođa Guthrie uočila »neki odvratan bakreni idol ili kameni kip zamrljan crvenom bojom i zamašćen preljevom od maslaca«). Posjetile su tržnicu gdje su se divile cvijeću — ružama, nevenima, jasminima, gladiolama — nabacanom nepažljivo na hrpe; voću i povrću, ponekad drugačijem od ikojega koje su dosad vidjele. Gospođu Guthrie su se posebice dojmili patlidžani, »neki od njih bijeli i glatki poput slonovače, drugi nalik zlatnim loptama«. Zanosnoj lady Falkland (kćeri Vilima IV., lijepoj irskoj glumici gospođi Jordan) koja je došla u Bombay kao supruga guvernera 1848., sve se to sviđalo: »Kakvi prizori za naslikati! Kakvi su tu efekti! A kakav kolorit!«

Na zapadu Indije ulazna luka bio je Bombay. Kao i njegovi suparnici, Madras i Calcutta, imao je mnogo što zahvaliti dolasku Britanaca i njihovoj trgovini, ali je svojim položajem bio mnogo ljepši od druga dva grada. Zaljev luke s blagim uzvisinama iza nje često su uspoređivali s Napuljskim zaljevom, a posjetitelji su bili iznenađeni europskim građevinama duž obale. Također su ih fascinirale, možda i zaprepastile, prenapučene domorodačke četvrti s uskim uličicama i rasklimanim kućercima obojenima kričavo ružičasto ili žuto.

Putnici kojima je odredište bilo u istočnim dijelovima Indije često bi se nakratko zaustavili na Ceylonu. Mlada Emily Metcalfe, koja se vratila u Indiju 1847. kako bi se pridružila svom ocu, povjereniku britanske vlade u Delhiju, osjećala je neizmjerno divljenje za sve na Ceylonu: »Tako je divno drveće, grmlje, cvijeće, da sam ga smatrala nekom vrstom raja.« Kao mnogi drugi prije i poslije nje, i ona je Madras s njegovom ravnom, monotonom obalom smatrala antiklimaksom. Kad bi brodovi iz Europe bacili sidro, odjednom bi ih okružile horde malih čamaca punih domorodaca koji su prodavali voće ili nudili prijevoz putnika na obalu. Buka i pogled na tako mnogo smeđe kože bili su dovoljno, rekla je jedna dama, da pomisli kako se odjednom našla u »paklenskim predjelima«.

Najveću jezu pri dolasku u Madras, sve do kraja devetnaestoga stoljeća kad je izgrađena prava luka, predstavljao je put do kopna kroz nekoliko milja golemih valova koji su se uzastopce razbijali na obali. Nakon mnogih neuspješnih pokušaja putnici bi se iskobeljali u jedan od trošnih brodića (plovila od neobrađenih balvana povezanih međusobno konopcima od kokosovih vlakana). Svaki brodić imao je oko osmero veslača i kormilara koji je stajao na jednom kraju. Julia Maitland, dama oštra jezika i dobra zapažanja, koja je stigla 1830–ih, bila je puna hvale za mornare, »’divne ljude’ koji su sjedili čučeći na petama i vrlo vješto izbacivali vesla«. Slikoviti katamarani, načinjeni od nekoliko povezanih klada, pratili su ih do obale. Katamarani nisu bili tu samo kako bi uvećali lokalni kolorit: njihova je zadaća bila pokupiti putnike ako se njihov brod prevrne na valu — naravno, pod pretpostavkom da ih morski psi, koji su se puni nade vrzmali tim vodama, ne dohvate prvi.

Madraski lađari nisu bili slavni samo po svojoj vještini nego i po grabežljivosti. Običavali su iznenada zatražiti više novca kad bi se brod približavao krijesti vala: putnici koji bi odbili platiti često bi se našli smočeni. Također su mnoge žene bile zaprepaštene njihovim izgledom — »goli«, rekla je jedna dama pristigla 1810., »osim turbana i polovice rupčića pričvršćenoga za struk špagom«. Komadić krpice često bi bio otpuhan u stranu. »To je bila vrlo čudna ekshibicija«, izvijestio je William Hickey, glasoviti nabob (bogataš koji je stekao bogatstvo u Indiji) i razvratnik iz osamnaestoga stoljeća, »za čedne djevojke pri njihovu prvom dolasku... Međutim, ponavljanje ih je uskoro pomirilo s takvim vidicima.« Julia Maitland bila je tolerantnija od većine: »Crna koža sprečavala je da izgledaju vrlo nepristojno kao što bi izgledali Europljani u takvom minus stanju.«

Ponekad bi neki od veslača, ili slučajni galantni džentlmen skočio u val i iznio dame kroz valjanje mora na žal. Inače su se putnici pridržavali za rubove čamca dok je jurio preko posljednjih valova i silovito udarao u pijesak. Napokon bi s olakšanjem stupili na čvrsto tlo i probili put kroz mnoštvo znatiželjnih Indijaca do svojih kočija.

Kad bi se dovoljno pribrali da pogledaju oko sebe, žene bi bivale zatečene prostranim i elegantnim dijelovima Madrasa te gužvom i zbrkom domorodačke četvrti, Crnoga grada kako su ga zvali. Gospođa Ashmore, ozbiljna dama koja je svoje putovanje 1840. ispunila učenjem, pohvalno je primijetila da su »neke javne građevine vrlo lijepe, ceste vrlo dobre i široke te glatke kao najbolji pošljunčani put«. Gospođa Fay nalazi 1770–ih da je Madras lijep i egzotičan s blistavim bijelim zgradama »premazanima nekom vrsti kreča od školjaka koji daje mramorni sjaj i stvara predivan dojam«. A stanovnici su zavrijedili svoj okoliš. Vidi se, izvješćuje prijateljice u Engleskoj, »azijski sjaj u kombinaciji s europskim ukusom svuda oko nas, na sve strane, u oblicima lepršavih draperija, gizdavih nosiljaka, otmjenih kočija, bezbrojnih slugu i sve pompe i pojedinosti raskošnih udobnosti i neograničenoga bogatstva«. Madras se rano razvio, a onda je, tijekom devetnaestoga stoljeća, zapao u otmjeno propadanje. Britanci iz drugih dijelova Indije smatrali su ga učmalim. Trgovina i industrija su ga zaobišle u korist Bombaya i Calcutte.

S početkom devetnaestoga stoljeća Calcutta je postala najvažnija indijska luka i glavni ulaz za putnike u istočnu Indiju. Oni koji su u Calcuttu stizali morem, gradu su se približavali postupno, ploveći kilometrima rijekom Hooghly (kanalom kojim Ganges utječe u Bengalski zaljev) kroz plodan i zelen bengalski krajobraz. To je često bio najopasniji dio putovanja: Hooghly je bila (i još je uvijek) na zlu glasu po promjenjivim plićacima i sprudovima koji vrebaju ispod njezinih voda. Tijekom stoljeća izgubljene su na stotine brodova. Emily Metcalfe smatrala je da pogibelji njezinoga dolaska u Madras blijede u usporedbi s ovima: »Uzbuđenje je bilo veliko dok se parobrod približavao Calcutti jer smo morali proći pored opasnih sprudova, Jamesa i Mary, na kojima su se mnogi dobri brodovi nasukali i bili usisani osobitom vrstom živoga pijeska, pri čemu je većina putnika izgubila život.«

Dok je njezin brod 1856. polako napredovao uzvodno, Minnie Blane stekla je dojam o ljepoti Indije i strahotama koje je mogla inscenirati: »Krajolik postaje ljepši«, pisala je majci, »Datulje, kokosi i banane su divni, a riža iz daleka izgleda kao žito, i drveće je danas lijepo. Vidjela sam mrtvo tijelo na obali rijeke koje su trgali psi lutalice, jeziv prizor.«

U osamnaestom stoljeću Calcutta je bila dovoljno lijepa da konkurira Madrasu. Gospođa Fay je zaključila da su »obale rijeke, moglo bi se reći, načičkane elegantnim vilama... Te su kuće okružene malim gajevima i travnjacima koji se spuštaju do ruba rijeke«. Do devetnaestoga stoljeća Calcutta će postati još dojmljivija zbog dokova i skladišta, tvornica i ureda, zbog svoje vitalnosti i dinamičnosti te zbog činjenice da je tada bila glavni grad Indije.

Bez obzira na to do koje su velike luke doplovile, žene su imale dojam da Indija puca po šavovima. Nakon vrtoglavoga mnoštva, zbrke boja, zvukova i mirisa, većina je osjećala olakšanje pri dolasku u slabo napučene europske četvrti s prostranim bungalovima i sjenovitim vrtovima, tako divan kontrast, pisala je Monica Lang 1920–ih, »vrelini, prašini i prljavštini gradskih ulica«. Europljani u Indiji, tek će otkriti, pokazivali su svoju duhovnu distanciranost od zemlje svojim fizičkim okruženjem. Dok su Indijci živjeli promiskuitetno pomiješani u kućama i najamnim stanovima sagrađenima prema nejasnome planu, njihovi gospodari živjeli su staloženo odvojeni u bungalovima (ponekad stanovima) koji su se uredno protezali u ravnim redovima.

Pridošlice bi ubrzo shvatili kako je sićušna manjina kojoj pripadaju. Anne Wilson, koja je 1890–ih došla živjeti sa suprugom državnim činovnikom, pisala je prijateljici u Englesku neposredno nakon dolaska: »Iskreno priznajem da me je užasno mnoštvo ljudi prestrašilo... Što smo mi tu, pomislila sam, do šačica Europljana, u najboljem slučaju, i što može spriječiti to bezbrojno mnoštvo da nasrne na nas i sve nas zatre kao da nikad nismo niti postojali?« Taj strah, otkrit će, nikad neće napustiti njezine zemljake.
[Vrh]
Korisnički profil Pošaljite privatnu poruku
donadini



Pridružen/a: 11. 11. 2004. (09:09:58)
Postovi: 2249
Lokacija: zagreb

PostPostano: pet kol 21, 2009 1:55 pm    Naslov: Citirajte i odgovorite

NASTAVAK

Indija je bila zastrašujuća ne samo zato što je imala tako mnogo ljudi nego zato što je tu bilo tako mnogo različitih tipova i boja kože. U svakoj od velikih luka mogli su se vidjeti surovi patanski trgovci konjima sa sjeverozapadne granice, bengalski babooi (poengleženi Indijci), parsijski poslovni ljudi, lijepi Radžasthanci iz suhih prostranstava Radžasthana, mješanci iz Goe koji govore portugalski i ljudi iz Nepala i sa sjeveroistoka žute boje kože i mongolskih crta lica. Indijci sa sjevera mogli su biti visoki, blijedoga tena i svijetlih očiju; oni s juga bili su najčešće niski i vrlo tamne boje kože. Bilo je žena u sarijima, žena u hlačama, žena zamotanih od glave do pete, muškaraca u metrima bijeloga muslina, muškaraca u suknjama, muškaraca s turbanima u blještavim bojama, muškaraca s kapicama yarmulkama. Bilo je tu uznemirujućih svetih ljudi, »strašna izgleda«, rekla je gospođa Guthrie, »s očima koje divlje kolutaju, s dugim spletenim uvojcima i svakom koščicom vidljivom na kukavnim tijelima«.

Većina žena koja je dolazila u Indiju nije imala pojma o različitostima na koje će naići. Kad je Monica Campbell–Martin upoznala prvoga indijskog službenika, bila je iznenađena doznavši od suputnika da znaci na njegovu čelu označavaju kastu kojoj pripada. »Mislila sam da postoje samo hinduisti i muhamedanci«, rekla je. Ali Indijci su, kako pridošlice moraju naučiti, podijeljeni, a zatim i potpodijeljeni na tisuće načina. Primjerice, religija. Doista je velika razlika između hinduista i muslimana (muslimani su činili oko petinu stanovništva). Ali tu su i budisti, židovi i kršćani. Tu su parsi, sljedbenici Zoroastera koji su u Indiju pobjegli iz Perzije pred vjerskim progonom. Tu su bili sikhi, protestanti hinduizma; počeli su kao pokret za pročišćenje hinduizma, ali su se razvili u nešto kao zasebnu religiju. Tu su i džaini koji su tako snažno vjerovali u svetost svega živoga da su često nosili maske od gaze kako ne bi nehotice progutali sićušnoga kukca. Tu su bili i brojni Indijci koje se zapravo nije moglo svrstati ni u jednu prepoznatljivu vjersku skupinu, ali su očigledno nešto štovali. Britanski administratori su ih sve zajedno sabrali u skupinu animista.

Unutar svake religije postojalo je više podjela. Većina indijskih muslimana bili su suniti, ali bilo je i šijita koji su predstavljali drugu polovicu shizme koja je zahvatila islam gotovo od trenutka smrti Proroka. Bilo je i novijih sljedbi, kao vahabita koji su željeli pročistiti islam; s obzirom na to da je dio purifikacije uključivao i rat protiv nevjernika, oni su Britancima zadali mnogo nevolja u devetnaestom stoljeću. No, islam je barem imao jednog boga. Hinduizam ih je imao vrlo mnogo, a većina je imala svoje sljedbenike. U Bengalu je najpopularnija bila Kali, užasna boginja koju se često prikazuje kako pleše s jezikom iz kojega kaplje krv i s ogrlicom od ljudskih lubanja kao ukrasom. Na drugom kraju Indije, u bombayskom okrugu, najpoštovaniji su bili muški bogovi: Šiva, rušitelj, i Višnu, spasitelj. Sljedbenici Šive smjeli su nacrtati tri vodoravne crte na čelu; sljedbenici Višnua nosili su crte okomito. Bilo je i mračnijih, podzemnih sekti, na koje su Britanci gledali s opčinjenom odbojnošću: Thugi su, primjerice, (prije nego što su Britanci zabranili njihovu djelatnost u devetnaestom stoljeću) nastojali ugoditi Kali daveći putnike namjernike.

Kako bi se indijska slagalica još više zakomplicirala, tu su bile kaste koje su u početku bile povezane s hinduizmom, ali su se prelile i u druge indijske vjerske skupine. Muslimani, kršćani, indijski židovi, svi su oni imali visoke i niske kaste. A isto tako i sikhi, unatoč činjenici da je sikhizam izvorno bio potaknut reakcijom protiv kastinskoga sustava.

Kaste su donekle kao škotski klanovi — pripadnost je stvar rođenja, a ne izbora — ali imaju neusporedivo veću moć nad svojim članovima. Kršenje kastinskih pravila je kažnjivo, u krajnjim slučajevima, isključenjem iz kaste. Obitelj otpadnika ne usuđuje se više imati nikakve veze s njim. Granice koje dijele jednu kastu od druge nameću se strahom od onečišćenja, strahom koji je tako duboko usađen u indijsko društvo da se samo najodvažniji usude ignorirati ga. Onečišćenje nastupa od dodira s onima iz nižih kasta. Najopasniji su bili »nedodirljivi« koji su obavljali poslove koje su svi ostali hinduisti smatrali previše prljavima, kao što je živoderski posao, pranje odjeće ili baratanje leševima; u nekim dijelovima južne Indije bilo je tako niskih kasta da je sam pogled na njih mogao onečistiti najviše kaste. U teoriji su postojale četiri glavne kaste, ali kod Indijaca su vrlo važne bile potkaste kojih je na početku dvadesetoga stoljeća bilo više od dvije tisuće. Na toj je točki mnoge pridošlice zahvatilo očajanje i sumnja da će ikad nešto naučiti o Indiji — a mnogi nikad i nisu.

Od početka devetnaestoga stoljeća pa nadalje malo se žena zadržavalo u lukama. Željele su se priključiti jednoj od britanskih enklava koje su se s rastućom moći Radža širile Indijom. Prije sredine devetnaestoga stoljeća bilo je malo željeznica pa je putovanje bilo sporo i općenito vrlo neudobno. Najugodniji način putovanja bio je brodom. Emily Metcalfe putovala je Gangesom od Calcutte prema Delhiju, kako i dolikuje povjerenikovoj kćeri. »Napredak je protiv struje bio spor, ali je život bio vrlo ugodan i miran. Bio je to neprestani piknik od jutra do mraka i cijeli mjesec, koliko smo bili na brodu, provodili smo dane na palubi ispod tende, čitajući, radeći nešto ili pišući pisma. Jeli smo na palubi, a uvečer, kad bismo se privezali uz obalu, izlazili bismo prošetati žalom, a onda bismo se ponovno vratili na brod da provedemo večer u ugodnom razgovoru prije odlaska na počinak.« To je bio najbolji uvod u Indiju. S palube su žene mogle vidjeti zemlju sa sigurne udaljenosti i diviti se njezinoj ljepoti bez osjećaja ugroženosti od njezine veličine i neobičnosti. Honoria Lawrence, koja je bila udana za visokoga upravitelja Henryja Lawrenca, u prvoj polovici devetnaestoga stoljeća vidjela je, kako je rekla, »lijepo lice prirode«. Opisala je prizor uz Ganges za prijateljicu u Engleskoj: »Obale su bile vrlo različite, ali njihova sadašnja odjeća je moonge ili jeplasse, visoka oštra trava od dva i pol ili tri metra s pernatom glavom od paperjastoga bijelog sjemenja koje je mjestimice stvaralo tako neprekinutu, neoštećenu površinu da je izgledala kao debeo snježni pokrivač. Balzamovoga drveća, ljubičastoga, bijeloga, crvenoga i prošaranoga raznim bojama, ima u izobilju u živicama i zasađenog oko hramova i grobova. Cvjetovi se polažu kao žrtve na oltare, a poslije bacaju u rijeku koju sam vidjela gotovo pocakljenu njima.«

Većina žena morala je putovati kopnom, a to je bila sasvim druga priča. Prije vlakova, drndale su se u kočijama ili nosiljkama koje su nosili nosači. Kad je Minnie Blane prvi put putovala Indijom, bila je šest mjeseci trudna. Njezin suprug je umirivao njezinu zabrinutu majku u Engleskoj da joj je zaista vrlo udobno: »Putuje u nosiljci do Jheluma, u nekoj vrsti kreveta koji nose četiri bosonoga nosača koji često mijenjaju mjesto s pratećom smjenom.«

S krajem devetnaestoga stoljeća nosiljke su nestale, ali su kočije ili skromnija kola ostala nužna u krajevima daleko od mreže željeznica. Kad je Julia Surtis došla 1890–ih posjetiti brata plantažera u južnoj Indiji, putovala je u brda u grubim otvorenim kolima koja su vukli volovi. Bio je tu pokrov od pletene rogožine od datulja da je štiti od vremenskih neprilika. Nije mogla spavati zbog »poskakivanja i udaranja, škripe nepodmazanih kotača, neprestanih povika vozara koji je požurivao volove i strašnoga smrada užegloga ulja kojim je tijelo te individue bilo namazano«. Doručak od ovčjih odrezaka, okruglica s curryjem i bubrega na toastu, teško da ju je mogao razvedriti. No dok su se kola polagano probijala prema cilju, počela je shvaćati da Indija ima čime nadoknaditi taj dojam: »Pred nama su se pomaljali dražesni plavi brežuljci i pojasevi džungle te visoko šumsko drveće i živo zeleno raslinje.«

U to je doba za većinu žena vlak omogućio prvi potpuniji dodir s Indijom. Putovale su u kupeima rezerviranim za Europljane, tako da zapravo nisu sretale mnogo Indijaca, ali gledajući kroz prozore vlaka stjecale su sliku o veličini i raznolikosti zemlje.

Putujući do svojega krajnjeg odredišta žene su upoznavale potpuno različite Indije: jednu Indiju zelenih rižinih polja i palmi kakva je u velikim dijelovima juga, ili drugu Indiju suncem sprženih ravnica kakva je u najvećem dijelu sjevera zemlje. Neka su područja Indije, primjerice veći dio Radžasthana — bila pustinja; ali druga su područja, kao Bengal, bila vlažna i plodna. Bilo je tu gora u kojima je zrak bio hladan, gotovo kao u domovini, a na sjeveru je ležao veliki bedem Himalaje.

Za neke je žene Indija značila oskudan i izoliran život na sjeverozapadnoj granici gdje se nisu usuđivale kretati predaleko od vojne postaje bez naoružane pratnje. Druge je čekalo upoznavanje samoće na plantažama čaja ili kave. Neke su morale provoditi godine u malim zabačenim mjestima, dok su druge, osobito ako su bile udane za poslovne ljude, morale živjeti u metežu velikih gradova gdje je bilo dovoljno drugih Europljana i dovoljno pogodnosti da bi stekle lažan dojam kako uopće nisu u Indiji.

Monica Lang, koja se kao mlada djevojka 1920–ih došla udati za plantažera, sjeća se kako je kod prvog pogleda na jednu indijsku željezničku postaju pomislila »trebao bi mi cijeli život da se barem donekle približim shvaćanju ove čudne zemlje s dramatičnim suprotnostima bogatstva i beznadnoga siromaštva, ljepote i prljavštine, nedodirljivoga misticizma i krajnje svireposti«. Pridošlice je također duboko impresionirala čudesna sposobnost Britanaca da vladaju takvom zemljom i takvim narodom. To prvo putovanje proželo bi žene osjećajem dubokoga poštovanja prema Radžu i njihovom skromnom udjelu koje bi ih rijetko napuštalo. Indijski vlak bio je kao sam Radž, dahtao je uporno naprijed, ali njihovi zemljaci su ga držali čvrsto pod kontrolom. Pridošlice bi također postajali svjesni, možda prvi put, oklopa povlastica kojim su bili obavijeni u Indiji. Bili su zaštićeni od neželjenih dodira s Indijcima, ali i tretirani različito, što je bilo opojno. Ako nisu imali novca, smatralo ih se pouzdanima samo zbog njihove rase. Kad su Monica Campbell–Martin i njezin suprug putovali sjeverno od Madrasa, neki indijski šef stanice izvukao ih je iz jedne neugodne situacije. Kako je kasnije napisala: »Gospodin Das iz Kargpura nas nikad prije nije vidio. Nikad nas više niti neće vidjeti, a ipak nam je posudio novac samo na našu riječ da su istiniti naše ime i adresa tisućama milja daleko odavde.«

Povlastice su olakšavale početak, ali žene su još morale naučiti osnovna pravila preživljavanja u Indiji. Morale su naučiti kako odvratiti pogibelj endemskih bolesti. Morale su svladati klimu. Morale su naučiti uvijek nositi topije na suncu, ne samo zbog zaštite nego zato što je topi bio znak vladajuće rase. Također su se morale odučiti nekih stvari kojima su ih podučavali u starom zavičaju. Veteranke su 1930–ih rekle Pameli Hinkson da se, zbog vrućine, »ribu mora staviti pod nos prije jela, čak i na večeri u gostima i, ako postoji sumnja, to se mora reći domaćinu, što bi se ustručavale učiniti kod kuće«. Morale su se priviknuti na manje privatnosti nego u domovini; sobe na njihovim novim kućama ponekad nisu imale vrata, a bosonogi sluge ulazili su i izlazili bez kucanja.

Prije svega morale su zapamtiti da su dio Radža, Britanskoga Carstva u Indiji, sa svim obvezama i povlasticama koje je ono predstavljalo. Čak se i od žena običnih vojnika, koje su stupile u javnost snagom regimenti svojih muževa, očekivalo lijepo ponašanje. Te memsahibice u zametku, a što će većina britanskih žena koje su dolazile u Indiju jednom postati, imale su još mnogo toga naučiti. Pomagale su im starije dame koje su često svoju zadaću preuzimale s oduševljenjem, ponekad pomiješanim s ljubaznošću a ponekad sa zlostavljanjem. Početnice su tek trebale otkriti da najvažnije stvari koje moraju naučiti uopće nisu o Indiji nego o britanskom društvu u Indiji.
[Vrh]
Korisnički profil Pošaljite privatnu poruku
donadini



Pridružen/a: 11. 11. 2004. (09:09:58)
Postovi: 2249
Lokacija: zagreb

PostPostano: pet kol 21, 2009 1:57 pm    Naslov: Citirajte i odgovorite

NASTAVAK

Životne činjenice

Većina je žena postala korisnim članovima kolektiva. Dobro su naučile svoje lekcije: držati Indijce na odstojanju, prijateljstvo, zabavu i zaštitu tražiti unutar vlastite zajednice. Ipak, uza sav trud koji su Britanci ulagali, nisu mogli potpuno isključiti Indiju. Žene su morale izlaziti na kraj s njom u pojedinostima svakodnevnoga života.

Čak i prije no što su napustile zavičaj, žene koje su se spremale u Indiju, stekle su od iskusnih putnika predodžbu o tome što se cijeni. Savjeti su pljuštali, mnogi od njih proturječni. Uvijek nosi topi na suncu — ali nikad laneno rublje. Vuna na koži sprečava bolest; flanel je bolji. Ne vježbaj po toplom vremenu; moraš ostati u dobroj kondiciji inače ćeš potonuti i nesumnjivo propasti. Sve što trebaš ponesi od kuće; čekaj da nabaviš laganu odjeću u Indiji. Zapamti da klinčić odbija moljce.

Sve je to vrlo zbunjivalo i uglavnom se samo prevalilo preko primatelja koji bi zadržali tek tu i tamo pokoju mrvicu koju bi onda dodali predodžbama o maharadžama, palmama i tigrovima što su već tvorile njihovu vrlo iskrivljenu sliku o Indiji.

Sredinom devetnaestoga stoljeća već su postojale knjige savjeta za novakinje memsahibice. (Moralo ih se rabiti uz oprez jer su se gotovo uvijek odnosile samo na sjever Indije). Autori, uglavnom same žene, razborito su sastavljale popis, silno dugačak, stvari koje treba ponijeti od kuće. U doba lagodnoga putovanja morima moglo se nositi velike količine prtljage; krajem devetnaestoga stoljeća putnici prvoga razreda na linijskim brodovima kompanije PO smjeli su nositi 152 kg po osobi.

Većina popisa — kao i kovčega — bila je ispunjena odjećom. Njihova brojnost i raznolikost danas djeluju nevjerojatno. Anonimni je autor priručnika Real Life in India (Stvarni život u Indiji) iz 1847. preporučivao, između ostalog, 36 noćnih košulja od cica i 36 kapica za spavanje. Na prijelazu stoljeća Flora Annie Steel i Grace Gardiner u knjizi The Complete Indian Housekeeper and Cook preporučile su sljedeće kao najnužniji minimum za godinu dana na indijskim ravnima:

6 spavaćica od cica

6 spavaćica od svile ili vune

6 kombinacija (gaćice s potkošuljom) od cica

6 kombinacija od svile ili vune

6 potkošulja od merino vune

6 potkošulja od svilene pređe

prsluci od cica

6 opšivenih prsluka od muslina

12 pari svijetlosmeđih čarapa

12 pari svijetlih čarapa od finog lil–konca

6 čvrstih bijelih podsuknji

6 podsuknji s ukrasnim porubom

2 tople podsuknje

4 flanelske podsuknje

36 džepnih rupčića

4 para korzeta

4 kombinacije od finog pamuka za večer

2 zimske prijepodnevne haljine

2 zimske poslijepodnevne haljine

2 zimske haljine za igranje tenisa

večernjih haljina prema ukusu

6 ljetnih neformalnih haljina (za pijenje čaja)

4 ljetne haljine za igranje tenisa

2 ljetne poslijepodnevne haljine

1 jahaće odijelo, s lakšim prslukom

1 dugački debeli kaput

1 lijepi ogrtač

1 kišobran

2 suncobrana

1 večernji ogrtač

1 kabanicu

2 para cipela za šetnju

2 para čizama

1 par teniskih cipela

večernjih cipela po volji

2 para čvrstih kućnih cipela

U dvadesetom se stoljeću mijenja način života pa je bilo nekih dopuna — tu su na primjer novi higijenski ulošci koje se nije moglo uvijek nabaviti u Indiji. Ali načelo je bilo isto: preporučivalo se, kad god je bilo moguće, ponijeti pozamašnu garderobu iz zavičaja.

Za to su postojali razumni razlozi. Društveno okruženje u spoju s indijskom klimom, posebice vrućim vremenom, zahtijevalo je da se odjeća mijenja nekoliko puta na dan. Sluge koji su obavljali pranje i glačanje, dhobiji, bili su tako strašno grubi da se odjeća često raspala od njihova opsluživanja — što je obilnu zalihu činilo još nužnijom. Zatim, nije bilo lako nabaviti europsku odjeću u Indiji. Na indijske se krojače, durzije, nije moglo uvijek osloniti da će razumjeti tajne europske izrade odjeće. Potkraj devetnaestoga stoljeća postojao je već priličan broj robnih kuća u velikim gradovima koje su naručivale i isporučivale robu poštom, uključujući dragocjene vojne i mornaričke dućane, ali i tada je izbor robe, a pogotovo stil, bio prilično ograničen.

