lupus-istina.com


 
 FAQFAQ   PretražnikPretražnik   ČlanstvoČlanstvo   Korisničke grupeKorisničke grupe   RegistracijaRegistracija 
 ProfilProfil   Privatne porukePrivatne poruke   LoginLogin 

Agresja na Hrvatsku započela je 9.travnja 1941.
Idite na Prethodno  1, 2, 3  Sljedeće
 
Započnite novu temu   Odgovorite na temu    
lupus-istina.com - Početna
-> Hrvatska
Prethodna tema :: Sljedeća tema  
Autor/ica Poruka
donadini



Pridružen/a: 11. 11. 2004. (09:09:58)
Postovi: 2249
Lokacija: zagreb

PostPostano: pet ruj 15, 2006 11:45 am    Naslov: Citirajte i odgovorite

Kako su izgledale presude
U IME NARODA!

Okružni sud u Dubrovniku po krivičnom vijeću sastavljenom od suca Kotarskog suda Kožul Milana, kao predsjedatelja vijeća, sudaca - porotnika Sekula Miljenka i Dragojević Vicka, kao članova vijeća, te zapisničara Depolo Bidosave, u krivičnom predmetu protiv Garbati marinka i družine, radi krivičnog djela po čl. 9 st. 1 Zakona o krivičnim djelima proti naroda i države i krivičnog djela kradje privatne imovine u prisutnosti zastupnika Javnog tužioca Karninčić Antuna, branitelja optuženih, koji je postavljen s ureda Hainski Branko, sudski pripravnik kod Kotarskog suda u Dubrovniku u prisutnosti optuženih koji se nalazu u istražnom zatvoru, na javnoj usmenoj raspravi održaamoj dana 14. VI. 1949. po prijedlogu zastupnika Javnog tužioca, da optuženici budu proglašeni krivima i kažnjeni po zakonu i predloga, a branitelj optuženih predlaže za Garbati Marinka i Brkanović Branka da budu što blaže kažnjeni, a za optuženog Jurišić Bogdana da bude predan roditeljima,

presudio je:

I. Optuženi Garbati Marinko pok. Ivana i pok. Šime Bartičević, rodjen 3. IX.1931. u Staron gradu na Hvaru, Hrvat, državljanin FNRJ., djak učiteljske škole u Dubrovniku, boravištem u Dubrovniku, djački dom, neoženjen, pismen, bez imetka, neosudjivan, sada u pritvoru od 5. V. 1949.

II. Optuženi Brkanović Branko Filipov i majke Marice rodjene Vukasović, rodjen 16.IV.1930. u Drevniku, kotar Makarska, Hrvat, državljanin FNRJ, djak učiteljske škole, boravištem u Dubrovniku, djački dom, pismen, neoženjen, bez imetka, neosudjivan, sada u pritvoru od 5. V. 1949.

krivi su:

1. što su u vremenu od oktobra 1948. godine do početka maja 1949. u Gradskom parku "Gradac" i po zidovima Učiteljske škole u Dubrovniku ispisivali protunarodne parole i parole protiv omladinskih organizacija te su tamo u više navrata ispisivali parolu "Žap" i parolu kojom se SKOJ izvrgava ruglu;

2. što su u istom vremenu širili glasove o neizbježivosti rata veličali snagu kapitalističkih država ističući naročito snagu mornarice Engleske i atomsku bombu a nasuprot tome potcjenjivali snage naše države, tvrdeći, da će Jugoslavija sigurno stradati u ratu; da će seljaci okrenuti ledja Narodnoj vlasti u slučaju sukoba, da su za okupaciju dalmatinske obale potrebne male snage sa strane neprijatelja, te da će brzo i sigurno doći do preokreta;

3. Optuženi Brkanović Branko što je dana 1. V. 1949. u parku Gradac pred više djaka govorio kako je loše u omladinskim radnim akcijama, da treba mnogo raditi i teške poslove, da je iskrana loša, da se razdioba robe vrši po protekciji a tako isto i zvanje udarnika, nakon čega su prisutni djaci izjavili, da na omladinske radove neće ići;

4. Optuženi Garbati Marinko što je neutvrdjenog dana pod konac februara 1949. iz kaputa Branković Tomislava, djaka učiteljske škole, čiji je kaput visio u nezaključanom ormaru u djačkoj spavaonici ukrao jedan ručni sat vrijedan 2.500.- dinara, te ga sakrio u parku Gradac, zakopavši ga u zemlju, pa su time optuženi Garbati Marinko i Brkanović Branko postojećeg državnog uredjenja iz čl. 9 st. 1 Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države, a Barbati Marinko djelom pod 4. krivično djelo kradje privatne imovine, pa se na osnovu čl. 9 istog zakona, a primjenom čl. 9, 32, 57 i 60 Općeg dijela krivičnog zakona

Osudjuju:

I. Optuženi Garbati Marinko na kaznu lišenja slobode sa prisilnim radom u trajanu od 4 /četiri/ godine.

II. Optuženi Brkanović Branko na kaznu lišenja slobode sa prsilnim radom u trajanju od 3 /tri/ godine.

U izrečenu kaznu uračunava se optuženima izdržani istražni zatvor od 5. svibnja 1949 g.

Osudjuju se na snašanje troškova krivičnog postupka, koji se oglašuju nenaplativim, a oslobadjaju se od plaćanja paušalnog iznosa,

RJEŠENJE

III. Jurišić Bogdan Andrijin i majke Marije rodjene Miošić, rodjen 3. V. 1934. g. u Bistu, kotar Makarska, Hrvat, državljanin FNRJ., djak učiteljske škole, boravištem u Dubrovniku djački dom, pismen, bez imetka, neosudjivan, sada u pritvoru od 5. svibnja 1949 g.

Sud na osnovu čl. 315 Zakona o krivičnom postupku a po čl. 71 i 73 Općeg dijela krivičnog uakona donosi rješenje, da se preda roditeljima da nad njim vode pojačani nadzor sa obavezom, da mu osiguraju školovanje i odgoj zato, što je u vremenu od oktobra 1948. do početka maja 1949. ispisivao protunarodne parole, pa je tako ispisao parolu "ŽAP".

RAZLOZI:

Prvooptuženi Garbati priznaje, da je počinio djela opisana u dispozitivu presude. On navodi da ga je za vrijeme okupacije, jer je bio bez roditelja tetka Pecarić Dobrila smjestila u ustaški dom u Karlovcu u kojem je ostao do 1945. U domu je primio ustaški odgoj tako da je bio prema ustašama raspoložen.

Nakon toga optuženi je otišao na Hvar drugoj tetki Bartičević Luci, koja ga je smjestila u dječji dom u Vrboskoj a 1947. upućen je u Djački dom u Dubrovnik. Ovdje se povezuje sa drugooptuženim koji je takodjer ustaški nastrojen.

Kritikuju ishranu u domu. Obojica u medjusobnom razgovoru iznose kako bi bilo najbolje da dodju Amerikanci. Uzajamno kritikuju društveno i državno uredjenje FNRJ., kritikuju petogodišnji plan. Kao rezultat ovakovih razgovora i političkog gledanja u oktobru 1948 g. zajedno s drugooptuženim polazi u park Gradac i tamo u klozetu ispisuje parolu: Savez koza, ovaca i jaraca, da izvrgnu ruglu SKOJ, dočim Brkanović ispisuje "ŽAP".

Isto tako polazi sa Jurišić Bogdanom u klozet škole gdje ovaj posljednji ispisuje parolu "ŽAP". U sanduku drži sliku krvnika Ante Pavelića i to za to što ga kao t.z. vodju t.z. NDH. voli. U razgovoru s Brkanovićem dogovara se, da bi trebalo istući pojedine funkcionere, prisustvuje sastanku kad opt. Brkanović vodi medju djecima propagandu, da ne idu na prugu iznoseći razne neistine uslijed čega prisutni Šoić, Grbić i Ogresta odlučuju da na prugu ne idu.

Priznaje da je u mjesecu martu o.g. ukrao u Domu na štetu Franković Tomislava ručni sat, kako bi prodajom istoga došao do novca, a koji je sat pronadjen na mjestu gdje ga je sakrio.

Drugooptuženi Brkanović Branko takodjer je bio član ustaške mladeži. Po dolasku u Dubrovnik upoznaje se u Domu s prvooptuženim i kad mu je ovaj ispričao svoje ranije školovanje iznosi mu da je i on bio u ustaškoj organizaciji.

Kritikuje državno i društveno uredjenje iznosi da je petogodišnji plan neostvarljiv te ispisuje ustaške parole kao što je "ŽAP".

Pred Šoićem, Grbićem i Ogrestom iznosi da je bio na omladinskoj pruzi, da omladina vrši previše teške radove, da se zvanje udarnika dobiva po protekciji t.j. da ga dobivaju Skojevci i pod dojmom ovakove propagande Soić, Grbić i Ogresta izjavljuju, da ne će ići na prugu. Slaže se sa prvooptuženim i sam iznosi da bi trebalo pojedine državne funkcionere natući.

Očito je da je u ovakom iznošenju neistinitog stanja u našem državnom i društvenom uredjenju u ispisivanju ustaških parola u lažnom prikazivanju omladini stanja na radnim akcijama omladine, sadržan poziv na nasilno obaranje postojećeg državnog uredjenja putem propagande i agitacije, pa su ovim optuženi počinili krivično djelo iz čl. 9 st. I, a jer je utvrdjena subjektivna krivnja optuženih oglašeni su krivim.

Prvooptuženi je maloljetan ali je u tolikoj mjeri razvijen da je mogao shvatiti prirodu i značaj svojih djela prema tome raditi,

Djela optuženih društveno su opasna. Propagandom i agitacijom medju srednjoškolskom omladinom htjeli su optuženici ne samo da ovu odvrate od aktivnog učešća u našem društvenom životu nego je ovakakv rad sadržavao i poziv da se nasilno obori postojeće državno i društveno uredjenje, dakle najvažniju tekovinu NOB-e.

Društvena opasnost optuženog Garbatina očita nam je kad on izjavljuje da je bio spreman da izvrši atentat i na naše najviše državne rukovodioce. Optuženi Garbati čuva sliku najvećeg krvnika naših naroda, jer mu je drag, a sam se nada da će u budućoj ustaškoj državi imati položaj, radi zasluga koje ima preko brata ustaše, koji je u emigraciji, a i zbog svojih zasluga. Osim toga sklon je kradjama, pa je jasno da je ustaški odgoj našao plodno tlo.

Optuženi Brkanović i ako nije u tolikoj mjeri ogrizao ipak je društveno opasan. On se sprema i govori kako treba tući naše rukovodioce i očekuje od dolaska ustaša položaj u "budućoj državi".

Obzirom na društvenu opasnost djela i optuženih odmjerena im je kazna kao u dispozitivu time, da je prvooptuženim za djelo pod 1/ i 2/ odmjerena kazna lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 3 godine i 2 mjeseca, a za djelo pod 4/ u trajanju od 8 mjeseci lišenja slobode s prisilnim radom te je primjernom čl. 66 Općeg dijela krivičnog zakona, a po čl. 9 st. I izrečena jedna kazna u dispozitivu.

Za malodobnog Jurišić Bogdana, koji je rodjen 3. V. 1934. makar je utvrdjeno da je učestvovao u razgovorima sa prvooptuženim i drugooptuženim, da se je saglasio sa njihovim radom i da je čak ispisao ustašku parolu "ŽAP" sud je smatrao da obzirom na okolnosti u kojima je počinio krivično djelo da je u interesu preodgajanja malodobnog Jurišića umjesno i na zakonu osnovana primjena odgojno popravne mjere predavanjem roditeljima da nad njim vode pojačani nadzor iz slijedećih razloga:

Već 1942. godine okupatori odvode malodobnog Jurišića sa cijelom obitelji u logor Ploče u kojem ostaje 25 dana a zatim se čitava obitelj pješke vraća kući. Po dolasku Njemaca koji su smjenili Talijane prebacuje se s roditeljima u Hvar a odatle u EL SCHATT odakle se vraćaju u Jugoslaviju 1944 godine. Stariji brat nalazio se je u to vrijeme u NOBI-i.

Dakle optuženi je živio u sredini odanoj NOB-i.

Medjutim, po dolasku u Dom u Dubrovnik upoznava se sa Garbatijem i Brkanovićem, koji mu govore kako je danas slabo kod nas, kako je za vrijeme ustaša narod imao svega i stalno slušajući propagandu ove dvojice, još vrlo mlad i neiskusan pada pod njihov utjecaj.

Medjutim obzirom na sredinu malodobnika u kojoj je odrastao te činjenicu, da je lišen okoline koja ga je navela da počini radnje opisane u rješenju, sud smatra da će i samom primjenom odgojno popravne mjere, biti postignuto, da se malodobni Jurišić pravilno odgoji.

Nečuveni zločini ustaških koljača još su u svježoj uspomeni našim narodima.

Medjutim poznato je da su ovi krvnici kroz svoje nazovi odgojne ustanove, a u stvari ustanove u kojima su spremali omladince za zvanje krvnika, upotrebili čitav sistem kako bi što uspješnije u takovom odgajanju i uspjeli. Nije čudo da njihov pitomac Garbati i danas misli, kako će se ta krvava prošlost vratiti a s njim zajedno i drugooptuženi Brkanović.

Medjutim ogromna većina naše omladine svjesna svoje uloge u današnjici i znajući što je bila tzv. NDH. raskrinkala je ovakovu prljavu rabotu optuženih i učestvuje u izgradnji takovog društvenog uredjenja u kojem će čovjek doista biti čovjekom.



Smrt Fašizmu – Sloboda Narodu!



Dubrovnik dana 14.VI.1949 g.



Zapisničar: Predsjednik vijeća:

Depolo Vidosava, v.r. Kožul Milan, v.r.





Za tačnost prijepisa:

Kancelarija Okružnog suda u Dubrovniku

dne 23.I.1962 god.

Broj Kž. 470/49-3
[Vrh]
Korisnički profil Pošaljite privatnu poruku
donadini



Pridružen/a: 11. 11. 2004. (09:09:58)
Postovi: 2249
Lokacija: zagreb

PostPostano: pet ruj 15, 2006 11:46 am    Naslov: Citirajte i odgovorite

Presuda

U IME NARODA!

Vrhovni sud Narodne Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od predsjednika Vrhovnog suda dr. Radmilović Jerka kao predsjednika vijeća, te sudaca dr. Pavić Dagutina i Poldrugač Ivana kao članova vijeća i višeg sudskog pravnika dr. Jakšić Branka kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. Garbati Marinka i Brkanović Branka iz Dubrovnika zbog krivičnog djela iz čl. 9. Zakona o kriv. djelima protiv naroda i države, te kriv. djela protiv imovine kradjom, rješavajući žalbe opt. Garbati Marinka i opt. Brkanović Branka podnesene protiv presude Okružnog suda u Dubrovniku od 14.6.1949. broj K.13/49. u sjednici održamog dana 15. srpnja 1949. saslušavši zastupnika Javnog tužioštva N.R. Hrvatske Petranović Antu,

presudio je:

I. Žalba opt. Brkanović Branka odbija se kao neopravdana te se u pogledu tog optuženika u cijelosti potvrdjuje pobijana presuda.

II. Uvažava se žalba opt. Garbati Marinka, preinačuje se odluka suda o kazni izrečenoj tom optuženiku, te se opt. Garbati Marinko po čl. 9. Zakona o kriv. djelima protiv naroda i države primjenom čl. 66 /1/ k.z. osudjuje na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 3 /tri/ godine i 3 /tri/ mjeseca, u koju su se kaznu uračunava pritvor i istražni zatovor počam od 5. svibnja 1949. do danas.

Obrazloženje:

Pobijenom presudom prvostepeni je sud proglasio krivim i to:

1. Opt. Garbati Marinka i opt. Brkanović Branka:

što su u vremenu od oktobra 1948 godine do početka maja 1949. godine u gradskom parku "Gradec" i po zidovima prostorija učiteljske škole u Dubrovniku ispisivali protunarodne parole i parole protiv omladinskih organizacija te su tako u više navrata ispisivali parolu "ŽAP" i parolu kojom se SKOJ izvrgava ruglu;

što su u istom vremenu širili glasove o neizbježivosti rata veličali snagu kapitalističkih država ističući naročito snagu mornarice Engleske i atomsku bombu, a nasuprot tome potcjenjivali snage naše države, tvrdeći, da će Jugoslavija sigurno stradati u ratu, da će seljaci okrenuti ledja narodnoj vlasti u slučaju sukoba, da su za okupaciju dalmatinske obale potrebne male snage sa strane neprijatelja, te da će brzo i sigurno doći do preokreta,

a zasebno još Brkanović Branka još i radi toga:

što je dana 1. 5. 1949. god. u parku u Gradcu pred više djaka govorio kako je loše u omladinim radnim akcijama, da treba mnogo raditi i teške poslove, da je ishrana loša, da se razdioba robe vrši po protekciji, a tako isto i zvanje udarnika, nakon čega su prisutni djaci izjavili da na omladinske radove neće ići,

te je sud te radnje kvalificirao u pogledu obojice optuženih kao kriv. djelo iz čl. 9. st.1. Zakona o kriv. djelima protiv naroda i države, dok je dalje progasio krvim:

2. opt. Garbati Marinka:

što je neutvrdjenog dana pod konac februara 1949 god. iz kaputa Franković Tomislava, djaka učiteljske škole, čiji je kaput visio u nezaključanom ormaru u djačkoj spavaonici ukrao jedan ručni sat vrijedan 2.5000 dinara, te ga sakrio u parku Gradec, zakopavši ga u zemlju.

Sud je to djelo kvalificirao kao kriv. djelo protiv imovine kradjom, te je osudio: opt. Garbati Marinka na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od četiri godine, a opt. Brkanović Branka na kaznu lišenja slobode sa prisilnim radom u trajanju od tri godine.