Britanske je gospođe u Indiji neprestance mučio strah da su staromodno odjevene. Kad bi pridošlica stigla do postaje, posebice male, lokalne dame nisu secirale samo njezin značaj i izgled nego i njezinu odjeću — ponekad doslovce jer su je posuđivale da je pokažu lokalnom durziju za kopiranje. Memsahibice su ulagale silan napor da održe korak s europskom modom, pretplaćivale su se na časopise, tražile od obitelji da im pošalju uzorke, preklinjale u pismima svoje sestre, majke, prijateljice da im javljaju koja je zadnja riječ mode. Godine 1858. Minnie Blane poslala je u pismu majci zlovoljnu poruku za sestru koja nije ispunjavala taj važan zadatak: »Reci Cissy da nikad ne odgovara na moja pitanja niti mi kaže kakvu frizuru nosi i druge stvari koje jako želim čuti.«

Dobro se odijevati, modom približno pratiti one u starom kraju, bila je gotovo dužnost koju su dugovale prestižu Radža. Možda je i u tome utjecaj Indije, s tradicijom pompe i ceremonija, bio na žene veći nego što su one shvaćale. Posjetitelji koji su dolazili iz zavičaja uvijek su primjećivali da su se odijevale kićenije od svojih suvremenica u Britaniji. Ono što je Sophia Goldborne, junakinja romana Hartley House, o životu u Calcutti 1870–ih primijetila tada, bilo je poslije doista točno. Opisujući damsku modu u Calcutti napisala je prijateljici: »Podsjećam te na modu u Engleskoj na njezinom najvišem i najskupljem stupnju uresa i kićenja.« Sto godina poslije Steelova i Gardinerova opominju čitateljice da ponesu »doista elegantne« večernje haljine »jer se ljudi u Indiji odijevaju pomnije nego kod kuće«.

Njihova je odjeća također bila vidljiv znak da se nisu udomaćile. Ako i nije bilo prikladno, a zasigurno nije bilo udobno, žene Radža strogo su se držale svojih korzeta duboko do u dvadeseto stojeće, čak i kad su izišli iz mode u domovini. U devetnaestom stoljeću ustrajale su na krinolinama i jastučićima. (Posljedica je bila da su neki lakovjerni Indijci vjerovali da Europljanke imaju rep.) Nekonvencionalnost u odijevanju, kao ni u bilo čemu drugome, nije bila na cijeni u zajednici. Jednu od živahnih gospođica Wallacea Dunlopa (koje su putovale Indijom 1856. za dlaku izbjegavši pobunu) silno su kritizirali jer nije na glavi imala šešir dok su je nosili u nosiljci na gorsku postaju. Obje su sestre kritiku smatrale apsurdnom, ali su počele nositi šešire sa sobom za slučaj da sretnu druge Europljane.

Kad bi žene napravile mali kompromis s indijskom stvarnošću, ispričavale su se. Mlade sestre Thornhill morale su neudobno i po vrućini putovati 1867. poštanskim kolima u Gorje. Vrlo smiono, skinule su svoje krinoline i nosile najlakšu moguću odjeću (kućnu haljinu i haljetak s košuljom i dvije podsuknje). »Izgledale smo k’o vreće za prnje«, pisala je jedna prijateljici. Steelova i Gardinerova ozbiljno su upozorile da tijekom vrućega vremena, »ne odobravaju nemarnost u odijevanju; naprotiv, pokudile bi i najmanje popuštanje malaksalosti i ravnodušnosti koja na tropskoj vrelini zahvaća i najenergičnije osobe...«

Postojao je jedan bitan odjevni predmet, a to je bio šešir za sunce. Za hladna vremena mogao se nositi samo »double terai« koji je bio načinjen od dva sloja debeloga pusta. Sigurniji i važniji za vruće vrijeme bio je topi koji je došao u opću upotrebu u prvoj polovici devetnaestoga stoljeća. Bio je načinjen od slojeva srčike, a vjerovalo se da štiti europske mozgove da ih ne sprži zlo indijsko sunce. Topija je bilo različitih oblika: u devetnaestom stoljeću bila je tu upadljiva verzija iz Meeruta pokrivena pelikanovom kožom i perjem koja je onome tko ga je nosio, zaključujući prema Fanny Parks, koja je uvijek sve zamjećivala, davao »dah ludosti«. Postojao je oblik šljema, zatim vatirana košnica, koja se u Londonu prodavala neiskusnim početnicima, i preokrenut tanjur za juhu, kakav je držao u svojoj trgovini Simon Arzt u Port Saidu. Svi su oni uveseljavali stare lisce. Britanci, stalno nastanjeni u Indiji, najviše su voljeli stil kanpurskoga Tent Cluba (kaki boje) ili Curzona (svijetlosivi). Bilo je i drugih — Lamington ili Minto na primjer, posljednji podsjetnici na umirovljene prokonzule. Euroazijci, uvijek željni pokazati da pripadaju vladajućoj rasi, nosili su posebno goleme topije. Gospođe su davale sve od sebe da tu nužnu stvar učine prihvatljivom prekrivajući je svilom ili pamukom, obogaćujući je bijelim muslinom za jahanje, dodajući malo poruba, možda nekoliko pera ili malo čipke. Jedna je poduzetna modistica oglasila ženski model »popularnoga mornarskog oblika, blago zaobljen kao klobuk gljive, prekriven tankim baršunom boje slame, ptičicama i otmjenim vunenim rubom«. Ne čudi da je jedan od razloga što su žene voljele ići u Gorje bio taj što su ondje mogle nositi normalne šešire.

Savjeti za odijevanje, dobronamjerni kakvi su bili, vjerojatno su ponekad izazivali strah kod onih koji nikad nisu bili u Indiji. »Najbolji pojas protiv kolere za noć« piše The Complete Indian Housekeeper and Cook, »običan je svileni ili vuneni pugree (vrsta šala) omotan nekoliko puta oko tijela preko spavaćice.« Uzmite štap, opominje Indian Outfits 1882.: »Mogli biste okljastiti pa će vam trebati.« Cipele uvijek moraju biti prevelike »jer vam noge u Indiji otiču zbog vrućega vremena«. Gospođe moraju imati čizme za izvan kuće kao zaštitu od insekata i moraju se sjetiti »istresti svaku čizmu ili cipelu prije obuvanja jer, ako su stajale vani, škorpioni, stonoge i slična sitna gamad često nađu ugodna skrovišta u takvim zakutcima«.

Dok se početnicama savjetovalo ponijeti što je više moguće odjeće, poticalo ih se da ponesu samo ograničenu količinu kućanskih potrepština. Štete koje su uzrokovale česte selidbe u Indiji činile su razumnim savjet da se ponesu samo stvari koje se mogu lako spakirati. Bilo bi luckasto nositi skupocjeni porculan, a ludo uzeti krhko ili glomazno pokućstvo. (Monica Lang, u Assamu između dva rata, ostala je bez klavira kad su divlji slonovi zgazili sanduk.) Bilo je, ipak, pametno ponijeti dobru zalihu dekorativnog platna i veselih materijala iz zavičaja da bi se razvedrilo bungalove; i fotografije za podsjećanje na dom; i svaštarije — male stoliće, rasklopive stalke za knjige s ručnim radovima koji idu uz njih, ili tacne od papir–mašea, ili što god da je bila zadnja moda u zavičaju (1890–ih to je moglo značiti tamburine i tronošce). Nisu se preporučivali sagovi od kuće; moglo se osloniti na zatvorenike u lokalnim zatvorima u Indiji da će napraviti dobar i jeftin tepih s plavim i sivim prugama, ili življim, narančastim i crvenim.

A opet, to je bilo sasvim dovoljno za tjeskobne primisli pri odlasku u Indiju. »Ne kupujte laneno platno za plahte koje ćete rabiti u Indiji«, ozbiljno upozorava autorica Indian Outfitsa, »ono može izazvati iznenadnu hladnoću tijela zaustavljajući prirodno znojenje i zato je opasno.« Podnošci će biti korisni, pisala je autorica viktorijanskoga vodiča koja se predstavljala kao lady Povjerenikovica, »jer oni drže noge podalje od škorpiona, stonoga itd.«.

I uza sve riječi savjeta, upozorenja, ohrabrenja, žene su ipak morale same otkriti kako živjeti u Indiji. Morale su, za početak, naučiti kako putovati, jer su kretale na dalek put, ponekad potpuno same. Putovanje je, kao i mnogo toga u životima Britanaca u Indiji, bilo mješavina neugodnosti i povlastice. Bile su povlaštene jer su imale pristup vladinim službama, što Indijci nisu imali. Kad su Britanci postali vladari Indije, oživjeli su stari indijski sustav daka — zaprega s konjima ili nosačima — i sagradili dak bungalove. Nije izglasan zakon u kojem bi stajalo da se njima mogu koristiti samo putnici Europljani, ali svi su znali da je tako. Kad su izgrađene željezničke pruge, bilo je prihvaćeno da se Europljani moraju voziti prvim ili drugim razredom. Sve ispod toga bilo je ne samo opasno — bilo je nejasnih, ali uznemirujućih glasina o indijskoj rulji i indijskim bacilima — nego i loše za Radž. Štoviše, zaposlenici na željeznici, koji su na višim razinama bili bezuvjetno Europljani ili Euroazijci, znali su da se od Europljana ne smije očekivati da putuju u odjeljcima zajedno s Indijcima. Još 1920. Viši sud u Ujedinjenim provincijama Agri i Oudhu presudio je protiv jednoga putnika Indijca koji je odbio napustiti odjeljak jer je smatrao da mu karta koju je imao daje pravo biti u njemu. Sud je ustvrdio, možda ne baš vrlo uvjerljivo, da je segregacija na korist putnika različitih rasa.

Putovanje je bilo sjajno samo izdaleka. U stvarnosti je, uza sve povlastice, bilo u načelu polagano, prljavo, neudobno a ponekad i opasno. Bilo je malo popločanih cesta u Indiji sve do početka dvadesetoga stoljeća; većinom su to bile tek prašnjave kolotečine koje su za suha vremena bile duboko izbrazdane, a za mokrog blatne baruštine. Za razliku od muškaraca, žene obično nisu išle na daleka putovanja; uglavnom su poskakivale i tandrkale se s kraja na kraj zemlje u svačemu, od volovskih zaprega do kočija s konjima. Standardno prometalo u osamnaestom stoljeću koje je nosilo dojmljiv naziv »Equirotal Carriage« (jer je imalo četiri kotača jednake veličine) kasnijim je naraštajima bilo poznato jednostavno kao dak–garry, doslovno »poštanska kola«. Nije to bilo ništa kvalitetno, tek drveni sanduk na kotačima. Nije bilo opruga, jer su indijski putovi bili previše neravni. Za putovanja noću, što je bila uobičajena praksa za vrućeg vremena, putnici bi se protegnuli na daskama položenim između sjedala. Obično je bilo komfornije, a svakako sigurnije, ostati uspravno sjediti; kola su se stalno prevrtala ili lomila osovine. Postojalo je i nešto što se zvalo palki–garry — nosila na kotačima koja su vukli konji.

Ako su žene bile u stanju koje je iziskivalo posebno pažljiv postupak, ili uopće nije bilo puta, ili su putovale u nosiljkama, nosilima s kliznim vratima ili zastorima, koje su nosila četvorica ili šestorica muškaraca, obično na smjenu. Kako je to doživjela Honoria Lawrence: »Nosači se prilično razlikuju po načinu kako nose, neki drže korak i ravnomjerno hodaju; drugi imaju užasan korak. Zamislite sebe na situ koje tresu kako bi vas procijedili, uz povremen jak udarac kako bi se proces olakšao. Da me je bilo moguće odmah samljeti dovoljno sitno, sigurna sam da bih bila prosijana na cestu već na početku puta.« K tomu, česte su bile nimalo uzvišene rasprave s nosačima koji bi spustili nosiljku na zemlju kako bi poduprli svoj zahtjev za više novca ili duljim odmorom. Najvjerojatnije je bilo dobro za žene što su putovanja na nosiljkama postala rijetka nakon sredine devetnaestoga stoljeća.

Bez obzira na to jesu li bile u nosiljkama ili kolima, nesretne su žene gotovo u pravilu bile nagažene, prevrtane, ispuštane. Bilo je i drugih rizika. Lady Login, koja je živjela više godina u Lucknowu prije pobune, sjećala se prelaska nabujale rijeke usred noći; nosila su joj bila zavezana za nadutu kožu i tako je plutala preko rijeke dok joj se voda prelijevala oko stopala.

Konačno, žene su mogle zaglaviti danima na jednom mjestu kad se nisu mogli naći konji ili nosači jer bi dostojanstveno napredovanje nekoga važnog državnog činovnika iscrpilo okrug miljama naokolo. I s prtljagom je bilo muke. Mogla je ispasti, izgubiti se ili zametnuti; putnici bi često došli na odredište pa utvrdili kako su im i sluge i stvari netragom nestali. Što veća družina, veća je bila mogućnost zbrke.

Iskusni su putnici naučili da moraju ponijeti puno zaliha. U većini zaprega bila je razapeta mreža iznad glava putnika za lake stvari, a u kutovima su bile kožnate kutije za boce i hranu. Honoria Lawrence nabrojala je prijateljici u Engleskoj ono najnužnije za jednodnevno putovanje — »kutija čaja, posuda šećera, čajnik, tanjur, šalica, kutljača, nož, vilica, žlica. Kruh, hladno pile, papar i sol, dvije pinte piva, otvarač za boce i metalna čaša ravna dna, svijećnjak i nekoliko voštanih svijeća«. Smatralo se razboritim ponijeti i kutiju s lijekovima.

Iscrpljeni putnici nisu nužno bili dočekani dobrodošlicom u dak bungalove. Iako bi morali prenoćiti samo nekoliko noći, oni koji su se tamo zatekli često su se odbijali iseliti i zato je bilo nemilih prizora. Sami bungalovi bili su spartanski; dvije, možda tri spavaonice s jednostavnim ležajevima, nekoliko polica od grubih dasaka, nekoliko rasklimanih stolaca i stol. Oni s većim prometom imali su slugu koji bi spravio kakvo bezlično jelo, obično tvrdo pile. Bilo je moguće da šatori ne stignu kad i vlasnici. Štoviše, bili su izloženi vještim indijskim lopovima koji bi se uvukli unutra goli i namazani uljem, tako da je, čak ako bi se stanari i probudili, bilo gotovo nemoguće uloviti ih.

Putovanje brodom bilo je općenito bolje, ali je i ono imalo svojih nedostataka. Putovanja duž morske obale bila su opasna, a čak su se i na indijskim rijekama znale iznenada dignuti strašne oluje. Kad je Honoria Lawrence prvi put došla u Indiju, ona i suprug su veći dio puta putovali rijekom od Calcutte do njegovoga položaja u Gorakhpuru u sjevernoj Indiji. Brod je bio prilično velik, sedamnaest metara dugačak s dva jarbola. Za slučaj prestanka vjetra tu je bilo i šesnaest veslača. Honoria i Henry Lawrence imali su dvije velike kabine na gornjoj palubi. Tijekom dana kapci su bili spušteni da bi se spriječilo ulaženje topline. Njihovi sluge bili su na donjoj palubi. Na malim budgerowima nije bilo dovoljno mjesta za sve sluge i kuhinju, zato se iza glavnoga vuklo malo plovilo. To bi ponekad prouzročilo probleme kad bi nalet vjetra ili iznenadna promjena struje odnijeli sluge, lonce, hranu i sve drugo.

Sami brodovi bili su često prljavi. Gospođa Postans, udana za časnika u bombayskoj vojsci, uglavnom je sa simpatijama promatrala Indiju, no 1830–ih vozila se na sjever uzduž zapadne obale u lokalnom brodiću. »Cijela scena«, zapisala je kritički, »predstavljala je prljavštinu i zbrku; kokošinjci, kokosovi orasi, posuđe za kuhanje, brodska užad i putnici izmiješani svi zajedno i okruženi svim smradovima koje mogu proizvesti kaljuža s dna broda i domorodačka kuhinja.«

Čini se da je vojničkim ženama putovanje Indijom bilo posebice teško, možda zato što vojska uopće nije bila sklona nazočnosti žena. Čini se da se vrlo malo poduzimalo, barem u devetnaestom stoljeću, da bi se osiguralo da budu nahranjene i udomljene. Florence Marryat — koja je provela u Indiji sedam godina sredinom devetnaestoga stoljeća kao supruga časnika — morala je provesti strašno neugodnu noć na vojnom brodu s djecom i služinčadi. Bilo je vruće i vlažno, a njihova prtljaga još nije bila ukrcana. Kad je zamolila stjuarda za malo hrane, rekao joj je da prema vojnim pravilima ne može ništa učiniti za nju do sljedećeg jutra. Provela je noć slušajući bučno pijančevanje časnika regimente u njihovome svinjcu.

U drugoj polovici devetnaestoga stoljeća, kad su se željeznice i parobrodi proširili Indijom, putovanja su, barem između glavnih središta, postala brža i lakša. Najbolje je bilo putovati parobrodima jer nisu bili tako pretrpani i bučni kao vlakovi. Na najvažnijim indijskim rijekama, na primjer Gangesu ili Brahmaputri koja je tekla u Assam, bilo je brodskih pruga koje su vozile sve dok Britanci nisu napustili Indiju. Europljani su se gotovo uvijek vozili prvim razredom na gornjim palubama gdje je postojao veliki salon okružen kabinama. Sestre Godden sjećale su se kako su otmjeno jele: »Stolovi su bili prekriveni škrobljenim bijelim stolnjacima, porculan i srebrnina bili su označeni kompanijinim grbom; bili su tu golem izrezbaren kredenc i stolice i trosjedi s lanenim presvlakama svijetle žućkastosmeđe boje.«

Vlakovi, iako učinkovitiji, nisu imali taj šarm dokolice. Odjeljci su imali kožom presvučene klupe koje su se noću rastvarale u četiri kreveta. Svaki je odjeljak imao pripadajući zahod s tušem, a odvod je išao kroz rupu u podu. U početnim danima putovanja željeznicom, za vruća vremena, smotak rogožine okretao se ispred prozora preko tacne s ledenom vodom. Naknadna poboljšanja — električni ventilatori i električne svjetiljke sa zelenim flanelskim poklopcima — dodana su u dvadesetom stoljeću. Prozori vlaka bili su silno složeni: obično su postojala tri sloja — jedan stakleni, zatim neka vrsta venecijanera za zaštitu od sunca i prašine i jedan mrežasti protiv komaraca. Često su tu bile i rešetke za dodatno obeshrabrivanje lopova, koji su na taj izazov odgovorili naučivši kako da skoče na vlak dok se kreće polagano, silom otvore prozor i izvuku stvari putnika kroz rešetke specijalnim štapovima. Neki su vješti tatovi imali specijalne škare kojima bi odrezali nakit; drugi su se specijalizirali za krađu torbi, ostavljajući u zamjenu druge napunjene dronjcima. Žene, koje su putovale same, smještane su u odjeljke samo za žene; ti su bili omiljena meta lopova.

Žene su brzo naučile da valja ponijeti vlastitu posteljinu zamotanu u omot od šatorskoga platna, vlastite ručnike i sapun uredno zamotan u pliticu s poklopcem od jedrenine i, obično, vlastite sluge za putovanje vlakom. (Na nekim linijama odjeljci prve klase imali su pripadajuću sobicu za poslugu.) Ako su bile pametne, nosile su i obilate zalihe hrane i pića jer nisu svi indijski vlakovi imali vagon–restorane, a u vodu se nikad nije moglo pouzdati. Brižljive memsahibice opskrbile bi se raskužnim sredstvom za brisanje podova i zahoda. Neke bi ponijele i malo kuhalo kako bi mogle skuhati čaj ili Bovril. Na nekim prugama vlak bi se zaustavljao na sat vremena da bi putnici mogli izići i otići u kolodvorsku restauraciju. Velike su postaje imale čekaonice za dame s kupaonicom i dežurnom ayom (dvorkinja, dadilja). Ako bi putnici više voljeli ostati u svom odjeljku, njihovi bi im sluge donijeli jelo, a svaki tanjur bio je uredno zamotan u salvetu. Malo žena se pohvalno izrazilo o hrani: Mary Frances Billington, engleska novinarka koja je boravila u Indiji potkraj devetnaestoga stoljeća, napisala je da se uobičajeni kolodvorski doručak sastojao od »tvrdih ovčjih odrezaka, jaja i vrlo slane šunke te kostiju ostarjele peradi skrivene pod nazivom curry«.

Putovanje vlakom bilo je bolje nego cestom, ali je i ono imalo mana — od slonova na tračnicama do rastegnutosti. Veličina Indije značila je da je često bilo potrebno nekoliko dana da se stigne od jednog mjesta do drugog. Ako je vlak prolazio kroz neko od suhih područja, prašina bi se probila unutra i prekrila sve — putnike, prtljagu, hranu — debelim pokrivačem. Pometači koji su dolazili svako malo, samo bi uskovitlali prašinu svojim velikim metlama od šiblja. Za topla vremena, unatoč stropnim ventilatorima i blokovima leda postavljanima na pod odjeljka svakog jutra, putnici su se pirjali dok je sunce udaralo o metalne krovove.

Europljanke su često bile osupnute indijskim postajama zbog buke, zbrke i prljavštine. Indijske obitelji strpljivo bi se nastanile na peronima čekajući da dođe njihov vlak, odmatajući svoje ležaje, kuhajući hranu i potpuno se bezbrižno perući i grgljajući na slavini. Psi, pilići, pa čak i krave, tumarali su uokolo u potrazi za zalutalim komadićima hrane. Djeca prosjaci lupali su na prozore pokazujući na svoja usta i rabeći jedinu englesku riječ koju su znali »mummy, mummy«.

Nekima su željezničke postaje bile fascinantne. Bilo je tezgi na kojima su se prodavali jako začinjeni zalogajčići, hrpe slatkiša, šerbet, naranče, banane, smokve, datulje. Ulični prodavači s tacnama na glavama trčali su duž vlaka otkako je ušao u postaju — ljudi sa zelenim kokosovim orasima (otvorenima, zbog soka), ljudi koji su prodavali mango, soda–vodu, limunadu i svijetlocrveni malinovac. Drugi su dizali uvis vrčeve hladne vode ili velike čajnike pune mirisnoga čaja s mlijekom koji je, začudo, osvježavao za toplog vremena. Bilo je prodavača s časopisima i knjigama na bezbrojnim indijskim jezicima i na engleskome — čak i, kako je primijetila jedna putnica, s posljednjim izdanjima iz zavičaja Stranda ili Good Housekeepinga (Dobro vođenje kućanstva). Britanska su djeca najviše voljela stvari koje njihove majke nisu odobravale: šarene staklene narukvice ili drvene i keramičke igračke oslikane cvijećem i pticama jarkih boja.

Putovanje u Indiju, kako će žene s vremenom shvatiti, otkrivalo je neobično ponašanje njihovih muževa koji su imali ambivalentan odnos prema Indijcima kad se radilo o putovanju, kao i u mnogočemu drugome. Dok su s jedne strane gajili duboke strepnje za sigurnost svojih supruga i djece, puštali su ih da same putuju na velike udaljenosti, samo s indijskim slugama da im prave društvo i štite ih. Emily Eden, koja je boravila u Indiji sa svojim bratom lordom Aucklandom dok je bio generalni guverner od 1835. do 1842., naišla je na slučaj da je troje male djece bilo poslano samo u Gorje, a da čak ni njihova imena nisu bila zapisana; jedna skupina nosača predavala ih je drugoj. Kad su Honoria i Henry Lawrence zajedno putovali preko sjevernoindijskih ravnica, jedva tri tjedna nakon što je rodila prvo dijete, on je često odjahao miljama naprijed ostavljajući je samu, da je nose u nosiljci. Jednom je prilikom dijete bilo jako bolesno, a bojala se da će i sama umrijeti. Uzalud je suprugu pokušavala poslati poruku. Kad se konačno vratio, ona je očajnički stiskala dijete pored ceste. Ipak je u kasnijim godinama Honoria Lawrence prekrstarila sa svojim sinčićem stotine milja od Kurnaula, sjeverno od Delhija, do Gorakhpura, daleko na istoku, bez ikakvih problema. Kako je pisala svojim prijateljima u zavičaju, za jednu Engleskinju bilo je uobičajeno »putovati s dvadeset ili više muškaraca noću kroz područja na kojima se satima ne vidi nikakvo naselje, a da ona pritom najvjerojatnije ne govori ni jednu rečenicu na razumljivom hindustanskom...« A sve to na »istom terenu gdje razbojnici ubijaju desetke, stotine putnika; zadave čovjeka zbog pola krune vrijednoga srebrnog ukrasa, a nerijetko su pljačke bez ikakve svrhe, tek toliko da otimači ostanu u formi«.

Kad bi napokon stigle na cilj, žene bi shvatile da se i na nove kuće treba priviknuti. Do kraja devetnaestoga stoljeća najčešći je oblik nastambe za Europljane bio bungalov — četvrtasta građevina od cigle od blata, s krovom od slame ili pločica i s velikom verandom oko kuće. Zidovi su nerijetko bili debeli više od jedne stope kako bi čuvali od vrućine. Ako su bungalovi bili dio vojničkoga naselja, bili su poredani vojničkom preciznošću duž ceste. Na sjeveru Indije imali su samo jedan kat; na jugu su često imali dva. Grubi zidovi bili su natopljeni bojama, »od kojih bi se estet«, kako kaže autorica Indian Outfitsa, »zgrozio«. Često nije postojao vrt nego komad nabijene zemlje i nekoliko kržljavih grmića. U gradovima su Britanci, osobito oni ne odviše bogati, stanovali u najamnim stanovima ili kućama. (Nakon Prvog svjetskog rata, »vile«, kako su uzvišeno nazivali blokove stanova, postale su vrlo moderna roba.) Suprugama običnih britanskih vojnika stacioniranih u Indiji na nekoliko godina bilo je, po običaju, najgore; do potkraj devetnaestoga stoljeća njihov je jedini smještaj bio kut barake pregrađen paravanom. No, s početkom dvadesetoga stoljeća imale su vlastite kuće s pokućstvom dobivenim od vlade.

Iznutra su bungalovi bili doista previše sirovi ženama odraslima u engleskoj udobnosti. Stropovi su bili visoki i s grubim neobrađenim balvanima; gipsani stropovi samo su stvarali skloništa za zmije i štakore. Zidovi su bili okrečeni jer su tapete bile samo izazov za termite. Prozori su bili mali zbog ljetnih vrućina, a kako je staklo bilo skupo, kuće su uglavnom imale kapke. Neki staromodniji bungalovi imali su željezne rešetke koje su pristajale u prozorske okvire, tako da su kapci mogli ostati noću otvoreni bez bojazni. Podovi su često bili od nabijenog blata (jer su termiti voljeli drvo), prekriveni hasurama od trave ili bambusa. Sve su to osvjetljavali, barem dok se nije uvela električna struja u dvadesetom stoljeću, svijeće ili parafin i svjetiljke na kokosovo ulje. Opći je dojam bio dojam sumorne strogoće.

Ono što je većinu žena u početku smetalo bio je nedostatak privatnosti. U većini bungalova nije bilo hodnika: sobe su jednostavno tekle jedna u drugu i ponekad su jedina zapreka među njima bili krhki paravani načinjeni od rezane bambusove trske. Čak i kad su postojala harmonika–vrata, ona su se ostavljala otvorena kako bi propustila povjetarac. Sluge se nisu opterećivali kucanjem — a i na što bi pokucali? »Gotovo je nemoguće«, potužile su se djevojke Wallace–Dunlop, »makar na trenutak pobjeći od radoznalih crnih očiju i potajnog šuljanja te brojne služinčadi.« Ženama nije trebalo dugo da se na to naviknu, iako ih je vjerojatno malo otišlo tako daleko kao memsahibica koja je običavala sjediti gola u svom stolcu dok je izdavala dnevne zapovijedi kuharu i nosaču.