Protiv te presude podnijeli su opt. Garbati Marinko i opt. Brkanović Branko žalbe zbog odluke suda o kazni /čl. 262 toč.4. u vezi čl. 267 k.p./, te u obrazloženju navode, da su izrečene kazne prestroge, ako se uvaži, da su oni u mladoj dobi bili izloženi -opt. Garbati u ustaškom odgojnom domu, a opt. Brkanović u ustaškoj mladeži – zločinačkom uticaju fašističkih odgojnih metoda koje su negativno njelovale na oblikovanje njihove ličnosti, te su tako, noseći u sebi ostatke takovog utjecaja a prepušteni u odgoju sami sebi, počinili presudjena krivična djela.

Predlažu optuženi, da im se uvaži malodobna doba, neosudjivanost, priznanje i kajanje, te da im se kazna primjereno snizi.

Žalbe nisu opravdane.

Prvostepeni sud kod odmjerivanja kazne nije ocjenjivao kao olakšavajuću okolnost priznanje optuženih. No unatoč tome žalbeni razlozi kojima se pobijaju izrečene kazne kao prestroge nisu opravdane.

Neosporno je, da su optuženi u svojim mladim godinama bili izvrgnuti pogubnom utjecaju nakaznih fašističko-ustaških odgojnih metoda. Taj je utjecaj svakako negativno djelovao na formiranje ličnosti optuženih. Ali ta činjenica ne može u osnovi utjecati na smanjenje izrečenih kazna. Optuženi su naime od oslobodjenja dalje kroz četiri godine imali punu mogućnost, da se uz malo dobre volje i uvidjavnosti oslobode posljedice ustaškog utjecaja. Optuženi su naime živjeli u oslobodjenoj zemlji polazeći srednju školu, koja je svojim pedagoškim metodama i optuženima pružala punu mogućnost, da se oslobode ostatka negativnih utjecaja ustaštva. Optuženi su živjeli osim toga u djačkom domu, uživali su sve blagodati besplatnog školovanja, sve blagodati besplatnog uzdržavanja, a opt. Garbati još i posebnu brigu narodnih vlasti koja ga je kroz dva mjeseca o svom trošku uzdržavala na promjeni zraka u Gorskom kotaru. Osim toga su optuženi kao učenici srednje škole svakodnevno dolazili u neposredni kontakt sa našom omladinom koja je uz neznatne izuzetke, medju koje spadaju i optuženi, krenula putem izgradnje novog čovjeka odanog svom narodu, putem doprinosa izgradnji novog društva i socijalizma uopće. Aktivnost te napredne omladine svojim talasima svakako je zahvatila i optužene nastojeći uputiti njihov mladenački polet u pravcu obnove zemlje, u pravcu izgradnje novog čovjeka, novog društva i socijalističkog društvenog poretka. Prema tome nisu istiniti izvodi žalbe, da su optuženi u pitanju svoga odgoja bili prepušteni sami sebi. Nažalost je ali istina, da su se optuženi svjesno oglušili utjecaju škole, zavodskih odgajatelja, utjecaju svoje okoline, da su postali vrlo loši djaci, da su se odvojili od te omladine, a ne samo to nego da su aktivno radili na miniranju omladinskog pokreta, na miniranju radnih akcija omladine, da su aktivno propagandno radili na ugrožavanju temelja našeg državnog i društvenog uredjenja. To dokazuju radnje zbog kojih su proglašeni krivim. I nije bez interesa istaknuti, da su optuženi promjenu današnjeg državnog i društvenog uredjenja željeli postići obnavljanjem ustaštva što znači i obnavljanjem i propagiranjem zločina koji su povezani sa ustaštvom.

Optuženi danas nisu više djeca, to su zreli mladići i fizički i psihički normalno razvijeni i oni su u cijelosti mogli shvatiti i prirodu i značaj svoga djela. A ta djela nisu beznačajna.

Prvostepeni je sud stepen društvene opasnosti tih djela pravilno uočio i obrazložio. K razlozima prvostepenog suda treba dodati, da se na povećanu društvenu opasnost mora zaključiti naročito iz činjenice, što su optuženi svoje djelovanje usmjerili baš u odnosu na omladinu, i tako su propagiranjem zločinačkog ustaštva medju omadinom vršili zločinački utjecaj na psihu svojih mladjih drugova kako to posebno proizlazi iz slučaja Juršić Bogdana, a kako je njihov rad negativno djelovao na omladinu razabire se iz činjenice što su i drugi omladinci pisali slične propagandne parole očito rukovodeći se primjerom starijih svojih drugova u ovom slučaju optuženih. Sve to upućuje na zaključak, da su optuženi po svojim ličnim kvalitetama ozbiljni neprijatelji naše zemlje, da su oni u stvari propagatori zločina medju omladinom, potpuno svijesni štetnosti i nezakonitosti svoga djelovanja. Znači, da se u odgoju optuženih pokazuje bitni i znatni nedostaci, a u elementima njihovih ličnosti ima osnovnih negativnih karakternih crta, te se stoga ukazala potreba izreći kaznu koja će po svojoj vrsti i trajanju omogućiti potpuni preodgoj optuženih, koji se preodgoj redovnim sredstvima polučiti nije mogao. Uvaživši tu potrebu kao i činjenicu, da kazna mora odgojno djelovati i na ostale članove okoline optuženih u pravcu njihovog odvraćanja od takovih i sličnih djela mora se doći do zaključka da protivni izvodi žalba optuženih nisu opravdani.

Medjutim prvostepeni je sud u pogledu kazne izrečene opt. Garbati Marinku povredio zakon iz čl. 265 toč.5. k.p., a to iz ovih razloga: Sud je radnje navedene pod toč. 1 i 2. presude koje tvore učin kriv. djela iz čl.9. Zakona o kriv. djelima protiv naroda i države utvrdio kaznu od tri godine i dva mjeseca lišenja slobode s prisilnim radom, a za djelo pod 3. osam mjeseci lišenja slobode s prisilnim radom, te po čl. 66. k.z. izrekao kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od četiri godine. Kako je sud prešao zbir pojedinačno utvrdjenih kazna, koje ukupno daju tri godine i deset mjeseci lišenja slobode s prisilnim radom, te je prekoračio granice ovlaštenja koje mu daje zakon u čl.66/2/ te je valjalo po čl. 260 stav 1. k.p. preinačiti presudu u odluci suda o kazni izrečenoj opt. Garbati Marinku i suditi kako je to učinjeno u dispozitivu presude.

Tako izrečene kazne u cjelosti odgovaraju stupnju društvene opasnosti kako djela tako i samih učinioca.

Iz tih razloga sudjeno je kao u dispozitivu.

Smrt fašizmu – sloboda narodu!



U Zagrebu, dne 15. srpnja 1949.god.

Zapisničar: Predsjednik vijeća:

/Dr. Jakšić Branko/ /Dr. Jerko Radmilović/



Okružnom sudu,

Split

Dostavlja se spis Okružnog suda u

Dubrovniku broj K.13/49. sa 8 primjeraka
[Vrh]
Korisnički profil Pošaljite privatnu poruku
donadini



Pridružen/a: 11. 11. 2004. (09:09:58)
Postovi: 2249
Lokacija: zagreb

PostPostano: pet ruj 15, 2006 11:47 am    Naslov: Citirajte i odgovorite

Bilo je presuda i kasnije.I kad netko kaže da je sloboda vladala.Kada?
MATI MARČINKU 1 GODINA ZATVORA

(Glavnoptuženi MATE MARČINKO JURJEV (47), direktor općeg sektora u poduzeću "Kemoboja" u Zagrebu, osuđen je jučer na kaznu strogog zatvora u trajanju od jedne godine.)

Kaznu je izreklo krivično vijeće Okružnog suda budući da je okrivljeni pisanjem pjesme Hrvatska molitva i njezinom objavom u časopisu Vjesnik sv. Nikole Tavelića počinio krivično djelo neprijateljske propagande kažnjivo po članu 118. Krivičnog zakonika.

Dr. Jerolim Šetka pok. Petra (63), urednik spomenutog vjerskog časopisa, osuđen je na 1 godinu uvjetno na dvije. Sudsko je vijeće imalo u vidu njegov utjecaj da se pjesma tiska, ali i više olakšavajućih okolnosti, njegovo zdravstveno stanje i godine života.

Vijeće trojice oslobodilo je optužbe fra Krstu Križanića, pok. Vinka (78) iz Makarske, jer je njegova ingerencija nad objavom inkriminirane pjesme bila neznatna. (D. Mć.)

(Slobodna Dalmacija,. br. 8409, god. III., str. 6.,
Split, petak 24. III. 1972.)
[Vrh]
Korisnički profil Pošaljite privatnu poruku
donadini



Pridružen/a: 11. 11. 2004. (09:09:58)
Postovi: 2249
Lokacija: zagreb

PostPostano: pet ruj 15, 2006 11:48 am    Naslov: Citirajte i odgovorite

MATE ŠIMUNDIĆ, HRVATSKI SMRTNI PUT, Split 2001
POKOLJI U SRIJEMU
Sovjetska vojska i partizani 19. listopada 1944. zaposjedoše Beograd, a 1. studenoga partizanska vojska prešla u Zemun, tada u hrvatsku pokrainu Sriem, na tlo Nezavisne Države Hrvatske. Njemačka vojska te dielovi hrvatske vojske pod bitkom su odstupale i zaustavile se zapadno od Šida, oslanjajući se na sjeveru na Dunav te na Savu na jugu. I tu će ostati razmede među njima do 12. travnja 1945. Partizani, naviknuti na gerilski rat, težko se prilagodivahu na čeoni (frontalni) rat u ravnici, stoga trpjeli visoke gubitke. Njihovim nastupanjem preko Sriema započe nevideno iztrjebljenje sriemskih Hrvata. Kano za svaki slučaj, u svakome selu ubili od 4 do 20 Hrvata, naravski, obtužujući ih da su - ustaše. Taj izgovor vriedio od četničko-partizanskoga ustanka, a vriedit će dulje od pola stoljeća nije moguće prikazati zločine u svakome selu i gradu, no spomenut će se njih nekoliko, kako bi se barem dobila okosnica jednoga genocida:
a) Sriemska Mitrovica u velikoj većini bila nastanjena Hrvatima. Kada se u nju uvukli "oslobodioci", udariše odmah u krvave orgije. Srbokomunističke horde danju i noću odvodile mitrovičke Hrvate na obližnja stratišta i usmrćivale ih. Koliko se dalo procieniti, ubiše 4.000 Hrvata, stvarno cviet mitrovičkih ljudi. Naravski, time je osbiljno narušena nacionalna ravnoteža u tome gradu u korist doseljenih Srba. A nastavit će se progon domaćih Hrvata do kraja rata i, naposliedku, do naših dana. Uskoro je po ratu Sriemska Mitrovica pretvorena u srbski grad, u njemu tek životari hrvatska manjina.
Neka se zna, da je strieljanje domaćih Hrvata trajalo puna dva tjedna!
b) Čim je srbovojska posjela Šid, ponašala se po utvrđenu načinu. Prvih je dana pobila 300 domaćih Hrvata. 8.prosinca (1944) partizanska vojska bila doprla do crte Sotin - Grabovo Đeletovci - Otok - Komletinci. Nakon osam dana njemačka i hrvatska vojska vratila ih na crtu Šarengrad - Babska - Ilinci - Lipovac. To je zapravo ona crta, što je ostala do 12.travnja.
c) Na svoj glavni zadatak - usmrćivanje tamošnjih Hrvata - nije zaboravila, tako da je dne 8. prosinca podignulo bielu zastavu 200 domobrana, ne mogavši se dalje odupirati. Isti su dan postrieljani pokraj sela Opatovca. Ali prorjeđivali i sela. U Gibarcu usmrtili 10 seljana. U Tovarniku se izživljavali na domaćim ljudima na svoj srbsko-pravoslavno-bizantski način: dvadeset i sedmerici njih naredili, neka se popnu na crkveni toranj tamošnje crkve te jednoga za drugim bacili s visine. Svi nadoše smrt u podnožju tornja svoje crkve, u koju redovito zalazili na misu.
[Vrh]
Korisnički profil Pošaljite privatnu poruku
donadini



Pridružen/a: 11. 11. 2004. (09:09:58)
Postovi: 2249
Lokacija: zagreb

PostPostano: pet ruj 15, 2006 11:49 am    Naslov: Citirajte i odgovorite

Isti autor i ista knjiga.
Kada se 8. travnja u Bjelovaru protiv Jugoslavije pobunila 108. pješačka pukovnija te preuzela vlast u gradu, Jugoslavenska je vojska u obližnjemu selu Kapeli pobila 11 hrvatskih seljaka, ljudi koji s događajem u Bjelovaru ne imahu nikakvih dodira. Da srećom u tome ne bi spriečena, bila bi nastavila svoju koljačku rabotu.
A ovo je opis dijela moje uvodnog upisa.
"Nakon četiri kilometra tjeranja zavezan za konjski rep Andrija Pevec je smalaskao i pao. Tada su ga ubili misleći da su ubili Valenta Rupića prokazanog vođu Hrvatske seljačke zaštite. Pred grobljem u selu Kapela ubili su sedamnaestogodišnjeg Franju Rupića i Davorina Martina Blažekovića, tako da je Valent Rupiću u neposrednoj blizini doživio smrt sina i zeta. Tog istog dana četnici su kod Kapele naišli na Josipa Rožmarića iz Koprivnice i ubili ga.
Nakon takvog protuzakonja i krvavog divljanja nad hrvatskim seljacima zločinački 2. Konjički puk "Car Dušan Silni" produžio je jašući cestom od Kapele prema Bjelovaru. Njemci su tog dana došli u Bjelovar i sa svojim tenkovima dočekali četničke konjanike u predgrađima na Križevačkoj cesti i Hrgovljanima i razbili ih tako da su uz velike gubitke bili prisiljeni na predaju. Tada je bio zarobljen i konjički major Nikola Hrgović iz Bjelovara po narodnosti Srbin, sin gostioničara Hrgovića na Vojnoviću. Pretpostavljalo se, da je on naredio umorstva, te je predan hrvatskom sudu u Bjelovaru na postupak. No kako ga ni jedan od pozvanih svjedoka iz Donjih Mosti nije prepoznao kao takvog, pa prema tome ni teretio bijaše oslobođen. U srpnju 1941. godine iseljen je u Srbiju gdje je poslije rata umro u Beogradu. Eto tako su postupili Hrvati, odnosno hrvatske sudbene vlasti."
[Vrh]
Korisnički profil Pošaljite privatnu poruku
donadini



Pridružen/a: 11. 11. 2004. (09:09:58)
Postovi: 2249
Lokacija: zagreb

PostPostano: pet ruj 15, 2006 11:50 am    Naslov: Citirajte i odgovorite

VIJENAC 88 - Predsmrtni Tedeum padre Marjana

U spomen


Predsmrtni Tedeum padre Marjana


Donosim tekst koji je gospodin Hrvoje Kacic izgovorio prigodom otvaranja spomen-obiljezja na rodnoj kuci svecenika Marjana Blazica u Kastvu. Rijec je o jednoj od zrtava poznatoga zlocina na dubrovackoj Daksi godine 1945.


Volio bih ovdje iznijeti neka osobna sjecanja na Marjana Blazica jos iz mojih djackih dana, kad sam mu bio ministrant i ucenik.

Opce je misljenje da je taj stovani profesor prirodnih znanosti bio vjerojatno najdarovitiji retorik svojega vremena u cijeloj Hrvatskoj. U njegovom javnom djelovanju progovarala je savjest Dubrovnika i za monarhisticke Jugotragedije i za Banovine Hrvatske, a i za Nezavisne Drzave Hrvatske.

Istodobno osjecam tjeskobu, jer mislim da se njegov zivotni put i mucenicka smrt samo s dodatnim nastojanjem moze razumjeti na sirim prostorima njegova rodnog zavicaja. Razlike se umnozavaju ako se ne uzmu u obzir razlicite okolnosti, kojima je u vjetrometinama ovoga stoljeca prolazio hrvatski nacionalni korpus u podrucju sjevernog Jadrana u usporedbi s onim na hrvatskom jugu, istoku i sjeveru. Suprotnosti u dozivljenim iskustvima, u kojima su mnogi izgubili svoje zivote i svoje najmilije, upucuju nas na izmjenu iskustava, saznanja i spoznaja.

Ne smijemo zaboraviti sudbinu Istre u proslosti, niti podcjenjivati cinjenicu da su upravo rijecko podrucje i sam grad Rijeka jos 1919. godine bili prvi primjer fasisticke ekspanzije u Europi i svijetu. Zbog toga, ali i ne samo zbog toga, razumljivo je da se na tim prostorima opravdano i danas, u nasoj drzavi Hrvatskoj, obiljezavaju obljetnice oslobodjenja, ali isto tako da se u mnogim drugim krajevima Hrvatske, kojima pripada i Dubrovnik, gdje je padre Marjan proveo najveci dio svojeg stvaralackog zivota, dan oslobodjenja ne slavi i ne moze slaviti bilo kakvim dignitetom. Naime, ulaskom partizana u Dubrovnik zapocelo je krvavo zlosilje, kojim je vise stotina obitelji hrvatskoga juga zavijeno u crno. (Tu, zapravo, zapocinje hrvatski Bleiburg, koji takodjer ovih dana obiljezavamo s nastavkom kriznih putova diljem Hrvatske, pa i izvan njezinih granica.)

Zivot i kalvarija nasega padre Marjana upravo je znakovit primjer kakve su zrtve podnijeli posteni i cestiti ljudi, kojima je jedini grijeh bio sto su osjecali i javno ispovijedali svoju vjeru i svoju nacionalnu pripadnost.