Na ženama je bilo da pokušaju stvoriti nešto što bi izgledalo udobno i britanski. Otkrile su da to nije jednostavna zadaća. Većina bungalova bila je nenamještena, a pokućstvo koje se moglo iznajmiti ili kupiti na mjesnim bazarima izgledalo je indijski. Mogli su skriti grede i spustiti stropove ako bi preko njih rastegnuli bijelo platno — tako dugo dok ih nisu smetale ogrebotine i tragovi insekata i malih životinja kojima je Indija obilovala. Bilo je prilično zastrašujuće nagađati je li to kobra ili štakor iznad glava; bilo je neugodno iskustvo i kad bi neki od većih stanovnika sa stropa uginuo. Pod se mogao pokriti sagovima — ako bi se prije toga položila na pod tkanina namočena u korozivni sublimat da ubije termite. Kao što su Britanke u Indiji nosile britansku odjeću, tako su i svoj okoliš opremale što više britanski. Prekrivale su indijske stolce dekor–tkaninom i kretonom iz zavičaja; stavljale su zastore od materijala nabavljenih na bazarima, ili još bolje, od posteljnoga platna koje se moglo bojiti i ponovno prebojiti. Visoki goli zidovi mogli su se vizualno prekinuti vrpcom u boji u podnožju i uzorcima ispod stropa. »Vrlo dobar način postizanja ljupkog efekta«, savjetuju Steelova i Gardinerova, »jest izrezati friz na papiru, montirati ga na najčvršći muslin poput mape i pričvrstiti mjedenim čavlićima na zid.« Žene su vješale slike — reprodukcije, obiteljske fotografije, vlastite akvarele. Dopuštale su primjese indijskoga — primjerice mjedene lonce iz Benaresa ili, za sportsko kućanstvo, stolove s nogama od rogova antilope. O standardnom je bungalovu krajem devetnaestoga stoljeća Isabel Savory rekla: »Sobe su bez iznimke mračne i gotovo uvijek nakrcane stotinama užasnih malih indijskih, kašmirskih i burmanskih stolića, stolaca i paravana.«

No, kako god ukrašavali, postojali su nezaobilazni podsjetnici da niste u zavičaju: oblik soba, prisutnost indijskih slugu i, vjerojatno, pankha, drveni ventilator koji je visio sa stropa. Kako ga je Fanny Parks opisala, pankha je bio »monstruozan ventilator, drveni okvir pokriven tkaninom, nekih tri do devet metara dugačak«. To je bio sjevernoindijski stil; u Bombayu i dijelovima Bengala pankhe su bile napravljene od poliranoga drva. Memsahibice su ih pokušavale maskirati ili barem učiniti ljepšima. Ponekad su ih ukrašavale obojenim crtežima ili pokrivale okrečenim okvirom s platnom cvjetnog uzorka, ili bi pričvrstile naborane porube. Kad su se pankhe počele rabiti potkraj osamnaestoga stoljeća, u kutu sobe stanovao je pankha–kuli koji ga je održavao u pokretu; u devetnaestom je stoljeću istjeran izvan kuće. Za topla vremena povlačio je dugačak izlizan konopac koji je nestajao kroz rupu u zidu; pankha se polako okretala nad prostorijom dok su se komadići vapna ljuštili i padali. Sve do dvadesetoga stoljeća, kad su ih zamijenili električni ventilatori, pankhe su bili dio standardne opreme kuće.

Bilo je dijelova indijske kuće koji nikad nisu mogli sličiti bilo čemu u zavičaju — verande, primjerice. Žene su ih često zastirale rešetkama od bambusa na kojima su uzgajale puzavice — bignoniju (sličnu američkom trubaču) s njezinim obiljem crveno–žutih cvjetova, božju krunicu s njezinim bijelim i ljubičastim cvatovima ili bršljane različitih vrsta. Unutra je bila hladovita zelena soba koju su namjestile hasurama i s još više biljaka — paprat viline kose na visokim stalcima, visećim košarama s ružičastim pelargonijama, kutijama za cvijeće s još pelargonija, begonija ili ljubičica. Ovdje je memsahibica nadzirala krojača koji je prekriženih nogu sjedio u jednom kutu ili preslušavala sluge ili razgovarala s posjetiteljima. Pokućstvo na verandama nije bilo onakvo kao u zavičaju. Indija je, pisala je Edith Cuthell koja je živjela u Lucknowu pred Prvi svjetski rat, »zemlja ljenčarenja. Postoje stolci za svaki spol i veličinu — dugačke ležaljke od bambusa; male stoličice od sušene trave presvučene kretonom, slične stolcima od vrbova pletera u Engleskoj; teške, tamne stolice od tikovine ili mahagonija sa sjedalom od trstike i visokim zaobljenim naslonom, monstrumi s velikim ravnim drvenim krakovima protegnutim kako bi prihvatili sahibove ispružene noge«. A u naslonima za ruke velikih drvenih stolaca bile su udubine u kojima može počivati čaša s pićem.

Druga prostorija u tipičnoj britanskoj nastambi koja je zahtijevala da se čovjek na nju navikne, bila je kupaonica. Svaka spavaonica imala je pripadajuću vlastitu kupaonicu; zapravo je u većim kućama postojala posebna za sahiba i posebna za memsahibicu (prva se od druge razlikovala samo po posudi za mokrenje na stalku). U zavičaju, tijekom devetnaestoga stoljeća, srednja i viša klasa bile su se navikle na zahode i toplu i hladnu tekuću vodu. U Indiji su veliki gradovi počeli dobivati moderni vodovod i kanalizaciju krajem devetnaestoga stoljeća, ali u mofussilima2 su kuliji nastavili nositi toplu vodu iz kuhinje, a hladnu sa zdenca. U jednom kutu kupaonice stajala je ponekad limena kada, a ponekad ni to. Prva kuća Ethel Savi kao mladenke prije Prvoga svjetskog rata imala je samo glineni lonac visok šezdeset centimetara i limeni krčag kojim se kupač polijevao. Voda je otjecala u vrt kroz rupu u podu — nesretna pogodnost za zmije koje su istim putem mogle ući. Ostalo pokućstvo u kupaonici bio je veličanstven drveni zahod s naslonima za ruke koji su naraštaji Britanaca nazivali »thunderbox«. (Još su jedan neizostavan dodatak bile crna i žuta kutija s papirom Bromo.) Ispod stolca bila je jedna emajlirana posuda. Nakon što bi bila upotrebljena, pometač, koji je obično vani strpljivo čekao, ušao bi s košaricom ili krpom da pokrije posudu koju bi onda iznio van da je očisti ili, ako je memsahibica bila stroga, dezinficira. Žene koje su tek stigle iz zavičaja nalazile su to sve prilično posramljujućim.

I kupovina je, baš kao i odijevanje i kućanstvo, bila ista mješavina poznatoga i nepoznatoga za engleske žene Radža. U osamnaestom stoljeću, prema autoru knjige Hartley House, Calcutta je već imala pedeset dućana u kojima su dame mogle obilato trošiti — neke, kako se govorilo, i do četrdeset tisuća rupija u jedno prijepodne. Muževi su mogli prigovarati, ali »nadzor nije uključen u bračna pravila u Calcutti«. Do kraja devetnaestoga stoljeća Calcutta se mogla pohvaliti robnim kućama — ograncima kuća Army and Navy, Hall and Anderson i Whiteway and Laidlaw za koju se govorilo da je kao mali Harrods. Uprava je bila sastavljena isključivo od Europljana, dok su činovnici bili uglavnom Euroazijci. Veliki gradovi imali su i bazaare koji su bili više indijski. Duž calcuttskog Bow bazaara (na zlu glasu u osamnaestom stoljeću zbog noću prerezanih vratova) pružao se niz veselih, neki kažu prljavih štandova. Parsi su prodavali nevjerojatan asortiman robe, od sušenih riba do Biblije i klizaljki. Ustrajan kupac mogao je čak naći »sentimentalne uspomene na staru Calcuttu u obliku tronožaca, sofe bez opruga s ovalnim naslonima koje su nekad podupirale izvještačeno dostojanstvo Istočnoindijske kompanije, zamućena zrcala koja su možda odražavala bujnu dražest Madame le Grand«. (Madame le Grand je, kao mlada i lijepa nevjesta, dala calcuttskomu društvu mnogo materijala za ogovaranje 1780–ih; završila je život kao princeza Talleyrand). U dijelu Bow bazaara nalazilo se također središte calcuttskoga Chinatowna gdje su kineski trgovci prodavali svilu, rezbarenu slonovaču i oslikani porculan; šaputalo se da je ondje negdje u blizini i pušionica opijuma.

Kako su Britanci počeli veliku odgovornost za Radž shvaćati sve ozbiljnije, pokušali su nametnuti neki red domorodačkim trgovačkim četvrtima i tako su sagradili natkrivene tržnice — u Madrasu Moore Market; u Bombayu Crawford Market s reljefima Kiplingova oca Lockwooda iznad glavnoga ulaza i opločenjem od kamenih ploča dopremljenih iz Caithnessa u Škotskoj; u Calcutti Hogg Market gdje je »John Chinaman proizvodio izvrsne imitacije britanske obuće«, a sadržaj trgovina rasipao se po pločniku. Ovamo su memsahibice mogle slati svoje sluge da kupuju svakodnevne potrepštine, a i same su se mogle odvažiti doći. Ili bi povele osobne ili unajmile nosače koji su stajali na vratima s velikim košarama. Memsahibica bi platila jednostavnim potpisom na »chit« (očito izvedenica od hindustanske riječi za pismo) koji bi se kasnije naplatio. (Konačno, riječ vladajuće klase je bilo jamstvo.)

Izvan velikih gradova mogućnosti za kupovinu bile su mnogo manje. Lokalni bazar, ako je područje bilo dovoljno napredno da ga uopće ima, rijetko je imao na zalihi one stvari koje su Europljani tražili. Ponekad bi Klub vodio mali dućan. Također, žene u mofussilu navikle su se oslanjati na narudžbe poštom. Velike trgovine izdavale su kataloge, a novine kao što su bili Pioneer ili Civil and Military Gazette bile su pune oglasa. Pošaljete narudžbu u Bombay ili Calcuttu, ili možda čak u Europu, i platite putem poštanskoga ureda kad roba stigne. Ponekad bi poduzetne žene naručile punu kutiju odjeće računajući da će je prodati prijateljicama. Uglavnom je taj sustav dobro radio, iako bi stvari ponekad izmakle kontroli: Julia Curtis provela je vruće doba godine u posuđenoj odjeći jer su stvari koje je tako brižljivo izabrala poslane tisuću milja u krivome smjeru.

Konačno, žene širom Indije kupovale su od putujućih trgovaca. Boxwalle ili »kutijaši«, kako su ih zvali, prodavali su nevjerojatan izbor stvari: Wallace–Dunlopove djevojke zapazile su »ukiseljeno povrće, sardine, parfeme, mješovitu robu, grnčariju, pozamanteriju, oprave, cipele, sve vrste čarapa i pribor za pisanje«, sve u jednom punjenju. Neki su nudili redovitu prodaju mesa, ribe ili povrća. Drugi, manje česti, prodavali su frivolne, ali čarobne stvarčice — nakit od slonovače, obojane lopte, rezbarene bivolje rogove, kutije od papir–mašea iz Srinagara. Bilo je boxwalla koji su se specijalizirali za svilu, šalove iz Kašmira, platno iz Bombaya ili čak Lancashirea. Rosamundu Lawrence je očarao prvi susret s jednim koji je izvlačio sloj za slojem svile iz svoje kutije: »Kao da je duga prodrla na sumračnu verandu.« Pokušala mu je objasniti da gubi vrijeme, da ona ne namjerava ništa kupiti. »Ali memsahibice«, rekao je razoružavajuće, »ja ne želim prodati. Ako memsahibica samo pogleda moje prekrasne svile, otići ću sretan.« Na nekim područjima bilo je ljudi divljega izgleda koji su stizali iz džungle s papratima i orhidejama, čak i s mladim panterama.

Žene u mofussilima morale su također prihvatiti činjenicu da se moraju snalaziti bez pomoći liječnika, frizera ili zubara. Ako su imale sreće, liječnik je mogao biti na udaljenosti od nekoliko sati; zubari su bili mnogo rjeđi. Obično su trpile zubobolju tako dugo dok su mogle. Monica Campbell–Martin izračunala je da bi je stavljanje plombe u Calcutti stajalo jednu muževljevu mjesečnu plaću. S vremena na vrijeme poduzetni zubari dolazili bi u obilazak sa sklopivim zubarskim stolcima.

Klima je u Indiji bila osnovna i neizbježna životna činjenica. Useljenici su došli do zaključka da je po svojoj raznolikosti i rasponu, ona tipična za ovu zemlju — sparina i vrućina, prolomi oblaka, oblaci prašine. Indijske oluje bile su karakteristično iznenadne i silovite, odnosile su krovove i kotrljale nesretnike koji su se zatekli na otvorenom. Vodiči su nabrajali opasnosti: indijsko je vrijeme neprijatelj europskomu tenu, europskoj snazi, europskim navikama. Autor knjige Real Life in India, objavljene neposredno prije Pobune, opisuje što se može dogoditi ženi: »Pada žrtvom navike ljenčarenja i prostih užitaka — vilinski oblici i nježne osobine koje su krasile prvo vrijeme njezina dolaska, brzo su zamijenjene vanjštinom čije su izrazite značajke pretilost i opaljenost suncem, a boca i hookah (nargila) česte i odbojne družbenice.«

Britanci su dijelili indijsko vrijeme na tri dijela — hladno, toplo (nikad ga nisu nazivali »ljetom«, možda zato da bi ga razlikovali od uljuđenog vremena u zavičaju) i monsune ili »kiše«. Suprotnosti su bile najveće na sjeveru (osim sjeverozapada gdje nije bilo monsunskih kiša); jug nikad nije bio tako vruć ili tako hladan. Hladno je vrijeme trajalo od listopada do ožujka, tijekom toga razdoblja bilo je prilično svježe noću, na sjeveru pogodno za vunenu odjeću i vatru. Danju bi se temperature popele do 27 Celzijevih stupnjeva; više no što bi pridošlice pogrešno smatrali doista toplim vremenom. Tijekom toga razdoblja gospođe bi boravile u Gorju sa svojim supruzima. Tamo je bilo zabava, sporta, svih vrsta razonode. Oko ožujka zrak se počeo zagrijavati, a do travnja je sunce pržilo i peklo sjever.

Idući na istok, u Bengal i Assam, i na zapad, primjerice u Karachi, klima je bila vlažna — temperature su u ljetnim mjesecima bile između 32º i 38ºC, ali je vlage u zraku bilo često 100 posto. Žene su obično morale mijenjati odjeću četiri puta dnevno. »Osjećam se«, rekla je Rosamund Lawrence o svom boravku u Karachiju, »kao grumen šećera koji se polako rastapa u čaši vode.« Iza Gorja i dalje na sjeverozapad vrućina je bila suša, ali i veća od 38º do 45ºC, termometar je samo pokazivao sve više. U bungalovima, s njihovim debelim zidovima i visokim stropovima, nije bilo baš tako vruće; samo 35º. Jednoga lipanjskog dana u Allahabadu, kasno u devetnaestom stoljeću, uvijek radoznala gospođa King izmjerila je temperaturu na punom suncu; bilo je 76ºC. Ne iznenađuje što je izvijestila: »Moja se glava često osjeća kao da je ispržena.«

Rana jutra bila su jedino doba kad je vrućina malo popuštala. Do sredine prijepodneva bilo je već gotovo bolno izići van; zemlja pod nogama je gorjela, a sve metalno, čak i u sjeni, postajalo je prevruće da bi se bezbolno dodirnulo. »Poželite skinuti svoju kožu i sjediti u kostima.« Noću su im kreveti gorjeli »kao cigle«, kako je rekla jedna žena, a kad bi se probudili iz nemirna sna, plahte su bile mokre od znoja. Kad su se kupale, ručnici su djelovali kao da su zagrijani. »Sat za satom«, upozoravala je knjiga Indian Outfits perspektivne memsahibice, »čini se da temperatura raste; nema počinka noću, čak i ako iznesete krevet opremljen nekom vrstom improvizirane pankhe (ventilatora) van, u ograđeno dvorište, budite se s osjećajem gušenja.« Čak je i najčvršćima bilo ponekad teško. Fanny Parks popustila je neuobičajenom napadaju depresije za posebno teškoga ljeta 1833.: »Ništa ne napreduje, glupo je kako samo može biti, zatvorena cijele dane, malaksala i iscrpljena; ta Indija je opaka zemlja.«

Neke nesretnice previjale su se od osipa kožne bolesti milijarije, a bilo je i drugih iritacija koje bi se možda mogle i podnijeti za svježijega vremena, ali su bile nepodnošljive na vrućini. Noću su se indijski zvukovi multiplicirali jer je vrućina izmamila nove insekte i životinje. Cikade nisu odustajale od svoje neprekidne svirke, žabe su kreketale u zboru, čak su i ptice galamile. Najomraženija je bila ptica odgovarajuće nazvana ptica upale mozga; njezin krik se bez prestanka danima ponavljao do kasno u noć: »Brain–fever, brain–fever, brain fever, kreštala je sve jačim i jačim tonom, a ja sam, koju nikad ne izmuči graktanje vrana ili prodorni krici pauna prije kiše, bila u stanju zavrnuti joj vratom«, napisala je Rosamund Lawrence.

Prije no što su gorske postaje ušle u modu sredinom devetnaestoga stoljeća, Britanke su morale izdržavati vrućinu zajedno sa svojim muškarcima. Skinule bi čarape i midere, ako su ih imale, i nosile široke bijele haljine. Bilo je mnogo načina svladavanja teškoća; neke su Britanci preuzeli od Indijaca, neke su sami izmislili. Naučili su graditi svoje kuće otporne na toplinu i zaštititi ih od sunca. Zamotali bi sagove i maknuli zastore. Zaposlili su ljude koji su mahali pankhama. Usvojili su domorodačku praksu stavljanja mreža od korijenja mirisne kus–kus trave na otvore vrata i prozora. Khus–khus tatties, kako su ih nazivali, sluge su održavali mokrima, tako da je, kad bi zapuhao topao vjetar, unutra ulazio osvježavajući povjetarac. Naučili su hladiti pivo ili vodu zamatajući ih u mokru kus–kus travu ili spuštajući ih u bunare. Zemljane vrčeve s vodom stavljali su u veće posude napunjene vodom i salitrom što je snižavalo temperaturu. Vlažili su jastuke i selili krevete, kao Indijci, u svoje vrtove. U vrtovima su i večerali, ponekad s komadom leda pod stolom.
[Vrh]
Korisnički profil Pošaljite privatnu poruku
donadini



Pridružen/a: 11. 11. 2004. (09:09:58)
Postovi: 2249
Lokacija: zagreb

PostPostano: pet kol 21, 2009 2:00 pm    Naslov: Citirajte i odgovorite

NASTAVAK

Oko 1830. neki su nadahnuti useljenici izmislili »protuotrov toplini« koji je spojio princip kus–kus trava i kotača s lopaticama. Bio je ugrađen u zid ili postavljen u okvir vrata ili prozora. Kuli je okretao ručku tako da je stalan povjetarac puhao u namočene trave. U drugoj polovici stoljeća bilo je moguće nabaviti led. Jedan je poduzetan Amerikanac 1830–ih poslao tovar jabuka obloženih ledom u Calcuttu; jabuke su preživjele kao i, na opće iznenađenje, velik dio leda. Pošiljke su leda iz jezera Wenham u Sjedinjenim Državama postale redovite. Britanci su naučili i kako praviti vlastiti led. Za hladnih noći u zimskim mjesecima na sjeveru, kuliji bi iznašali plitke zemljane tanjure s vodom. U rano jutro, prije no što bi se sunce diglo, skupljali su led koji se napravio i spremali ga u špilje. U nekim područjima, prema gospođi King, brali su dvadeset tri do dvadeset devet kilograma na noć. A 1878. otvorena je prva tvornica leda u Calcutti; do početka dvadesetoga stoljeća većina baza bila je ondje gdje su Europljani imali vlastite tvornice.

Žene su naučile mijenjati dnevnu rutinu kako bi iskoristile hladnije trenutke. Ustajale bi u četiri ili pet sati ujutro, popile čaj i pojele toast te izišle van vježbati dok je vrućina još bila podnošljiva. Neke bi vozile, druge jahale, a one najkrepkije bi odigrale partiju tenisa ili golfa. Indian Outfits poetično se izražava o jutarnjim mogućnostima: »To je vrijeme istraživanja, tumaranja poljima, promatranja različitih usjeva, otkrivanja novih putova i običnosti ruralnoga života, crtanja starih džamija, grobova i sličnih stvari — možda promatranja manevara trupa na maidanu (polju za održavanje parada) ili doručkovanja s prijateljima u blizini.«

Chota hazari ili hazri, odnosno zajutrak, bio je između sedam i osam sati. Iskusni doseljenici savjetovali su da bude lagan, ali nije sigurno da su uvijek slijedili vlastiti savjet jer je obrok često uključivao jela od jaja, ribu, curry i, u doba dok se puno pilo, prije Pobune, čašu klareta. Nakon zajutarka damama se savjetovalo malo lakih kućanskih poslova, kupanje, ali ne u hladnoj vodi, i možda čitanje do ručka. Nakon ručka od nje se očekivalo da se povuče na spavanje, jednako isprekidano kao i prethodne noći. Kako je sunce polako zapadalo, ona bi ustala, ponovno se okupala i, ako se mogla suočiti s večernjom vrućinom, izašla lagano se provoziti. Za sve obroke preporučivalo se smanjiti konzumaciju mesa.

»Nemojte joj popustiti pa će ona popustiti vama«, upozoravali su Steelova i Gardinerova svoje čitateljice. Žene koje su živjele u Indiji kad je Radž bio na vrhuncu bile bi bolje podnosile vrućinu da se od njih nije očekivalo da se nastave odijevati kao da su u zavičaju. Čak i za najvrelijih dana one su nosile čarape i haljine koje su, sve do poslije Prvoga svjetskog rata, padale u teškim naborima do poda i, sve dok se standardi nisu ublažili nakon Drugoga svjetskog rata, nikad nisu izlazile golih ruku. Ispod su nosile podsuknje i potkošuljice i, tijekom najduljega razdoblja Radža, neizbježne midere — željezni okvir za memsahibice kao što je Indijska državna uprava bila željezni okvir za Britansku Indiju. Sve do 1920. kad su rano ujutro izlazile igrati tenis, nosile su podsuknje ispod dugih sukanja. Ako su išle jahati, nosile su lake sakoe. Steelova i Gardinerova u svojoj su knjizi čvrsto uvjerene u sposobnost Engleskinja da prežive vrućinu, nabrajaju zagušujuću količinu odjevnih predmeta za vruće vrijeme. Najprije dolazi kombinacija, garnitura od svile ili flanela, zatim korzet od mreže, podsuknja koja se zakopčava za njega i svilena potkošuljica s naramenicama koja pokriva korzet. Sugerira se da bi preko toga za prijepodne prikladna bila jutarnja haljina od lake vune. »Dama će otkriti«, izjavljuju autorice trijumfalno, »da je neugodnost odijevanja na temperaturi višoj od 30ºC svedena na najmanju moguću mjeru, a da ono bude i dalje usklađeno s europskim pogledima«. Mnoge su žene dodavale i potporanj za kralježnicu i široki flanelski pojas. On bi se, kaže Mary Frances Billington u svojoj knjizi Woman in India (Žena u Indiji, iz 1895.), trebao nositi danju i noću povezan oko donjeg abdomena »jer je od prvorazredne važnosti za žene izbjeći išta slično prehladi organa svojstvenih njihovom spolu«. Zanimljivo je da su one koje su to sebi mogle priuštiti, od sredine devetnaestoga stoljeća odlazile u Gorje zajedno s djecom, kućnim ljubimcima i najdražim engleskim biljkama.

Završetak toploga vremena u najvećem dijelu Indije stizao je u lipnju s godišnjim monsunima. Nebo je postupno postajalo sve bljeđe od prašine. Onda bi se pojavio mali oblak, zatim još jedan, pa još jedan. Dok su se oblaci nakupljali u sve težu masu, temperatura je još uvijek rasla. Nebo je postajalo sve tamnije, a neobično kositreno sivo svjetlo prikradalo se zemlji. Svi su bez daha očekivali iznenadan predivan trenutak kad bi se, ako je monsun bio pravi, prolomio prasak groma i kiša obrušila na zemlju. Indijci su dočekivali monsun, kao i danas, molitvama zahvalnicama i s radošću, tako da su čak i njihovi uštogljeni vladari dopustili sebi osjećaj olakšanja. Između kiša nebo je opet bilo plavo, a zalasci sunca veličanstveni.

Monsun je donosio specifične probleme. Kiše nisu bile blagi pljuskovi nego teška izlijevanja — čak trideset osam centimetara kiše dnevno — a trajali bi u nekim područjima tri tjedna, u drugima dva mjeseca sa samo povremenim prekidima. Rosamund Lawrence sjeća se svoga prvog monsuna: »Živimo kao ispod slapa. Zrak se čini ispunjen vodom, a pluća, poput natopljene spužve, nemoćna da usišu još.« Većina krovova bi procurila; noću su stanari spavali pod kišobranima. Slike su propadale ako su ostale na zidovima. Ukosnice bi preko noći zahrđale. Svijetlozelena plijesan puzala bi preko cipela i knjiga i pokućstva. Plahte i ručnici uvijek su bili vlažni, a kreveti su smrdjeli po pljesnivosti. Kako je nastupalo prepuštanje prirodnim silama, insekti su se multiplicirali. »Insekti riblji rep hrane se slikama, a termiti proždiru prostirke od bambusa na podu«, zapisala je jedna memsahibica. Odjeća ostavljena preko noći na stolcu često je ujutro bila puna rupa. Žene su spremale rukavice od ševroa u boce s čepom, a svoje najbolje haljine u kutije obložene limom.

Kiše su donosile insekte u velikim količinama, a oni su i inače bili velika gnjavaža. Za vrijeme svečanih večera noćni leptiri i muhe ulijetali su kroz nezaštićene prozore i zalijetali se gostima u lice, padali u njihova jela. Bilo je balegara veličine lješnjaka i smrdljivih kukaca koji bi ispuštali gadan smrad kad bi ih se zgnječilo. Termiti, jad mnogih domaćica, bezobzirno su progrizali put kroz sve što bi im se svidjelo — knjige, košare za rublje, odjeću; a onda bi se iznenadnom i jednako neugodnom preobrazbom otisnuli u zrak i odletjeli u oblacima, odbacujući na odlasku hrpe prozirnih krila. Bilo je tu gusjenica, neke su bile bezopasne, druge bi izazvale strašan osip na najmanji dodir. Stonoge su bile impozantne veličine: gospođa Clemons u Madrasu na početku devetnaestoga stoljeća vidjela je stonogu s crno– žutim prugama koja je bila gotovo stopu dugačka i koja je predstavljala »prekrasan prizor«. Bila je tu »očna muha« koja bi lebdjela baš nad nečijim kapkom. Plemenita lady Falkland, koja je boravila u Bombayu neposredno pred Pobunu i koja nikad nije dopustila da neugodnosti ugroze njezine promatračke moći, uspijevala je naći ljepotu čak i u kukcima. »Dugačak, nježan, zeleni pravokrilac... noćni leptir s krilima koja su izgledala načinjena od nježne zlatne i srebrne koprene; neki su izgledali inkrustrirani sedefom... dugačak, tamnožut kukac sličan stršljenu, s beskrajnim nizom članaka... blještave muhe s rubinski ili smaragdno obojenim tijelima.«

Neki su kukci bili opasni. Žalac škorpiona mogao je ubiti. Fanny Parks, koju je malo što zbunjivalo, veselo je zapisala u svoj dnevnik o životu u Sjevernoj Indiji. »Dana 18. svibnja — ubila škorpiona u kupaonici, prilično debeloga starog momka; preparirala ga arsenskom sapunicom i dodala zbirci kurioziteta u svom muzeju.« Lady Dufferin upoznala je jednu drugu pogibelj u crkvi, tijekom svog boravka 1880–ih. Svećenik je upravo počeo službu Božju kad je pastva ugledala kočije kako jure mimo vrata, a malo iza njih slijedila je potkraljeva osobna straža. »Vani je bila velika strka«, izvijestila je, »a svi muškarci u crkvi ustali su i počeli zatvarati vrata i prozore. Nisam mogla zamisliti o čemu se radi, ali se uskoro šaptom pronijela riječ ’pčele’.« Da su pčele ušle u crkvu, gospođe bi se bile morale zaštititi navlačenjem haljina preko glave.

Od svih kukaca najomraženiji je bio komarac. Njegovo zujanje je izluđivalo u tišini noći, njegov ubod razjarivao i, kako je krajem osamnaestoga stoljeća otkrio sir Robert Ross, prenosio malariju. Da bi se te, kako ih je lady Falkland nazvala, »pohlepne male moskite« držalo podalje, kreveti su bili zastrti velikim šatorima od tankog muslina. Također su žene u devetnaestom stoljeću nosile protumoskitske »spavaće duge gaće«. U dijelovima zemlje u kojima je malarija bila endemska bolest, nosile su za zaštitu visoke čizme od bijele jedrnine, čak i ispod večernjih haljina.

Britanci su također uzimali velike količine kinina kao ciljani lijek protiv malarije. Gutali su ga samog ili u ukusnijoj varijanti indijskoga tonic–watera, možda s dodatkom džina. Obično su poštanski uredi u Indiji prodavali kinin, a ljubazne domaćice ponekad su ga slale oko stola svojim gostima na večerama. Međutim, malariji se nije moglo u potpunosti umaknuti, posebice ne oni koji su živjeli u predjelima zaraženim malarijom. Nesretne žrtve toliko su se navikle na ponavljane napade bolesti da se uglavnom više nisu trudili zvati liječnika. Malarija je napadala iznenada, bez velikih upozorenja: Monica Lang je mirno sjedila nakon večere kad je »svaka kost u Šnjezinuš tijelu ćutila kao da je nemilosrdno izokreće neka nevidljiva ruka«. Jedini lijek bio je još više kinina i aspirina. S malo sreće temperatura bi prestala jednako iznenada kao što je i počela, ostavljajući žrtvu potpuno mokrom i slabom. Međutim, dok je napadaj trajao, bolesnik bi se tresao od zimice čak i za najtoplijega vremena. Rosamund Lawrence je, za prvog susreta s malarijom, ležala u krevetu okružena bocama s vrućom vodom, ispod sagova, kaputa, deka, perina, pa čak i jastučića sa stolaca — a ipak je i dalje drhtala. Jednom joj se dogodilo da je imala napadaj malarije i tifusa istodobno. Povišena temperatura trajala je mjesec dana; suprug i ona dogovarali su se što učiniti s djetetom ako ona umre. Kad se konačno izvukla, bila je jako smršavjela, osim groteskno otečenih nogu koje je, prema savjetu liječnika, morala stavljati u cilindre i pariti dvaput dnevno. To nije dalo rezultata; noge su se vratile u normalu tek kada se sjetila kako liječe konje u zavičaju i zahtijevala da je nose u slanu vodu.