Partizani su usli u Grad 18. listopada 1944. u vecernjim satima, a vec sljedecega dana padre Marjan je uhapsen i odveden u gradski zatvor Karmen. Iste noci izmedju 19. i 20. listopada strijeljana su jedanaestorica mladica iz Konavala na istocnom prilazu Gradu na prostoru Orsule i baceni niz provaliju na stijene i u more. Tada je taj dogadjaj ostao obavijen velom tajnosti.

Iducih dana hapsenja obicnih gradjana postaju masovna. Samo se govorilo ili saputalo tko je uhicen, dok su aktivni clanovi fronte pokusavali smirivati stanovnistvo da je rijec tek o ispitivanjima, te da se nikome nista nece dogoditi, a da se prethodno ne provede sudski kazneni postupak.

Ipak, u noci izmedju 26. i 27. listopada osvanuo je veliki plakat kojim se obznanjuje tzv. presuda u ime naroda Jugoslavije Vojnog suda Komande juznodalmatinskog podrucja. Taj sud nikada nije postojao.

U vrlo kratkom obrazlozenju, koje ima ukupno devet recenica za trideset i sest osoba osudjenih na kaznu smrti strijeljanjem nalazi se i ovo:

"Isto tako postojanje inkriminisanih djela, koja se stavljaju na teret optuzenima, utvrdjuje se iskazima saslusanih svjedoka u toku istrage i prilikom suocenja istih sa optuzenima, koji tvrde da su optuzeni poznati narodni neprijatelji, koji su aktivno suradjivali sa okupatorom i bili podstrekaci mnogih nedjela pocinjenih od okupatora."

(Istina je pak da nitko od onih koji su navedeni u toj ozloglasenoj presudi nije bio ni ispitivan niti pozvan na saslusanje.) Prezivjeli svjedoci koji su proveli u isto doba odredjeno vrijeme u zatvoru Karmen ili u zatvoru nasuprot Dominikanskom samostanu svjedoce da nikakvih ispitivanja ni suocavanja, pa ni saslusavanja, nije bilo. U svakoj zatvorskoj celiji bilo je od petnaest do dvadeset uhicenika i oni su sve te dane i noci provodili zajedno, u iscekivanjima. Dakle, padre Marjan Blazic proglasen je narodnim neprijateljem i strijeljan na Daksi sedam dana nakon uhicenja, sa jos cetrdeset i tri (od kojih su na oglasu imena samo trideset i sest zrtava) nevinih patnika, a medju njima osmoro duhovnika. Neposredno prije tog masovnog strijeljanja nas mucenik odrzao ja ganutljiv oprostajni govor, dao odrjesenje svojim supatnicima i intonirao pjesmu Tebe Boga hvalimo.

Kada sam vec rekao da je padre Marjan uzivao ugled "kao savjest Grada", treba istaknuti da je on s propovjedaonice napadao sve negativne pojave i za stare Jugoslavije. Cinjenica je da je odrzao zadusnicu o propasti te prve Jugotragedije, te da je pozdravio uspostavu NDH, ali da je ta potpora bila kratkotrajna, dakle samo nekoliko tjedana, dok Pavelic nije prihvatio sramotne Rimske ugovore, a to je bilo vec u svibnju 1941. godine, kojima su predani Talijanima Istra, Rijeka, kvarnerski otoci i gotovo cijela Dalmacija s otocima. Dakle, talijanski fasizam siri svoje iredentisticko posezanje ne samo na cijelu Istri i rodni zavicaj padre Marjana, nego i na gotovo sve hrvatske priobalne prostore.

Od tada, a pogotovo kada mnoge druge negativnosti ustaskih vlasti dolaze na vidjelo, padre Marjan ostro kritizira tadasnje vlasti, ali ne stedeci nimalo ni talijanske okupatorske postrojbe, jer je i dubrovacko podrucje pripadalo talijanskoj vojnoj zoni.

Svojim javnim istupima, a i cjelokupnim svojim djelovanjem, padre Marjan u puku stjece izazovni atribut, crveni fratar, u cemu nije bilo negativnih konotacija.

Ovom prigodom spomenut cu samo neke pojedinosti na temelju kojih je Marjan dobio taj nadimak.

Poznato je da su iz ljekarne Male brace vec od 1942. godine redovito slani lijekovi na podrucja koja su bila pod partizanskom kontrolom. Glavni ljekarnik bio je padre Cvjetko Jereb, ali autoritet padre Marjana, koji je nepodijeljeno uzivao u cijelom Gradu, pa i kod hrvatskih civilnih vlasti, koje su i nakon uspostave NDH bile pretezno haesesovske, bio je nezaobilazna zastita. Ni danas u domacoj javnosti nije dovoljno poznato da su, dok je Titov glavni stab imao sjediste u Jajcu, iz Jajca bili upucivani kuriri u Dubrovnik da bi Vrhovni stab tzv. NOV-a opskrbljivali lijekovima upravo iz ljekarne Male brace. (Ne smije se zaboraviti da je to doba kada je proizvodnja lijekova prilicno oskudna, ali povjerenje da lijekovi nece biti otrovani uzivaju upravo fratri, na celu s padre Marjanom Blazicem.)

Ovom prilikom istaknut cu i jedno moje osobno saznanje koje sam stekao, kada sam poslovno u brodarstvu bio angaziran od tadasnjeg direktora slobodne plovidbe splitskog Jadroplova (prilikom kupnje njihovih brodova tzv. seljaka gradjenih u brodogradilistu Hoboken u Belgiji), i kada me je za vrijeme vecere u inozemstvu, sredinom sedamdesetih godina, kap. Prosper Franulovic zapitao, a sto je sad s padre Marjanom Blazicem?

Ja sam mu protupitanjem odgovorio: "Ili stvarno ne znate sto se dogodilo?". On je uzvratio: "Ne znam". Na to mu kazah da su ga ubili na Daksi, a on na to zapita: "Pa tko?" A ja mu kratko i jasno odgovorih: "Partizani". S velikim zaprepastenjem reagira: "Pa njega ubili partizani", i nastavi, "Ja sam za vrijeme rata pohadjao u Dubrovniku Nautiku, i bio sam skojevac", i potresno je dodao: "Mi smo kao skojevci imali zadatak da idemo obvezno slusati njegove propovjedi radi nase politicke izgradnje." Nakon prvih visestranackih izbora 1990. mnogi su bivsi skojevci potvrdili istinitost ove izjave koju sam cuo prvi put od sada pok. kap. Franulovica, podrijetlom iz Vela Luke.

Padre Marjan ljeta je 1944, kada vise nije bilo nikakvih sumnji u ishod rata, govorio prijateljima: "Vazno je da ne stignu cetnici (oni su u obliznjoj Slivnici imali uporiste), a bit ce lako ako stignu partizani: oni su antifasisti, oni su nasi."

Nakon sto je objavljen oglas s listom strijeljanih, lijecnik 29. hercegovacke brigade dr. Korlaet, procitavsi ime Marjana Blazica, osobno je posao zapovjedniku Vladi Segrtu i upitao ga: "Zasto ste ubili padre Marjana Blazica, pa on je bio nas?" Dr. Korlaet dobio je odgovor od druga Segrta: "Jest, on je bio nas, ali je puno znao, pa ce brzo prestati biti nas." Res ipsa loquitur.

Krvavi crveni teror na hrvatskom jugu nije bio u funkciji kaznjavanja ili osvete. Svrha mu je bila zauzimanje vlasti i odrzavanje diktature proletarijata uz velikosrpsku hegemoniju, a glavni cilj zastrasivanje ljudi i zatiranje bilo kakvih nada da je moguce pokusati djelovati u smjeru stjecanja slobode i demokratskoga drustvenog sustava.

Ovdje nije potrebno ulaziti u to kako su zrtve izabirane. Jasno je da se biralo po listama tadasnjega oblasnog komiteta KPJ, ali je takodjer poznato da je bila koristena lista koju je partizanima predao cetnicki namjesnik za Dubrovnik, kojega je imenovao Draza Mihailovic jos 1942. godine, pristupivsi partizanima u rujnu 1944. godine i stigavsi preko Mokosice u Pozarno, a potom i na Vis.

Ipak cini mi se potrebnim spomenuti da su u identifikaciji cjelokupnoga hrvatskog bica na krajnjem jugu Lijepe nase s ustasama, o cemu bijedno svjedoci i Ante Jurjevic Baja, u svom rukopisnom opseznom izvjescu od 25. listopada 1944, pomogli i predstavnici talijanske fasisticke vojske. Tako je partizanima predan i dokument pod naslovom Comando VI Corpo D'Armata (pod br. 3444) od 27. travnja 1943, s potpisom zapovjednika generala Sandra Piazzoni o internaciji, dakle uhicenju radi sprovodjenja na famoznu Prevlaku, poimence trinaestero mjesnih clanova "ustaskih organizacija", grupa Domagoj i Krizari. U toj ispravi navodi se da domagojci i krizari djeluju pod vodstvom poznatog franjevca Tome Tomasica. Poslije je i padre Toma, zajedno s padre Marjanom iz istog franjevackog samostana s dolaskom partizana, uhapsen i takodjer strijeljan na Daksi.

Talijansku internaciju prezivjela su sva trinaestorica. Ali od njih su sedmoricu ubili partizani, trojica su izbjegla u inozemstvo, jedan se nakon dugogodisnjeg robijanja smirio u Dubrovniku, a dvojica su zavrsila medicinu i kao vrsni lijecnici specijalisti u Zagrebu dozivjeli mirovinu.

Dakle, sva trinaestorica bili su antifasisti, tj. istaknuti protivnici iredentistickoga fasizma, pa je i nas padre Marjan Blazic zaista bio istinski antifasist, znacajem, uvjerenjem i djelom. Antifasizam je bio neosporno pozitivan sveeuropski pokret. Neka nam uspomena na nasega hrvatskog mucenika, ciju stotu obljetnicu rodjenja obiljezavamo u njegovu rodnom kraju, bude opomena da ne smijemo izmedju antifasizma i komunizma ili staljinizma staviti znak jednakosti. Zbog toga svi oni koji isticu antifasizam u Hrvatskoj trebaju naci i mjeru i nacin za otklon od komunizma i staljinizma (ukljucujuci tu i Josipa Broza). Jer je u nasoj zemlji na kraju Drugoga svjetskog rata uspostavljen okrutni komunizam protkan totalitarnom ideologijom proleterskog internacionalizma i staljinizma, indoktriniran mrznjom protiv narodnih ili unutrasnjih neprijatelja, s tim da je predznak mrznje izmijenjen iz fasisticke rasne mrznje u komunisticku klasnu mrznju. Dopustite mi da dodam i to da na mnogim hrvatskim prostorima izmedju komunizma i boljsevizma do Titova razlaza sa Staljinom 1948. godine u totalitaristickom provodjenju nasilja nema bitnih razlika.

Konacno, i fasizam i komunizam uvozne su kategorije, koje su na nase prostore prodirale u strahotama Drugoga svjetskog rata, s tim da je komunizam poslije zavrsetka rata nastavio sa svojim zlocinima.

Uz duzno postovanje svim bezbrojnim idealistima, domoljubima i rodoljubima, koji su ginuli za svoju domovinu Hrvatsku, uz otvaranje spomen-obiljezja nasem muceniku Marjanu Blazicu na njegovoj rodnoj kuci, smatram primjerenim da se natpis na spomen- ploci na mjesnom groblju Kastva koji glasi: "Otisli ste, niste se vratili, dali ste svoje zivote za domovinu!" odnosi doista i na hrvatskoga velikana i mucenika, sina ponosne Kastavstine, padre Marjana Blazica.

Ocigledan je apsurd raspravljati o bilo kakvoj pomirbi izmedju Broza i Pavelica. Mozemo se sloziti da se to odnosi i na velik dio njihovih suvremenika, ali zbog bioloskih razloga njih se danas moze ignorirati kad se raspravlja o politickoj sceni u Hrvatskoj. Ipak, pomirba koja je ozbiljena u Domovinskom ratu izmedju sinova i unuka ustasa i komunista, te partizana i domobrana, dragocjena jest tecevina. Nas Marjan Blazic bio je svojim uvjerenjem, a dokazao je to i svojim djelom i zivotom, iskren protagonist pomirbenoga svjetonazora te iskreni borac za demokraciju i slobodu. Zlocinci su prekinuli njegov zivotni put samo zbog toga sto su znali da je pravi vjernik i nepokolebljiv hrvatski domoljub. Njegov uzor i njegova zrtva jest i ostat ce zauvijek primjer vjere u samostalnu i demokratsku Hrvatsku.


POTPIS: Hrvoje Kacic
[Vrh]
Korisnički profil Pošaljite privatnu poruku
donadini



Pridružen/a: 11. 11. 2004. (09:09:58)
Postovi: 2249
Lokacija: zagreb

PostPostano: pet ruj 15, 2006 11:51 am    Naslov: Citirajte i odgovorite

VIJENAC 88 - Predsmrtni Tedeum padre Marjana

U spomen


Predsmrtni Tedeum padre Marjana


Donosim tekst koji je gospodin Hrvoje Kacic izgovorio prigodom otvaranja spomen-obiljezja na rodnoj kuci svecenika Marjana Blazica u Kastvu. Rijec je o jednoj od zrtava poznatoga zlocina na dubrovackoj Daksi godine 1945.


Volio bih ovdje iznijeti neka osobna sjecanja na Marjana Blazica jos iz mojih djackih dana, kad sam mu bio ministrant i ucenik.

Opce je misljenje da je taj stovani profesor prirodnih znanosti bio vjerojatno najdarovitiji retorik svojega vremena u cijeloj Hrvatskoj. U njegovom javnom djelovanju progovarala je savjest Dubrovnika i za monarhisticke Jugotragedije i za Banovine Hrvatske, a i za Nezavisne Drzave Hrvatske.

Istodobno osjecam tjeskobu, jer mislim da se njegov zivotni put i mucenicka smrt samo s dodatnim nastojanjem moze razumjeti na sirim prostorima njegova rodnog zavicaja. Razlike se umnozavaju ako se ne uzmu u obzir razlicite okolnosti, kojima je u vjetrometinama ovoga stoljeca prolazio hrvatski nacionalni korpus u podrucju sjevernog Jadrana u usporedbi s onim na hrvatskom jugu, istoku i sjeveru. Suprotnosti u dozivljenim iskustvima, u kojima su mnogi izgubili svoje zivote i svoje najmilije, upucuju nas na izmjenu iskustava, saznanja i spoznaja.

Ne smijemo zaboraviti sudbinu Istre u proslosti, niti podcjenjivati cinjenicu da su upravo rijecko podrucje i sam grad Rijeka jos 1919. godine bili prvi primjer fasisticke ekspanzije u Europi i svijetu. Zbog toga, ali i ne samo zbog toga, razumljivo je da se na tim prostorima opravdano i danas, u nasoj drzavi Hrvatskoj, obiljezavaju obljetnice oslobodjenja, ali isto tako da se u mnogim drugim krajevima Hrvatske, kojima pripada i Dubrovnik, gdje je padre Marjan proveo najveci dio svojeg stvaralackog zivota, dan oslobodjenja ne slavi i ne moze slaviti bilo kakvim dignitetom. Naime, ulaskom partizana u Dubrovnik zapocelo je krvavo zlosilje, kojim je vise stotina obitelji hrvatskoga juga zavijeno u crno. (Tu, zapravo, zapocinje hrvatski Bleiburg, koji takodjer ovih dana obiljezavamo s nastavkom kriznih putova diljem Hrvatske, pa i izvan njezinih granica.)

Zivot i kalvarija nasega padre Marjana upravo je znakovit primjer kakve su zrtve podnijeli posteni i cestiti ljudi, kojima je jedini grijeh bio sto su osjecali i javno ispovijedali svoju vjeru i svoju nacionalnu pripadnost.

Partizani su usli u Grad 18. listopada 1944. u vecernjim satima, a vec sljedecega dana padre Marjan je uhapsen i odveden u gradski zatvor Karmen. Iste noci izmedju 19. i 20. listopada strijeljana su jedanaestorica mladica iz Konavala na istocnom prilazu Gradu na prostoru Orsule i baceni niz provaliju na stijene i u more. Tada je taj dogadjaj ostao obavijen velom tajnosti.

Iducih dana hapsenja obicnih gradjana postaju masovna. Samo se govorilo ili saputalo tko je uhicen, dok su aktivni clanovi fronte pokusavali smirivati stanovnistvo da je rijec tek o ispitivanjima, te da se nikome nista nece dogoditi, a da se prethodno ne provede sudski kazneni postupak.

Ipak, u noci izmedju 26. i 27. listopada osvanuo je veliki plakat kojim se obznanjuje tzv. presuda u ime naroda Jugoslavije Vojnog suda Komande juznodalmatinskog podrucja. Taj sud nikada nije postojao.

U vrlo kratkom obrazlozenju, koje ima ukupno devet recenica za trideset i sest osoba osudjenih na kaznu smrti strijeljanjem nalazi se i ovo:

"Isto tako postojanje inkriminisanih djela, koja se stavljaju na teret optuzenima, utvrdjuje se iskazima saslusanih svjedoka u toku istrage i prilikom suocenja istih sa optuzenima, koji tvrde da su optuzeni poznati narodni neprijatelji, koji su aktivno suradjivali sa okupatorom i bili podstrekaci mnogih nedjela pocinjenih od okupatora."

(Istina je pak da nitko od onih koji su navedeni u toj ozloglasenoj presudi nije bio ni ispitivan niti pozvan na saslusanje.) Prezivjeli svjedoci koji su proveli u isto doba odredjeno vrijeme u zatvoru Karmen ili u zatvoru nasuprot Dominikanskom samostanu svjedoce da nikakvih ispitivanja ni suocavanja, pa ni saslusavanja, nije bilo. U svakoj zatvorskoj celiji bilo je od petnaest do dvadeset uhicenika i oni su sve te dane i noci provodili zajedno, u iscekivanjima. Dakle, padre Marjan Blazic proglasen je narodnim neprijateljem i strijeljan na Daksi sedam dana nakon uhicenja, sa jos cetrdeset i tri (od kojih su na oglasu imena samo trideset i sest zrtava) nevinih patnika, a medju njima osmoro duhovnika. Neposredno prije tog masovnog strijeljanja nas mucenik odrzao ja ganutljiv oprostajni govor, dao odrjesenje svojim supatnicima i intonirao pjesmu Tebe Boga hvalimo.

Kada sam vec rekao da je padre Marjan uzivao ugled "kao savjest Grada", treba istaknuti da je on s propovjedaonice napadao sve negativne pojave i za stare Jugoslavije. Cinjenica je da je odrzao zadusnicu o propasti te prve Jugotragedije, te da je pozdravio uspostavu NDH, ali da je ta potpora bila kratkotrajna, dakle samo nekoliko tjedana, dok Pavelic nije prihvatio sramotne Rimske ugovore, a to je bilo vec u svibnju 1941. godine, kojima su predani Talijanima Istra, Rijeka, kvarnerski otoci i gotovo cijela Dalmacija s otocima. Dakle, talijanski fasizam siri svoje iredentisticko posezanje ne samo na cijelu Istri i rodni zavicaj padre Marjana, nego i na gotovo sve hrvatske priobalne prostore.

Od tada, a pogotovo kada mnoge druge negativnosti ustaskih vlasti dolaze na vidjelo, padre Marjan ostro kritizira tadasnje vlasti, ali ne stedeci nimalo ni talijanske okupatorske postrojbe, jer je i dubrovacko podrucje pripadalo talijanskoj vojnoj zoni.

Svojim javnim istupima, a i cjelokupnim svojim djelovanjem, padre Marjan u puku stjece izazovni atribut, crveni fratar, u cemu nije bilo negativnih konotacija.

Ovom prigodom spomenut cu samo neke pojedinosti na temelju kojih je Marjan dobio taj nadimak.

Poznato je da su iz ljekarne Male brace vec od 1942. godine redovito slani lijekovi na podrucja koja su bila pod partizanskom kontrolom. Glavni ljekarnik bio je padre Cvjetko Jereb, ali autoritet padre Marjana, koji je nepodijeljeno uzivao u cijelom Gradu, pa i kod hrvatskih civilnih vlasti, koje su i nakon uspostave NDH bile pretezno haesesovske, bio je nezaobilazna zastita. Ni danas u domacoj javnosti nije dovoljno poznato da su, dok je Titov glavni stab imao sjediste u Jajcu, iz Jajca bili upucivani kuriri u Dubrovnik da bi Vrhovni stab tzv. NOV-a opskrbljivali lijekovima upravo iz ljekarne Male brace. (Ne smije se zaboraviti da je to doba kada je proizvodnja lijekova prilicno oskudna, ali povjerenje da lijekovi nece biti otrovani uzivaju upravo fratri, na celu s padre Marjanom Blazicem.)

Ovom prilikom istaknut cu i jedno moje osobno saznanje koje sam stekao, kada sam poslovno u brodarstvu bio angaziran od tadasnjeg direktora slobodne plovidbe splitskog Jadroplova (prilikom kupnje njihovih brodova tzv. seljaka gradjenih u brodogradilistu Hoboken u Belgiji), i kada me je za vrijeme vecere u inozemstvu, sredinom sedamdesetih godina, kap. Prosper Franulovic zapitao, a sto je sad s padre Marjanom Blazicem?

Ja sam mu protupitanjem odgovorio: "Ili stvarno ne znate sto se dogodilo?". On je uzvratio: "Ne znam". Na to mu kazah da su ga ubili na Daksi, a on na to zapita: "Pa tko?" A ja mu kratko i jasno odgovorih: "Partizani". S velikim zaprepastenjem reagira: "Pa njega ubili partizani", i nastavi, "Ja sam za vrijeme rata pohadjao u Dubrovniku Nautiku, i bio sam skojevac", i potresno je dodao: "Mi smo kao skojevci imali zadatak da idemo obvezno slusati njegove propovjedi radi nase politicke izgradnje." Nakon prvih visestranackih izbora 1990. mnogi su bivsi skojevci potvrdili istinitost ove izjave koju sam cuo prvi put od sada pok. kap. Franulovica, podrijetlom iz Vela Luke.

Padre Marjan ljeta je 1944, kada vise nije bilo nikakvih sumnji u ishod rata, govorio prijateljima: "Vazno je da ne stignu cetnici (oni su u obliznjoj Slivnici imali uporiste), a bit ce lako ako stignu partizani: oni su antifasisti, oni su nasi."

Nakon sto je objavljen oglas s listom strijeljanih, lijecnik 29. hercegovacke brigade dr. Korlaet, procitavsi ime Marjana Blazica, osobno je posao zapovjedniku Vladi Segrtu i upitao ga: "Zasto ste ubili padre Marjana Blazica, pa on je bio nas?" Dr. Korlaet dobio je odgovor od druga Segrta: "Jest, on je bio nas, ali je puno znao, pa ce brzo prestati biti nas." Res ipsa loquitur.

Krvavi crveni teror na hrvatskom jugu nije bio u funkciji kaznjavanja ili osvete. Svrha mu je bila zauzimanje vlasti i odrzavanje diktature proletarijata uz velikosrpsku hegemoniju, a glavni cilj zastrasivanje ljudi i zatiranje bilo kakvih nada da je moguce pokusati djelovati u smjeru stjecanja slobode i demokratskoga drustvenog sustava.

Ovdje nije potrebno ulaziti u to kako su zrtve izabirane. Jasno je da se biralo po listama tadasnjega oblasnog komiteta KPJ, ali je takodjer poznato da je bila koristena lista koju je partizanima predao cetnicki namjesnik za Dubrovnik, kojega je imenovao Draza Mihailovic jos 1942. godine, pristupivsi partizanima u rujnu 1944. godine i stigavsi preko Mokosice u Pozarno, a potom i na Vis.

Ipak cini mi se potrebnim spomenuti da su u identifikaciji cjelokupnoga hrvatskog bica na krajnjem jugu Lijepe nase s ustasama, o cemu bijedno svjedoci i Ante Jurjevic Baja, u svom rukopisnom opseznom izvjescu od 25. listopada 1944, pomogli i predstavnici talijanske fasisticke vojske. Tako je partizanima predan i dokument pod naslovom Comando VI Corpo D'Armata (pod br. 3444) od 27. travnja 1943, s potpisom zapovjednika generala Sandra Piazzoni o internaciji, dakle uhicenju radi sprovodjenja na famoznu Prevlaku, poimence trinaestero mjesnih clanova "ustaskih organizacija", grupa Domagoj i Krizari. U toj ispravi navodi se da domagojci i krizari djeluju pod vodstvom poznatog franjevca Tome Tomasica. Poslije je i padre Toma, zajedno s padre Marjanom iz istog franjevackog samostana s dolaskom partizana, uhapsen i takodjer strijeljan na Daksi.

Talijansku internaciju prezivjela su sva trinaestorica. Ali od njih su sedmoricu ubili partizani, trojica su izbjegla u inozemstvo, jedan se nakon dugogodisnjeg robijanja smirio u Dubrovniku, a dvojica su zavrsila medicinu i kao vrsni lijecnici specijalisti u Zagrebu dozivjeli mirovinu.

Dakle, sva trinaestorica bili su antifasisti, tj. istaknuti protivnici iredentistickoga fasizma, pa je i nas padre Marjan Blazic zaista bio istinski antifasist, znacajem, uvjerenjem i djelom. Antifasizam je bio neosporno pozitivan sveeuropski pokret. Neka nam uspomena na nasega hrvatskog mucenika, ciju stotu obljetnicu rodjenja obiljezavamo u njegovu rodnom kraju, bude opomena da ne smijemo izmedju antifasizma i komunizma ili staljinizma staviti znak jednakosti. Zbog toga svi oni koji isticu antifasizam u Hrvatskoj trebaju naci i mjeru i nacin za otklon od komunizma i staljinizma (ukljucujuci tu i Josipa Broza). Jer je u nasoj zemlji na kraju Drugoga svjetskog rata uspostavljen okrutni komunizam protkan totalitarnom ideologijom proleterskog internacionalizma i staljinizma, indoktriniran mrznjom protiv narodnih ili unutrasnjih neprijatelja, s tim da je predznak mrznje izmijenjen iz fasisticke rasne mrznje u komunisticku klasnu mrznju. Dopustite mi da dodam i to da na mnogim hrvatskim prostorima izmedju komunizma i boljsevizma do Titova razlaza sa Staljinom 1948. godine u totalitaristickom provodjenju nasilja nema bitnih razlika.

Konacno, i fasizam i komunizam uvozne su kategorije, koje su na nase prostore prodirale u strahotama Drugoga svjetskog rata, s tim da je komunizam poslije zavrsetka rata nastavio sa svojim zlocinima.

Uz duzno postovanje svim bezbrojnim idealistima, domoljubima i rodoljubima, koji su ginuli za svoju domovinu Hrvatsku, uz otvaranje spomen-obiljezja nasem muceniku Marjanu Blazicu na njegovoj rodnoj kuci, smatram primjerenim da se natpis na spomen- ploci na mjesnom groblju Kastva koji glasi: "Otisli ste, niste se vratili, dali ste svoje zivote za domovinu!" odnosi doista i na hrvatskoga velikana i mucenika, sina ponosne Kastavstine, padre Marjana Blazica.

Ocigledan je apsurd raspravljati o bilo kakvoj pomirbi izmedju Broza i Pavelica. Mozemo se sloziti da se to odnosi i na velik dio njihovih suvremenika, ali zbog bioloskih razloga njih se danas moze ignorirati kad se raspravlja o politickoj sceni u Hrvatskoj. Ipak, pomirba koja je ozbiljena u Domovinskom ratu izmedju sinova i unuka ustasa i komunista, te partizana i domobrana, dragocjena jest tecevina. Nas Marjan Blazic bio je svojim uvjerenjem, a dokazao je to i svojim djelom i zivotom, iskren protagonist pomirbenoga svjetonazora te iskreni borac za demokraciju i slobodu. Zlocinci su prekinuli njegov zivotni put samo zbog toga sto su znali da je pravi vjernik i nepokolebljiv hrvatski domoljub. Njegov uzor i njegova zrtva jest i ostat ce zauvijek primjer vjere u samostalnu i demokratsku Hrvatsku.


POTPIS: Hrvoje Kacic
[Vrh]
Korisnički profil Pošaljite privatnu poruku
donadini



Pridružen/a: 11. 11. 2004. (09:09:58)
Postovi: 2249
Lokacija: zagreb

PostPostano: pet ruj 15, 2006 11:51 am    Naslov: Citirajte i odgovorite

VIJENAC 88 - Predsmrtni Tedeum padre Marjana

U spomen


Predsmrtni Tedeum padre Marjana


Donosim tekst koji je gospodin Hrvoje Kacic izgovorio prigodom otvaranja spomen-obiljezja na rodnoj kuci svecenika Marjana Blazica u Kastvu. Rijec je o jednoj od zrtava poznatoga zlocina na dubrovackoj Daksi godine 1945.


Volio bih ovdje iznijeti neka osobna sjecanja na Marjana Blazica jos iz mojih djackih dana, kad sam mu bio ministrant i ucenik.

Opce je misljenje da je taj stovani profesor prirodnih znanosti bio vjerojatno najdarovitiji retorik svojega vremena u cijeloj Hrvatskoj. U njegovom javnom djelovanju progovarala je savjest Dubrovnika i za monarhisticke Jugotragedije i za Banovine Hrvatske, a i za Nezavisne Drzave Hrvatske.

Istodobno osjecam tjeskobu, jer mislim da se njegov zivotni put i mucenicka smrt samo s dodatnim nastojanjem moze razumjeti na sirim prostorima njegova rodnog zavicaja. Razlike se umnozavaju ako se ne uzmu u obzir razlicite okolnosti, kojima je u vjetrometinama ovoga stoljeca prolazio hrvatski nacionalni korpus u podrucju sjevernog Jadrana u usporedbi s onim na hrvatskom jugu, istoku i sjeveru. Suprotnosti u dozivljenim iskustvima, u kojima su mnogi izgubili svoje zivote i svoje najmilije, upucuju nas na izmjenu iskustava, saznanja i spoznaja.

Ne smijemo zaboraviti sudbinu Istre u proslosti, niti podcjenjivati cinjenicu da su upravo rijecko podrucje i sam grad Rijeka jos 1919. godine bili prvi primjer fasisticke ekspanzije u Europi i svijetu. Zbog toga, ali i ne samo zbog toga, razumljivo je da se na tim prostorima opravdano i danas, u nasoj drzavi Hrvatskoj, obiljezavaju obljetnice oslobodjenja, ali isto tako da se u mnogim drugim krajevima Hrvatske, kojima pripada i Dubrovnik, gdje je padre Marjan proveo najveci dio svojeg stvaralackog zivota, dan oslobodjenja ne slavi i ne moze slaviti bilo kakvim dignitetom. Naime, ulaskom partizana u Dubrovnik zapocelo je krvavo zlosilje, kojim je vise stotina obitelji hrvatskoga juga zavijeno u crno. (Tu, zapravo, zapocinje hrvatski Bleiburg, koji takodjer ovih dana obiljezavamo s nastavkom kriznih putova diljem Hrvatske, pa i izvan njezinih granica.)

Zivot i kalvarija nasega padre Marjana upravo je znakovit primjer kakve su zrtve podnijeli posteni i cestiti ljudi, kojima je jedini grijeh bio sto su osjecali i javno ispovijedali svoju vjeru i svoju nacionalnu pripadnost.

Partizani su usli u Grad 18. listopada 1944. u vecernjim satima, a vec sljedecega dana padre Marjan je uhapsen i odveden u gradski zatvor Karmen. Iste noci izmedju 19. i 20. listopada strijeljana su jedanaestorica mladica iz Konavala na istocnom prilazu Gradu na prostoru Orsule i baceni niz provaliju na stijene i u more. Tada je taj dogadjaj ostao obavijen velom tajnosti.

Iducih dana hapsenja obicnih gradjana postaju masovna. Samo se govorilo ili saputalo tko je uhicen, dok su aktivni clanovi fronte pokusavali smirivati stanovnistvo da je rijec tek o ispitivanjima, te da se nikome nista nece dogoditi, a da se prethodno ne provede sudski kazneni postupak.

Ipak, u noci izmedju 26. i 27. listopada osvanuo je veliki plakat kojim se obznanjuje tzv. presuda u ime naroda Jugoslavije Vojnog suda Komande juznodalmatinskog podrucja. Taj sud nikada nije postojao.

U vrlo kratkom obrazlozenju, koje ima ukupno devet recenica za trideset i sest osoba osudjenih na kaznu smrti strijeljanjem nalazi se i ovo:

"Isto tako postojanje inkriminisanih djela, koja se stavljaju na teret optuzenima, utvrdjuje se iskazima saslusanih svjedoka u toku istrage i prilikom suocenja istih sa optuzenima, koji tvrde da su optuzeni poznati narodni neprijatelji, koji su aktivno suradjivali sa okupatorom i bili podstrekaci mnogih nedjela pocinjenih od okupatora."

(Istina je pak da nitko od onih koji su navedeni u toj ozloglasenoj presudi nije bio ni ispitivan niti pozvan na saslusanje.) Prezivjeli svjedoci koji su proveli u isto doba odredjeno vrijeme u zatvoru Karmen ili u zatvoru nasuprot Dominikanskom samostanu svjedoce da nikakvih ispitivanja ni suocavanja, pa ni saslusavanja, nije bilo. U svakoj zatvorskoj celiji bilo je od petnaest do dvadeset uhicenika i oni su sve te dane i noci provodili zajedno, u iscekivanjima. Dakle, padre Marjan Blazic proglasen je narodnim neprijateljem i strijeljan na Daksi sedam dana nakon uhicenja, sa jos cetrdeset i tri (od kojih su na oglasu imena samo trideset i sest zrtava) nevinih patnika, a medju njima osmoro duhovnika. Neposredno prije tog masovnog strijeljanja nas mucenik odrzao ja ganutljiv oprostajni govor, dao odrjesenje svojim supatnicima i intonirao pjesmu Tebe Boga hvalimo.

Kada sam vec rekao da je padre Marjan uzivao ugled "kao savjest Grada", treba istaknuti da je on s propovjedaonice napadao sve negativne pojave i za stare Jugoslavije. Cinjenica je da je odrzao zadusnicu o propasti te prve Jugotragedije, te da je pozdravio uspostavu NDH, ali da je ta potpora bila kratkotrajna, dakle samo nekoliko tjedana, dok Pavelic nije prihvatio sramotne Rimske ugovore, a to je bilo vec u svibnju 1941. godine, kojima su predani Talijanima Istra, Rijeka, kvarnerski otoci i gotovo cijela Dalmacija s otocima. Dakle, talijanski fasizam siri svoje iredentisticko posezanje ne samo na cijelu Istri i rodni zavicaj padre Marjana, nego i na gotovo sve hrvatske priobalne prostore.

Od tada, a pogotovo kada mnoge druge negativnosti ustaskih vlasti dolaze na vidjelo, padre Marjan ostro kritizira tadasnje vlasti, ali ne stedeci nimalo ni talijanske okupatorske postrojbe, jer je i dubrovacko podrucje pripadalo talijanskoj vojnoj zoni.

Svojim javnim istupima, a i cjelokupnim svojim djelovanjem, padre Marjan u puku stjece izazovni atribut, crveni fratar, u cemu nije bilo negativnih konotacija.