Što se zdravlja tiče, žene su bile posebno ugrožene. »Ispravno je rečeno«, pisao je poznati liječnik Edward Tilt 1870–ih, »da žene malaksaju prije nego muškarci.« Dao je sumornu sliku sudbine britanskih žena u Indiji koje su bile žrtve svih bolesti i imale kroničnu upalu maternica. Žene su se često udavale premlade i nisu se brinule o sebi kako valja. »Menstrualno krvarenje postaje prečesto i preobilno, ili je vrlo bolno.« Memsahibica budalasto pokušava nastaviti svoj društveni život, »ali napor pojačava abdominalne bolove, nervozu, klonulost duha, a možda i histeriju«. Slijede pobačaji, a žene prerano ustaju iz kreveta, njihove maternice sada su »stalno u stanju kongestije, iritirane, ako ne i zagnojene«. Ponekad se mogu izliječiti u domovini, ali često bude prekasno. Dr. Tilt je poticao žene da se brinu o sebi: jedu i piju umjereno, redovito vježbaju, izbjegavaju posjete, ples i jahanje tijekom menstruacije i, najbolje od svega, »daju maternici, pomoću sifona od vulkanizirane gume, djelić onog osvježavajućeg utjecaja koji se tako obilato podaje koži svakodnevnom uporabom hladne vode«. Britanci su strahovali od dugoročnijih učinaka. Vladalo je uvjerenje, sve do poslije Prvoga svjetskog rata, da je indijska vrućina utjecala na reprodukciju; europska će djeca, koja su se nastanila u Indiji, kako je upozorio Pioneer 1888., »izumrijeti oko četvrte generacije, a do tada postupno degenerirati«.

Bolest i perspektiva rane smrti bili su svakodnevni strahovi s kojima su Britanci u Indiji morali živjeti. S nekima od istih bolesti suočili bi se i u zavičaju — na primjer tifus i tuberkuloza ubijali su stanovnike Britanije sve do dvadesetoga stoljeća. No činilo se da Indija ima pretjeranu količinu i raznovrsnost bolesti; ljudi su u jednom trenutku mogli biti zdravi, a umrijeti u roku dvadeset četiri sata. Godine 1880. stopa smrtnosti među suprugama i djecom britanskih vojnika stacioniranih u Indiji s njihovim regimentama (jedinim skupinama za koje su se prikupljale statistike) bila je gotovo tri puta veća od one u Britaniji. Kolera, koja može usmrtiti samo nekoliko sati nakon pojave prvih znakova, iskorijenjena je u Britaniji na početku dvadesetoga stoljeća, ali je u Indiji ostala endemska do poslije Drugoga svjetskog rata. U mofussilima su se mnoge žene morale same boriti protiv iznenadnih, strašnih bolesti. Istodobno, naučile su zanemarivati one manje teške: »Bila je to stalna borba da se nastavi živjeti i takva gnjavaža biti opet bolestan, da se čovjek nije predavao dok se ne bi slomio.«

Dio standardne opreme za memsahibicu bio je medicinski priručnik: omiljene naraštajima žena bile su Obiteljska medicina dr. Moora i Birchoovo medicinsko liječenje djece u Indiji. Također, imale su pri ruci osnovne preparate kao dabrovo ulje, kinin, jod i klorodin, patentiran lijek koji je između ostalih sastojaka sadržavao i morfij. Fanny Parks zaklela bi se na opijum kao lijek za dizenteriju. Naučile su ne pokazivati beznađe čak i kad bi se slučaj činio bezizglednim. Ethel Savi je neka očajna žena, koja je prošla stravičan put kroz užaren pijesak i poplavljen Ganges, donijela dojenče koje je imalo temperaturu 40,5ºC. I akutnu dizenteriju. Uspjela ga je spasiti uz pomoć kućne apoteke i puke sreće.

Memsahibice su se također naučile nositi s gubitcima: obitelj, prijatelji, znanci koji su danas bili zdravi i čili, a sutradan mrtvi i pokopani. Iskustvo gospođe Herberta Reynoldsa, supruge službenika Indijske državne uprave u Bengalu, nije bilo rijetkost: »Tijekom 1863. pretrpjeli smo strašnu bol zbog smrti naše dvojice sinova, a za Božić je i moja sestra umrla od iznenadnoga napadaja kolere.« Žene su možda oćutjele primjesu fatalizma što su ga pripisivale Indijcima. Izlagale su se rizicima: iako su mnoge bježale u Gorje s djecom kad bi nastupile epidemije, druge su slale djecu samu i ostajale sa svojim supruzima nadajući se da će ih nesreća mimoići. Ponekad je tako i bilo. Lilian Ashby, kojoj su otac i suprug bili u Indijskoj policiji, provela je velik dio života u mofussilu krajem devetnaestoga i početkom dvadesetoga stoljeća i otkrila, dok se njezin suprug borio s epidemijom kolere u svom logoru, da jedan od slugu sprema svu njihovu hranu u prikladne drvene kutije koje je pronašao — zapravo ljesove kojima su se koristili za otpremanje mrtvih na pogrebne lomače.

Žene su se hvatale u koštac i s drugim indijskim pogibeljima. Na sjeveru je bilo potresa; tada bi se rijeke izlile iz svojih korita, a u tlu bi se otvorile goleme pukotine. Monica Campbell–Martin preživjela je strašan potres u Biharu 1934. Prvo upozorenje bila je buka nalik prolasku brzoga vlaka; debeli zidovi bungalova počeli su se nabirati kao da su od krpe. Pojurila je u vrt: »Brda, planine, drveće, sve je tonulo i krivudalo. Jedan brežuljak nestao je kao scenska kulisa upravo dok sam ga gledala. Stotine ptica su prolijetale izražavajući kreštanjem svoju prestravljenost.« Ponekad bi im u vrtove i kuće dolutali bijesni psi; lunje bi se obrušavale i krale hranu na vrtnim zabavama; drski majmuni, kao troje koja je memsahibica zatekla kako sjede na njezinu krevetu i jedu kekse, kopali su po njihovim stvarima. Opasne zvijeri prihvaćale su s rezignacijom. Oko bungalova Monice Lang tijekom godina dok je živjela na plantaži čaja u Assamu šuljali su se noću leopardi, tigrovi i medvjedi. Jednom zgodom, dok je vozila kola koja je vukao poni, nekoliko milja slijedio ju je jedan posebno poduzetan tigar.

Zmije su predstavljale opasnost čak i u gradovima. Žene su prekrivale verande hrapavim tepisima ne bi li ih odvratile, podizale pragove pred vratima, noću iznosile van razbijeno staklo i limene prepreke, učvršćivale žičane mreže na odvodima u kupaonicama i posvuda špricale otrovni fenol. Unatoč tomu, zmije su ulazile. Padale bi odozgo na glave i stvarale se pod nogama. Najsmrtonosnije su bile male tamne zmije koje se teško uočavalo u sumračju većine kuća. Srećom, bile su lijene i nisu uvijek na vrijeme napadale. Kobre su izgledale mnogo strašnije, osobito kad bi izbacile svoje nabore na glavi, a reakcije su im bile brže. Omiljeno mjesto bila im je kupaonica; mnoge memsahibice doživjele su da se ukoče od straha u svojim limenim kadama dok kobra polako prelazi preko scene. Bilo je na desetke drugih zmija, neke opasne, neke ne — ali uvijek obeshrabrujuće. Monica Lang stajala je na balvanu u džungli koji se odjednom pomaknuo i odao se kao golemi udav.

Takve stvari bile su uznemirujuće, ali na neki način bilo je lakše nositi se s njima nego s jednom drugom indijskom poteškoćom — dosadom. Mlada Ellen Thornhill, koja je trebala znati što može očekivati s obzirom na to da se rodila u Indiji, poslala je prijateljici dug opis rutine u maloj vojnoj postaji i zaključila: »To je to što radim svaki dan i nadam se da ti od toga nije tako zlo kao meni.«

Florence Marryat žalila se 1860–ih na potpuno istu stvar: »Svaki zalazak sunca je iza sebe ostavljao osjećaj potpuno uludo potrošenoga dana.« Jedna gospođa s vrućicom, čuvši kako se priča da je zbog toga nesretna, odgovorila je da zbog vrućice osjeća jedino »krajnju zahvalnost«. Nije čudno što su neke žene gnjavile pričama o održavanju kućanstva, hvalisale se svojim pobjedama nad boxwallama, slugama, termitima. Ili su ispunjavale dane glupim svađama; Anne Wilson znala je jednu malu gorsku postaju 1890–ih gdje su jedine dvije stalne stanovnice na smrt isjekle jedna drugu zbog svađe oko opskrbe mlijekom. Manje energične žene upadale su u gotovo neprekidnu letargiju. Gospođa Sherwood, koja je bila zaokupljena djecom, pisanjem i dobrotvornim radom, zapazila je, kako ga je nazvala, »uobičajen problem« kod supruge Vrhovnoga upravnog činovnika okruga u Mirzapuru koju je upoznala 1810.: »Nije imala fizičke snage nadzirati ni djecu ni sluge, činilo se da je izgubila svaki poticaj za djelovanje, svaku moć naprezanja.« Neke su utočište našle u piću. Gospođa Ashmore je 1840–ih primijetila da dame potiho prazne čašu za čašom šampanjca u nastojanju »da odagnaju krajnju potištenost i malaksalost pojačane klimom«.

No impresivno je mnoštvo žena koje su se odupirale izazovima života u Indiji. Često su djelovale samosvjesno, nalijevale parafin i kipuću vodu u pukotine u podovima kako bi uništile termite, gazile zmije, pucale u bijesne pse. Isabel Gross, koja je živjela na sjeverozapadnoj granici između dva rata, morala je držati glavu pognutu u automobilu zbog straha od snajperista i živjeti u kući u kojoj su prethodnici njezina supruga bili ubijeni: »Ali nas nisu obuzeli takvi strahovi, ondje sam bila vrlo sretna s tim prekrasnim vrtom i podnošljivom klimom.« Neke su čak voljele vruće vrijeme u ravnicama. Frances Smith, koja je živjela po vojnim nastambama širom zemlje, smatrala je da je »Indija duboko odahnula kad su sve žene i djeca otišli i kad je postala svoja. Osjećali ste da počinjete upoznavati pravu Indiju, a ne samo površni britanski kantonski tip Indije«. Rosamund Lawrence provela je mnogo vremena daleko od drugih Europljana. Kad ju je suprug ostavio samu sa slugama usred džungle otišavši u inspekcijski obilazak, ona je i tu samoću doživjela kao vrijednu: »Kako su lijepi ti dugi i samotni dani. Prije no što sam otišla iz Engleske, svi su poludjeli za modom izgladnjivanja od tjedan dana. Prijatelji su mi govorili o jasnoći pogleda, misli, razumijevanja, osjećaju profinjenosti koji ih je obuzeo nakon prva dva dana nelagode. Sve opterećujuće naslage hrane nestale su. I ja se tako osjećam, oslobođena ispraznih, trivijalnih razgovora.«

Nekonvencionalne žene

Britansko društvo u Indiji nije baš voljelo nekonvencionalno ponašanje žena. Neke su varijacije bile dopuštene; žena je mogla imati određene sklonosti — možda skupljanje leptira — pristojne vrste, koja priliči gospodi. Mogla je čak biti pomalo intelektualka, samo dok ne pretjera. Starijim memsahibicama koje su dokazale svoju vrijednost dopuštale su se poneke ekscentričnosti. Međutim, neoprezne žene suočavale su se s potpunim neodobravanjem pripadnica svoje zajednice koje se nisu libile izraziti mišljenje: »podžunglile su«, govorile su, ili gore »postale su urođenice«, ili još gore »iznevjerile su rasu, Radž i Britansko Carstvo«. Ali čak i pod takvim pritiskom, neke su žene bile spremne zaobići pa čak i zanemariti pravila. Ponekad im je bilo oprošteno, ponekad ne.

Takve žene, a bilo ih je čak i u doba kad je Radž bio najjači i najsamopouzdaniji, pokazuju da je za britanske žene u Indiji bilo i drugih mogućnosti osim uobičajenih, to jest da budu dobre supruge, majke i domaćice. Štoviše, one pokazuju da je bilo moguće prevladati ograničenja svojega vremena, klase i spola u odnosu prema Indiji i Indijcima. Ponekad su se žene činile nekonvencionalnima prema lokalnim mjerilima zato što su dolazile iz visokih krugova u domovini pa su se jedva obazirale na konvencije koje su zatekle u Indiji. Ponekad je različitost bila u njihovu značaju: bilo je žena, čak i iz srednjega staleža, koje su imale vlastito mišljenje i nisu se bojale neodobravanja. Primjerice, spisateljica Flora Annie, udana u samu jezgru društva Radža — suprug je bio u Indijskoj državnoj upravi — išla je svojim putem i to bez vidljivih dvojbi. Druge su žene bile različite zbog razloga koji su ih doveli u Indiju: njih je tamo doveo posao, a ne udaja. One su izabrale doći, možda kao odgovor na unutarnji poziv da se bave misionarskim radom ili, jednostavno, potaknute pustolovnim duhom, da prihvate mjesta guvernanti ili njegovateljica. Pustolovne ili nemirne žene tražile su u Indiji ono što nisu nalazile u zavičaju. No, krajem devetnaestoga stoljeća neke radikalne žene vidjele su u Indiji priliku za političku djelatnost: željele su poboljšati položaj indijskih žena ili čak raditi na dokidanju Britanskog Carstva u Indiji. Konačno, i to su osobe čija nas sudbina može dirnuti u dušu, bilo je žena koje su se udale za Indijce, često ne shvaćajući poteškoće na koje će naići.

Suprugama i obiteljima potkraljeva i guvernera bilo je relativno lako biti nekonvencionalnima, ako su izabrale da budu takve. Lady Hailey, poznata kao dobar strijelac, uživala je brati cvijeće svojim kalibrom 22 i dala je društvu u Lahoru puno »štofa« za priče dok je ondje živjela, između 1924. i 1928.: njezino istraživanje Himalaja (za koje je dobila Zlatnu medalju Kraljevskoga geografskog društva), njezino učenje upravljanja avionom (kao i njezin pad u »tako zgodnom malom aeroplanu«) i njezine životinje (uključujući i ljubimca medvjeda kojeg je vodila sa sobom na izlete rikšom). Gosti koji su dolazili na večeru morali su pričekati da se nahrani čopor njezinih špiceva prije no što su smjeli sjesti za stol. No njezin je suprug bio zamjenik generalnoga guvernera Pandžaba i tko bi mogao i pomisliti da odbije poziv u njegovu kuću?

Žene poput lady Dufferin i lady Curzon također su imale zajamčeno mjesto u najvišim krugovima u zavičaju pa su mogle sebi priuštiti da zanemare mnoge predrasude lokalne zajednice. Lady Minto, čiji je suprug bio potkralj neposredno pred Prvi svjetski rat, odlučila je upoznati se s Margaret Noble, Irkinjom koja je u Indiji bila poznata kao sestra Nivedita, unatoč činjenici da je indijska policija lorda Mintoa imala pune ruke posla s otvaranjem pošte i praćenjem djelatnosti te žene koju se smatralo ozbiljnom prijetnjom Radžu. Sestra Nivedita je, kao što ćemo vidjeti, snažno podupirala radikalni indijski nacionalizam. Lady Minto posjetila je njezinu skromnu kolibu u središtu indijskoga dijela Calcutte, a poslije je pozvala na čaj u guvernerovu službenu rezidenciju.

Žene na samom vrhu britanskog društva u Indiji razlikovale su se od većine drugih po tome što cijelu stvar nisu shvaćale previše ozbiljno. One su se smijale lokalnim konvencijama na način na koji bi to teško mogli oni koji su morali provesti još dvadeset ili trideset godina u toj zemlji. Emily Eden, koja je pratila brata lorda Aucklanda u Indiju kad je bio generalni zastupnik Istočnoindijske kompanije potkraj 1830–ih godina, poslije je objavila pisma koja je pisala kući. Ta pisma spadaju među najzabavnija ikad napisana o Indiji i zapravo pogađaju ton tipičan za velike dame koje su živjele ondje samo kratko vrijeme. Snob u pogledu klase više nego rase, ona smatra da su njezini zemljaci u Indiji jednako komični i strani kao i Indijci. Lokalno je britansko društvo bilo jednostavno žalosna sjena društvenih krugova u koje ne bi ušla u domovini. »Nikad ne bih mogla zavoljeti calcuttsko društvo«, pisala je prijateljici malo nakon dolaska u Indiju, »čak i kad bi postojalo, ali ga nema.« Kad je napustila Calcuttu da bi s bratom krenula u obilazak zemlje, ironično je izvijestila svoju sestru da su čuli da Britanci žale što ih vide da odlaze. »Sviđali su im se naši balovi i primanja, a što god smo rekli ili učinili, bilo je predmetom šale; ako nismo ništa rekli niti učinili, oni bi već nešto izmislili — i svemu su se divili — što je prednost u zemlji u kojoj ima malo otmjenoga društva i malo tema.« Zapravo, smatrala je da su Indijci zanimljiviji. Ako ništa drugo, bili su slikovitiji, a neki su i sami bili plemenitaši. Ranjit Singh, veliki sikhski vladar Pandžaba, bio je »pijani stari razvratnik«: »Ipak je uspio postati veliki kralj; pobijedio je mnoge moćne neprijatelje; vrlo je pravedan vladar; doveo je u red veliku vojsku; rijetko oduzme koji život, što je sjajno za despota; i nevjerojatno je omiljen u svom narodu.«

Velike dame su također imale mnogo više slobode u odabiru svojih interesa. Ako su željele, mogle su postati intelektualke bez osvrtanja na lokalni prezir prema ženama s intelektualnim pretenzijama. Mogle su se također pobliže zanimati za indijske teme. Konačno, tko bi se usudio njih optužiti da postaju urođenice? Živahna i lijepa lady Falkland koja je došla u Bombay 1848. sa svojim suprugom, guvernerom, bila je očarana Indijom. Istraživala je kastinski sustav, običaje, navike ljudi. Marljivo je crtala pokušavajući zabilježiti floru i faunu. Bila je također neka vrsta znanstvenice: čitala je učene spise o Indiji za zabavu i znala je latinske nazive većine biljaka na koje je naišla. Kao nezakonita kći Vilima IV. imala je, ako ne besprijekorno, a ono neupitno aristokratsko podrijetlo.

Zanimljivije od njih, jer su prepreke koje su morale svladavati bile veće, bile su žene koje su trajnije pripadale britanskom društvu u Indiji, u kojem su rođene ili su u njega ušle udajom, ali koje su uspijevale zaobići njegova zamorna ograničenja. One se nisu uvijek obazirale na nakupljenu mudrost svoga društva. One bi, na primjer, ostajale u Gorju i za vrućeg vremena, unatoč opomenama i neudobnosti; sa svojim supruzima su putovale u dijelove zemlje u koje, kako se govorilo, bijela žena ne bi smjela ići; čitale su zahtjevnija štiva od lakih romana; često su naučile tečno govoriti jedan ili više indijskih jezika. Honoria Lawrence, udana za člana Madraskog Savjeta, bila je poznata po svojem odličnom vladanju tamilskim jezikom koji se smatra posebno teškim; mogla je psovati svoga perača rublja s obje prave uvrede (obično referencije na njegov incest ili impotenciju ili oboje) i ispravnim nazivima njegova statusa. Neke su rado išle u posjet indijskim ženama i mogle su, što je bilo malo teže, normalno s njima razgovarati. Iris Portal imala je prijateljicu u pardi u Hyderabadu prije Drugoga svjetskog rata. »Bila je čarobnica umjereno benignih postupaka od kojih mi je neke pokazivala dok smo bile zajedno same, žvakale pan i razgovarale o susjedima i našoj djeci onako kako to žene čine.« Neke su žene uspijevale održavati ravnotežu s obje strane. David Symington, koji je radio u Indijskoj državnoj upravi neposredno prije indijske neovisnosti, imao je punicu koja je bila birokratskoga podrijetla, no ipak je bila bliska prijateljica Gandhija, Jinne, predvodnika Muslimanske lige, i niza drugih indijskih političara. S obzirom na to da je imala reputaciju astrologinje, često su tražili da im izradi horoskope.

Ženama je bilo lakše biti nekonvencionalnima u osamnaestom i početkom devetnaestoga stoljeća nego kasnije, djelomice zato što su standardi prihvatljivoga ponašanja bili rastezljiviji, djelomice zato što su se pokazale neobičnima već samim dolaskom u Indiju. Jedna od najšarmantnijih figura potkraj osamnaestoga stoljeća bila je gospođa Jamesa Halla, rođena u Španjolskoj, supruga madraskoga odvjetnika koji je nekoć služio u vojsci nizama od Hyderabada. Odjevena u lepršavu halju mogulskoga stila preko širokih hlača, sa sabljom i urešenim šljemom, zapovijedala je postrojbom žena koje su čuvale njegov harem. Bila je vrlo strasna žena pa je provela u zatvoru nekoliko godina zbog toga što je na smrt pretukla nekog lopova. Druge Europljanke toga vremena lutale su naokolo slobodne i bez predrasuda, što je teško zamisliti u doba kad je Radž dostigao svoj puni sjaj i dostojanstvo.

Emma Roberts, spisateljica i novinarka, živjela je u Indiji između 1828. i 1832. sa sestrom i šurjakom. Bavila se proučavanjem zemlje i ljudi i pisala učene knjige te izdavala calcuttske novine Oriental observer. Mnogo čemu se divila u Indijaca — njihovom poštenju, primjerice, i njihovom vjerskom osjećaju. Benares, sveti grad hinduista, vrlo je se ugodno dojmio: »Između mnogo toga neobičnog i fantastičnog, ima puno primjera čistoga i otmjenoga ukusa, a male, antikne pagode, kojih ima u izobilju u svim smjerovima, zapanjujuće su lijepe.« Zabrinjavala ju je rasna bahatost mnogih mjesnih Britanaca: »Treba se bojati da će nedostatak uljuđenosti, vrlo česta crta engleskoga značaja, usporiti dobro razumijevanje između domaćih plemića i službenika njihovih stranih vladara.« Za drugoga posjeta Indiji 1839. napisala je još jednu knjigu s opisom svojih putovanja i izdavala Bombay United Service Gazette. Skupljala je statističke podatke za knjigu o zapadnoj Indiji kad je umrla 1840. godine.

Druga žena koja je bila očarana Indijom bila je lijepa, energična i, već do srednjih godina, podebela Fanny Parks. Bez ikakva društva osim svojih slugu, putovala je širom Indije 1820–ih i 30–ih. Njezin blag i boležljiv suprug bio je u službi Kompanije u Allahabadu, ali ona nije namjeravala dopustiti da je to uspori. Kao što je objasnila Fanny Eden, sestra Emily i lorda Aucklanda: »Ona ima muža koji uvijek u hladnoj sezoni poludi, tako ona kaže sebi da je njezina dužnost ostaviti ga i putovati.« Fanny Parks željela je sve znati: odlazila je gledati indijske plesačice (»neki plesovi su bili vrlo dražesni«); uzimala je satove sviranja na sitaru; učila je perzijski i hindustanski; mjerila je debla drveća baobaba; skupljala je obavijesti o profesionalnim pljačkašima i ubojicama; igrala je indijsku inačicu šaha s domaćom gospodom. U svojim izvješćima o putovanjima piše o svemu, od slonova do islama. Njezin komentar vješanja na kuke (jedan od neobičnijih hinduističkih običaja kad fanatični vjernici probijaju kukama svoje meso i njišu se na njima) bio je karakterističan: »To mi je bilo odvratno, ali opčinjavajuće.« Za razliku od drugih dama koje su kušale indijska jela s pretjerano gadljivom odbojnošću, Fanny Parks smatrala je domaću kuhinju vrlo ukusnom. Pan, mješavina lišća betela, orašćića betela i začina koje su Indijci žvakali kao digestiv, smatrala je »vrlo osvježavajućim«. Ona je bila spremna sve jedanput kušati. Kad ju je boljela glava, uzela je opijum koji je dobila od indijske prijateljice i rekla da se nakon toga osjećala jako dobro i »nezaustavljivo brbljavo«.

Fanny Parks se rijetko kad dosađivala u Indiji. »Koliko je toga užitak za oko u ovom sjajnom, divnom svijetu. Krstarenjem naokolo s dobrim šatorom i dobrim arapskim konjem, može se zauvijek biti sretan u Indiji.« Nije imala inhibicija koje je nametala pripadnost vladajućoj rasi, što je memsahibice činilo tako čudnima u ophođenju s Indijcima. Ona je uzimala ljude onakvima kakve ih je zatekla. Jedan od njezinih velikih prijatelja bio je pukovnik James Gardner, jedan od onih europskih pustolova koji je stekao bogatstvo u službi indijskih prinčeva. Oženio se u muslimansku obitelj iz višega staleža, a domaćinstvo mu je bilo vođeno prema indijskim načelima. Fanny Parks provela je boraveći kod njega mnoge sretne tjedne, pričajući s domaćinom, brbljajući u zenani i pomažući prilikom vjenčanje jedne od njegovih kćeri.

Drugo njezino prijateljstvo, koje bi pedeset godina kasnije bilo vrlo čudno, jest prijateljstvo s bivšom kraljicom Gwaliora. Postavila je svoj šator u gvaliorskom taboru, a dvorske je dame smatrala vrlo zabavnima. Nesumnjivo je i njima bilo zabavno s njom, posebice kad je poširoka gospođa Parks odjenula marathsku odjeću i demonstrirala im jahanje na ženskom sedlu. Tužno se oprostila: »Provela sam toliko sretnih trenutaka, zabavljena promatranjem domaćega života i običaja te prisustvujući njihovim religioznim svečanostima.«

Kako je devetnaesto stoljeće odmicalo, granice damskoga ponašanja su se stezale; čak bi i jedna Fanny Parks otkrila da je teško lunjati naokolo i zabadati u sve svoj nos. No jake su osobnosti još uspijevale živjeti vlastiti život. Annette Akroyd se udala za člana Indijske državne uprave, ali to je nije pretvorilo u konvencionalnu memsahibicu. Možda je pomoglo to što je došla iz okruženja vjerskih nonkonformista (protestantskih disidenata u Engleskoj) i što je stekla solidnu naobrazbu na koledžu Bedford u Londonu. Možda je pomoglo i to što je došla u Indiju u prvom redu da bi radila na obrazovanju indijskih žena. Kad je prvi put stupila nogom u zemlju u dobi od trideset godina, njezino mišljenje — i to odlučno — već je bilo formirano. Njezini prvi kontakti u Indiji nisu bili s Britancima nego s naprednim Indijcima. Godine 1873., uz malu pomoć indijskih prijatelja, otvorila je školu za hinduistkinje.

Te su prve godine bile za nju teške. Bila je usamljena i razočarana otkrivši da ne dobiva onoliko pomoći od indijskih reformatora koliko je očekivala. Jako je razočarana bila i kad je Keshub Chunder Sen, veliki protivnik dječjih brakova, udao svoju mladu kćer za maharadžu od Cooch Behara. Bilo je na neki način olakšanje kad je Annette srela budućega supruga. Henry Beveridge bio je ozbiljan čovjek koji je također želio pomoći snagama napretka u Indiji. (Njihov sin William napisao je predložak koji je postao temelj socijalne države u Britaniji nakon Drugoga svjetskog rata.)

Njihov brak bio je vrlo uspješan. U jednom od pisama prije no što su se vjenčali, Annette je potpuno točno predvidjela kako će izgledati: »Bit ćemo kod kuće i ti ćeš meni čitati francuski, a ja tebi njemački... Jesi li voljan to činiti kad odemo u progonstvo samo sa žabama u spremniku za naše suputnike?« Često su morali živjeti u malim, siromašnim postajama u Bengalu, ali Annette je uvijek nalazila dovoljno stvari da zabavi misli. Odlučno je ostala intelektualka, naučila je bengalski te perzijski i turski jezik. Bila je nepredvidivih stajališta: nije baš voljela Bengalce kao rasu, što je bilo zajedničko Britancima u Indiji, ali je imala mnogo individualnih indijskih prijatelja (uključujući Bengalce), što nije bilo uobičajeno. Ni Indiju nije voljela, ali je svojemu prvomu djetetu, Laetitiji, nadjenula ime Santamani (što znači »dragulj spokojstva«).

Još jedna energična i neovisna dama bila je Flora Annie Steel koja je boravila u Indiji od 1867. do 1889. godine. Iako podrijetlom iz konvencionalnije sredine nego Annette Beveridge (njezina obitelj je unatoč financijskim poteškoćama mogla tvrditi da pripada višoj srednjoj klasi) i premda se udala kad joj je bilo samo dvadeset godina, nikad nije dopustila da se pretvori u standardnu memsahibicu. Njezini su interesi bili mnogo širi nego većine drugih Britanki u Indiji. Iako je njezino obrazovanje bilo površno, gospođa Steel bila je navikla na društvo intelektualaca jer je njezin otac među svoje prijatelje ubrajao ljude poput Thackeryja, a jedna od njezinih sestara udala se za Henryja Nettleshipa, profesora latinskoga jezika na Oxfordu. Tome je sigurno pridonijelo i to što je gospođa Steel imala snažan osjećaj vlastitih sposobnosti: kako je napisala u autobiografiji potkraj života: »Cijeli život bilo je tako očito da sam na rođenju obdarena neuobičajenim — kako da to nazovem — šarmom, vitalnošću, osobnošću, dojmljivošću...«

Iako je bila konvencionalna u uvjerenju da je britanska uprava najbolja za Indiju, ona je o zemlji znala mnogo više no što se smatralo potrebnim za jednu ženu. Njezin je suprug nekoliko godina bio u malome gradu u Pandžabu blizu Lahorea u kojem »doslovno nije bilo nikoga osim domorodaca« pa je naučila čitati i pisati na jeziku puka. Vodila je učionice engleskoga jezika za mjesne dječake i pjevala im sentimentalne balade kao nagradu za težak rad. Zajedno sa suprugom obavljala je njegov posao, možda i pretjeravši: mnogo godina poslije jedan službenik Državne uprave bio je skandaliziran otkrivši da je neku službenu naredbu potpisala »F. A. Steel«. Mjesna općinska uprava, sastavljena od hinduističkih i muslimanskih uglednika, sastala se pod njezinim nadzorom u vrtu gdje ih je poslužila ledenom dinjom i pudingom od šljiva. Kad je Kasuru zatrebala nova gradska vijećnica, Flora Annie Steel napravila je kompliciran slojevit nacrt koji je vjerojatno izgledao kao svadbena torta.

Vlada Pandžaba, možda u samoobrani zbog kritičkih uvodnika koje je Steelova pisala za lahoreske novine, imenovala ju je inspektoricom Djevojačkih škola u Pandžabu. Otkrivši da se diplome na pandžapskom sveučilištu prodaju, napravila je takvu gužvu da ju je vlada pokušala ušutkati, najprije premještajem supruga u udaljeno mjesto. Ona se odbila preseliti, a kad je dužnosnik na kojega je napravljen velik pritisak, zatražio od gospodina Steela da dovede svoju suprugu u red, njegov je odgovor bio: »Uzmite je vi na mjesec dana i pokušajte.« Ne iznenađuje što je vlada kapitulirala i počela istragu koju je gospođa Steel zahtijevala.

U slobodno je vrijeme Flora Annie Steel surađivala na onoj važnoj knjizi The Complete Indian Housekeeper and Cook koja je puna savjeta u entuzijastičnom i veselom tonu o tome kako svladati Indiju. Nije imala strpljenja sa ženama koje su jadikovale nad poteškoćama života u Indiji ili se žalile na dosadu. Također je pisala kratke priče i romane, neke o Europljanima, druge, neuobičajeno, s Indijcima kao glavnim likovima. Njezin roman o Pobuni, Na površini vode (On the Face of the Waters), koji je objavila 1896., ističe se među drugim romanima istoga doba po pokušaju da sagleda događaj iz indijske perspektive. Pokušala je, kako je napisala u predgovoru, pružiti sliku »u kojoj se izostavlja diferencijacija prouzročena bojom kože«. Donekle je bila slična Annett Beveridge, dovoljno sigurna u vlastito mišljenje i ne previše zabrinuta slažu li se drugi s njom. Ona je jasno rekla da joj se muslimani sviđaju više nego hinduisti — ali imala je mnogo prijatelja hinduista. Smatrala je da se Istok i Zapad nikad neće usuglasiti — ali vrativši se u Indiju nakon umirovljenja supruga kako bi obavila istraživanja o Pobuni, odsjedala je u domorodačkim četvrtima, često kod svojih domorodačkih prijatelja.

Pisanje je bilo zanimanje koje je privlačilo ambiciozne žene u Indiji. Bilo je jeftino i prenosivo (što je uvijek bio važan uvjet). Lokalno se društvo silno ponosilo svojim uspješnim književnicama. One nisu bile pune čudnih zamisli kao žene koje su pisale u zavičaju; doista, one su gotovo beziznimno izražavale najveće divljenje za Radž i njegove kohorte. I uopće nisu bile boemke: obično su dolazile iz najcjenjenijih krugova. Obitelj Ethel Savi bila je povezana s Istočnoindijskom kompanijom nekoliko naraštaja; njezina braća bili su državni dužnosnici ili plantažeri, a njezin sin zaposlio se u Imperijalnoj policiji. Alice Perrin bila je kći generala u Bengalskoj konjici, a udala se za pripadnika Indijske medicinske uprave.

Možda je najnekonvencionalnija među njima bila pjesnikinja Adela Florence Cory koja je pisala pod pseudonimom »Laurence Hope«. Godine 1889. ludo se zaljubila u Malcolma Nicolsona, odvažnoga pukovnika Bengalske konjice. Udala se za njega nakon burnoga razdoblja udvaranja; 1890. prerušila se u patanskoga dječaka kako bi ga slijedila na ekspediciji kroz surovu divljinu gdje vlada bezakonje na granici između Indije i Afganistana. Godine 1902. objavila je Vrt Kame (The Garden of Kama), zbirku pjesama s egzotičnim orijentalnim temama koje su odmah postale popularne. Najslavniju je zbirku Indijska ljubavna lirika (Indian Love Lyrics) uglazbila Amy Woodforde–Finden, čiji je suprug također bio u Bengalskoj konjici. »Laurence Hope« nije doživjela da uživa u svom uspjehu: romantična do kraja, počinila je samoubojstvo nedugo nakon suprugove smrti 1904. godine.

Tijekom godina ove književnice proizvele su na stotine romana i kratkih priča, mnoge od njih smještene u Indiju (britanska verzija), a druge u svijet najviše moguće udaljen od Indije, svijet zelenih travnjaka, butlera i otmjenih kuća, svijet koji je zasigurno predstavljao višu klasu. Danas njihove knjige s naslovima, kao na primjer, Satnik Desmond, potkonzul (Captain Desmond V. C.); Autobiografija jedne pričljivice (The Autobiography of a Spin); Dadilja i dama (The Ayah and the Lady), leže nepročitane na policama nekadašnjih kolodvorskih knjižnica. Ponekad se može naći poneki primjerak u nekom antikvarijatu ili na nedostupnijim policama pokoje velike knjižnice; možda ih uzme student koji traži temu za istraživanje ili poznavatelj nostalgije koji u njima nalazi humor koji autoricama nije bio ni na kraj pameti. Ipak, u njihovo doba, Maud Diver, Alice Perrin, Ethel Savi i Flora Anni Steel pisale su knjige koje su se dobro prodavale — i ne samo u Indiji.

Pisanje je moglo poslužiti kao bijeg od samoće, ali je ono bilo i blaga pobuna protiv uloge žene i majke kakvu je društvo propisalo. Ako su bile uspješne, spisateljice su postizale određenu financijsku neovisnost o muževima. Kanađanka Sara Jeanette Duncan bila je još jedna popularna spisateljica. Došla je u Indiju na praznike i ostala da bi se udala za Everarda Cotesa, prvoga kustosa Indijskog muzeja u Calcutti, a zatim novinara i urednika u Calcutti i Simli. Ona je, pak, bila uspješna novinarka prije udaje i ubrzo je otkrila da ne voli biti obična memsahibica. Edgar Morgan Forster, koji ju je sreo u Simli dvanaest godina nakon udaje, smatrao je da je pametna, ali teška osoba i, kako je napisao u svojem dnevniku, »mislim, nesretna«. Ona je društvo u kojem je morala živjeti držala dosadnim i prijetvornim, a ni za Indiju nije mnogo marila. Nažalost, njezin suprug, koji je bio obziran učenjak, nije bio u položaju da joj to nadoknadi, bilo moći, položajem ili bogatstvom. I tako je ona nastavila pisati kako bi kupila privremen bijeg. Njezine knjige i članci donosili su joj novac za česta putovanja u Europu ili Kanadu.

Skupinu žena koje su se mnogo više približile granicama onoga što je društvo smatralo dopustivim, činile su one koje nisu došle u Indiju da bi se udale nego radile za britanske obitelji. Neke su, primjerice dadilje, pripadale nižem staležu, no druge su izgledale kao dame. Guvernante i pratilje obično su bile tretirane kao članice obitelji. One su ponekad dolazile u Indiju jer nisu imale posla po izboru, a ponekad zato što su voljele avanture. Odgojiteljica sina Anne Wilson napustila je Englesku jer je smatrala da standardi padaju, čak i u gramatici. Bila je smućena »nemirnim vremenima« — bile su to rane 1900–te — i zato je odlučila provesti svoje posljednje godine u kozervativnijoj sredini.

Od druge su polovice devetnaestoga stoljeća mnoge Europljanke radile kao tajnice, odgojiteljice ili jednostavno družbenice u indijskim prinčevskim obiteljima. Imati europske sluge bilo je znak odličnosti, a napredniji prinčevi shvaćali su također da je mudro da im djeca budu odgojena u stilu njihovih osvajača. C.C. Dyson imala je prijateljicu koja je u godinama prije Prvoga svjetskog rata bila skrbnica 12–godišnjoj supruzi nekoga glavara u zapadnoj Indiji. Poput mnogih žena na sličnim položajima, i gospođi Boyd često su prolazili mjeseci a da ne vidi drugog Europljanina. Međutim, ona je ostala vesela i zaposlena nadgledajući djevojčino obrazovanje, kućanstvo i vodeći brigu o nakitu. U slobodno vrijeme zanimala se za rad državnih škola. Ženama kao što je bila gospođa Boyd nije uvijek bilo moguće steći indijske prijatelje: konzervativnim Indijcima, koji su bili posebice moćni u indijskim državama, nije se sviđao raskid s tradicijom, što je nazočnost takvih žena predstavljala. S druge strane, te su žene imale priliku vidjeti onu stranu indijskoga života koju većina Britanaca nikad nije vidjela.

Edith Tottenham, koja je radila za maharani od Baroda od 1911. do 1920., postala je obitelji osoba od punoga povjerenja. Bilo joj je dopušteno prisustvovati ritualima kao što je svetkovina Nag Panchmi kad žene dvora štuju kobru kao svoju zaštitnicu. (Mora se priznati da prema njezinu opisu to sliči crkvenoj dobrotvornoj priredbi: »Sve dame uhvatile su se za ruke i hodale oko podija pjevajući dražesne pjesmice.«) Također je gorko žalila zbog neljubaznosti i sumnjičavosti Britanaca prema njezinim poslodavcima. Jednom zgodom povjerenik u Barodi potužio se, a prema mišljenju gospođice Tottenham nije bio u pravu, da je maharani bila gruba prema nekim memsahibicama: »Koliko god sam, naravno, željela biti lojalna prema svojoj rasi, ipak sam ustrajala govoriti maharani da se ne treba ispričati.«

Neke dadilje su na kraju postale sastavni dio obitelji. Sadašnjega maharadžu od Bikanera njegovala je dadilja Dent: »Bila je ovdje otkako smo se rodili i voljeli smo je više nego roditelje. Poslije se brinula o našoj djeci, zatim o unucima, a kad je ostarjela i prestala raditi, bio je to za nas najtužniji dan. Kad je umrla, podigli smo joj nadgrobni spomenik u Engleskoj.« Dosta je starih dadilja odlučilo ostati u Indiji do kraja života.

Prema kraju devetnaestoga stoljeća žene su počele dolaziti u Indiju kao liječnice i bolničarke. Neke su počele kao misionarke, ali doživljaj Indije uvjerio ih je da mogu biti korisnije ako budu znale ne samo kako spasiti dušu nego i tijelo. U početku je bilo malo žena liječnica jer su pred njima stajale velike zapreke. Čak je bilo teško dobiti praksu. U Madrasu je iznimno odlučna supruga jednoga odvjetnika uspjela dobiti podršku guvernera i glavnoga kirurga za sebe i tri druge žene da im se omogući praksa na Madraskom medicinskom fakultetu. Prvo jutro kad su se pojavile u bolnici, nisu naišle na dobar prijem: liječnik im je rekao da je ludost educirati žene kao liječnice i da je, iako ih ne može spriječiti da hodaju s njim po odjelima, odlučan da ih ne podučava. Medicinski je sustav pod ingerencijom vlade dugo zastupao isti stav. Kad je jedan velikodušan bombajski poslovni čovjek 1880–ih ponudio sagraditi bolnicu za žene koju bi vodile žene liječnice, bombayska uprava se usprotivila. Bila je voljna podržati takvu bolnicu samo ako bi ženske liječnice radile »prema naputcima i pod vodstvom muškoga nadređenog osoblja«. A kad je u Indiji sagrađen niz bolnica za žene pod pokroviteljstvom zaklade Dufferin, pretpostavljeni liječnik iz Državne uprave (naravno, muškarac) bio je odgovoran za inspekciju. To je izazivalo napetosti, posebice kad je pretpostavljeni liječnik bio mlađi i neiskusniji od žena koje je nadgledao. Bilo je problema i s operacijama: konzervativni liječnici smatrali su da žene nisu sposobne za kirurgiju i neki su stariji kirurzi inzistirali da oni obavljaju sve veće operacije, čak i u bolnicama za žene.

U početku mjesni Britanci nisu bili sigurni kako se postaviti prema liječnicama ili bolničarkama, a i Indijci su se nerado koristili njihovim uslugama. O indijskim ženama skrb su tradicionalno vodile primalje kojima se, prirodno, nove suparnice nisu pretjerano sviđale; Indijci su strepili da će njihove žene prekinuti pardu ako odu čak i u bolnicu za žene. Reputacija žene liječnice često je ovisila o sreći; primjerice, ako je porodila puno muške djece, za njom je vladala potražnja.

Medicinarke su često radile samostalno. Iako su općenito izazivale divljenje, nije ih se viđalo u klubovima ili na svečanim večerama. Radije su živjele u blizini svojih pacijenata u domorodačkim gradovima nego u prostranim britanskim četvrtima i imale su malo vremena za uobičajene zabave Radža. Najčešće su to bile čvrste i predane žene, kao nadzornica u bolnici u Peshawaru, čijeg je muža ubio otac pacijenta koji je umro. Unatoč toj tragediji gospođa Starr vratila se raditi u bolnicu. Godine 1923. pripadnici afganskih plemena ujahali su preko granice, ubili časnika i odjahali natrag uzevši njegovu suprugu i kćer kao taokinje. Gospođa Starr tečno je govorila paštu pa se dobrovoljno javila da ode onamo i pregovara o njihovu puštanju na slobodu. Uspjela je, i poslije ju je lord Reading odlikovao za hrabrost.

Najveću skupinu žena koje su radile u Indiji činile su misionarke. Na primjer, 1911. bilo je 1.236 žena u vjerskoj djelatnosti naspram 1.943 muškarca. Misionarke su uglavnom dolazile iz skromnih sredina srednjega staleža; njihovi očevi bili su vlasnici mlinova ili upravitelji banaka, rijetko kad seoski plemići. Naravno, postojale su iznimke — žene poput sestara Luce koje su bile iz dobro stojeće obitelji srednjega staleža kojima su njihovi osobni prihodi dopuštali živjeti kao krema britanskoga društva. Ella Luce bila je članica Kluba, ručala s društvom mjesnih državnih službenika, služila alkohol na večerama — što je bilo potpuno nemisionarsko ponašanje; ali gospođica Luce nije dobivala plaću od društva Zenanska Biblija niti od Medicinske misije koja joj je bila pokrovitelj.

Britanska zajednica nije se uvijek osjećala lagodno u vezi s misionarkama. Službeno stajalište, posebice nakon Pobune, bilo je da je zanesenjačko kršćanstvo u Indiji pogreška. Evangelička djelatnost samo je uznemirivala Indijce. Štoviše, mudri su ljudi osjećali da je vrsta kršćanstva koju propovijedaju mnogi misionari uska i netolerantna. Pored toga, misionari su bili pretjerano ozbiljni za društvo koje je vjerovalo u radost i igre. Oni su se čak i na brodovima kojima su putovali u Indiju držali odvojeno od drugih, čitali zajedno svoje Biblije i služili, kako se činilo, previše misa. U Indiji ih se rijetko vidjelo u Klubu; većina ih uopće nije marila za sport. O Bogu su govorili na neuobičajeno prisan način; onima koji su vjerovali da je religija nešto više od obveznog prisustva nedjeljnoj misi u crkvi to se činilo pomanjkanjem dobra ukusa. Još je gore bilo što su se neki misionari nedostojno ponašali — a to je djelovalo gore kad su u pitanju bile žene — toliko bi se zaboravili da bi propovijedali na tržnicama, živjeli na indijski način, pa čak nosili indijsku odjeću.

Misionarska su društva, koja su vodili muškarci, poticala svoje ženske djelatnice da se usredotoče na indijske žene putem posebnih, zenanaskih3 misija. Također se smatralo da bi se misionarke trebale suzdržavati od snažnoga suprotstavljanja mračnim silama. Zenansko misionarsko društvo Engleske crkve zahtijevalo je od svojih članica da u svom radu daju primjer »blagih ženskih vrlina, šutnje, strpljivosti, brižnosti, sabranosti i jednostavnosti«. Mnoge su se na kraju udale za kolege misionare; za muškarce je bilo korisno imati ženu koja će im pomagati u radu.

No misionarke nisu došle u Indiju da bi se udale. One su došle činiti dobro, boriti se protiv bezboštva u svim njegovim mnogostrukim oblicima. One su osjetile poziv, iznenadnu krizu u svom životu, možda dok su slušale misionare koji su dolazili na dopust u Britaniju — kad su shvatile da se moraju posvetiti spasu indijskih duša. Neke su bile feministkinje koliko i kršćanke: željele su spasiti duše i spasiti žene — od dječjih brakova, neznanja, bolesti.

Problem je bio u tome, kako su sve s vremenom otkrile, što je bilo vrlo teško uvjeriti Indijce da im treba spasenje. Posjećivale su žene u pardi dan za danom pokušavajući im pričati pričice s porukom. Također su, a za to je trebalo hrabrosti, držale javne propovijedi znatiželjnom i ponekad neprijateljskom indijskom mnoštvu. Poput okružnih dužnosnika krstarile su područjem seleći se sa svojim šatorima od sela do sela. »Ponekad je«, izvješćuje Irene Barnes u knjizi Iza parde (Behind the Pardah), »nova naprava kao na primjer laterna magica na otvorenom bila korištena da usadi sjeme u ta mračna srca.« Poruka je bila jednostavna: »Najprije slika Njezina Veličanstva, kraljice, apsolutne vladarice; slijedi nekoliko engleskih prizora; a zatim nekoliko slika koje prikazuju život našega Gospodina.« Misionari su postigli malo preobraćenja bez obzira na sav trud. Većina indijskih kršćana potječe iz najnižih kasta, oni nisu imali što izgubiti; nova je vjera mogla poboljšati njihov život i, u najmanju ruku, misionari su ih mogli barem nahraniti. Jedna je gospođa provela osamnaest godina propovijedajući ženama u haremima u Lucknowu a da nije postigla ni jedno obraćenje. Kolega misionar je zapisao: »Možemo se samo diviti izvanrednom strpljenju, hrabrosti i vjeri koje su joj omogućile da dan za danom, godinu za godinom nastavlja raditi bez vidljivih rezultata.« (Možda bi žene iz zenana njezinu upornost drugačije opisale!) Suočene s indijskom stvarnošću mnoge su se misionarke pomirile s manjim od dobivene bitke. Nastavile su propovijedati, ali su također vodile škole za indijske djevojčice, obavljale medicinske poslove i skrbile se o siročadi.

Bez obzira na to kako dobro upoznale Indiju, misionarke bi rijetko sebi priznale da ima išta dobro u indijskim tradicionalnim vjerovanjima. U knjizi Iza parde odlučno se kaže: »Ne možemo onečistiti naše stranice gnusnim činima tih hinduističkih božica niti gaziti kroz glib indijske teologije.« Kao i obično, posebno je uznemirujuća bila indijska osobina povezivanja seksa s religijom. Marie Christlieb, koja je radila u Indiji 1920–ih godina, bila je zaprepaštena slikama zaigranih bogova što ih je primijetila u kućama indijskih žena koje je posjećivala: »Nije mi jasno kako ih ove ljubazne i čedne žene mogu podnositi. Bile su toliko neugodno nametljive da nisam mogla odvratiti pozornost od njih.« S vremenom je, međutim, više misionarki nevoljko počelo osjećati divljenje prema duhovnosti koja je prožimala indijski život — iako se čini da nije bilo ženskoga ekvivalenta C. F. Andrewsu koji je u Indiju došao kao misionar, a završio kao hinduist i Gandhijev učenik.

Većina misionarki bile su pustolovke samo utoliko što su uopće željele raditi u Indiji. Od njih se očekivalo krajnje dolično ponašanje, ne samo zbog straha njihove zajednice od duhovnih i fizičkih pogibelji koje je Indija predstavljala za žene, nego i zbog strogih nazora Indijaca o temeljima ženske čednosti. Nisu smjele jahati, a ako već jašu, onda samo na najmirnijim ponijima. Živjele se jednostavno, ali na europski način. Dvije Australke, koje su prije Prvoga svjetskog rata živjele u Delhiju »poput domorotkinja«, bile su prezrene od cijeloga društva. Misionari, i muški i ženski, uglavnom su dijelili rasna gledišta britanske zajednice; kao što se jedan indijski preobraćenik potužio Margareti Harkness, memsahibici koja je često bila kritična prema Radžu: »Od nas se očekuje da radimo najgore poslove.« Ako su misionari živjeli strogo asketski, to nije bilo dobro za vladajuću rasu. Oni se nisu smjeli previše približiti Indiji. Amy Carmichael, koja je radila u južnoj Indiji više od pedeset godina, izazvala je mnogo kritika 1890–ih zato što je sa sobom u Ooty povela nekoliko indijske djece na praznike. Kad je počela nositi indijsku odjeću, kritizirali su je zbog narušavanja britanskoga prestiža.

Nezgoda je bila u tome što su Indijci, posebice muškarci, imali krivu predodžbu o misionarkama. One su bile predmetom velike znatiželje, posebice u selima; seljaci bi se okupili oko njih glasno raspravljajući. Jesu li to uopće žene? Možda su neka vrsta prostitutki? Potanko su ih ispitivali o njihovim običajima. »Smijete li ići svakome?«, pitali su jednu misionarku 1920–ih; a ona je odgovorila »naravno« prije no što je shvatila da je znatiželjnik nije pitao prihvaća li pozive na večere. Misionarke su strpljivo nastojale objasniti da rade Božji posao; i to je izazivalo probleme jer su žene iz hramova u Indiji obavljale tu zadaću tako što su radile kao prostitutke. Povremeno bi sve to postajalo previše iritantno; kad se jedan prolaznik grubo obratio nekoj misionarki kao da je plesačica, ona je iskočila iz svojih kola i tresnula ga kišobranom.

Bilo je mnogo toga što im je oduzimalo bodrost — britansko društvo koje ih zapravo nije željelo, Indijci koji nisu slušali poruku koju su im donijele, život je bio težak, ponekad i opasan. U nekim područjima slijedile su ih horde muškaraca uzvikujući uvrede. »Priznajem da me silno strah«, napisala je jedna žena iz Pandžaba 1890–ih, »ali Bog je uvijek pouzdan i čuva nas od zla.« Nisu se mogle otresti usamljenosti. Još gore, ponekad ih je obuzimala sumnja. Postižu li uopće išta? Indija je bila tako velika, tako drevna, tako otporna na promjene. Ima jedan tužan odlomak u dnevniku Amy Carmichael nakon što je već dvadeset godina radila kao misionarka: »Dana 15. siječnja. Nisam znala da duševni napadaji mogu biti tako plahoviti. Oni su kao buka povika u meni«; a 20. siječnja: »Ovoga jutra podrugljiv glas mi reče: ’Zar ne bjeh luda što se tako satre zbog svojega Boga?’« Neke su se slomile, fizički i psihički, pa su morale biti vraćene u zavičaj. Neke su uporno nastavile, podržane snagom volje i nepokolebljivom vjerom.

Lady Dufferin je, primjerice, poznavala gospođicu Angelinu Hoare, kćer imućne engleske obitelji, koja »ropski radi na poljima riže, gotovo kao jedna od njih, odjevena u sari gazi do koljena kroz močvarno tlo rižinih polja«. Jedna konvencionalnija memsahibica smatrala je da Angelina i njezina sestra, također misionarka, izgledaju »čudno«. Gospođa Brown, prijateljica Rosamund Lawrence, kći bogate australske obitelji, udala se za misionara unatoč njihovu protivljenju. Par je radio s najnižim i najjadnijim izopćenicima, a gospođa Brown je bila i vrlo izravna i zabavna kad je govorila o svom radu. »Rekla sam gospodinu Brownu da ih ja ne mogu VOLJETI kao on. Znaš, draga moja, oni tako strašno SMRDE.« Na muževljev nagovor odrekli su se svjetovne imovine; jedva su preživljavali zajedno s djecom od darova i novca koje su dobivali od misionarskoga društva. Jednoga je dana rekla Rosamund Lawrence da nema ničega u kući. »Sva moja vjera je nestala. ’Sve će biti dobro’, rekao je gospodin Brown, ali ja sam bila luda od straha. On je proveo noć u molitvi, a ja sam plakala i plakala. Idućega jutra stiglo je stotinu funti od simpatizera iz Engleske. Od tog dana više se nisam uznemirivala.« Dok je to pripovijedala, smijala se »gledajući u nebesko prostranstvo sva ushićena i zanesena kao da vidi nešto skriveno od ostatka svijeta«.

Misionarke, liječnice i učiteljice bile su nekonvencionalne prema britanskim standardima, ali još uvijek su, ako su to željele, smatrane dijelom društva. Međutim, neke se žene nisu brinule za to jesu li unutar ili izvan zajednice jer su imale druge, veće brige. Ursula Graham Bower, koja je pripadala višoj srednjoj klasi u Engleskoj, bila je takva. Zaljubila se u Nage, dijelom mongolski narod, i njihovu zemlju na indoburmanskoj granici, i s vremenom naučila njihov jezik i običaje. Jedno pleme Naga ju je uzelo pod svoje, a jedna mala i fanatična sekta smatrala ju je reinkarnacijom božice. Tijekom Drugoga svjetskog rata pomogla je organizirati i voditi nagaske izviđače u sklopu gerilske jedinice pod zapovjedništvom generala Slima koja se nalazila na crti bojišnice s Japanom.

Otišla je bila u Indiju kao dvadesetrogodišnjakinja u ljeto 1937. provesti praznike kod prijatelja u Imphali na sjeveroistočnoj granici. Živjela je životom uobičajenim u kantonmanu: golf u klubu, tenis, večere u gostima, kupovina, gledanje pola dva puta tjedno. Međutim nešto se u njoj dogodilo kad su je prijatelji odveli u zemlju Naga, u planine iznad Imphale. Vrativši se nakon deset dana, bila je promijenjena: »Bilo je to kao da sam nanovo otkrila svijet kojem sam cijelo vrijeme pripadala; iz kojega sam, nekim nesretnim slučajem, bila odstranjena... Ne samo zbog gora nego već razriješena od vlastite rase, nisam željela ništa drugo do divnu, divlju stvarnost planina i džungle.«

Kad su praznici završili, nevoljko se vratila u Englesku, ali je nastavila sanjati o zemlji Naga; iduće ljeto uspjela je namaknuti dovoljno novca da se vrati natrag pod izlikom da će snimati fotografske zapise načina života Naga prije no što nestanu. Neobično, mjesni državni povjerenik dao joj je dozvolu da sama otputuje u brda. Kako nije imala dovoljno novca, pratila su je samo dvojica domorodaca, sluga i ljekarnik poslan da bi dijelio lijekove u udaljenim selima. Posudila je šator i nešto pribora za kuhanje te kupila nekoliko jeftinih pamučnih košulja, kratke hlače, domaće sandale koje je nosila na vojničke sokne. To je bila, osim kamera i filmova, sva njezina prtljaga.