Ovom prigodom spomenut cu samo neke pojedinosti na temelju kojih je Marjan dobio taj nadimak.

Poznato je da su iz ljekarne Male brace vec od 1942. godine redovito slani lijekovi na podrucja koja su bila pod partizanskom kontrolom. Glavni ljekarnik bio je padre Cvjetko Jereb, ali autoritet padre Marjana, koji je nepodijeljeno uzivao u cijelom Gradu, pa i kod hrvatskih civilnih vlasti, koje su i nakon uspostave NDH bile pretezno haesesovske, bio je nezaobilazna zastita. Ni danas u domacoj javnosti nije dovoljno poznato da su, dok je Titov glavni stab imao sjediste u Jajcu, iz Jajca bili upucivani kuriri u Dubrovnik da bi Vrhovni stab tzv. NOV-a opskrbljivali lijekovima upravo iz ljekarne Male brace. (Ne smije se zaboraviti da je to doba kada je proizvodnja lijekova prilicno oskudna, ali povjerenje da lijekovi nece biti otrovani uzivaju upravo fratri, na celu s padre Marjanom Blazicem.)

Ovom prilikom istaknut cu i jedno moje osobno saznanje koje sam stekao, kada sam poslovno u brodarstvu bio angaziran od tadasnjeg direktora slobodne plovidbe splitskog Jadroplova (prilikom kupnje njihovih brodova tzv. seljaka gradjenih u brodogradilistu Hoboken u Belgiji), i kada me je za vrijeme vecere u inozemstvu, sredinom sedamdesetih godina, kap. Prosper Franulovic zapitao, a sto je sad s padre Marjanom Blazicem?

Ja sam mu protupitanjem odgovorio: "Ili stvarno ne znate sto se dogodilo?". On je uzvratio: "Ne znam". Na to mu kazah da su ga ubili na Daksi, a on na to zapita: "Pa tko?" A ja mu kratko i jasno odgovorih: "Partizani". S velikim zaprepastenjem reagira: "Pa njega ubili partizani", i nastavi, "Ja sam za vrijeme rata pohadjao u Dubrovniku Nautiku, i bio sam skojevac", i potresno je dodao: "Mi smo kao skojevci imali zadatak da idemo obvezno slusati njegove propovjedi radi nase politicke izgradnje." Nakon prvih visestranackih izbora 1990. mnogi su bivsi skojevci potvrdili istinitost ove izjave koju sam cuo prvi put od sada pok. kap. Franulovica, podrijetlom iz Vela Luke.

Padre Marjan ljeta je 1944, kada vise nije bilo nikakvih sumnji u ishod rata, govorio prijateljima: "Vazno je da ne stignu cetnici (oni su u obliznjoj Slivnici imali uporiste), a bit ce lako ako stignu partizani: oni su antifasisti, oni su nasi."

Nakon sto je objavljen oglas s listom strijeljanih, lijecnik 29. hercegovacke brigade dr. Korlaet, procitavsi ime Marjana Blazica, osobno je posao zapovjedniku Vladi Segrtu i upitao ga: "Zasto ste ubili padre Marjana Blazica, pa on je bio nas?" Dr. Korlaet dobio je odgovor od druga Segrta: "Jest, on je bio nas, ali je puno znao, pa ce brzo prestati biti nas." Res ipsa loquitur.

Krvavi crveni teror na hrvatskom jugu nije bio u funkciji kaznjavanja ili osvete. Svrha mu je bila zauzimanje vlasti i odrzavanje diktature proletarijata uz velikosrpsku hegemoniju, a glavni cilj zastrasivanje ljudi i zatiranje bilo kakvih nada da je moguce pokusati djelovati u smjeru stjecanja slobode i demokratskoga drustvenog sustava.

Ovdje nije potrebno ulaziti u to kako su zrtve izabirane. Jasno je da se biralo po listama tadasnjega oblasnog komiteta KPJ, ali je takodjer poznato da je bila koristena lista koju je partizanima predao cetnicki namjesnik za Dubrovnik, kojega je imenovao Draza Mihailovic jos 1942. godine, pristupivsi partizanima u rujnu 1944. godine i stigavsi preko Mokosice u Pozarno, a potom i na Vis.

Ipak cini mi se potrebnim spomenuti da su u identifikaciji cjelokupnoga hrvatskog bica na krajnjem jugu Lijepe nase s ustasama, o cemu bijedno svjedoci i Ante Jurjevic Baja, u svom rukopisnom opseznom izvjescu od 25. listopada 1944, pomogli i predstavnici talijanske fasisticke vojske. Tako je partizanima predan i dokument pod naslovom Comando VI Corpo D'Armata (pod br. 3444) od 27. travnja 1943, s potpisom zapovjednika generala Sandra Piazzoni o internaciji, dakle uhicenju radi sprovodjenja na famoznu Prevlaku, poimence trinaestero mjesnih clanova "ustaskih organizacija", grupa Domagoj i Krizari. U toj ispravi navodi se da domagojci i krizari djeluju pod vodstvom poznatog franjevca Tome Tomasica. Poslije je i padre Toma, zajedno s padre Marjanom iz istog franjevackog samostana s dolaskom partizana, uhapsen i takodjer strijeljan na Daksi.

Talijansku internaciju prezivjela su sva trinaestorica. Ali od njih su sedmoricu ubili partizani, trojica su izbjegla u inozemstvo, jedan se nakon dugogodisnjeg robijanja smirio u Dubrovniku, a dvojica su zavrsila medicinu i kao vrsni lijecnici specijalisti u Zagrebu dozivjeli mirovinu.

Dakle, sva trinaestorica bili su antifasisti, tj. istaknuti protivnici iredentistickoga fasizma, pa je i nas padre Marjan Blazic zaista bio istinski antifasist, znacajem, uvjerenjem i djelom. Antifasizam je bio neosporno pozitivan sveeuropski pokret. Neka nam uspomena na nasega hrvatskog mucenika, ciju stotu obljetnicu rodjenja obiljezavamo u njegovu rodnom kraju, bude opomena da ne smijemo izmedju antifasizma i komunizma ili staljinizma staviti znak jednakosti. Zbog toga svi oni koji isticu antifasizam u Hrvatskoj trebaju naci i mjeru i nacin za otklon od komunizma i staljinizma (ukljucujuci tu i Josipa Broza). Jer je u nasoj zemlji na kraju Drugoga svjetskog rata uspostavljen okrutni komunizam protkan totalitarnom ideologijom proleterskog internacionalizma i staljinizma, indoktriniran mrznjom protiv narodnih ili unutrasnjih neprijatelja, s tim da je predznak mrznje izmijenjen iz fasisticke rasne mrznje u komunisticku klasnu mrznju. Dopustite mi da dodam i to da na mnogim hrvatskim prostorima izmedju komunizma i boljsevizma do Titova razlaza sa Staljinom 1948. godine u totalitaristickom provodjenju nasilja nema bitnih razlika.

Konacno, i fasizam i komunizam uvozne su kategorije, koje su na nase prostore prodirale u strahotama Drugoga svjetskog rata, s tim da je komunizam poslije zavrsetka rata nastavio sa svojim zlocinima.

Uz duzno postovanje svim bezbrojnim idealistima, domoljubima i rodoljubima, koji su ginuli za svoju domovinu Hrvatsku, uz otvaranje spomen-obiljezja nasem muceniku Marjanu Blazicu na njegovoj rodnoj kuci, smatram primjerenim da se natpis na spomen- ploci na mjesnom groblju Kastva koji glasi: "Otisli ste, niste se vratili, dali ste svoje zivote za domovinu!" odnosi doista i na hrvatskoga velikana i mucenika, sina ponosne Kastavstine, padre Marjana Blazica.

Ocigledan je apsurd raspravljati o bilo kakvoj pomirbi izmedju Broza i Pavelica. Mozemo se sloziti da se to odnosi i na velik dio njihovih suvremenika, ali zbog bioloskih razloga njih se danas moze ignorirati kad se raspravlja o politickoj sceni u Hrvatskoj. Ipak, pomirba koja je ozbiljena u Domovinskom ratu izmedju sinova i unuka ustasa i komunista, te partizana i domobrana, dragocjena jest tecevina. Nas Marjan Blazic bio je svojim uvjerenjem, a dokazao je to i svojim djelom i zivotom, iskren protagonist pomirbenoga svjetonazora te iskreni borac za demokraciju i slobodu. Zlocinci su prekinuli njegov zivotni put samo zbog toga sto su znali da je pravi vjernik i nepokolebljiv hrvatski domoljub. Njegov uzor i njegova zrtva jest i ostat ce zauvijek primjer vjere u samostalnu i demokratsku Hrvatsku.


POTPIS: Hrvoje Kacic
[Vrh]
Korisnički profil Pošaljite privatnu poruku
donadini



Pridružen/a: 11. 11. 2004. (09:09:58)
Postovi: 2249
Lokacija: zagreb

PostPostano: pet ruj 15, 2006 11:53 am    Naslov: Citirajte i odgovorite

PROVODjENJE CETNICKOG ZLOCINA GENOCIDA NAD HRVATIMA I MUSLIMANIMA 1941.-1945. GODINE

Ostvarivanje zlocina genocida nad Hrvatima i Muslimanima, prema iznijetim planovima cetnickih vodja i zapovjednika, zapocelo je odmah iza njihovog donosenja i trajalo sve do kraja rata. Njihov obim je ovisio od cetnickih, prije svega vojnih, mogucnosti, rasporedu i jacini suparnickih tabora na doticnom podrucju. Iz dokumenata se mogu uociti tri razdoblja u kojima su ti cetnicki zlocini genocida, po broju stradalih, najmasovniji. Prvo je od pocetka ustanka tj. kraja srpnja 1941. do veljace 1942., drugo od kolovoza do listopada 1942. i trece od sijecnja do ozujka 1943. godine. To je razdoblje u kojemu je cetnicki pokret na podrucju Bosne i Hercegovine i Hrvatske, vojno najsnazniji, kada je imao najintenzivniju potporu cetnika iz Srbije i Crne Gore, ali i svekoliku potporu talijanskog, a manjim dijelom i njemackog okupatora. Za svako od ovih perioda navest cemo nekoliko karakteristicnih primjera.

A/ Prvo razdoblje (kraj srpnja 1941.-veljaca 1942.)

Ovo razdoblje ima dva dijela i to: prvi, od izbijanja ustanka do jeseni 1941. kada u ustanku sudjeluju cetnici i gerilci zajedno; a drugi zapocinje kada i diferencijacija na cetnicki i narodnooslobodilacki pokret, odnosno vojnicki na cetnike i partizane, te se mogu pratiti zlocini cetnickih postrojbi.

U tome prvom dijelu nakon izbijanja ustanka, u akcijama gdje zajedno sudjeluju cetnici i komunisti, izvrseni su i prvi masovni zlocini nad Hrvatima i Muslimanima u BiH i Hrvatskoj. Tako su 27. VII. 1941. i nekoliko dana potom u Bosanskom Grahovu i okolici od ustanika ubijena 62 Hrvata, medju kojima 5 zena i 9 djece, s zupnikom Antom Gospodneticem, dok su im kuce i pet sela nakon pljacke spaljeni. Vec 2. VII. je pokolj nekoliko stotina Hrvata, vecinom staraca, zena i djece u Krenjusi s okolicom i Vrtocama, takodjer s zupnikom Kresimirom Baricem, pljacka i paljenje kuca, kao i rimokatolicke crkve. Zatim slijedi proboj oko 2.500 Hrvata iz Boricevca i okolice u Bihac, dok je mjesto opljackano i potpuno spaljeno i nije obnovljeno nakon rata. Tako je prestalo postojati 19 rimokatolickih zupa s desne i desetak s lijeve obale Une, buduci su ostale bez vjernika. Potom je 5. IX. 1941. poklano i stradalo u Kulen Vakufu i okolici do 3.000 Muslimana i stotinjak Hrvata, a mjesto opljackano i potpuno spaljeno. U Varcar Vakufu i okolici takodjer su ubijena 44 Muslimana i 12 Hrvata a u Glamocu i okolici 45 Muslimana i 2 Hrvata. I kod Sanskog Mosta su ustanici “ubijali muslimane i Hrvate seljake, pa i njihovu obitelj - zene i djecu”.17

Slicno je bilo i na drugim podrucjima. Tako su “oslobodjena podrucja” ubrzo oslobodjena i od Hrvata i Muslimana koji su ih morali napustiti, kako ne bi bili zaklani i pobijeni, a njihove kuce i sela opljackana i spaljena. Ubrzo se u Bihacu, Jajcu, Kninu, Sanskom Mostu, Prijedoru, Livnu i drugim gradovima slila rijeka od oko 50.000 izbjeglica. Udio cetnika i njihovih simpatizera u ovim zlocinima je najcesce bio dominantan. I u istocnoj Hercegovini izvrseni su pokolji civilnog pucanstva od ustanika, uz pripomoc onih iz Crne Gore i to u Avtovcu 28. VI. 1941. zaklano 47 Muslimana, u Berkovicima (Dabru) 28. VIII. zaklano preko 300 Muslimana, uglavnom zena i djece, koji su baceni u jame, vecinom jamu “Cavkaricu”, sve prema partizanskim dokumentima. Prema dokumentima vlasti NDH taj je broj visestruko veci. Stradao je i dio Hrvata, dok su iz cijele istocne Hercegovine potekle kolone izbjeglica u susjedne gradove, poglavito Capljinu, Mostar te Dubrovnik. Mnoge kuce i sela su nakon pljacke spaljena. I u istocnoj Bosni, gdje se od pocetka ustanka pojavljuju cetnicki odredi, osnovani i pomagani od onih iz Srbije, zabiljezeni su prvi pokolji muslimanskog pucanstva u Medjedji i Koraju, u listopadu i studenom 1941. s nekoliko stotina zaklanih i ubijenih.18

Kako snage NDH nisu uspjele ustanak ugusiti i sprijeciti njegovo daljnje sirenje, to su intervenirale talijanske i njemacke okupacijske snage. Talijani zaposjedaju II. i III. zonu, a i Nijemci dovlace nove snage. Talijani omogucavaju organiziranje, povezivanje i opskrbu cetnickih postrojbi od Srbije do Slovenije, te one zapocinju organizirano i planski s zlocinima genocida prema Hrvatima i Muslimanima. Tako su cetnici u okolici Knina i na tromedji uz teror prema hrvatskom pucanstvu 7/8. X. 1941. u Donjem Erveniku zaklali 7 Hrvata; 3. VII. 1941. su naredili “da se moraju svi katolici u selu Stikovu pokrstiti i preci u Srpsku vjeru”, a 16 dana kasnije u napadu su zaklali 11 mjestana Hrvata i 1 oruznika ubili; potom su 11. XII. u selu Velika Plana, kod Lovinca zaklali 6 Hrvata, a prije toga su 29. IX. 1941. uhitili 44 Hrvata iz Brotinje kod D. Lapca te ih zaklali. Vecina zaklanih bile su zene i djeca. To je prouzrocilo novi val izbjeglih Hrvata.19

Od prosinca 1941. pa do veljace 1942. izvrseni su mnogi masovni pokolji nad Muslimanima od strane cetnika u istocnoj Bosni i Hercegovini, gdje su im Talijani predali vlast. Tako je u Foci i Gorazdu, prema izjavi cetnickog zapovjednika, ubijeno 5.000 Muslimana, a ubijeno je i stotinjak Hrvata. Istodobno je na podrucju Srebrenice ubijeno oko 1.000, Vlasenice 2 do 3.000, Rogatice do 1.000 i Visegrada preko tisucu zaklanih, pobijenih i spaljenih Muslimana. Slicno je bilo i u okolici Nevesinja gdje su takodjer Muslimani klani i ubijani, a zapaljeno pet sela. Vecina zrtava je mucena, a zene i djevojke silovane, dok su mnogi zaklani i ubijeni bacani u Drinu od Foce do Ustiprace. Nakon pljacke mnoge su kuce, i neka sela spaljena, a spaljene su i mnoge dzamije, od kojih samo u Foci tri. Tisuce izbjeglica je pohitalo prema Sarajevu, Tuzli i drugim okolnim gradovima, tako da ih se broj u cijeloj NDH popeo na 100.000, vecinom radi cetnickog terora i zlocina. Dolazak partizana u to podrucje onemogucilo je privremeno daljnje cetnicke zlocine, ali je omogucio mnogim cetnicima prelazak u partizane, bez kazni za pocinjene zlocine.20

B/ Drugo razdoblje (kolovoz-listopad 1942.)