Putovanje je bilo naporno (tada još nije znala dovoljno lokalnoga jezika), ali i očaravajuće. »Prvi sam put spoznala odgovornost, usamljenost, brigu i iscrpljenost. Bila sam zgađena ranama i prljavštinom, opterećena nepoznavanjem jezika, ali ipak sam išla dalje pa makar me ubilo. I nisam mogla reći neki razuman razlog za to.« Stalno se vraćala onamo, a ponekad bi se doista našla na rubu smrti. Sišavši jednom s planina u teškom stanju s visokom temperaturom, kuharica je dobila histeričan napadaj, a sluga je bio previše pijan da bi joj donio lijek. No, bilo je i drugačijih trenutaka, kad su planine bile nepodnošljivo lijepe ili kad je prisustvovala drevnim ritualima Naga koji su noću plesali osvijetljeni bakljama. Sve je više gledala očima Naga, a vlastiti svijet bio joj je čudan. Kad se spustila u nizine na zabavu sunarodnjaka Europljana, oni su joj se činili stranim bićima: »Kako su bili čudni, kvrgavi, kršni, nakon glatkih mongolskih lica; kako su žene bile blijede, kao biljke ostavljene u tami.« Zauzvrat, Europljani su nju nazivali, možda s trunkom zlobe, »Kraljica Naga«.

Ursula Graham Bower ostala je Britanka, barem u želji da pomogne kad je počeo rat, ali učinila je to na vlastiti način, u zemlji Naga, sa sudruzima Nagama. Više od dvije godine patrolirala je svojim dijelom granice. Noću je spavala s pištoljem Sten na dohvatu ruke. Kad je počela velika japanska ofenziva u proljeće 1944., njezina mala jedinica od sto pedeset izviđača odjednom se našla između japanskih i savezničkih crta bojišnice s jednom puškom, sačmaricom i sedamdeset pušaka nabijača. Na sreću, nisu bili pozvani upotrijebiti ih.

Pri završetku rata upoznala je jednoga od rijetkih Engleza koji je doista želio nekonvencionalnu ženu. Pukovniku Bettsu, također pripadniku engleske obavještajne sile, sviđao se dojam koji je ostavljala kraljica Naga. Odlučio je navratiti k njoj u brda; ponio je sa sobom mrežu za hvatanje leptira tako da izlet ne bude izgubljeno vrijeme ako se njih dvoje ne slože. Četvrtoga dana nakon dolaska zaprosio ju je i ona je prihvatila. Nije to bila najveća zapreka; njezin stožer Naga, ljudi koji su dotad već postali njezini prijatelji, ako ne i obitelj, morali su presuditi. Okupili su se i zatražili da razgovaraju s njom. »Sahib je posve u redu«, rekao je najstariji od njih, na njezino veliko olakšanje. Par je imao zapadnjačko vjenčanje sa svadbenom tortom, vjenčanicom i počasnom stražom na vratima crkve. Nekoliko mjeseci poslije njezino pleme priredilo im je vjenčanje prema običajima Naga. Stariji ljudi objasnili su da se brak ne može priznati sve dok se ne obave propisni rituali. Svetkovine su trajale od četiri sata poslijepodne sve do jutra. »Plesali smo«, sjećala se, »i pjevali sve dok sunce nije zašlo. Plesom smo ispratili ponoć, također; sva tri kukurijekanja pijetla i izlazak sunca, sve smo ih ispratili plešući.«

Ursula Graham Bower nije toliko odbacivala britansko društvo koliko ga je jednostavno ignorirala. No što je s onima koje su željele pripadati tom društvu, ali nisu mogle jer su u očima svojih zemljaka počinile velik grijeh, udale se za Indijca? Takve su žene bile relativno rijetke; početkom devetnaestoga stoljeća najpoznatija je bila gospođa Meer Hasan Ali koja je ostavila živ opis svoje udaje u gospodsku muslimansku obitelj u Lucknowu. Ništa se ne zna o njezinu podrijetlu, ni djevojačko prezime, ali jasno je da je supruga srela dok je bio profesor hindustanskoga jezika u Engleskoj između 1812. i 1816. godine. Nakon što je u Indiji živjela oko dvanaest godina, vratila se u Englesku zato što, prema njezinim kasnijim zapisima, nije više mogla podnositi suprugove druge žene. Ipak, u svojim Zapažanjima o muslimanima u Indiji (Observations on the Mussulmauns of India) ne govori ništa o problemima rasno miješanog braka i zapravo hvali obiteljske običaje muslimana.
[Vrh]
Korisnički profil Pošaljite privatnu poruku
donadini



Pridružen/a: 11. 11. 2004. (09:09:58)
Postovi: 2249
Lokacija: zagreb

PostPostano: pet kol 21, 2009 2:08 pm    Naslov: Citirajte i odgovorite

NASTAVAK

Kad je Honoria Lawrence 1843. posjetila Lucknow, čula je da je još živa i da je nadzornica jedne dječačke škole u Engleskoj.

Do kraja devetnaestoga stoljeća zapreke za rasno miješane brakove postale su mnogo veće, no miješanih je brakova još uvijek bilo. Najčešće se događalo da se Indijac na školovanju u Engleskoj ondje oženi; ili bi neki indijski princ uzeo novu suprugu kad bi na svojim putovanjima naletio na privlačnu ženu: jedan mladi princ oženio se pokćerkom nizozemskoga letača balonom dok je ovaj oblijetao Indiju. Maharadže Holkar od Indora su u dvadesetom stoljeću učinili obiteljskom praksom uzimati Amerikanke za supruge. Čini se da nije bilo puno razlike između muslimana i hinduista kad se radilo o biranju supruga među strankinjama. Hinduisti su, jer su ranije prihvatili zapadnjačko obrazovanje, imali više prilika upoznati djevojke u Britaniji, barem u devetnaestom stoljeću.

Žene koje su se udavale za Indijce izvan Indije često su doživljavale da se, došavši u Indiju, rasprše njihove nade vezane uz lak i bezbrižan život jer bi se ondje suočile sa stvarnim životom u velikoj obitelji kojom dominira svekrva. Također su pogrešno pretpostavljale da će se moći družiti s Britancima. Umjesto toga, s njima, pripadnicama rase koja vlada Indijom, postupalo se kao i s bilo kojim domorocem. Čak i kad bi se vraćale u domovinu, suputnici su ih izbjegavali kad bi se vijest o njihovu neuspjelu braku proširila, a u Indiji ih ugledni hoteli i pansioni nisu željeli uzeti kao gošće. Jedna je maharani, koju je neki službenik imenovao samo kao »Florence«, bila »kućevna, ljubazna Irkinja« koja je iz večeri u večer sjedila u svojoj primaćoj sobi čekajući da joj Europljani, koji su odsjeli u njezinoj palači, dođu u posjet; nikad nisu došli. Vlada Indije pokazala je što misli o takvim brakovima odbijajući priznati supruge legalnima i djecu zakonitom sve do samoga kraja Radža.

Pomisao na Europljanku udanu za Indijca uznemirivala je mnoge Britance u Indiji. Kako je »Boxwallah« napisao u svojim memoarima ranih 1900–tih godina: »Osim ako nije seksualno izopačena, ona je, udavši se za čovjeka obojene rase, prekršila vlastitu prirodu.« Satnik Clive Somerton, junak popularnoga romana Alice Perrin Angloindijci (The Anglo–Indians), reagira na ljubav mladoga indijskog princa prema junakinji romana Fay Fleetwood »onom primitivnom odbojnošću urođenom bijelom dijelu čovječanstva prema zamisli miješanja rase s ljudima tamne boje kože — odbojnošću koja proizlazi iz sklonosti Prirode da vrste uzgaja sve boljima a ne lošijima«. Toj je temi Ethel Savi posvetila uspješan roman. Glavni lik romana Snaha ((The Daughter–in–Law) je Kathleen, »duh iznimnoga ljiljana u ljudskom obličju«, degradirana udajom za Hurrija Mohuna Deya: nakon svađe »ispričao se na jedini način koji je njegov životinjski um mogao smisliti kao dokaz iskrenosti, a Kathleen je provela besanu noć i sva u suzama zbog poniženja i nasilja koje je pretrpjela«.

Zamjerke su stizale i s indijske strane. Za većinu je indijskih obitelji bio to strašan udarac kad bi se sin oženio strankinjom. U slučaju ortodoksnih hinduista postojala je dodatna komplikacija jer je žena bila nedodirljiva; nitko nije smio jesti s njom niti uzeti hranu iz njezine ruke. Na svoju žalost, često bi otkrila da se od nje očekuje da se prilagodi idealu indijske snahe, poštuje pardu s drugim ženama, a prema muževljevim se roditeljima odnosi s najvećom smjernošću. Jedna je Engleskinja, udavši se u strogu muslimansku obitelj 1937., otkrila da je stalno prate ženske rođakinje ili sluškinje, čak i u pardi. Ako je išla u kupaonicu, jedna od njih čekala je pred vratima. Kad bi njezin suprug bio odsutan, dvije aye spavale su preko puta njezinih vrata. A kad su muževi htjeli stati na stranu svojih žena, njih se okrivljivalo za loš utjecaj. Po rođenju djece nastajali su novi problemi. Hoće li ih se odgajati kao Indijce ili Europljane? Često bi svekrve čvrsto uzele odgoj djece u svoje ruke, ostavljajući majke usamljenima i ojađenima.

Unatoč preprekama neki su brakovi bili vrlo sretni. Žene s dovoljno snažnim značajem i dobrim muževima uspijevale su stvoriti svoj svijet, zatvoren, ali zadovoljavajući. Henry Beveridge jednom je posjetio krupnu plavu gospođu udanu za muslimana u nekom gradiću u Bengalu; činilo se, izvijestio je Annette, »da ona svoje mjesto vrlo dobro drži«. (Možda je tome koristilo što je suprugu izrodila desetoro djece.) Neke su se žene potpuno predale indijskom načinu života: slijedile su načela parde, odijevale se kao Indijke, ponekad prelazile na suprugovu vjeru. (A ponekad su čak živcirale žene iz muževljeve obitelji revnošću i točnošću kojima su slijedile sva pravila.) Bilo im je uzvraćeno odanošću. Kad je maharani Florence ležala na samrti, krevet joj je bio prekriven igračkama, nakitom, glazbenim kutijama — svime za što je njezin silno potresen suprug mislio da bi je moglo zabaviti. Kad je umrla, naredio je, u znak osobita poštovanja, žrtvovanje bijelih paunova.

Drugi uspio brak bio je onaj između Morag Murray, škotske djevojke, i sina patanskoga poglavice, nakon Prvoga svjetskog rata. Budućega je supruga upoznala dok je studirao u Glasgowu. Kad su objavili namjeru da se ožene, obje su se obitelji snažno usprotivile. (Najveća briga njezina budućega tasta bila je hoće li se ona moći skrbiti za obitelj kad muškarci budu vojevali; kako se pokazalo, bila je.) No, par se vjenčao i prošlo je nekoliko godina prije no što je ugledala suprugov dom u divljoj zemlji s onu stranu prijevoja Khybera. Njegova ju je obitelj, unatoč početnoj rezerviranosti, toplo dočekala i ponovno ih oženila prema patanskim ritualima. Na stotine pripadnika plemena stigli su na svečanosti iz okolnih zemalja, noseći bogate darove, sagove, sedla, zlatnu odjeću, dragulje i šalove. Te noći gore oko utvrde bile su obrubljene bakljama svetkovine. Morag Murray Abdulah, kako se sada zvala, prošla je dug put da upozna muževljevu obitelj. Za uzvrat, njezina je nova rodbina također pravila ustupke: suprotno lokalnim običajima mladi par dobio je vlastitu tvrđavu da u njoj živi.

Konačno, među nekonvencionalnim ženama bilo je nemirnih duhova koji su u Indiji tražili ono što nisu našli u vlastitoj civilizaciji. Nisu marile za odbojnost britanskoga društva jer nisu ni željele biti prihvaćene; zapravo su odbacivale sve što je ono predstavljalo. Madeleine Slade, kći admirala koja je kao Mirabehn postala odana Gandhijeva učenica, ritualno je, na putu u Indiju, spalila sve svoje elegantne pariške haljine i odjenula indijsku odjeću.

Ono za čime su ove žene težile često ih je navelo da se duboko zainteresiraju za indijsku religiju, uglavnom hinduizam; neke su doslovno nestale s vidika, kao žena za koju je sir Walter Lawrence, osobni tajnik lorda Curzona, čuo da se govori da se pridružila skupini jogija koji žive u svetoj špilji. Druge su bile dovoljno vidljive, svojim pisanjem i predavanjima, da dubinski iziritiraju Britance.

Jedna od njih bila je znanica lady Minto, sestra Nivedita, koja se rodila kao Margaret Noble 1867. godine. Odrasla je u bogobojaznome, gospodskome i relativno siromašnome domaćinstvu; otac joj je bio kongregacijski svećenik, majka vrlo pobožna. Od roditelja je naučila imati socijalnu svijest i činiti dobra djela. Kao mlada odrasla osoba posvetila se najprije jednom, a zatim drugomu cilju. Nije bila neznalica, nego očito žena koja još nije našla ono što je željela. Bila je najprije učiteljica u jednome rudarskome gradu u Engleskoj, a zatim novinarka koja je pisala o patnjama siromašnih i žena. Postala je socijalistkinja, izgubila vjeru u Boga i osjetila privlačnost budizma.

Njezina je potraga završila 1895. godine kad je poznati indijski sveti čovjek i socijalni reformator svami Vivekananda došao u London držati predavanja o svome radu. Otišla ga je poslušati i gotovo iznenada odlučila otići u Indiju i raditi za njega. Kako je kasnije napisala u pismu prijateljici: »Zamisli da svami nije tada došao u London! Bila bih kao torzo bez glave. Jer, uvijek sam znala da nešto čekam. Uvijek sam govorila da će poziv doći, i došao je...«

Stigla je u Calcuttu baš na prijelomu stoljeća i počela se pretvarati iz britanske pretenciozne intelektualke u uzor hinduističke žene. Proučavala je bengalski i uvedena je kao novakinja u Vivekanendin vjerski red. »Sve je to bilo kao da se rađam u novi svijet«, sjećala se sretna. Otvorila je malu školu za hinduističke djevojčice, ali je poduka sve više uzmicala na drugo mjesto, iza predavanja i pisanja o Indiji. Godine 1904. objavila je knjigu Splet indijskoga života (The Web of Indian Life) koja je nastojala Zapadu objasniti prednosti indijskoga života. (Istodobno je pravila česte i nemile usporedbe sa Zapadom.) U godinama koje su slijedile naglašavala je iste stvari: kršćanstvo blijedi u usporedbi s hinduizmom (kako je rekla skupini Indijaca na predavanju 1902., »u religiji imate mnogo što dati Zapadu, a ništa od njega naučiti«); dok je indijska žena čista, postojana i puna ženskih vrlina, zapadnjačke su žene egoistične i gladne moći. Zapad, za razliku od Indije, odbacuje sve plemenite stvari života u ludoj utrci za zaradom.

Njezin je rad sve više uzimao politički oblik. Nekoć se divila Britanskom Carstvu, no sada ga je nazivala »bandom pljačkaša«. Postala je prijateljica mnogih vodećih nacionalista, kao što je bio G. K. Gokhale, umjerenjaka i drugih, poput Aurobinda Gosha, koji je bio bliži teroristima. Kad je lord Curzon izazvao gnjev u Bengalu 1905. podijelivši provinciju (odluka koju su Indijci masovno percipirali kao pokušaj da se uništi jedinstvo bengalskoga nacionalizma), ona je stala na stranu onih koji su zagovarali najradikalnije mjere prosvjeda. Vlasti su je motrile još od 1902., a 1907. se šuškalo da će je uhititi. Možda je bila slučajnost što je baš tada otputovala držati predavanja u Britaniji i Sjedinjenim Državama. Godine 1908. već je otvoreno govorila o potrebi dizanja ustanka. Britanci Radža bili su zaprepašteni njome; misionari su mrzili Splet indijskoga života; novine The Englishman nazvale su je izdajicom rase. Ništa od toga nije je se dojmilo. Umrla je 1911. nakon teškoga napadaja dizenterije, do kraja uvjerena da je činila pravu stvar.

Annie Besant bila je razigranija inačica sestre Nivedite. Bila je na zlu glasu i prije no što je došla u Indiju zbog žara i energije kojima je zagovarala jednu kontroverznu stvar za drugom, od radikalnoga socijalizma te prava žena i radnika do kontrole rađanja. Početkom 1890–ih, u njezinim ranim četrdesetima, zgrabilo ju je novo oduševljenje, ovaj put za Indiju. Upoznala je Gandhija, tada mladoga studenta prava u Londonu, i, još važnije, gospođu Helenu Blavatsky, prilično nejasnu osobu koja je utemeljila Teozofsko društvo 1875. Madame Blavatsky i njezin jednako tajanstven kolega, američki pukovnik Henry Olcott, tvrdili su da su u posjedu otkrića mrtvih tibetanskih mahatma Koota Hoomija i Morye. (Mahatme su obznanjivali svoju nazočnost mirisom sandalovine i egzotičnih trava, a njihove su poruke stizale napisane na lijepo obojenom papiru ili, češće, prišapnute u uho Madame Blavatsky.) Društvo je 1879. odlučilo raditi u Indiji, domovini mnogih drevnih mudrosti. Ne iznenađuje što su to mnogi obrazovani Indijci pozdravili; s druge strane, mnogi Britanci nisu, s obzirom na to da je oduševljenje indijskim stvarima uključivalo kritiku zapadne civilizacije i njih samih. Kad je Madame Blavatsky umrla 1891., na mjestu vođe naslijedila ju je Annie Bessant koja se 1893. preselila iz Londona u koloniju Društva kod Adyara u Madrasu.

Duhovne stvari nisu bile dovoljne da zaokupe svu njezinu energiju pa se postupno uključila u indijski nacionalizam, posebice u njegovoga najznačajnijeg predstavnika, Indijski nacionalni kongres. Nastojala je dati poticaj onomu što je u to doba bio savez umjerenih nacionalista iz svih krajeva Indije i različitih religija da preraste u zahtjevnu samoupravu; tijekom Prvoga svjetskog rata ona i drugi radikali osnovali su Ligu za samoupravu (Home Rule Leagues). Vlada Indije, uzbunjena zbog opasnosti za Radž koju je predstavljala ta postarija dama od šezdeset devet godina, uhitila ju je u ljeto 1917. Puštena je nekoliko mjeseci poslije na intervenciju novoga, reformistički nastrojenoga ministra vanjskih poslova za Indiju Edwarda Montagua, koji je nastojao pridobiti indijske nacionaliste, za koje je ona, naravno, bila junakinja. Kongres ju je odmah izabrao za predsjednicu. (Bila je prva žena na tome položaju.) Ta je godina bila vrhunac njezine političke karijere i — početak kraja. Sada je Gandhi preuzimao indijski nacionalizam u svoje ruke i stariji vođe poput gospođe Besant izgubili su važnost. Među svojim zemljacima u Indiji nije bila omiljena. »Besramna politička piljarica«, napisao je The Englishman 1918. godine. Kad je vlada odlučila osloboditi ju iz zatvora, stizali su gnjevni telegrami i pisma prosvjeda, a s mitinga širom Indije slale su se osuđujuće izjave.

Ženama, čije je nekonvencionalno ponašanje ugrožavalo Radž, nije se lako opraštalo. Često su baš memsahibice bile najglasnije u osudama. Kad je Mary Carpenter došla u Indiju 1866. raditi na poboljšanju edukacije žena, izvijestila je: »Malo žena mi ovdje prilazi, možda dijelom od straha da ću se uplesti u njihove planove, ali uglavnom zato što se boje moje neortodoksnosti.« Ako je i bilo više žena poput onih u Raj Quartetu Paula Scotta, koje su dovodile u pitanje britansko poslanje u Indiji, one su o tome šutjele.
[Vrh]
Korisnički profil Pošaljite privatnu poruku
donadini



Pridružen/a: 11. 11. 2004. (09:09:58)
Postovi: 2249
Lokacija: zagreb

PostPostano: pet kol 21, 2009 2:10 pm    Naslov: Citirajte i odgovorite

NASTAVAK

Žene u svijetu koji se mijenja

Čak i dok je Radž bio na vrhuncu slave, u posljednjoj četvrtini devetnaestoga stoljeća, pritisci su počeli odozdo. Ovaj put nezadovoljni Indijci nisu bili reakcionarni rogovi u vreći, nasljedni vladari, sveti ljudi, prosti seljaci: bili su poslovni ljudi, novinari, pravnici, govorili su jezik svojih stranih gospodara čije su vlastite ideale demokracije i fairpleya okrenuli protiv njih samih. Bila je to nova vrsta nacionalizma koja će na kraju pomesti svijet Radža, s njegovim polom i zabavama, klubovima i gorskim postajama.

U početku to nije bilo vrlo uznemirujuće. Prvi indijski nacionalisti bili su malobrojni i na svojim sastancima pjevali su »God Save the Queen«. No, do početka Prvoga svjetskoga rata indijski nacionalizam pretvarao se u prilično važnu pojavu. Do početka Drugoga svjetskoga rata potresao je Radž do samih njegovih korijena. Istodobno, Britanci su, najprije u domovini, a zatim čak i u Indiji, počeli gubiti vjeru u cijeli divovski trik samosvijesti. Više nisu bili sigurni da imaju pravo vladati Indijom, čak ako su to uopće i dalje željeli.

U početku su Britanci u Indiji otpisivali nacionaliste kao bezazlene čudake. (Svakako, o stajalištu Britanaca prema vlastitim ženama dovoljno govori što je jedna od zamjerki indijskim nacionalistima bila da su »bapski«.) No do smjene stoljeća čudaci su bili sve brojniji i uporniji. Nakon završetka Drugoga svjetskoga rata, kad se činilo da političari u zavičaju doista namjeravaju popustiti nacionalističkim zahtjevima za indijanizacijom javnih službi i za samoupravom, Britanci u Indiji bili su osupnuti i ojađeni.

Ništa čudno, žene su ostale najodanije pristalice Radža. Kao što smo vidjeli, neke su drugačije osjećale i smatrale da su Indijci sposobni sami skrbiti o sebi, odnosno da, barem, europski način rada nije nužno najbolji; ali većina ih je bila vrlo ponosna na britansku ulogu. Od 1978. do 1983., tridesetak godina nakon što je Indija stekla neovisnost, Arhiv Cambridgea za južnu Aziju intervjuirao je žene koje su nekad bile memsahibice. Između ostaloga, trebale su odgovoriti na pitanja o svome viđenju Radža, a njihovi odgovori odražavali su tu liniju:

jedno od najdivnijih dostignuća za koje se zna,

više smo dali Indiju nego što smo od nje uzeli,

seljaštvo je uvijek voljelo Radž,

smatrala sam činjenicom da je naša vladavina bila poštena, pravedna i na dobrobit Indijaca.

Ženski su pogledi na indijski nacionalizam obično odražavali one najkonzervativnije muške; proći će godine, stoljeća, prije no što Indija bude spremna upravljati sama sobom. Kako mogu indijski stručnjaci vladati kad imaju, kako se taktično izrazila jedna dama, »određene karakterne mane«. Dobro se zna, rekla je druga, da orijentalcima nedostaje marljivosti i inicijative. Možda zato što je njihovo znanje o Indijcima bilo ograničeno pretežito na sluge, memsahibice su sve Indijce bile sklone smatrati djetinjastim bićima koje valja stalno nadzirati. Naravno, općenito se smatralo da se žene Radža ne trebaju previše zanimati za politiku. Međutim, u trenucima krize muškarci su ih koristili kao jedan od razloga zašto Radž ne može ulaziti u kompromise s nacionalistima, pa su i one same bile potaknute govoriti u svoju obranu.

Prva takva kriza nakon Pobune dogodila se, prilično čudno, 1883. kad je član zakonodavnoga tijela potkraljeva Savjeta predložio zakon kojim su se trebali srediti problemi pravosudne administracije u Indiji. Sir Courtney Ilbert bio je miran i radišan čovjek koji je mrzio nedosljednost. Primijetio je, između ostalih stvari, jednu »anomaliju«, kako je rekao, u činjenici da, prema postojećem zakonu, Europljani koji žive izvan velikih gradova mogu izabrati da im u kriminalnim slučajevima sudi europski a ne indijski sudac. Zapravo, prije 1880–ih ta se povlastica nije preispitivala jer su okružni suci bili članovi Indijske državne uprave pa time nužno Europljani. Međutim, do trenutka kad je Ilbert predložio svoj zakon, nekoliko se Indijaca uspjelo dokopati Britanije i položiti ispite za Državnu upravu. Dvojica su čak bila imenovana sucima. Ilbertu, potkralju lordu Riponu (liberalu blago reformističke ćudi) i većini dužnosnika koje se konzultiralo činilo se apsurdnim ne dati indijskim sucima, koji imaju iste kvalifikacije kao europski kolege, jurisdikciju nad Europljanima izvedenima pred sud. Ta se promjena činila nevažnom i nitko nije očekivao buru protesta, bijesa, čak histerije koja su zahvatila britansku populaciju, posebice u Bengalu gdje su odnosi među rasama već bili zahladnjeli. Bilo je masovnih mitinga, peticija, pisama britanskom tisku u Indiji, neugodnih glasina, paljenja lutaka Ilberta i Ripona, čak urote da se otme potkralja i potajno odvede iz zemlje. Obnovljena su sjećanja na Pobunu, posebice na strašnu pogibelj za žene i djecu. »Kako bi svoju bol učinili sveopćom«, rekao je cinično ravnatelj odjela za kriminalne istrage, »jadikovali su zbog opasnosti za europske žene.« Kružile su priče, nijedna ikad potvrđena, da su u Calcutti Indijci, ohrabreni liberalnom politikom lorda Ripona, pokušali silovati Europljanke. Na velikom je skupu u Allahabadu govornik uvjeravao mnoštvo da vlada zapravo teži brakovima Europljana i Indijaca. Ta novost, kaže novinsko izvješće, bila je dočekana »dugim negodovanjem i zvižducima«.

Žene su već svašta podnijele, rečeno je; nove su sramote Ilbertova zakona nedopustive. Već i dosad su one morale izlaziti pred sud, a Indijke u pardi nisu. A sada, istaknuo je odvjetnik u Allahabadu, »naše plemenite, mlade žene, bez obzira na to kako lijepe i mlade, bez obzira na to kako profinjene, čedne i nježne, bit će prisiljene pojaviti se pred domorodačkim sudom, pred domaćim sucem s podignutim velom«. Jedan je inženjer u Bengalu rekao da će se plemenite Engleskinje, kao što su njegova supruga i kći, morati podvrgnuti odlukama »poligamista«. Čak će i manje profinjene žene patiti, rekao je službenik u Chota Nagporeu: ni jedan indijski sud ne može se baviti slučajevima preljuba koji se odnose na niže klase jer ne bi mogao shvatiti »očitu prostotu i brutalnost u tim odnosima« koji su često isprepleteni »pravom ljubavlju i dobrom voljom«.

Protivnici Ilbertova zakona izražavali su očekivanje da će on značiti slom Indije. Prijetnje europskim ženama i europskom biznisu su se povezale. Plantažeri su se žalili da neće moći dobiti supruge koje će ublažiti njihovu samoću jer se ni jedna žene neće usuditi doći u moffusil. Poznati je poslovni čovjek iz Calcutte naslikao turobnu sliku: »Plantažer odsutan u Calcutti, susjed zemljoposjednik s jednim starim zavidnikom snuje lažne optužbe protiv bespomoćne žene s potkupljenim svjedokom i pred potkupljenim sucem, i posljedice.«

Žene su i same preuzele svoju obranu: »Nismo li već dovoljno trpjele u Indiji, često izolirane, pateći zbog klime i odvojene od naše djece«, pisala je čitateljica potpisana kao »Indignacija« listu The Pioneer, »i bez dodatka stalnoga straha od tvornoga napada?« Neke su dame oprezno isticale da se ne protive indijskim sucima na rasnoj osnovi: »Ne protivimo se boji njihove kože nego boji njihovih misli«, pisala je »Jedna Engleskinja«. Čak je i Annete Beveridge, liberalna u mnogo čemu drugome, tvrdila da indijski muškarci sve dok ne emancipiraju svoje žene, nisu podobni suditi »civiliziranim ženama«. Memsahibice su odustale od svoje uobičajene rezerviranosti kako bi poduzele usuglašene akcije. Držale su javne skupove i slale peticije. Sedam stotina gospođa u Biharu poslalo je peticiju Donjem domu. Gotovo šest tisuća obratilo ih se kraljici Viktoriji osobno, uvjerene da će ona razumjeti poniženje s kojim su suočene.

Možda su ženske akcije imale učinka. U svakome slučaju, Vlade Britanije i Indije odlučile su da je dosta. Ilbertov prijedlog zakona prihvaćen je i postaje zakon, ali u tako razvodnjenoj verziji da ni jedna razumna memsahibica nije mogla imati bilo kakvih primjedbi. Međutim, nezgodno za njihovu savjest, pobjeda je imala nepredviđenu posljedicu. Indijski nacionalisti, koji su se do tada ograničavali na najpristojnije zahtjeve za najblažim reformama, gledali su i učili na ovoj oluji. Naučili su kako organizirati učinkovit prosvjed; otkrili su da indijska vlada ne voli metež; vidjeli su korisnost apeliranja na mnijenje u Britaniji. Malo nakon nemira zbog Ilbertova zakona, Indijski je nacionalni kongres održao svoj prvi skup. Indijski su nacionalisti nastavili biti pristojni, ali su počeli postavljati veće i odlučnije zahtjeve.

Odluka lorda Curzona 1905. da podijeli bengalsku provinciju izazvala je prvi bojkot britanske robe; također je urodila prvim silovitim prosvjedima. Britanska je zajednica bila prestravljena kad je pokušaj ubojstva sudca rezultirao smrću dviju britanskih žena. The Pioneer je ljutito upozorio da deset terorista ubuduće mora umrijeti za »svaki žrtvovani život«. Član potkraljeva Savjeta napisao je 1910. da nije slučajno što je indijski nacionalizam najjači u Bengalu gdje se »najviše prakticiraju najrazvratniji i najsramotniji oblici hinduističkoga praznovjerja«. Jedne su novine uporno uvjeravale da 99 posto Britanki zna rabiti pištolj.

Iako će Prvi svjetski rat ubrzati nestanak Radža, Britanci su u početku osjetili malo promjena u životu. Žene vojnika gledale su svoje muževe kako odlaze sa svojim jedinicama za Francusku ili u nesretnu ekspediciju u Mezopotamiju, ali supruge civila nisu se uvijek morale suočavati s takvim rastancima: muškarcima na službeničkim položajima nije bilo dopušteno uključiti se bez posebnoga odobrenja, koje se nerado izdavalo. Žene u Indiji i dalje su imale mnogo slugu, a ne kao u zavičaju gdje je posluga bježala iz kuća u dobro plaćen posao u tvornici. Nešto su malo plele za vojsku i pazile na djecu koja su morala ostati u Indiji dok je rat trajao (često je to značilo samo poslati ih u škole u Gorju). Većina ih je zadržala svoje uobičajene društvene obilaske. Bilo je pritužbi da društvo nije više ono što je bilo: neki muškarci iz niže klase neizbježno su unaprijeđeni u časnike, a njihove supruge, kako je rekla jedna memsahibica, izgledale su kao »bofl–roba« i bilo im je stalo samo do užitaka, što je porok koji je počeo inficirati i solidne članove srednje klase koji se nisu smjeli zavarati.

Britanci u Indiji bili su također pošteđeni strašnoga osjećaja beznađa i beskorisnosti koji je rat, nastavljajući se, stvarao u Europi. Oni su ostali sigurni u svom osjećaju nadmoći, dok su se razboriti ljudi u zavičaju počeli pitati ima li zapadna civilizacija uopće ikakve vrijednosti. Žene nisu doživjele šok koji je pogodio njihove suvremenice u domovini koje su radile u muškom svijetu — odvlačenje muškaraca u rovove značilo je da žene moraju preuzeti poslove za koje ih nitko nije smatrao sposobnima — i u tome su, štoviše, uspijevale. Kad je rat završio, stara šala o tome kako trebaju godine da bi se odlučilo ostvariti zamisao o odlasku u Indiju, nikad nije bila točnija.

Oni su očekivali da će Radž trajati kao i dotad. To je uvjerenje bilo nerealno, ali oni nisu shvatili koliko se njihov svijet promijenio. Rat je mnogim Indijcima pokazao da njihovi bijeli gospodari mogu biti jednako iracionalni i surovi kao bilo tko drugi na svijetu. Trik samosvijesti ovisio je o vjeri onih kojima se vlada isto koliko i o vjeri vladara. Blato Francuske, smušenost u Mezopotamiji, engleske i francuske djevojke kojima nije bilo ništa neobično otići u krevet s indijskim vojnicima, sve je to pomoglo uništiti mit o nepobjedivim i nepovredivim bijelcima. Indijci su željeli više od patroniziranja, koliko god ono dobronamjerno bilo; a imali su sve veću moć da postavljaju zahtjeve. Kongres je prerastao u masovni pokret; u Gandhiju, koji se vratio u Indiju neposredno pred rat, imao je organizatora koji je bio sposoban prodrijeti do nepismenih seljačkih masa. Njegovo oružje, »snaga duše« i »pasivan otpor«, zbunit će i razgnjeviti Britance u Indiji koji će raditi grešku za greškom. Prvenstveno im je promaknulo da je vlada u zavičaju odlučila popustiti nekim zahtjevima nacionalista. U kolovozu 1917. državni sekretar (ministar vanjskih poslova) za Indiju objavio je u Donjem domu da vlada namjerava poduzeti »bitne korake što je prije moguće« kako bi pripremila Indiju za odgovornu samoupravu. Nije bilo jasno koliko to može potrajati, ali je bilo važno da je obećanje dano. U Indiji je nakon šest mjeseci, tijekom kojih je razgovarao ne samo s dužnosnicima nego i sa svim glavnim indijskim političkim vođama, Montague objavio složenu shemu ustavne reforme (koja se uskoro pokazala neizvedivom i previše manjkavom u odnosu na ono što su indijski nacionalisti tražili).

Vlada Indije, nikad tako oduševljena reformama kao njezini gazde u Londonu, bila je uvjerena da valja imati u pričuvi represivne mjere za slučaj nevolja. U ožujku 1919. isforsirala je, unatoč jednodušnom protivljenju indijskih članova Potkraljevskoga zakonodavnog Savjeta, Rowlattov zakon koji je proširio nekoliko zakonskih ovlaštenja vlade za slučaj izvanrednoga stanja u doba rata. Gandhi je odmah proglasio hartal kako bi se odupro tomu, kako je smatrao, nemoralnomu činu. (Hartal je bila tradicionalno indijska varijanta generalnoga štrajka; duše štrajkaša previše su užasnute zlom da bi mogli sudjelovati u svjetovnim aktivnostima.) Širom Indije u prvom tjednu travnja Indijci su zaustavili rad na jedan dan. Kao što će se ponovno događati za Gandhijevih nenasilnih prosvjeda, pokazalo se da neki Indijci ne mogu odoljeti iskušenju nasilja. Mase ljudi pretvorile su se u nasilnu rulju; bacalo se kamenje, razbijali prozori. O toj temi, koja će postati omiljena, »Jedna Engleskinja« pisala je iz Calcutte u The Englishman, »Ako vlasti ne mogu nadzirati rulju, neka se dame povežu i pokažu da barem one imaju malo britanske srčanosti«.
[Vrh]
Korisnički profil Pošaljite privatnu poruku
donadini



Pridružen/a: 11. 11. 2004. (09:09:58)
Postovi: 2249
Lokacija: zagreb

PostPostano: pet kol 21, 2009 2:11 pm    Naslov: Citirajte i odgovorite

NASTAVAK

Najgore se dogodilo u Pandžabu. Neredi su izbili 10. travnja u Amritsaru, svetome gradu Sikha. Svjetina je napala europske banke i ubila trojicu zaposlenika Europljana. Gospođicu Frances Sherwood, misionarku koja je petnaest godina radila u Amritsaru sa Zenanskim misionarskim društvom, rulja je skinula s bicikla, pretukla je i ostavila napola mrtvu. (Život joj je spasila hinduistička obitelj koja ju je uzela u kuću i njegovala uz nemali rizik za sebe, što je činjenica koju su fanatičniji Englezi nastojali ne vidjeti.) Druga je gospođa, liječnica, za dlaku umakla smrti u svojoj bolnici; indijski kolege skrili su je pred ruljom. Druge Europljanke i njihova djeca žurno su okupljeni u raspadajućoj tvrđavi od blata.

Odredi pod zapovjedništvom generala Reginalda Dyera poslani su u grad uspostaviti red. Tu je Dyer 13. travnja poduzeo akciju koja je više od bilo kojega drugog pojedinačnog događaja uvjerila umjerene Indijce da Britanci moraju otići. Masa ljudi se okupila, unatoč Dyerovoj zabrani javnih skupova, na mjestu zvanom Jallianwalla Bagh. Ovisno o tome čiju ste verziju događaja poslije slušali, okupljeni narod bio je ili potpuno miroljubiv ili pun huškača koji su željeli izazvati nevolje. U svakom slučaju, Dyer je naredio svojim trupama da pucaju ravno u skup — u strahu, kako je poslije rekao, da bi naredba da se raziđu izazvala izravan napad na njegove malobrojnije snage. Najmanje je četiristo Indijaca bilo ubijeno. Dva dana poslije zamjenik generalnoga guvernera proglasio je opsadno stanje za cijeli Pandžab. I on i Dyer ostali su do kraja života uvjereni da su spriječili drugu pobunu.

Kad su vijesti o događajima u Pandžabu počele filtrirane izlaziti van, i većina Britanaca u Indiji složila se s njima. Žene su imale poseban razlog da budu zahvalne jer su Indijci opet, kako se činilo, bili spremni na silovanja. Njihovom zajednicom širile su se glasine, slično kao nakon Pobune, o »Proklamaciji obeščašćenja« koja navodno poziva indijske nacionaliste da napadaju Europljanke. Njihove novine su uporno, užasnute, pisale ne o smrtima u Jallianwalla Baghu nego o napadu na gospođicu Sherwood i ubojstvu trojice Europljana.

General Dyer, pripadnik dobro poznate britanske obitelji u Indiji, osvetio je napad na gospođicu Sherwood najbolje što je znao. Prema njegovoj zloglasnoj »puzajućoj naredbi«, svi Indijci koji su prolazili mimo mjesta na kojem je bila napadnuta (a neki nisu imali izbora ako su htjeli doći kući) morali su puzati na rukama i nogama po prašini. Ništa nije bilo više karakteristično za njegov milje od sljedećega objašnjenja: »Smatramo ili bismo trebali smatrati žene svetinjom. Tražio sam po mozgu odgovarajuću kaznu za ovaj strašan slučaj.«

Većina njegovih zemljaka razumjela je Dyerove osjećaje i odobravala njegove akcije u Pandžabu. Njihov osjećaj preneraženosti i izdaje bio je zato veći kad je indijska vlada imenovala istražni odbor koji je kritizirao način na koji je opsadno stanje bilo primijenjeno u Pandžabu i Dyera, koji je zbog toga bio prisiljen napustiti zapovjedništvo 1920. godine. Kao i tijekom agitacije za Ilbertov zakon, žene su imale štošta reći i o ovoj temi. Tijekom cijele 1920. godine punile su novine svojim pismima; njih više od šest tisuća potpisalo je prosvjedno pismo u kojem ističu da ih je Dyer spasio od »neizrecivih strahota« i poslano je britanskom premijeru; a 13–člani ženski komitet organizirao je Fond zahvalnosti Dyeru kako bi nagradile »Spasitelja Pandžaba« Mačem časti i novcem što ih je sve spasio od »ubojstva, mučenja, paleža, pljačke i svekolike anarhije«. Neke su zbog zahvale prodale i svoje dragulje. Sve u svemu, skupljeno je dvadeset šest tisuća funta. Gospođica Florence Holland, ravnateljica ženske škole u Mussoorieju koja je predsjedala Fondom, izrazila je prevladavajuće mišljenje rekavši da Britanija, čini se, više ne drži do svojega slavnog naslijeđa. »Indijski huškači koji nastoje osujetiti dobrobit svoje zemlje prolaze bez posljedica — slobodni nastaviti svoju đavolsku rabotu (tko zna s kakvim strašnim posljedicama?). Britanski general koji je održavao mir u Indiji, ponižen je i degradiran.«

Malo se žena usudilo ići protiv struje. Tri misionarke hrabro su potpisale pismo u kojem kolege misionari i pedagozi osuđuju »prusizam« i pretpostavku rasne superiornosti vlasti te zato zazivaju duh kršćanskoga praštanja i suradnje. Annie Besant govorila je na javnom skupu u Bombayu osudivši akciju zapovjednih časnika. (The Englishman je bio izvan sebe zbog njezine »zlobne i štetne kampanje protiv vlastitih rođaka i prijatelja«.) No većina pisama koje su žene pisale novinama nije pokazala ni najmanje dvojbe glede opravdanosti Dyerovih postupaka.

Britanska je zajednica kao cjelina iskusila jedinstvo kakvo nije poznavala od uzbudljivih dana Ilbertova zakona. Žene su čak prvi put bile prihvaćene u Europski obrambeni savez, a domicilni Europljani i Euroazijci poticani, privremeno, stati uz bok skupine koja ih je inače najradije ignorirala. Iako su imali zagovornike u zavičaju, prvenstveno konzervativni Morning Post, nisu uspjeli privoljeti vladu u Britaniji da odustane bilo od sramoćenja Dyera bilo od nastavka reformi u Indiji. Kad je morala slušati milijune Indijaca, nije bila spremna obraćati mnogo pozornosti glasićima sićušne manjine. U svakom slučaju, većina ljudi u Britaniji imala je veće brige od Carstva koje je počelo izgledati staromodno i nevažno.

Kraj Prvoga svjetskoga rata označio je kraj političke važnosti Britanaca u Indiji. Vjerojatno su to neki shvatili u pravi trenutak, no većini je za to trebalo mnogo više vremena. Za nekoliko je godina već bilo teže unovačiti mlade ljude za rad u Indiji. No među onima koji su ondje živjeli, stara uvjerenja bila su, doduše, poljuljana, ali ne zatrta.

Život se nastavio uglavnom prema uobičajenim uzorcima, iako su veterani gunđali da njihovo društvo gubi standarde. Iz domovine je stizala kriva vrsta ljudi; nove memsahibice nisu bile navikle na život kakav se uživao u Indiji i to im je udarilo u glave. Zapravo, većina promjena bila je površinska. Širenje električne struje donijelo je električne ventilatore, svjetla, hladnjake, čak luksuzne stvari kao što su grijači za cipele koji su za vrijeme monsuna čuvali od vlage. Oko 1930–ih mnoga su domaćinstva imala radio aparate tako da su mogli slušati emisije Indijskoga radija ili, ako su imali kratki val, nerazgovjetne emisije iz zavičaja nabijene elektrostatikom. (Radio Delhi imao je popularnu emisiju za djecu u kojoj su se slale rođendanske čestitke malim sahibima i mamsahibicama tipa: »Čestitke Gillian Dench iz Sjeverozapadne provincije. Ako pogleda u mamin ormar, može naći iznenađenje.«) Sada su mnoge kuće imale tekuću vodu i kupaonice opremljene, kako su ih zvali, »povuci–ručkama«; no, pometači i nosači vode nisu potpuno iščezli; čak ni u gradovima do poslije Drugoga svjetskoga rata. Automobili su počeli zamjenjivati konje. Memsahibica je sada trebala manju postrojbu slugu, što je bilo dobro jer su sluge postajali skupi iako, naravno, ne tako skupi kao u domovini.

Praznici u gorskim postajama i dalje su bili omiljeni, ali žene su sve više išle u domovinu tijekom ljeta vidjeti djecu. Od 1930–ih postojala je zrakoplovna služba iz Karachija, a kompanija P&O sagradila je nekoliko bržih linijskih brodova. Ženama javnih službenika putovanja su bila od 1924. subvencionirana zahvaljujući Leejevoj komisiji. Na manjim postajama smanjio se broj Europljana jer su javne službe zapošljavale sve više Indijaca. Za Europljanke je to bilo vrlo teško jer u indijskim suprugama nisu mogle naći sebi ravno društvo. No, kako su neke od njih s olakšanjem otkrile, i indijske su se žene počele mijenjati, odustajale od parde, pohađale zapadnjačke škole (ponekad čak i u Engleskoj) te prihvaćale civilizacijske vještine poput bridža i golfa.

Nove mode su se polako probijale iz zavičaja. Koktel primanja počela su zamjenjivati dio elaboriranih beskrajnih večera. Mnogi mladi ljudi držali su klupski život dosadnim; radije su odlazili van na ples ili na zabave »Beat it Up« u barove gdje su jedni druge častili egzotičnim koktelima. Stigao je novi džez iz Amerike; 1924. dobio je potkraljevsko odobrenje s Readings’ Jazz Bandom. U Calcutti je bio vrlo popularan Firpo’s Restaurant; imao je džez sastav, a piće se nije služilo u čašama nego bi se jednostavno ostavila boca na svakom stolu (na kraju večeri konobar bi procijenio koliko je ispražnjeno); vlasti nekoliko godina nisu dopuštale otvaranje kabarea zbog straha da pogled na oskudno odjevene izvođačice ne da Indijcima pogrešne ideje. Čak je i daleki Kašmir imao svoje Bistre mladce koji su razbijali tišinu planina glasnim gramofonima i skandalizirali starije mješovitim kupanjem pod mjesečinom.

I ponašanje žena se promijenilo. Do 1920–ih već je bilo sasvim prihvatljivo da žene nose jahaće hlače; samo su još staromodne rabile sedla za jahanje postrance. No, topiji su se još uvijek nosili na suncu; oni nisu nestali sve do konca Radža. Ženske suknje postupno su se skraćivale pa je bilo lakše igrati tenis i golf. (Kao i uvijek, trebalo je vremena da moda iz zavičaja stigne do Indije: 1925. princeza Arthura od Connaughta izazvala je senzaciju pojavivši se u kratkim hlačama — »kao šiparica«, rekli su konzervativci.) Žene su kratile kosu, a one odvažnije pušile u javnosti. Više žena počelo je volonterski raditi. Postalo je moderno, na primjer, voditi planinke ili izviđačice.

Iako su obrasci života izgledali isti, sami ljudi postajali su nevažni. U Britaniji su ih uglavnom smatrali neobičnom zajednicom zaostalom u vremenu. Dobri liberali koji su čitali Put u Indiju smatrali su ih groznima — ili, najjednostavnije, komičnima. Kako je napisala Rose Macaulay u svojem prikazu knjige, koji se pojavio u Daily Newsu od 4. lipnja 1924.: »Nikad nije bilo uvjerljivije, patetičnije, niti zabavnije slike vladajuće rase u Indiji.« Oni koji su za praznike odlazili u zavičaj otkrivali su da se nikako ne uklapaju. Razbješnjeli umirovljeni pukovnik rekao je da je mjesto puno »uškopljenih tenora i grubih žena koji pjevuše nekakve pjesme koje bi trebale biti ljubavne; mlada gospoda u Oxfordu vehementno izjavljuju da oni ’neće ratovati za Kralja i Domovinu’«. Bili su povrijeđeni i zaprepašteni što ljudi u zavičaju više ne cijene stvari koje su oni smatrali dragocjenima. »Ima stvari gorih od rata«, napisala je supruga civilnoga liječnika u Manipuru 1936., »Kukavičluk, nelojalnost, izdaja velikoga povjerenja i neizvršavanje dužnost prema narodu koji je netko preuzeo da njime upravlja i da ga štiti — sve je to gore od rata.«

Unatoč posljednjoj rovovskoj bitci koju je vodila skupina krajnjih konzervativaca predvođena Winstonom Churchilom, nove administracije u 1920–ima i 30–ima nastavile su pomicati Indiju prema samoupravi. Zakon vlade Indije iz 1935. proširio je pravo glasa i dao provincijama veće, praktički doista autonomne ovlasti. Godine 1937. održani su prvi izbori za nova zakonodavna tijela provincija, a ministarstva sastavljena od indijskih političara preuzela su dužnost.

Rastuća snaga Indijaca u vlastitoj zemlji učinila je lakšim prijateljevanje s njima. Bilo je manje poteškoća uzrokovanih osjećajem superiornosti ili inferiornosti. Anne Symington, koja je podrijetlom iz besprijekorne dužnosničke obitelji i koja se udala za člana Indijske državne uprave, imala je mnogo prijatelja u Kongresnoj stranci. Tijekom nemira »Quit India« (Napustite Indiju) 1942. odlazila bi na čaj kod prijateljice Sarojini Naidu: »Ondje sam upoznala sve koji su bili netko u političkom svijetu, a oni su običavali reći: ’Je li u redu govoriti pred Anne?’ a ja bih odgovorila: ’O, da, potpuno u redu’.« Dan prije no što će Sarojini biti uhićena s drugim vođama Kongresa, imala je oproštajnu večeru — s omiljenim šampanjcem i pečenom patkom — sa Symingtonovima.

Britanski muškarci i žene morali su se polako prilagođavati zamisli da nezavisnost mora doći, ali neki se nikad nisu pomirili s tom, kako su smatrali, pretjerano žurnom promjenom. Gunđali su u svojim klubovima i na privatnim večerama. Žalili su se da nekadašnje razlike između Indijaca nestaju. Ethel Savi je za obilaska 1929. imala sukob s dhobijem kod Hotela Maiden’s u Agri. Kad ga je ukorila da previše zaračunava, »pokazao je divlji i nezavisan duh i sklonost grubosti — davši mi tako slučajno informaciju o Novoj Indiji«.

Izbijanje Drugoga svjetskoga rata mnoge je u Radžu zapanjilo. U njihovom polaganom svijetu s očito nepromjenjivim idealima, propustili su shvatiti značenje Hitlerova uspona. Vijest o britanskoj objavi rata Njemačkoj stigla je u Simlu tijekom održavanja bala kod potkralja. Jedna od nazočnih gospođa prisjećala se pokušaja da shvati novost u toj nestvarnoj atmosferi: »U mraku noći, beskrajna procesija rikši slijedila je put prema potkraljevome prebivalištu, svaka s klatećom svjetiljkom; izgledala mi je prekrasno, trag krijesnica koji treperi uz drveće kako cesta zavija i skreće.« Poput većine Europljana u Aziji, ni Britanci nisu ozbiljno shvatili rastuću moć Japana. Uspješan japanski napad na Pearl Harbour u prosincu 1941. godine bio je zato neočekivaniji. Uobičajeni se obilazak božićnih zabava održao, ali u sebi, rekla je Enid Candlin, Amerikanka koja je živjela u Bengalu, ljudi su se ukočili od »nevjerice i zaprepaštenja«. Nevjerojatan niz japanskih pobjeda dovodio je rat sve bliže granicama Indije. U jednom trenutku 1942. činilo se da je Japan na pragu invazije na Indiju. Začuđeni i jadni izbjeglice iz Burme koji su došli u Indiju tijekom proljeća i ljeta te zračni napadi na Calcuttu u prosincu, potresli su samopouzdanje Radža kao što nije bilo potreseno od vremena Pobune. Neke supruge i djeca otišli su u gorske postaje na sigurno, iako su se izložili riziku da budu odsječeni ako Japanci dođu. Druge su razmišljale o očajničkim lukavstvima, kao što je zamazati lica svoje djece orahovim sokom kako bi ih učinile sličnima malim Indijcima i poslati ih s njihovim dadiljama da se skriju u sela. Postojala je tu određena doza nedolične panike. U Madrasu su neutemeljena izvješća da japanska flota stiže preko Bengalskoga zaljeva izazvala bijeg u unutrašnjost. Guverner Madrasa izvijestio je potkralja: »Žao mi je što moram reći da su neki Europljani, čak i u Gorju, popustili pred strahom i zahtijevaju da ih se evakuira, od svih mjesta baš iz Ootacamunda.«
[Vrh]
Korisnički profil Pošaljite privatnu poruku
donadini



Pridružen/a: 11. 11. 2004. (09:09:58)
Postovi: 2249
Lokacija: zagreb

PostPostano: pet kol 21, 2009 2:12 pm    Naslov: Citirajte i odgovorite

NASTAVAK

Takvo ponašanje, a još važnije, japansko neumorno napredovanje, okončalo je mit o bijeloj superiornosti u cijeloj Aziji. U kolovozu 1942. Gandhi je našao nadahnut odgovor pokrenuvši kampanju »Quit India«. Ponovno su stvari izmakle nadzoru: nekoliko je Europljana rulja pretukla, a željeznica je morala postaviti straže duž pruga kako bi štitile vlakove od sabotaža. U gradovima osobito, neke su žene iskusile uvredljivo ponašanje ili otvoreno neprijateljstvo. Iris Portal vozila se jedno jutro biciklom na posao u bolnicu kad ju je na cesti presrela gomila dječaka koji su vikali »Quit India«, »tako da sam pognula glavu i biciklom jurnula ravno među njih divlje zvoneći zvoncem«. Neobično je što se inače uobičajene priče o silovanju Europljanki ne pojavljuju u ovo vrijeme. Je li to možda zato što sada Britanci vide indijske nacionaliste kao koherentnu silu, a ne kao iracionalnu hordu?

Mnoge žene nisu pobliže pratile politička kretanja u Indiji. Bile su zauzete brigom za svoje supruge i djecu. Osjećale su nejasno nepovjerenje prema Kongresu; govorilo se da njegovi vođe potajno pregovaraju s Japanom. Gandhi je pobuđivao miješane osjećaje, tada kao i poslije. Neke od ondašnjih memsahibica koje su sudjelovale u istraživanju kembričkoga Arhiva južne Azije smatrale su ga običnim šarlatanom — »političarom odjevenim poput proroka«. Druge su osjećale nevoljko divljenje — »pola svetac, pola vješt političar«.

Žene su bile zauzete i radeći za rat. Bile su potrebne da zamijene muškarce koji su otišli na bojišta. Radile su u uredima, uređivale novine i pomagale u bolnicama. Mnoge su se pridružile vojsci obavljajući poslove računovotkinja, vozačica ili njegovateljica. Indijska medicinska uprava bila je prisiljena prvi put regrutirati liječnice, unatoč protivljenju nekih muških kolega. Žene su preuzele vođenje kantina za vojsku duž željezničkih pruga i velikih depoa. Ursula Graham Bower, kraljica Naga, koja je vodila jednu takvu kantinu na željezničkom čvorištu u Assamu tijekom strašnih dana 1942., kad su se potištene indijske i europske trupe povlačile iz Burme, sjeća se najviše gole fizičke iscrpljenosti od svakodnevnoga osamnaestosatnog rada: »Neka nitko ne misli da je imati posla s tisućama izgubljenih i demoraliziranih ljudskih bića, pritisnutih vremenom i s improviziranom opremom, neka vrsta crkvenoga domjenka. To je prljav, znojan, težak fizički rad; obavljaš najteže moguće poslove, istovarivač ugljena, ložač, pomoćni kuhar, policajac, bolničar, sve naizmjence i sve istodobno, i na kraju smetlar. Ono što vam nameće tu zadaću, najgori žandar kojega znam, jest do neba vapijuća potreba stotina ljudskih bića koji su izloženi u svoj svojoj nagosti.« Širom Indije žene su pohađale tečajeve prve pomoći i učile o mjerama predostrožnosti u slučaju napada iz zraka. Motale su zavoje i plele. Održavale su koncerte da zabave vojnike — i britanske i američke — koji su se slijevali u Indiju, i pozivale ih, osamljene, u svoje kuće na jelo.

Skup način života bio je, razumljivo, ponešto skresan, iako su pridošlice, upravo pristigli iz zaraćene Britanije, još uvijek bili impresionirani obiljem. U Delhiju je nedostatak kuća značio da neke žene, udane za državne službenike, moraju živjeti pod šatorom, ali one su imale tri šatora po osobi, svaki s kaminom od cigle i odvojenu zidanu kuhinju. U gorskim se postajama ljetna sezona odvijala po uhodanom modelu, kao da nema rata. Dok su u Calcutti ulice bile pune tijela umirućih Indijaca koji su bježali od velike bengalske gladi 1944., europski restorani nudili su »jastoge, kavijar, šampanjac, sve zajedno«. Istina je da su cijene skočile i da je bilo umjerenoga racionaliziranja (Europljani su dobivali više namirnica nego Indijci.) Također je vladala nestašica čokolade i tkanina. Bilo je gotovo nemoguće nabaviti čarape i žene su prvi put nakon više od stoljeća otkrile kako je ugodno za topla vremena hodati bez čarapa. Također su počele nositi laganije rublje, a neke su prestale nositi topije, bez vidljivo loših posljedica.

Bilo je mnogo neugodnih priča u britanskom tisku o životu na visokoj nozi u Indiji, tako da je Državni sekretar za Indiju zatražio od potkralja, lorda Linlithgowa, da to ispita. Ovaj je u Britaniju poslao ozlojeđen brzojav ističući: »Potreba za opuštanjem u tropima veća, posebice zbog velikoga pritiska pod kojim su Europljani radili u Indiji bez dopusta nekoliko godina.« Telegram nastavlja prikazom oskudice, što nije moglo izazvati mnogo simpatija u domovini. »Društvena događanja gotovo potpuno izbačena. Zabranjeni kasni sati u hotelima i restoranima. Korištenje automobilima vrlo ograničeno, konzumacija pića bitno smanjena i jedino opuštanje koje si Europljani dopuštaju povremeni poslijepodnevni plesovi ili kino predstave.«

No, oni su doista patili. Mnoge žene nisu po nekoliko godina znale jesu li im muževi živi ili mrtvi; druge su znale samo da su im muževi u zarobljeničkim logorima. Indija nije bila mirno mjesto zbog stalno prijeteće invazije — što je potrajalo do kraja 1944. — i zbog nemirne političke klime. Pokazivale su napetost postajući razdražljive zbog najmanjih sitnica. Enid Candlin izgubila je prijateljstvo susjedne memsahibice kad je ova stala na stranu vrtlara koji je smatrao da mu duguju neznatan iznos novca: »Sada je«, ustvrdila je, »vrijeme za sve bijelce da se drže zajedno i potpomažu ugled svoje zemlje.«

Kad je rat počeo, žene koje su se uopće zaokupljale razmišljanjem o budućnosti Britanaca u Indiji, općenito su pretpostavljale da su ondje zauvijek. Do završetka rata čak su i najtvrdoglavije shvatile da Radž umire. »Nisu nas željeli u Indiji«, napisala je supruga djelatnika Indijske policije. »To su nam stavili do znanja, neki pristojno, drugi manje pristojno, parolama i demonstracijama, a najgore pobunama.« Prijelomna točka bio je posjet Indiji sir Stafforda Crippsa u ime Britanske vlade u ožujku 1942., kojom prilikom je obećao Indiji političku slobodu kad rat bude dobiven. Tijekom boravka u Indiji susreo se s vođama britanske zajednice na kojem im je otvoreno rekao da neće moći učiniti ništa kako bi zaštitio njihovu poziciju u neovisnoj Indiji. Godine 1945. novoizabrana laburistička vlada morala se obvezati da će odmah predati vlast u Indiji. Poslala je grofa Mountbattena od Burme kao potkralja da likvidira Radž, što je on okrutnom djelotovrnošću učinio do 1947.