U ovome razdoblju opet ce najveci cetnicki zlocini genocida biti izvrseni u istocnoj Bosni i Hercegovini, ali i u drugim krajevima. Cetnici su zauzeli Focu, 19. VIII. 1942., u kojoj se nalazilo oko 8.000 Muslimana, sto mjestana sto okolnih izbjeglica. Oko 5.000 njih je uspjelo pobjeci prema Sarajevu, manje grupice su se posakrivale, dok su svi ostali uhvaceni i pobijeni. Jedan od prezivjelih izjavljuje: “... Cim su Focu zauzeli cetnici, pohvatali su i poubijali sve muskarce muslimane kao i jedan veliki broj zena i djece, dok su skoro sve djevojke i mlade zene silovali. Ostalo je zivo svega 11 skrivenih muskaraca. Trgovine i kuce do kraja opljackane, a neke od njih zapaljene”. Isti navodi “oko dvije tisuce nevinih zrtava”. Cetnicki zapovjednik P. Bacovic 5. IX. 1942. izvjestava D. Mihailovica da je u Foci poginulo “... 1.200 ustasa u uniformi i oko 1.000 kompromitovanih muslimana, dok smo mi imali cetiri mrtva i pet ranjenih... Imali smo ogromni plen. Nas je cilj bio da osiguramo vezu sa Srbijom i to smo postigli”.21

Od 29. VIII. do 4. IX. 1942. grupa od oko 1.000 istocnohercegovackih cetnika je za vrijeme talijanske vojne operacije “Albia” protiv partizana na Biokovu izvrsila masovnu pljacku, palez i zlocine nad tamosnjim civilnim hrvatskim pucanstvom. Tako je samo na podrucju velike zupe Cetina (u mjestima Rascani, Zupa biokovska, Kozica i Dragljani) zaklano, strijeljano i spaljeno oko 160 Hrvata, medju kojima i tri svecenika i to: Ivan Condic, Josip Braenovic, kojemu su otsjekli glavu, i Ladislav Ivankovic. Bacovic je 5. IX. 1942. o toj “kaznenoj ekspediciji” izvijestio D. Mihailovica da su cetnici pobili preko “1.000 ustasa”, a da sami nisu imali “ni jednog mrtvog i ranjenog”, da su na tome putu od Ljubuskog do Vrgorca “oderali ziva tri katolicka svestenika”, ubijali “sve muskarce od 15 godina na vise”, te da “17 sela je potpuno spaljeno” nakon cega su juzno od Makarske s pjesmom i srpskom zastavom “dosli na obalu naseg Jadrana gde su na obali poboli nasu zastavu”. Od svibnja do rujna 1942. u istocnoj Hercegovini su cetnici na osnovu sporazuma s Talijanima preuzeli vlast,osim gradova, te pobili nekoliko stotina Hrvata i Muslimana, nakon cega je uslijedilo masovno iseljavanje hrvatskog i muslimanskog pucanstva s lijeve obale Neretve. U ovom periodu taj egzodus je bio vecinom s podrucja stolackog kotara na kojemu od “oko 28.000 katolika i muslimana”, osim nekoliko obitelji u samom Stocu nije ostao ni jedan Hrvat i Musliman, kaze se u jednom cetnickom dokumentu. U tijeku talijanske vojne operacije protiv partizana na prozorskom podrucju u listopadu 1942., cetnici su najprije na mostarskom podrucju ubili oko 200 Hrvata i Muslimana, a zatim na prozorskom ubili, zaklali, bacili u vodu ili jamu 1.716 ljudi, od kojih su 340 bili Muslimani, a ostalo Hrvati civili, dok su na povratku na konjickom kotaru ubili dvadesetak Hrvata, opljackavsi kuce i sela i mnoge zapalivsi. Bacovic je brzojavom 23. X. 1942. izvijestio D. Mihailovica: “U operacijama Prozor zaklano je preko 2.000 Sokaca i Muslimana. Vojnici se vratili odusevljeni”.22

Istodobno i na podrucju sjeverne i srednje Dalmacije cetnici su u reziji Talijana i pod njihovim okriljem izvrsili vise zlocina genocida nad Hrvatima. Tako su pocetkom listopada 1942. na podrucju velike zupe Cetina, predvodjeni vojvodom M. Rokvicem u selima Gata, Naglice, Cisla, Ostrvica, Zvecanji, Dugopolje, Kolenice, Srijani i Dolac Gornji pobili oko 200 Hrvata, a nakon pljacke mnoge kuce zapalili. Kako su Talijani zabiljezili: “Poklane su vecinom starije osobe, zene i djeca koje nisu imale nikakve veze s partizanima”. Svatko je zaklan tamo gdje je i uhvacen. Cetnici su usput pjevali: “Nama Petar iz Londona pise oj Hrvati nema vas vise”. Zatim su Djujicevi cetnici 21. X. 1942. u Bitelicu, kod Sinja, u reziji Talijana ubili 29, a u Otisicu 6 Hrvata, zapalivsi pritom 220 hrvatskih kuca. Prema izvjescu talijanskog generala Berardija iz Knina “svaki katolik je mucen i zaklan, a poslije je vecina lesina izmrcvarena na najgrozniji nacin”, ali nije reagirao. Djujic je brzojavom izvijestio D. Mihailovica: “Moji su klali sreda!” I Medacki cetnici su 3. X, 1942. ubili petoricu Hrvata iz Ribnika. Svi dokumenti pokazuju da su u ovim pokoljima stradali civili, sto se vidi i po cetnickim gubicima, a isti su imali za posljedicu novi val izbjeglih Hrvata iz ovih podrucja prema moru i dalje u unutrasnjost NDH.23

C/ Trece razdoblje (sijecanj-ozujak 1943.)

Cetnicki zlocini genocida nad Hrvatima i Muslimanima u ovom razdoblju poklapaju se s operacijama Nijemaca i Talijana protiv snaga NOP-a na sirem podrucju NDH sa sjedistem u Bihacu, koje zapocinju 20. I. 1943. U njima sudjeluju i cetnici s podrucja NDH, Crne Gore i Srbije. To ce oni iskoristiti za vec otprije planirano ciscenje Muslimana i Hrvata. Tako su od 3. I. do 7. II. 1943. ocisceni Muslimani s podrucja kotareva Cajnice, Foca i Pljevlja. O tome je cetnicki zapovjednik P. Djurisic izvijestio svoju Vrhovnu komandu 13. II. 1943. Tu stoji: “Sva muslimanska sela u tri pomenuta sreza su potpuno spaljena tako da nijedan njihov dom nije ostao citav... Za vreme operacija se pristupilo potpunom unistavanju muslimanskog zivlja bez obzira na pol i godine starosti.

Zrtve. Nase ukupne zrtve su bile 22 mrtva, od kojih 2 nesretnim slucajem i 32 ranjena.

Kod muslimana oko 1.200 boraca i do 8.000 ostalih zrtava: zena, staraca i dece“.24Ciscenje je nastavljeno u Sandzaku. Po njemackom generalu Lutersu cilj ovih cetnickih akcija je ”istrebljenje muslimanskog dijela naroda narocito u Sandzaku i u Hercegovini", jer taj “klin muslimanski izmedju Srbije i Crne Gore mora konacno da nestane”. Istodobno on svom Glavnom stanu pise: “Treba bas istaknuti kao osobinu cetnickog vojevanja njihovo napadanje nenaoruzanoga i slaboga neprijatelja... Klanje bespomocnih zena i djece (muslimana) za cetnike je po sebi razumljivo, casno i hrabro djelo, a izvrsioci se smatraju junacima”. To je potvrdio i cetnicki vodja D. Jevdjevic iz toga vremena kada su oni “koji su bili junaci u pljackanju i klanju zena bili su kukavice cim je prva puska pukla”, bjezeci 30 km pred hrvatskim partizanima iz Dalmacije.25Upravo su porazi cetnika od partizana na Neretvi, a potom na Drini, gdje je doprinos hrvatskih partizana bio najznacajniji, utjecali da njihovi planovi unistenja Muslimana i Hrvata dozive slom. Po njemackim provjerenim podacima s podrucja svoje zone, u sest istocnobosanskih i cetiri srednjobosanska kotara, do toga vremena poginulo je 32.800 Hrvata i Muslimana, od kojih prvih 8.400 a drugih 24.400. One male preostale grupe Muslimana cetnici su pocetkom ozujka prisilili da prijedju s islamske na srpsku pravoslavnu vjeru, kao sto je bio slucaj u selima kod Foce i to Potpecu i Vikocu.26

Istodobno su krajem sijecnja 1943. i cetnici u Dalmaciji, iskoristivsi otsutnost jacih partizanskih snaga, krenuli u akciju ubivsi u selima Kijevo, Kosori, Maovice, Vrlika, Ruzic, Otavice, Gradac i Kricke preko 100 Hrvata, silujuci zene i djevojke, a sve pod parolom “pali i kolji sve sto je katolicko”. Tada su starca Niku Blazevica od 68 g. zivog nabili na kolac i pekli na vatri dok nije umro, a u Otavicama Iliju Mestrovica, starca od 86 g., strica glasovitog hrvatskog kipara Ivana Mestrovica, bacili ziva u njegovu zapaljenu kucu i tako usmrtili. Vec 1. II. 1943. D.Mihailovic je izvjesten: “U Kijevu i Vrlici Bacovic streljao 55, a u Maovicama i Otavicama Djujic 48 ustasa”. Potom su 3. i 4. II. 1943. hercegovacki cetnici na podrucju Imotskog i okolnih sela zaklali i ubili 32 Hrvata, pljackajuci i unistavajuci imovinu, paleci kuce, silujuci djevojke i zene. U tim akcijama stradali su samo Hrvati civili, koji su za cetnike svi ustase, a niti jedan Srbin, kao ni jedno selo nastanjeno Srbima. Posljedica je opet samo u Sinju oko 3.000 izbjeglih Hrvata.27

U svezi s vijestima o stravicnim pokoljima Muslimana pod vodstvom D. Mihailovica britanska vlada mu je 1. V. 1943. skrenula pozornost da bi cetnicko vodstvo trebalo “ublaziti stav” prema Muslimanima, dok ga je C. de Gaulle, ubrzo potom, odlikovao francuskim ratnim krizem i nekoliko drugih cetnika, na njihovo zadovoljstvo.28

Treba istaknuti da su Hrvati i Muslimani antifasisti, aktivisti, borci i sudionici NOP-a bili gotovo bez izuzetka ubijani ukoliko su bili zarobljeni od cetnika. Tako je samo Dinarska cetnicka divizija od 25. V. do 15. VI. 1942. u borbi s partizanima izbrojila “preko 500 partizanskih leseva, vecinom Hrvata”. Nesto kasnije 1942. kod Rujista cetnici su uhitili 23 partizana Hrvata i strijeljali ih, za sto su od Talijana dobili nagradu od 10.000 lira, koji su ih i na ovaj nacin poticali na zlocine. U izvjescu vojvode Djujica D.Mihailovicu od 21. XII. 1943. navodi se da je u borbama s partizanima zarobljeno njih 140, od kojih su 7 bili Srbi, a ostalo Hrvati. Srbi su pusteni a Hrvati svi poklani i baceni u jamu. U to vrijeme i zapovjednik Podrinjske cetnicke brigade u svom izvjescu uz ostalo pise: “streljao sam 5 partizana jer su bili Turci...” (tj. Muslimani, op. Z.D.). Iz drugih dokumenata se vidi da su to vecinom bili predstavnici raznih antifasistickih organizacija NOP-a te ranjenici, bez dovoljne vojne zastite, sto su cetnici koristili.29

I izvan ovih razdoblja, pa sve do kraja rata cetnici su vrsili i dalje brojne pljacke, zlostavljanja i ubojstva Hrvata i Muslimana, gdje god im se pruzila prilika. Spomenut cemo samo neke od tih zlocina. Tako su cetnici 7. VI. 1943. u opcini Brnjic poklali 42 Muslimana, nakon cega je u Zenicu pobjeglo 1.060 muslimanskih izbjeglica. Dalmatinski cetnici su u veljaci 1944. u selima Dubrava, Danilo, Radonici i Goris ubili 30, a u prominskom selu Necmen 4. IV. ubili 10 i na podrucju Skradina 12. IX. 1944. ubili 27, te u prosincu 1944. u Bribiru, Grizanima i Tribalju, kod Crikvenice ubili 32 Hrvata, zapalivsi 70 kuca i bribirsku crkvu. U svibnju 1944. cetnici su u Gorazdu poklali oko 50 Muslimana, zapalivsi 2 dzamije. U sjeveroistocnoj Bosni trebavski cetnici su 8. X. 1944. u selima Tramosnica, Turic, Liporasce i Srednja Slatina ubili 25 Hrvata, potom 3. I. 1945. u selima Kladari i Carevac “uhvatili, silovali i postreljali 27 zena i djevojaka” Hrvatica, a 10 dana potom su izvrsili pokolj Hrvata u selu Pecniku. Rogaticki cetnici su 21. XII. 1944. u selu Vinograd ubili 23 Muslimana. Samo na podrucju rogatickog kotara do lipnja 1944. bilo je spaljeno 3.677 domova i ubijeno 4.635 Muslimana (medju kojima i mali broj Hrvata) od strane cetnika.30

Cetnici su na kraju rata vojnicki porazeni ali je mnogima tijekom rata omoguceno, najcesce nakon zarobljavanja, da “dobrovoljno” stupe u partizane, sto je iskoristilo njih vise od 80% cime su, gotovo u pravilu, bili amnestirani od zlocina. Tek je nekolicini sudjeno za zlocine. Tako im se mnogima posredno pruzila prigoda planiranja odmazde koju su tijekom rata stalno isticali a najcesce pjesmom: “Oj Hrvati al’ cemo Vas klati, kad se Pero iz Londona vrati”, iako im se kralj nije vratio. Posebno je to doslo do izrazaja tijekom zavrsnih operacija nakon predaje kod Bleiburga, ubojstvima, strijeljanjima i stradanjima na brojnim kriznim putevima, u logorima i stratistima pripadnika hrvatskih oruzanih snaga i vlasti NDH te civila sirom tadasnje Jugoslavije, dakle Hrvata i Muslimana.

Dio opsežne studije gospodina Zdravka Dizdara.

Sto se tice broja cetnickih zrtava genocida medju Hrvatima i Muslimanima tijekom rata 1941.-1945. on jos dosada nije utvrdjen. Najnovija demografska istrazivanja daju moguci stvarni gubitak Hrvata od oko 200.000 a Muslimana oko 100.000 na podrucju NDH, tj. onih koji su ubijeni. (Prema V. Zerjavicu)
[Vrh]
Korisnički profil Pošaljite privatnu poruku
donadini



Pridružen/a: 11. 11. 2004. (09:09:58)
Postovi: 2249
Lokacija: zagreb

PostPostano: pet ruj 15, 2006 11:55 am    Naslov: Citirajte i odgovorite

izvor: POSAVSKI KALENDAR 1995

Životna ispovijest Nike Andrica

Kako sam preživio pakao Burica štale

God. 1945. poceli su se rušiti naši mladenacki snovi o stvaranju jake i mocne Nezevisne države Hrvatske. Duboko vezani za sudbinu sila osovine,
cekala nas je neizvjesna buducnost. Garevacka satnija - bojna bila je u
svibnju 1945. na lijevoj obali Bosne, gdje se zajedno s drugim postrojbama
pripremala za obranu "Odžacke tvrdave". U rukama partizanskih postrojbi od 11. travnja nalazio se i Šamac. Od ranije bila je i Modrica, a padala su redom i druga naselja smještena uz odžacku opcinu.

Partizanske postrojbe, osokoljene uspjesima na drugim bojišnicama, nadirale su sa svih strana svom silinom u namjeri da ovladaju i "posljednjim fašistickim uporištem u Europi".

"Najveci dio postrojbi u odžackoj opcini bio je spreman izginuti do posljednjeg
branitelja. Na rubnim dijelovima obrane, uz samu lijevu obalu rijeke Bosne, bilo je odredenog kolebanja jer smo s desne strane rijeke Bosne trpili veliku promidžbu neprijateljskih snaga. Njeni tvroci cu bili Srbi, a provodili su je lokalni Hrvati iz naših sela, koji su tijekom rata prešli u partizanske redove.

Posebno su aktivni bili clanovi tzv. mjesnih seoskih odbora i odbornici. Iako je promidžba bila primitivna (uglavnom su nas zvali preko rijeke da se predamo, da se vratimo u svoja sela svojim kucama, da nam nece biti sudeno, da nam nece faliti ni dlaka na glavi i sl. ...) ostavila je traga na pojedinim postrojbama i bojovnicima, jer je trajala danima i jer su nam se obracali "naši ljudi, naši poznanici i rodaci".

Na kraju se dio postrojbi stvarno i predao i prešao na desnu obalu rijeke Bosne. Bili smo odmah razoružavani, vezani i zatvarani u najvecu zgradu u Garevcu, u Burica-štalu. Po mojoj procjeni bilo je tu oko 520 ljudi, ne samo nas koji smo se predali, nego i civila iz Garevca, Cardaka, Kornice, Živkova Polja, Kužnjace, Babešnice, Kladara, Dobrinje, Rijecana, Vlaške Male... Doduše partizani su pustili nekoliko mladica-djece rodenih 1930./31., te nekoliko staraca.

Prema nekim mišljenima tu je bilo najmanje 184 Garevljana. Dobro se sjecam da je naše zatoceništvo u Burica-štali zapocelo ponedjeljkom, (nažalost tocnog se datuma ne sjecam). Odmah je nastala tucnjava, cupanje kose... Radili su kundaci, drvene i metalne šipke. Nije bilo vode ni hrane... !


Odvodenje prvih ljudi na gubilište pocelo je u naredni petak. Trideset do cetrdeset ljudi tovareno je u kamione i odvoženo u šume izvan sela, zvane Pašinac. Ne znam koliko je ljudi tamo pobijeno, a li je zemlja iznad mrtvih i živih zakopanih ljudi disala još mjesec dana poslije.


Iduceg dana, u subotu došao sam i ja na red. Jednog po jednog su izvodili iz
štale u jednu sobu gdje su sjedili jedan kapetan i oficir. Morali smo se svuci do gaca. Sve su nam oduzeli, a potom su nas vezali. Vezali su po dvojicu i to za ruke unazad, a onda za mišice i vratove. Sve dvostruko, sve unakrst i sve nekom zaostalom telefonskom žicom. Mene su vezali zajedno sa Jakovom Perkovicem zvanim Tubic iz Garevca. Kako je Jakov bio nevjerojatno jak momak, cim smo izašli na dvorište u pomrcinu (bilo je oko devet sati navecer), zgodno je prekinuo žicu i odmah mi šapnuo da se uspio odvezati.


Potom je i meni odvezao ruke, a žicu oko vrata i na mišicima je ostavio. Ulazili smo dvojica po dvojica u vec pripremljen kamione, u pratnji dvojice partizana. Netko je sjeo, netko kleknuo, svatko zabavljen svojim mislima, jer znali smo kamo nas voze. Cujemo kako vani jedan partizan vice da se pripreme sprovodnice i da ponesu naoružanje. Kamion je zatim krenuo.