Britanke su, baš kao i njihovi muškarci, osjećale da Britanija izdaje Indiju tako žurnim povlačenjem. Oni koji su voljeli zemlju bili su rastuženi Podjelom na Indiju i Pakistan te strašnim zbivanjima 1947. kad su se hinduisti, muslimani i sikhi okrenuli jedni protiv drugih. »Mislim da nas je najviše zabrinula«, napisala je jedna žena mnogo godina poslije, »rastuća napetost među ljudima koje smo poznavali, voljeli i imali povjerenja u njih — osjećaj da se između njih sve ruši.« Lady Corfield, koja je bila rođena u Indiji, a čiji je muž bio visoki državni službenik, boravila je u Simli i slušala krike i eksplozije iz četvrti kulija u podnožju brežuljka: »Osjećali ste se bespomoćnima, niste mogli ništa učiniti.« Žene i djecu iz dijelova Indije u kojima je nasilje bilo najgore moralo se vojnim konvojima dovesti u luke. Lady Henniker, supruga vojnoga časnika, zatekla se u Gulmargu u Kašmiru kad su problemi počeli, a propustila je vojnu pratnju koja je došla po Europljane u Srinagaru. Suprug je uspio poslati dva kamiona s nekoliko vojnika po nju i druge Europljane, uglavnom umirovljene i ondje izolirane; većina starijih stanovnika odbila je otići jer nisu htjeli ostaviti svoje pse.

Radž, tako pouzdan prije četrdeset godina, na kraju se iznenađujuće brzo skršio. Žene, uglavnom, nisu trošile puno vremena brinući se o tome. Bile su zauzete, kao i uvijek, pakiranjem, rasprodajom pokućstva koje nisu mogle ponijeti, isplatom posluge. Pribojavale su se napuštanja obiteljskoga načina života i prilagodbe poslijeratnoj Britaniji. Gdje će naći kuće za svoje obitelji? Hoće li muževi naći posao? Kako će same kuhati?

Napustile su svoje bungalove, posljednji put ispražnjene od benareške bronze, malih drvenih stolića iz Kašmira, fotografija, tisuća drangulija pomoću kojih su ih učinile nalik na dom. Ostavile su svoje vrtove s redovima cvijeća u glinenim loncima, svoja teniska igrališta, ljuljačke što su visjele s drveća gdje su se mali sahibi i male memsahibice nekad igrali.

Mnoge su ostale još nekoliko godina jer su novi vladari Indije i Pakistana pozvali njihove muževe da im pomognu u tranziciji. Ako su, pak, bili poslovni ljudi, neovisnost zapravo nije značila veliku promjenu u njihovu životu. Za mnoge je misionare neovisnost predstavljala olakšanje: kako se izrazila jedna misionarka, »nisu nas više gledali kao dio vladajuće sile nego su nas prihvatili kao ono što jesmo«. Gospođica Tomlison, stara misionarka u malome brdskome gradiću, uopće se nije obazirala na promjene. Nastavila je, kao i prije, mučiti lokalne službenike, naređivala im da ograniče teret koji magarci smiju nositi, pozivala ih da dođu vidjeti sirotinju koja je dolazila u njezinu kliniku i nemilosrdno ih korila. Načelnik mjesne uprave pristojno se požalio jednom Englezu: »Sir, kad ste vi Britanci dali slobodu našoj zemlji... netko je to zaboravio reći gospođici Tomlison.« Nekoliko žena nije nikad napustilo Indiju. Nisu imale po što ići kući. Još uvijek ima, uglavnom po gorskim postajama, nekoliko starih dama čiji se broj sada brzo smanjuje, a koje predstavljaju blijed odjek drugačijih vremena.

Zaključak

Memsahibice su se vratile u zavičaj 1947. kao što su to učinile mnoge prije njih. Konačno, to je bilo ono što su željele tijekom dugih mjeseci i godina u Indiji — zar ne? Govorile su o zavičaju, čitale tamošnje novine i časopise, oponašale tamošnju modu i pratile tamošnje tračeve. Zavičaj je bio standard koji Indija nije dosezala. A ipak, kad je došao trenutak odlaska, neke su od njih potajno strahovale. »Jako smo voljele Englesku«, rekla je jedna, »i sve ove godine čeznule smo za domovinom, no suočena s izmještanjem, shvaćam da se bojim napustiti način života koji nam je postao tako blizak.«

Putovanje brodom još je nakratko održalo živim svijet koji su napuštale. Do Sueskoga kanala stara društvena hijerarhija još se održavala. Burra memsahibice još su ulijevale strah prostim ženama. No, u Port Saidu, kad su njihovi brodovi uplovili u Sredozemlje, počele su promjene. Maria Graham, koja se vratila još 1811. rekla je, i u ime kasnijih naraštaja: »Obrisi brežuljaka, polja raznih boja, seoske kule i zvonici, sve to priliči i mojemu vlastitomu domu i čini da zaboravim, zbog sreće koju, izgleda, obećavaju, sve opasnosti, napore i poteškoće koje sam upoznala otkad sam ih napustila.« Nisu svi bili tako zaneseni; Engleska je često bila manja i sivlja nego što su pamtili. Fanny Parks smatrala je da Plymouth izgleda tako »jadno otrcan« i »hladan i turoban«, a njezini zemljaci neprivlačni. »Ima li išta ružnije od odjeće Engleskinja? Nisam vidjela ni jednu ljupku djevojku u kraljevstvu.«

Štoviše, život u Engleskoj nije uvijek bio onakav kakvim su ga zamišljale tisućama milja daleko, u Indiji. Engleska je posluga bila skupa i ni izdaleka tako susretljiva kao indijska. Kuće i stanovi bili su manji nego što su pamtile. Krajobrazi su bili lijepi — ali gotovo previše ugodni; nije bilo osjećaja prostranstva Indije s njezinim beskrajnim obzorima. »Engleska prilično pritišće«, rekla je memsahibica povratnica, »vrlo je zatvorena, ograničena.« Otkrile su također da nitko u zavičaju nije previše zainteresiran za Indiju: priče o trekkingu kroz Kašmir i lovu na tigrove nisu bile ni iz daleka tako očaravajuće kao posljednji mjesni tračevi, a indijska politika je, kao što se u Donjem domu uvijek znalo, izazivala najubitačniju dosadu kod slušatelja.

Mnoge su žene shvatile da nikad neće zaboraviti Indiju. Iris Portal osjetila je da je »Indija bila njezin dom« i da je »ondje ostavila pola sebe«. Njihove su se misli, kako je otkrila Julia Curtis, često vraćale u one prošle dane. »U zagušljivoj vlazi tmurne prosinačke magle uvijek mislim na svježa i sunčana jutra hladne sezone; dražesno zelenilo rižinih polja; jarke boje na Zapadnim Gatima i vrt gdje ruže, sunčanice i tuberoze rastu u izobilju, a miris ljubičica ispunjava zrak.« Sjećale su se dima koji se dizao s ognjišta u sumrak, velikih prašnjavih ravnica, krikova ptica i životinja, zvoncanja zvončića na indijskim kolima, boja i svjetla, zvuka kiše što lupa po krovu za vrijeme monsuna, i sjećale su se ljudi, njihovih ugodnih aya, dadilja, odanih slugu, ljupkih žena, prosjaka, svećenika. Bile su sklone zaboraviti neugodne strane Indije: prljavštinu, okrutnosti i užasno siromaštvo. Zaboravljale su pješčane oluje, kad se nije moglo vidjeti ni korak ispred sebe; strašne noći kad su sjedile uz dijete koje je izgledalo da umire od vrućice, osamljenost života u malim postajama; i strah, od otrovnih zmija i insekata, bijesnih pasa, bolesti, od same Indije.

Najjadnije su bile one koje nisu željele otići, ali su ih okolnosti prisilile. Ursula Graham Bower otišla je u zadnji obilazak svoje voljene Sjeveroistočne granice nakon neovisnosti. Znala je da nova vlada ne želi da ona i njezin suprug ostanu: »Naši dani u Edenu su odbrojani, a pustoš koja slijedi pomalja se zastrašujuće blizu, siva pustinja dana koje jedva možemo podnijeti pogledati.« Vrativši se u Englesku, njezina je prva ucviljena reakcija bila da »dom više nije dom, da je užasno stran, da je dom bio u asamskim brežuljcima i da nikad ne će postojati drugi te da će do kraja života biti prognanici«.

Neobično je da se malo žena, koje su gledale unatrag na Indiju sa simpatijom i nostalgijom, željelo vratiti, makar i kratkim posjetom. Možda nisu htjele, nakon razočaranja dolaskom u zavičaj, ponovno riskirati isto. Indija, njihova Indija, bila je bolja u njihovim sjećanjima. A možda se nisu htjele kao obični turisti vratiti u zemlju u kojoj su nekad bile važne.

Sada je već dovoljno vremena prošlo od Radža da se žene može sagledati objektivno. One su bile otišle u teško pristupačnu, stranu zemlju, obično dok su još bile mlade i neoblikovane osobe. Našle su ugodan, umirujući britanski svijet na jednoj strani, a Indiju na drugoj. Je li čudno što su pribjegle sigurnosti prve? Ono što impresionira jest da su neke žene, nakon što su proživjele početni strah, ispružile ticala, učile indijske jezike i pokušale ići ususret Indijcima.

Treba također zapamtiti da su žene Radža postupale u skladu s onim što su imale: zbirku naslijeđenih mudrosti o Indiji; uvjerenja i predrasude vlastite kulture prema drugima koje je smatrala manje razvijenima; i strogo određena pravila za njih kao žene, supruge i majke. Bile su također podložne iskušenjima pripadanja eliti i pripadanja nadmoćnoj rasi.

Ipak, one nisu uvijek Radž shvaćale ozbiljno. Istina, bile su njegov dio, ali onaj kojemu je dodijeljena drugorazredna uloga. Bilo je žena kojima je to bilo krivo, koje su se pomalo smijale ozbiljnim pretenzijama svojih muževa i osjećale određeno suosjećanje za indijske boli i simpatiju prema njihovim zahtjevima. Neke su se divile Gandhiju i indijskim nacionalistima te govorile svojim supruzima (možda ne javno) da bi se morali potruditi razumjeti indijsko motrište.

Ako za žene Radža treba napraviti konačni obračun, neka se u njihovu korist upiše da su često voljele svoje sluge i da su oni za uzvrat voljeli njih. (To što im je bilo puno teže uspostaviti kontakt s Indijcima vlastite razine, druga je stvar.) Neka se pamti da su živjele u teško pristupačnoj zemlji hrabro i učinkovito. Čak i danas Indija može biti prijeteća; zamislite je u doba prije antibiotika i suvremenih komunikacija. Žene su putovale same miljama daleko, putem izdržavale teškoće i pogibelji. I pokušavale su u svim uvjetima biti dame, kao gospođa koja se dok joj je muž bio odsutan, zabavljala loveći tigrove, nakon čega bi se vratila u logor i sjela raditi iznimno lijep goblen; ili kao žena koja je, kad su stvari postale vrlo napete uoči neovisnosti, odbila promijeniti dnevnu rutinu i za svaki slučaj stavila revolver u torbicu.

Danas postoji tendencija da budu zapamćene kao tupe, komične figure ili kao zle oštrokondže koje su zatrovale odnose između Indijaca i Britanaca. Ni jedno od toga nije pravedno prema njima. Bile su žive žene, s brigama, srećama i tugama, kao i svi drugi. Njihov svijet je sada nestao zajedno sa svojom malom izoliranom zajednicom i slavom kojom ju je obasjavao Radž. One se vjerojatno ne bi mnogo zabrinjavale kakvima će ih vidjeti nove generacije. One su imale zadaću koju je trebalo obaviti i učinile su to najbolje što su im njihove sposobnosti dopuštale. A iznad svega, jednostavno, uspjele su nastaviti živjeti.


Prevela Ivana Barbarić Straža


1
Britanski je radž (Britanska Indija) neformalni naziv za britansku vladavinu Indijom, Pakistanom i Bangladešom od 1858. do 1947. godine, kad Indija i Pakistan postaju nezavisne države. Termin se koristio za područje, vladavinu i razdoblje.

2

Moffusil, područje u Indiji koje je izvan grada, unutrašnjost, selo.

3

Od zenana, dio kuće (Indiji i Iranu) u kojemu su izdvojene žene koje pripadaju danoj obitelji.
[Vrh]
Korisnički profil Pošaljite privatnu poruku
donadini



Pridružen/a: 11. 11. 2004. (09:09:58)
Postovi: 2249
Lokacija: zagreb

PostPostano: pet kol 21, 2009 2:32 pm    Naslov: Citirajte i odgovorite

IZNIMAN ČLANAK U KOLU MATICE HRVATSKE
[Vrh]
Korisnički profil Pošaljite privatnu poruku
donadini



Pridružen/a: 11. 11. 2004. (09:09:58)
Postovi: 2249
Lokacija: zagreb

PostPostano: uto ruj 01, 2009 2:00 pm    Naslov: Citirajte i odgovorite

Slava Raškaj

Slava Raškaj rođena je u Ozlju, u obitelji općinskog bilježnika g.Vjekoslava Raškaja i njegove žene Olge. Do svoje sedme godine živjela je s roditeljima, sestrom Paulom i bratom Juricom. Rođena je gluhonijema pa se, zbog nemogućnosti komunikacije s ostalom djecom, povlačila u samoću. Već u ranom djetinstvu otkrivena je njezina darovitost u slikanju cvijeća.
Od sedme do petnaeste godine života (1885-1893.) živi u Zavodu za gluhonijemu djecu u Beču. Pod utjecajem profesora crtanja, koji je prepoznao njezin talent, usavršava se u crtanju. U svojoj osamnaestoj godini (1895.g.), na nagovor ozaljskog učitelja Ivana Otoića-Muhe, odlazi u Zagreb kako bi pohađala slikarsku školu. Od 1896.g. polazi slikarski tečaj kod slikara Bele Čikoša-Sesie. Slika cijeli niz tamnih mrtvih priroda, gvaširanih akvarela ispunjenih neobičnim predmetima: morsku zvijezdu, srebrnu škrinjicu za nakit, crvenu ružu uz sovu, jastoga uz lepezu.
G. Otoić omogućuje joj otvaranje slikarskog ateljea u bijeloj okrečenoj sobici, nekadašnjoj mrtvačnici (danas Akademija likovne umjetnosti, gdje slika svoje prve akvarele. Vjerojatno je tu nastao i njezin “Autoportret” (1898.g.). Tijekom 1898/9.g. najviše boravi kod kuće, u Ozlju, lutajući prirodom, slikajući pejsaže ispunjene fluidnom atmosferom. Zatvorena u svoj tihi svijet, obdarena velikim talentom, uspjela je stvoriti svoj vlastiti slikarski izraz te potpuno ovladati tehnikom akvarela.
1898.g. izlaže i na izložbama “Društva hrvatskih umjetnika” u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, te 1899.g.u St. Petersburgu i Moskvi.To će biti početak njenih najplodnijih godina. Slikala je tonske vrednote s istinskim slikarskim duhom.
Oko 1900.g. nastaju njeni najvredniji radovi poput slika: “Stablo u snijegu”, “Rano proljeće”, “Proljeće u Ozlju”, “Zimski pejsaž”...Tada nastaje i nekoliko nezaboravnih slika “Lopoča”.
No nakon kratkog vremena javljaju se i prvi znakovi bolesti – otuđenost, potreba za tihim kutcima, samoća, bijeg u prirodu. To se najviše očituje u izboru motiva: stari napušteni mlinovi, kanjon Kupe, ruševine...Godine 1902.,zbog napredovanja bolesti i stanja potpune rastrešenosti,agresivnosti i depresivnosti smještena je u Zavod za umobolne u Stenjevcu.
Njen mladi život polako se počeo gasiti i potpuno nestao jednog proljetnog dana (1906. g.) nakon teške bolesti. Pokopana je na Stenjevačkom groblju, ali su nedavno njezini ostaci prebačeni u Ozalj, kraj crkve sv.Vida.

Ljubo Babić o Slavi Raškaj
Postoje neke indirektne povezanosti za koje se može pretpostaviti da su animirale Babićevu pažnju: isti im je rodni kraj, Raškajeva je bila Čikoševa učenica - kao i Babić, radila je u Pastelu i akvarelu - kao i Babić, slikala je Ozalj - Babić ga je rezao u bakar, što su bili njegovi prvi uspjesi kod publike. Prvi put piše Ljubo Babić o Slavi Raškaj 1928. godine (Žena u likovnoj umjetnosti, II, "Obzor", 21. X) :
"Njezin osebujni eros u tamnici gluhonijemog tijela preko neizlječive histerije vodio je do tragičnog konca. Taj interesantan i nada sve rijedak slučaj žene čeka još uvijek uzalud svoju iscrpnu monografiju. Oko lika Slave Raškaj splela se legenda i kritički osvrt o njezinom radu u mnogočem će promijeniti sadašnje mišljenje, da su sve njezine stvari zanimljive i dobre. Takav kritički osvrt izlučit će mnoge njezine akvarele kao nesumjerne i beznačajne, a opet druge iznijeti na danje svijetlo. Njezini mekani pejzaži iz okolice Ozlja sa folklorističkom značajkom, možda su prvi kod nas te vrste. Slike, upravo portreti seljačkih kuća živi su i jedinstveni. Proljetni pejzaži ozaljskog kraja visš su nego obične sličice."
Zatim izlaze osam njenih radova na trećoj retrospektivnoj izložbi (period 1860 - 1890) u ciklusu "Sto godina umjetnosti hrvatske". Ta je izložba priređena u atriju palače Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti od 10. do 24. lipnja 1934. godine, a cijeli je ciklus priredio i postavio Babić, te obradio u zajednici s prof. Schneiderom, o pedesetoj obljetnici Strossmayerove galerije slika. Tim povodom drži Babić dva predavanja: o Slavi Raškaj i o Medoviću. Sjecat će se Babić i kasnije Slave Raškaj u različitim godišnjicama u dnevnoj štampi, npr. u "Hrvatskom dnevniku" 17. VII 1936. ("Tridesetogodišnjica smrti Slave Raškaj (1877 - 1906)"), visoko će valorizirati njezinu umjetnost u svojim pregledima. Piše u "Umjetnosti kod Hrvata u XIX stoljeću" (Matica hrvatska, Zagreb 1934, str. 131 - 132), a takav će sud i formulaciju zadržati i u kasnijem proširenom izdanju te knjige ("Umjetnost kod Hrvata", A. Velzek, Zagreb, 1943):

"... Kći općinskog bilježnika u Ozlju, živi kao dijete u gluhonijemom zavodu najprije u Beču, a potom u Zagrebu, gdje zbog svog crtanja udara u oči upravitelju. Zauzimanjem njegovim počne g. 1903. pohađati obrtnu školu, u kojoj je tada bio udešen kao neki privatni slikarski tečaj. Vodili su ga Čikos i Tišov, a polazili su ga, među skupom gospođica, neko vrijeme i Becić i Krizman. U tom je tećaju nadarenost Slave Raškaj bila svakim danom sve očitija. Kako je uskoro dobila u ruke akvarel, pod njezinim su prstima brzo nastajali fino ugođeni akvareli: motiv Ozlja i seljačkih kuća u okolini Ozlja. Najljepši su primjeri oni, koji prikazuju rano proljeće ozaljskog pejzaža. Svojom sklonošću i svojom kvalitetom, iako ih je izvela gotovo nevješte ruke, spadaju među najbolje primjerke te vrste kod nas. Tih profinjenih tonaliteta nije do Slave Raškaj poznala još naša umjetnost. Čisto primitivno zrenje našlo je svoju realizaciju. Među nekolikim prvorazrednim akvarelima, osobiti je uspio akvarel "Interieur seljacke sobe" (31 x 42). Prikazano je njemu dvoje djece za prostim stolom. Mekane glavice fino su ugođene, prostor je riješen sa najjednostavnijim sredstvima. Sve je živo, iz svega struji neka naročita intimnost. Poslije ona ubrzo pada u depresiju (1904.), melankoliju, pa u bjesnilo, i na kraju u Stenjevcu završava sa tuberkulozom, ostajući u zaboravljenom grobu kraj stenjevačke crkve. To je prva naša nadarenost tog perioda, koju nosi žensko bijedno biće, i koja je bez sumnje daleko odmakla od svojih družica, starijih i mlađih, u sklopu zagrebačke škole naših prvih pionira.... "

Prenosit će Ljubo Babić svoj interes i na mlađe; izložba djela Slave Raškaj koju je priredila Jugoslavenska skademija znanosti i umjetnosti rezultat je njegove inicijative. Izložbu je i otvorio, a taj je svoj govor, naravno nešto preinačen štampao u "Globusu", 23. II 1957. Konačno je organizirana po prvi put njezina samostalna izložba, koja prikazuje Slavu Raškaj u cijelini i u detalju u svim njezinim značajkama i osebujnostima. Toj je priredbi uvodno dodan dokumentacijski materijal, brižljivo sakupljen, koji može vjerno posvjedočiti i utvrditi razne stranice na njenom kratkom životnom putu. U vezi s tim svjedočanstvima izlazi danas pred nas plastičnije njena pojava kao jedinstvena u čitavom nasem likovnom trajanju. Ta osebujnost i jednokratnost nose na sebi nesumnjivo biljeg tragičnoga, tim više što je u toj bijednoj krhkoj zemnoj ljusci živjela savjest i ojećanje, koje je omogoćilo Slavi Raškaj , da svojom slabom ženskom rukom dostigne visoke likovne kvalitete na skromnim malinim akvarelima.. a po dubini osjećanja ta likovno kvalitetna sjedočanstva te iskrene ispovijesti doprle su do čiste, djetinjski naivne poetske interpretacije svega onoga, što je bilo uokolo nje, a zvalo se svijet Slave Raškaj: tiha Kupa, vrbik zu obale, šaš, i brijest, i hrašće, i cvijeće, i lopoči, i šumarci, kao i one male drvenjare, kuće što su se pripele zu strminu obale, preko kojih prelazi dah proljeća, žar ljeta, ruj jeseni te bijeli pokrov zime. U posebnom svjetlu Slave Raškaj kao i u njezinoj svijesti pregonila se čulnost i ono tankoćutno profinjeno osjećanje, što se iživljavalo likovno. U toj svijesti živio je demon i remetio osjećanje bistrine, divljao je tamo nagon, pustošila olujna strast i stvarala sred samoće vjetrometinu poremećaja, dok se tjelesni okovi u svjesti teško tiskali i stezali osjećanje. Tjelesna nemoć ne čuti ljudskog glasa niti se tim glasom služiti, ne moći se izraziti, biti nijem i gluh, trajati i živjeti jos samo s druga tri osjetila. Da samo osjećati gorčinu i okus suza, što teku u samoći, osjećati opipom mekoću latica cvijeća, pipati oblike lišća i granja, koru drveta i baršunastu mahovinu starih debla i u svojoj nemoći saopćiti se drugom čovjeku - biti sam. I gledati, svojim pogledom slušati, svojim pogledom govoriti, svojim očima spoznavati i prepoznavati, te hvatati kist i bojama govoriti, s biti uz to proklet, biti čovjek ili žena, na kojoj je prokletstvo čeznje neutažive za onim, što se nikada ne može dohvatiti - biti umjetnik ili umjetnica, a to je zaista u pravom svom značenju gluhonijema Slava Raškaj i bila. Takvi negativni rezultati vrlo dobro ilustriraju u kakvom se rasponu od najnižih do najviših razina vršilo likovno djelovanje Slave Raškaj. Pokazuju još i više, kako se vršio napor i nastojanja te patnice i kako je taj napor bio stvarno okrunjen uspjeh nadvladavajući negativne, nevješte i diletantske zahvate. Ti likovno nevrijedni zahvati još više uzdižu one druge pozitivne kao jednokratne izražajnosti. Ti su i glavni sadrzžj današnje izložbe. Izvedene su te dragocjenosti u pastelu i u prozirnom profinjenom akvarelu. Svjedoče jučer, danas i sutra o trajnoj vrijednosti, sto ih je ispisala slabašna ruka na jednu od bolnih, ali velikih stranica naše povijesti umjetnosti". Trideset godina njegova je inspiracija živa, koncentracija ne popušta, i nakon svih tih tekstova njegova inerpretacija Slave Raškaj ostaje do danas nenadmašena. Slava Raškaj je bila već godinu dana mrtva kada izlazi prva i jedina zbirka pjesama velikog našeg pjesnika koji će malo kasnije završiti u toj istoj "žutoj kući". Pisao je Vidrić:

"Gledaj - glas mi se javi -
iskrice noći lete...
i vidjeh u rosnom grmlju,
gdje blisnuv - ginu i - svijete."
[Vrh]
Korisnički profil Pošaljite privatnu poruku
donadini



Pridružen/a: 11. 11. 2004. (09:09:58)
Postovi: 2249
Lokacija: zagreb

PostPostano: pon ruj 07, 2009 11:58 am    Naslov: Citirajte i odgovorite

LJUBAV ILI SMRT

Legenda o brijunskim ljubavnicima


Malo je poznata legenda o brionskim ljubavnicima za koju neki izvori kažu kako su pronađeni dokazi, dok ih drugi negiraju. Ali to je i čar legendi, što ostaju lebdjeti u zraku uvijek korak do stvarnosti. Nad uvalom Verige nekada je bila sagrađena raskošna vila rimskog patricija Aulus Faesoniusa. Danas su ostale samo ruševine, ali i ruševine kriju zanimljiva otkrića.
Prema legendi, stari patricij Aulus Faesonius se oženio ropkinjom Lidijom. Njegov susjed je ujedno bio i najbolji prijatelj Terentije Bassusa koji je imao sina Gaj Lucanija. Gaj Lucanije je bio nepobjediv u natjecanjima kvadriga (četveropreg s dva kotača) i često se natjecao u Areni u toj smrtonosnoj igri. Poslije jedne od svojih pobjeda Gaj i Lidija su se vraćali brodom na Brione i na putu su otkrili osjećaj jedno prema drugome. To je sve primjetio nadglednik robova Ruf koji je to odmah dojavio svojem gospodaru Aulusu. Stari patricij je odmah postao ljubomoran na mladića i brzo smislio svoju osvetu. U čast Gajeve pobjede organizirao je gozbu i usred slavlja poveo Gaja u podzemne hodnike kako bi mu pokazao svoje blago. Ali nakon što ga je doveo u željenu prostoriju, za njim zatvori vrata, a robovima naradi da zazidaju vrata. Mladiću se zameo trag i više nitko nije čuo za njega. Pričalo se kako su ga odveli razbojnici dok je prelazio na kopno, ali njegovo tijelo nikada nije pronađeno.
Barem je tako bilo sve do 1912. godine kada je Paul Kupelwieser pozvao arheologe da istražuju starine otoka. Vitomir Ujčić piše kako su arheolozi otkopavali podzemne hodnike oko parnog kupališta vile u uvali Verige i naišli na zazidana vrata. Iza zazidanih vrata našli su kostur u čučećem položaju. Kostur je oko podlaktice imao zlatni lančić s pločicom Gaius Lucanius Basus!
Ovo je opovrgnuo viši kustos Arheološkog muzeja Istre (danas u mirovini) prof. Štefan Mlakar, koji je dobar dio radnog vijeka obrađivao brionske arheološke lokalitete:
"Sve je to turističko-propagandna tvorevina dr.Otta Lenza, koji je 1936. napisao "Vodič po Brionima" i ništa više. Poznati arheolog Anton Gnirs, koji je istraživao Brione početkom stoljeća, ne spominje zlatnu pločicu, a nije bilo ni lubanje na zidinama kule!"
[Vrh]
Korisnički profil Pošaljite privatnu poruku
Prethodni postovi:   
Započnite novu temu   Odgovorite na temu    
lupus-istina.com - Početna
-> LJUBAV
Vremenska zona: GMT + 01:00.
Stranica 1 / 1.

 
Forum(o)Bir:  
Ne možete otvarati nove teme.
Ne možete odgovarati na postove.
Ne možete uređivati Vaše postove.
Ne možete izbrisati Vaše postove.
Ne možete glasovati u anketama.


Powered by phpBB © 2001, 2002 phpBB Group
HR (Cro) by Ančica Sečan