Zaustavio se u Miloševcu, gdje su partizanali pitali gdje je put za Šamac.
Vozili su kroz Miloševac i Kruškovo Polje u pravcu Šamca. Za vrijeme vožnje su nas nemilosrdno tukli.


U Šamcu smo prošli pokraj stare pijace i krenuli niz obalu prema rijeci Savi i zaustavili se kod neke vrbove šumice. Zapovijedili su da sidu nas desetorica. Prije mene i Jakova sišla su cetiri para svezanih muškaraca, a zatim nas dvojica. Jedan od partizana je pokušao debelim konpcem svih nas deset zajedno svezati. Konopac je bio kratak pa tako Jakova i mene nisu uspjeli svezati s ostalim.

Drugi jedan partizan prilazi meni i Jakovu i hvata me za lijevu ruku, ali zbog jake kiše nije vidio da smo skoro odvezani. Nailazi glavni sprovodnik, neki kapetan i kaže mu, da pusti mene, a prihvati onoga velikog. Zatim je uzviknuo onoj osmorici: Desno krilo naprijed, lijevo zavij, i dodaje, eto drugovi sad ce biti vode. Nakon zapovijedi partizanski streljacki stroj je zapucao na onih osam nesretnika i oni poceše onakako zajednicki svezani padati u Savu.

U tome je trenutku moj parac Jakov svojim teškim rucetinama zgrabio stražara, podigao ga u zrak a onda razbio o zemlju. Moj je parac pobjegao u lijevo, a ja na desno. Partizan puca na Jakova, ali nisam vidio da li je Jakov pao. Ja sam se možda bio odmaknuo stotinjak metara, kad je i za mnom zasula vatra. Letio sam poput metka kroz šumu i pšenicna polja, ni sam ne znam koliko?

U svanuce sam došao u jedno selo i naletio na jednu mladu ženu koja je vodila dva konja. Pitam je koje je to selo, a ona mi rece: meda Srednje Slatine i Tramošnice. U Slatini sam bio dva dana u kuci Joze Ružica. Kada smo ocijenili da je opasno da se dalje tu zadržavam, zamolio sam Jozu da mi pokaže put prema
Cardaku i Garevcu. Priveo me je preko jedne rjecice i pokazao mi pravac kretanja. Uskoro sam ugledao cardacku crkvu, prošao pokraj Filomene i došao u Garevac.

Tamo nigdje nikoga. Krio sam se pet ili šest dana i onda odlušio vratiti se svojoj kuci. Ubrzo je došla komisija odbornika da me ispita. Sve sam im rekao kako je bilo i što sam vidio. Rekli su mi da više nikome ništa ne pricam, jer cu otici onim putem kojim sam one subotnje veceri vec prošao.


Moj parac Jakov, iako ranjen na tri mjesta, uspio se docepati Kornice. Tu su ga njegovali dva mjeseca. Kasnije sam saznao da su tu istu noc, nešto kasnije, nakon što su razoružali stražara, uspjeli pobjeci Tunjo Ilic i Jozo Peranovic, dok je Pero Dubravac ubijen pri bijegu. Ubijanje zatocenih u Burica-štali završeno je naredni dan, u nedjelju, a maknucima na rijeci Bosni.


Svjedok stradanja Garevca bile su i udovice u ovom selu, kojih je 1945. bilo 280.
[Vrh]
Korisnički profil Pošaljite privatnu poruku
donadini



Pridružen/a: 11. 11. 2004. (09:09:58)
Postovi: 2249
Lokacija: zagreb

PostPostano: pet ruj 15, 2006 11:56 am    Naslov: Citirajte i odgovorite

KAKO JE PAO ODŽAK

Opcina Odzak (30 056 stanovnika popis stanovništva iz 1991), u sredisnjem je, sjevernom dijelu Bosanske Posavine, uz lijevu obalu rijeke Bosne, te je jednim dijelom granici s opcinama Bosanski Samac i Modrica. Na sjeveru tece Sava, a na zapadu je susjedna opcina Bosanski Brod.

Na visestranackim izborima, 1990. godine, Hrvatska demokratska zajednica dobila je apsolutnu vecinu. Na osnovi izbornih rezultata uspostavljena je visestranacka vlast.

U skladu s uputama iz sredista Srpske demokratske stranke, a zbog ostvarenja opceg velikosrpskog plana, predstavnici domacih Srba (5 667), postupno opstruiraju rad u legitimnoj opcinskoj vlasti. Isticuci kako su majorizirani u donosenju odluka, huskanjem i podrivackom promicbom stvaraju ratnu klimu, kao pogodno tlo za ono sto treba uslijediti.

Tijekom 1991. godine rukovodstvo SDS opcine Odzak, na celu s Dragomirom Tesanovicem, razraduje strategiju velikosrpskog plana. Dvojako je to djelovanje. Prvo je politicke naravi i usmjereno na razbijanje i razgradnju (drustveno-pravnu, teritorijalnu i administrativnu), a drugo je vojno ustrojavanje srpskog stanovnistva, njihovo naoruzavanje i priprema za vojne djelatnosti na podrucju opcine Odzak. Uvazavajuci cinjenicu da je mali broj Srba u ukupnom postotku pucanstva ove opcine te rasporedjenost sela u kojima su zivjeli Srbi, rukovodstvo SDS-a primjenjuje model tzv. srpskih opcina. On se ogleda u prikljucenju grupiranih sela u kojima zive Srbi, odnosno podrucja na kojima se nalaze, susjednim opcinama, u kojima su osnovane srpske opcine. Tako Srbi iz sela Novi Grad i Donja Dubica izrazavaju zelju da se prikljuce Srpskoj opstini Samac, Srbi iz sela Gnionica da pridu Srpskoj opstini Modrica, a Srbi iz sela Josavica, Vrbovac, Gornji Svilaj i Donji Svilaj tzv. Srpskoj opstini Brod.

Ovako zamisljeno srpsko "pripajanje" ima iznimno znacenje sa stajalista njihova vojnog ustrojavanja i skorasnjeg pokusaja vojne agresije JNA na Odzak.

U drugoj polovici 1991. godine, kao i u drugim opcinama, JNA i u ovoj ubrzano naoruzava Srbe, osniva rezervne jedinice JNA, vec opisanim sustavom tzv. dobrovoljackih odreda. Njih su osnovali u Donjoj Dubici, Novom Gradu, Gornjem Svilaju i Josavici. Vecina u tim odredima su Srbi do cetrdeset godina, ali je bilo i sezdesetogodisnjaka, pa i znatno starijih. Te starije osobe imale su posebnu ulogu u stvaranju lika srpskog borca buduci da je velik broj Srba s podrucja ove opcine u prethodnom ratu bio u cetnickim formacijama Draze Mihailovica, pod komandom Branka Kovacevica, zloglasnog cetnickog vojvode iz ovog kraja.

Srpski dobrovoljacki odredi iz Donje Dubice, pod komandom Rajka Durica, zvanog Truman, cetnickog ekstrema (inace i predsjednika SDS-a u tom selu) i iz Novog Grada, pod komandom Milana Rakica, umirovljenog kriminalistickog inspektora SUP-a u Odzaku, zbog vojnog ustrojavanja, opremanja, obuke i naoruzavanja, izravno su se, preko velikosrba iz Bosanskog Samca, povezali s komandom operativnotakticke grupe JNA u Pelagicevu. Posrednici te veze, u pocetnoj, pripremnoj dionici bili su Simo Zaric iz Bosanskog Samca, (roden je u selu Donja Dubica, zaselak Trnjak, gdje je imao obiteljsku kucu), Miro Tadic, zvan Brko, takoder iz Bosanskog Samca, (inace rodom iz sela Novi Grad), te Mihajlo Topolovac, i on iz Bosanskog Samca (roden u Donjoj Dubici, zaselak Trnjak), i drugi.

Nakon osnivanja IV. odreda JNA u Bosanskom Samcu, ta spona je vezana izravno za ovaj odred, zbog planiranih vojnih djelovanja. Takozvani dobrovoljacki odred sa sjedistem u Gornjam Svilaju najprije se naoruzavao preko Novog Grada, a zatim, vezujuci se za tzv. Srpsku opstinu Brod, sa sjedistem u selu Lijesce, s tog prostora. Prateci opca dogadanja, ponasanja i vojna ustrojavanja Srba, Hrvati i Muslimani ove opcine su sve vise uocavali ozbiljnost prilika i namjere srpske strane. Svjesni opasnosti koja dolazi, ljudi su sve cesce na "crnom trzistu" kupovali oruzje. Velik broj Hrvata i Muslimana s podrucja opcine na privremenom radu u inozemstvu (njih oko cetiri tisuce), poceo je dragovoljno skupljati novac i slati ga, kako bi se osigurali barem najmanji uvjeti za obranu.

Stanoviti broj dragovoljaca iz ove opcine sudjelovao je vec u obrani Republike Hrvatske, sto ce u presudnim ratnim trenutcima biti i te kako znacajno za obranu ovdje. U hrvatskim selima poceli su se osnivati prve vojne postrojbe, koje su, nakon izbijanja rata u opcini, prerasle u snazne postrojbe Hrvatskog vijeca obrane. Prateci ukupna zbivanja na prostoru Bosne i Hercegovine, odnosno zaplitanje politicko-sigurnosnih prilika, te prema uputama republickih vlasti, potkraj 1991. godine, za cijelu opcinu Odzak, osnovan je Opcinski krizni stab. Njegova zadaca bila je, prije svega, sagledavanje i pracenje sigurnosti u opcini te, ovisno o tome, postupci u skladu s vazecim zakonskim propisima i ovlastenjima, zatim priprema i organiziranje svih drustvenih subjekata opcine u zastiti i sigurnosti gradana i imovine od svih vidova i oblika ugrozavanja. Nalazi kriznog staba opcinskim vlastima, prije svega mjesnim zajednicama, bili su u skladu s dogadajima u opcini i u susjednim opcinama. Priprema za oruzanu obranu opcine Odzak posebice je bila nuzna nakon cetnicke agresije na susjedne opcine Bosanski Brod, Derventu, Bosanski Samac i Modricu.

Ustaljenim scenarijem, stvaranjem kaoticnog stanja, nesigurnosti gradana u legitimne vlasti, JNA je i u ovoj opcini, u praskozorje rata, pocela diverzantske rusilacke aktivnosti. Diverzija koju je izvela JNA, bila je poruka o otvorenoj skoroj agresiji, a sam cin sabotaze predstavljao je primjenu modela trusnog tla. Nocu izmedu 5. i 6. veljace 1992. godine, na lokalitetu Kadar (granicni dio izmedu opcina Odzak i Bosanski Brod), eksplozivom je srusena kuca tadasnjeg nacelnika Policijske postaje Odzak, Hrvata, koji je ovu duznost obnasao kao kandidat HDZ-a.

Nekoliko dana kasnije minirana je benzinska pumpa u Odzaku, vlasnistvo gradanina muslimanske nacionalnosti. Sredinom veljace 1992. godine, pripadnici 2. odreda JNA iz Gornje Crkvine, s pripadnicima Srpske milicije, na magistralnom putu Bosanski Samac - Modrica - Sarajevo, u mjestu Pisari, u odorama JNA i tadasnje policije, naoruzani automatskim oruzjem, zaustavljaju cestovni promet i organiziraju nezakonitu naplatu cestarine. Njima se u tome pridruzio s grupom svojih vojnika i vec spomenuti Rajko Duric, zvan Truman, komandir lokalne postrojbe JNA iz sela Donja Dubica, opcina Odzak.

U ozujku 1992. godine, teroristi JNA nastavljaju svoj rusilacki pohod po opcini Odzak. Njihova teroristicka aktivnost usmjerena je izravno na ljudske zivote. Naime, postavili su eksplozivnu napravu u prostorije Hrvatskog kulturnog drustva "Napredak" u Odzaku. Smrtno je stradao Hrvat Tihomir Dujkovic, a veci broj ljudi je ranjen. Usporedo s nasilnickim djelovanjem JNA i SDS uspostavljaju i svoj vojni ustroj u ovoj opcini. Dobrovoljacke odrede preustrojavaju, prema svom vojnom modelu, u tipicne postrojbe JNA, u odjeljenja, vodove, cete, bataljune, a u njih uvode sve vojno sposobne Srbe s tog podrucja. Poseban naglasak u ovom vojnom ustroju JNA stavljen je na sela Donja Dubica, Novi Grad i Gornji Svilaj, imajuci u vidu njihov zemljopisni polozaj uz rijeku Savu, sto je bilo od osobite vaznosti u vojno-strateskom smislu.

Pocetkom 1992. godine, JNA u selima Donja Dubica, Novi Grad i Gornji Svilaj osniva pjesadijske cete, s pratecim protuoklopnim vodovima. Zbog sustava vojnog zapovijedanja, osnovan je i bataljun, s pratecim podpostrojbama i sluzbama. Zapovjednikom mu je imenovan takoder vec spomenuti Milan Rakic, a zapovjedno mjesto bilo je u selu Novi Grad. Kasnije zarobljena izvorna vojna dokumentacija ovih formacija JNA, govori o nacinu njihova ustroja, a iz izvornog dokumenta o sastavu cete sela Donja Dubica i nacin ustroja ostalih cetnickih postrojbi.

Stalno isticuci kako su, kao gradani srpske nacionalnosti, u selima ove opcine ugrozeni, kako nemaju dovoljno sigurnosti i kako nisu dostatno zasticeni od, prema njihovim objasnjenjima, "imaginarne opasnosti", srpski kolovodje svoje pravo lice pokazuju u trenutku kada su im zvanicne vlasti predlozile osnivanje policijske postaje u selu Donja Dubica. Svrha je bila upravo zastititi gradane toga sela, buduci da su uporno izjavljivali kako su ugrozeni.

Zvanicne opcinske vlasti predlozile su da sastav ove policijske postaje odrazava nacionalni sastav pucanstva u tom selu. Imajuci u vidu da u tom selu zive i Hrvati, sto znaci da bi u policijskom sastavu bili i pripadnici hrvatske nacionalnosti, bila je razlog da mjesno rukovodstvo SDS-a odbije ponudeno. Samim tim cinom srpsko rukovodstvo je pokazalo da Srbi na tom prostoru nisu nicim ugrozeni, da su njihove ocjene ugrozenosti samo fraza iza koje se kriju vec definirane velikosrpske namjere. Osnovni razlog protivljenja srpskog rukovodstva uspostavi ove policijske postaje bio je zapravo cisto vojne naravi. Ukoliko bi ova postaja postojala, mjesni bi prostor bio sigurnosno policijski nadziran te bi tako bio prekinut postojeci srpski vojni mostobran s JNA, vec ranije uspostavljen izmedu sela Donja Dubica te lokaliteta Borota - Stuke - rijeka Bosna - srpsko selo Pisari (opcina Bosanski Samac), kuda je dopremano oruzje, vojna oprema i drugi vojni materijali za ustroj i opremanje srpskih vojnih jedinica. Srpsko rukovodstvo opcine Odzak takoder je odbilo postavljanje legitimne policijske postaje u selu Gornji Svilaj, 1. ozujka 1992. godine, jer su pretpostavljali da bi tako bilo onemoguceno naoruzavanje vojnih sastava tzv. srpske opstine Brod sa sjedistem u Lijescu.

Opcina Odzak je u planovima velikosrpskih politickih voda i zapovjednika JNA, u odnosu na druge opcine u Bosanskoj Posavini, imala posebno znacenje. Nakon agresije na opcinu Bosanski Brod, koja je, kako je vec receno, pocela 3. ozujka 1992. godine, jake cetnicke snage posebice su bile koncentrirane na istocnom dijelu opcine, a upravo on granici sa zapadnim dijelom opcine Odzak.

Realno je bilo ocekivati da ce se srpska agresija usmjeriti i na nju. Jedino se postavljalo pitanje vremena: kada? Stoga je Krizni stab opcine Odzak uzurbano dovrsavao obrambene pripreme, u skladu s materijalnim i kadrovskim mogucnostima. Ocigledno je bilo da ce JNA uskoro napasti jer je veci broj Srba iz ove opcine poceo izvlaci svoje obitelji, odvodeci ih na prostore drugih opcina.

Okupacijom dijela opcine Bosanski Samac, 17. travnja 1992. godine, JNA je izbila na istocnu granicu opcine Odzak, od koje je prakticno dijeli samo rijeka Bosna. JNA i druge cetnicke postrojbe uz nju nalazile su se i u selima Milosevac, Crkvina, Pisari te u Bosanskom Samcu. Opcina Odzak se nasla u sendvicu cetnickih snaga s oba boka. Dakle, jedan pravac djelovanja JNA prema opcini Odzak bio je s okupiranog prostora opcine Bosanski Samac, a drugi s okupiranog dijela opcine Bosanski Brod. Napad srpskog agresora na opcinu Odzak poceo je u nedjelju, 19. travnja 1992. godine, na katolicki Uskrs, raketiranjem naseljenih mjesta visecijevnim bacacima iz srpskog sela Kruskovo Polje, opcina Bosanski Samac.

Obrambene postrojbe opcine Odzak, sastavljene od Hrvata i Muslimana, odmah su uspostavile kruznu obranu na rubnim dijelovima opcine, usmjerenu prema srpskom agresoru. Takoder je stvoren, vec u pocetku, unutarnji krug blokade postrojbi JNA u selima Novi Grad i Donja Dubica. Srpske formacije iz ovih sela pocele su neprekidno tuci minobacacima i granatirati hrvatska sela Posavska Mahala, Vrbovac, Donji Svilaj i grad Odzak, kao i granicna sela u Republici Hrvatskoj, ispaljujuci projektile i preko Save, posebice na sela Jaruge i Sikirevci. Postrojbe JNA iz sela Bosanski Milosevac (opcina Modrica), 23. travnja 1992. na prostor opcine Odzak ispalile su raketni sustav od trideset i dvije rakete. Od njih su poginule cetiri civilne osobe.

Na osnovi bojevog djelovanja cetnickih postrojbi vec prvog dana rata, mogao se prepoznati vojno-strateski cilj agresorske JNA. Namjeravali su s okupiranog teritorija Bosanskog Samca i Modrice, a posebice iz srpskih sela Pisari, Crkvina i Milosevac, prijeci rijeku Bosnu, smjerom Pisari - zaselak Struke u selu Prud, a zatim preko Borota uspostaviti lanac i povezati se sa svojim postrojbama u Donjoj Dubici i Novom Gradu. Nakon toga namjeravali su se iz sela Gornji Svilaj spojiti s cetnickim postrojbama na podrucju okupiranog dijela opcine Bosanski Brod. Srpski agresor bi tako izasao na rijeku Savu, od sela Lijesce (opcina Bosanski Brod), do sela Grebnice (opcina Bosanski Samac). Tim manevrom veci bi dio Bosanske Posavine, pored vertikalnog odsijecanja, koje je vec obavljeno okupacijom Bosanskog Samca, bio i na sjevernoj horizontali odsjecen od Republike Hrvatske. Tako bi se opcina Odzak nasla u srpskom okruzenju oblika potkovice, s uskim poluotvorom prema slobodnom podrucju opcine Modrica.

Upravo svjesno te cinjenice, zapovjednistvo opcine Odzak je pojacanu obranu postavilo na crti Prud - Struke - Gornja Dubica, neposredno uz rijeku Bosnu. Prosudba se pokazala tocnom, jer je vec prvog dana rata, tj. 19. travnja 1992. Rajko Duric, zvan Truman, zapovjednik cetnicke vojske iz sela Donja Dubica, s pratecim borbenim osiguranjem, dosao na teritorij Struke, radi izvidanja. Tom prigodom doslo je do oruzane borbe s braniteljima opcine Odzak u kojoj je Duric poginuo. S istim ciljem na isto mjesto toga se dana uputio i Milan Rakic, zapovjednik cetnickog bataljuna na ovom prostoru, s oruzanom pratnjom. On je tom prigodom uhicen.

Nakon tih pocetnih dogadanja, narednih dana uslijedili su jaki napadi cetnicke vojske, na vanjski prsten obrane, a i na njezin unutarnji prsten, postavljen oko neprijateljskih postrojbi u selima Donja Dubica i Novi Grad. Valja naglasiti da se u to vrijeme cetnici zaustavljeni i na bosansko-samackom ratistu, s uspostavljenom bojisnicom Grebnice - Donja Slatina, te je nasa obrana za taj prostor vezala jedan dio agresorske vojske, sto je oslabilo njegovu snagu udara na opcinu Odzak. Sljedecih deset dana agresor je napao u nizu i na opcine Modrica, Orasje, Brcko i Gradacac. Tako su, zapravo, bile napadnute sve opcine u Bosanskoj Posavini, odnosno cijela je Bosanska Posavina postala veliko ratiste.

Osvajacke namjere cetnicke vojske na citavom prostoru Bosanske Posavine pocetkom svibnja 1992. godine znatno su umanjile napad izvana na opcinu Odzak. Stoga je neprijatelj pojacao nasrtaje na ovu opcinu s polozaja u selima Novi Grad i Donja Dubica.

Dobro organiziranim vojnim djelovanjem odzacke obrane, 8. svibnja 1992. godine, cetnicke snage u tim selima svladane su, te je bataljun JNA s pripadajucim podpostrojbama, bio primoran na predaju. Pripadnici ovih formacija JNA su uhiceni i razoruzani, privedeni u Odzak i pritvoreni. Sukladno medunarodnim konvencijama o uhicenju pripadnika neprijateljske vojske, Krizni stab opcine Odzak odmah je o tome obavijestio predstavnike Medunarodnog crvenog kriza. Oni su, iz svojih sjediste u Banja Luci i Tuzli, 14. svibnja 1992. godine posjetili zarobljenike, a 21. svibnja 1992. predstavnici Medunarodnog komiteta Crvenog kriza sa sjedistem u Osijeku. Posjetili su ih i 25., 26. i 27.5.1992. godine.

Zarobljeno je vise od sest stotina neprijateljskih vojnika, njihovih kolovoda, aktivista i pomagaca. Zatoceni su u raspolozive prostorije te, primjereno postojecim ratnim uvjetima, ranjenicima je pruzena medicinska pomoc. Ukratko, osigurani su moguci uvjeti za njihovo zivljenje u zatocenistvu (ishrana, higijenske potrebe i drugo). Srpski agresor nije dopustao bilo kakav izlazak iz opcine Odzak. Najslikovitiji primjer za to je pokusaj jedne zene srpske nacionalnosti da se iz Odzaka prebaci na teritorij pod kontrolom srpske vojske, buduci da je srpskim granatiranjem bila tesko ranjena, a u Odzaku nisu postojale nikakve mogucnosti za nuzdan slozeniji kirurski zahvat. Pregovori oko njezinog prebacivanja vodeni su radiovezom sa Simom Zaricem, jednim od komandanata IV. odreda JNA u Bosanskom Samcu. Nakon dogovora, kada je vozilo hitne pomoci s ranjenom zenom, u pratnji policijskih kola, stiglo na odrediste u Bosanskom Milosevcu, gdje je trebalo predati ranjenu zenu, cetnici su otvorili minobacacku vatru, tako da se vozilo s pacijentom moralo vratiti.

Valja napomenuti i to da je, nakon uhicenja pripadnika navedene formacije JNA u Donjoj Dubici i Novom Gradu, srpsko pucanstvo nastavilo zivjeti u opcini Odzak. Svi su gradani srpske nacionalnosti bili zasticeni u ratnim uvjetima. Velik je broj primjera da su zene i djeca pripadnika razoruzane postrojbe JNA trazili dodatnu zastitu od legalnih opcinskih vlasti te su, nakon toga, bili smjesteni u kuce hrvatskih obitelji. Nakon razoruzavanja ove formacije JNA, obrana opcine Odzak zarobila je velike kolicine naoruzanja, vojne opreme i streljiva, cime se u znatnoj mjeri ojacao i poboljsao obrambeni njezin sustav. Sredinom svibnja 1992. godine branitelji Odzaka oslobodili su i rubne dijelove svoje opcine, sela Gnionicu, Josavicu i Gornji Svilaj.

Nakon okupacije veceg dijela opcine Bosanski Samac, srpske su vlasti u logor zatvorile nekoliko stotina Hrvata i Muslimana. Cilj im je bio etnicki ocistiti opcinu Bosanski Samac, pa su zato organizirale tzv. razmjene: iz logora u Bosanskom Samcu dovodili su zatocene civile, starce, zene i djecu, a za uzvrat hrvatska strana je bila primorana predavati ratne zarobljenike, pripadnike zarobljenih srpskih postrojbi s podrucja opcine Odzak. Do kraja 1992. godine srpska strana je na taj nacin s okupiranog dijela opcine Bosanski Samac deportirala devet stotine pedeset i sest osoba, medu kojima je bilo tristo i pedeset zena i sto dvadeset i sestoro djece. Hrvatska strana je za uzvrat oslobodila gotovo sve srpske ratne zarobljenike.

Radi konacnog "probijanja koridora", tj. okupacije Bosanske Posavine, cetnici su sredinom 1992. godine na ovaj prostor dovlacili brojne snage u ljudstvu, naoruzanju i tehnici. Opcina Odzak se medu prvima nasla na udaru neprijatelja. Pocetkom srpnja 1992. godine cetnici koriste sva raspoloziva sredstva i snage kako bi okupirali ovu opcinu. Svagdasnje bombardiranje i avio-raketiranje Odzaka. Glavninu neprijateljskih snaga predvodio je s istoka Novica Simic, sadasnji general srpske vojske. S juzne strane napadali su pripadnici vojske Kninskog korpusa koji su dosli iz tzv. SAO Krajine, a predvodio ih je Milan Martic. S jugozapadne strane napad su izvodili pripadnici Drugog krajiskog korpusa, kojima je zapovijedao general Momir Talic. Najekstremnijima u redovima cetnicke vojske iskazali su se pripadnici Jedanaeste dubicke brigade i Sesnaeste krajiske motorizirane brigade iz Banja Luke.

Pred desetorostruko jacim neprijateljima u ljudstvu i tehnici, branitelji Odzaka su se 13. srpnja 1992. godine morali povuci s prostora svoje opcine i uputiti prema slobodnom teritoriju opcine Bosanski Brod. Prilikom povlacenja, po pravilima ratovanja, poveden je i odredeni broj ratnih zarobljenika srpske vojske, koji do tog trenutka nisu bili razmijenjeni. Srpsko pucanstvo koje je do tada zivjelo na podrucju opcine Odzak, a koje je to zeljelo, nakon povlacenja branitelja ostalo je kod svojih kuca.

Nakon ulaska na podrucje opcine Odzak, cetnici su pocinili masovne zlocine nad Hrvatima i Muslimanima, civilima koji su takoder ostali kod svojih kuca. Buduci da se uglavnom radilo o starijim i nemocnim ljudima, koji jednostavno nisu imali dovoljno snage da napuste svoja ognjista, te razmisljajuci logikom obicnog covjeka "da nikome ni za sto nisu krivi", ostali su u svojim domovima. Cetnici su na najbrutalniji nacin pobili sve te ljude, u njihovim kucama, u dvoristima, vjesali ih za noge i zive spaljivali.

Ovakve zlocine normalan ljudski um ne moze pojmiti. Svrhu takvih zlocina mogu tumaciti samo umobolni pripadnici cetnicke vojske i njihovi komandanti. Prema do sada prikupljenim dokazima na podrucju opcine Odzak ubijene su sezdeset i cetiri osobe hrvatske i muslimanske nacionalnosti.

Nakon okupacije, opljackana je cjelokupna imovina Hrvata i Muslimana. Konvoji srpskih kamiona odvozili su materijalna bogatstva u Banja Luku, Bosansku Dubicu, Bijeljinu, Srbiju i drugdje. Od hrvatskih gospodarskih imanja ostajali su samo goli zidovi, objekti bez krovova, ostajala su opustosena naselja simbolizirajuci ljudsku i civilizacijsku apokalipsu. Ono sto se nije moglo odnijeti, Srbi su jednostavno zapalili.

Na kraju svog barbarskog pohoda, da bi potpuno unistili tragove zlocina te svijetu izvjestaceno predocili, a sami sebe uvjerili, da je opcina Odzak srpski teritorij i srpsko vlasnistvo, mijenjaju stoljetni naziv ove opcine i grada i daju mu, podudarno sa sobom i svojim etickim odredenjem, neljudsko ime VUKOSAVLJE (vuk - divlja zivotinja, latinski lupus). Tim imenom pocinitelji zlocina odredili su sebe kao agresore, i pocinitelje genocida, iskazavsi svoje stvarno bice.

O nedjelima cetnika na podrucju opcine Odzak govore zarobljeni pripadnici njihovih postrojbi.

- Vuko Rakic, roden 1962. godine, iz sela Gornji Svilaj, Srbin, clan Srpske radikalne stranke Vojislava Seselja:

"...Ja sam u ozujku 1992. godine dosao kuci u Gornji Svilaj, opcina Odzak, iz Beca, gdje sam do tada radio. U to vrijeme u selu je rukovodstvo Srpske demokratske stranke osnovalo vojnu jedinicu tipa dobrovoljackog srpskog odreda. Zapovjednik je bio Ilija Zecevic. On je, zajedno s predsjednikom SDS-a Gornji Svilaj, Vladom Seljakovicem, dovezao oko sto pusaka i odgovarajuce streljivo. Oruzje je preuzeo od JNA u selu Novi Grad. Nakon nekoliko dana i ja sam se prikljucio ovoj jedinici u mom selu, te sam od Ilije Zecevica zaduzio automatsku pusku sa streljivom i SMB uniformu JNA. U vojnim aktivnostima u samom pocetku rata, ja sam sudjelovao u postavljanju minskih polja u zoni odgovornosti nase jedinice... Stanovito vrijeme bio sam odsutan iz sela.

Kada sam se vratio, 19. srpnja 1992. godine, saznao sam da je srpska vojska zauzela citavu opcinu Odzak, a da su se Hrvati povukli prema Bosanskom Brodu. Nakon nekog vremena na podrucje opcine Odzak dosla je Sesnaesta krajiska brigada srpske vojske iz Banja Luke. Srbi iz naseg sela su joj se prikljucili. Zapovjednik naseg voda bio je Stevo Rakic. Komandant naseg bataljuna bio je major Tesanovic iz Banja Luke. Zapazio sam da je u nasem selu eksplozivom do temelja srusena nova katolicka crkva, ali ne znam tko je to uradio. Sjecam se da je u komandu Sesnaeste krajiske brigade bio priveden Hrvat Mato Andelic, koji je ostao kod kuce. Poslije je ubijen, a ubili su ga pripadnici ove jedinice srpske vojske. Njegovu imovinu su prisvojili Miroslav i Mika Rakic iz nasega sela. U njegovoj kuci se nalazila i njegova punica, koju su takoder ubili pripadnici srpske vojske. Ispred kuce Ive Lujacica u nasem selu vidio sam cetiri muska lesa u raspadanju. Poslije sam cuo da se medu njima nalazi i les Ive Lujacica i nekog Radmana, zvanog Pecko, a znam da ih je 17. srpnja 1992. godine strijeljala srpska vojska.

Tada je na podrucju opcine Odzak bila vojna uprava koju su drzali Krajisnici. Ja sam u opcini Odzak osnovao Srpsku radikalnu stranku Vojislava Seselja, a predsjednik nase stranke za Bosnu i Hercegovinu je Nikola Poplasen iz Banja Luke ...".

- Miroslav Vasilic, sin Milosev, roden 1969. g., u Bosanskoj Dubici, Srbin, pripadnik Jedanaeste pjesadijske brigade srpske vojske iz Bosanske Dubice:

"... Ja sam mobiliziran 30. lipnja 1991. godine i rasporeden u Jedanaestu pjesadijsku brigadu koja je osnovana u opcini Bosanska Dubica. Moj prvi zapovjednik bio je Ratomir Marinkovic, po cinu potpukovnik, inace oficir JNA. Nakon stanovitog vremena, sa svojim sam bataljunom upucen na ratiste u Republiku Hrvatsku, u Jasenovac. Tu sam boravio od 16. listopada 1991. godine do 15. lipnja 1992. godine. Poslije toga, veci dio moje brigade upucen je na ratiste u Bosansku Posavinu, na podrucje opcine Derventa. Negdje u desetom mjesecu 1992. godine moja jedinica je neko vrijeme boravila u selu Svilaj, na podrucju opcine Odzak. Sjecam se da smo tada zarobili tri muskarca, izmedu cetrdeset i pedeset godina. Milorad Sarac, pripadnik nase jedinice, roden 1966. godine, nakon tjelesnog zlostavljanja, svu je trojicu strijeljao. S njim su bili i Marko Vukadinovic i Milos Sarac, njegov brat. Ja sam se nalazio u neposrednoj blizini dogadaja. Ovu trojicu ubijenih ljudi pripadnici nase vojske su sahranili u dvoristu prve kuce u ovom selu, gdje su i ubijeni. Njih je Milorad Sarac strijeljao rafalom iz mitraljeza.

Ja sam na derventskom ratistu osobno zapalio tri kuce i to u selima Cer, Modran, a trece selo ne znam kako se zove. Sjecam se da je u Modranu ta kuca bila prizemnica sa zutom fasadom.

Mi smo takoder, boraveci na podrucju opcine Odzak, pljackali hrvatske kuce. Svojim smo kucama, u opcinu Bosanska Dubica, odvezli veci broj pokretne imovine Hrvata i to oko pedeset traktora, veci broj prikolica, tehnickih aparata i drugog.

Takoder mi je poznato da je, dok sam se nalazio na ratistu u Jasenovcu 1992. godine, jedan vod iz nase brigade, iz drugog bataljuna, isao na “ciscenje", tj. ubijanje muslimanskog stanovnistva na podrucju opcine Prijedor. Ovim vodom je tada zapovijedao Dujo Kotaran koji zivi u Bosanskoj Dubici. Vec sam rekao da je tada zapovjednik nase brigade bio Ratomir Marinkovic iz Nisa. Ovaj vod je isao ubijati Muslimane u sela Trnopolje, Kozarac i druga.

Nasa brigada je kasnije prebacena na orasko ratiste. Zapovijed za ofanzivu na slobodni prostor Orasja, s ciljem da ga se okupira i izade na rijeku Savu, izdana je 5. svibnja 1995. godine. To je naredio Momir Talic, general-potpukovnik. Dolazio je u zapovjednistvo nase brigade u selu Krepsic 3. svibnja 1995. U ofanzivi su sudjelovale i specijalne paravojne postrojbe "Bjeljinski panteri", kojima zapovijeda Ljubo Mauzer, i "Drinski vukovi"...”.
SKINUTO SA STRANICE
http://www.odzak.de/
I MOLIO BI POSJETITELJE DA POKUŠAJU SHVATITI APSURDNOST NEKIH ZAKLJUČAKA KOJI PROIZLAZE IZ SVEGA
MENE SU NEKE STVARI JEDNOSTAVNO DOTUKLE PO STOTI PUT
[Vrh]
Korisnički profil Pošaljite privatnu poruku
donadini



Pridružen/a: 11. 11. 2004. (09:09:58)
Postovi: 2249
Lokacija: zagreb

PostPostano: pet ruj 15, 2006 11:59 am    Naslov: Citirajte i odgovorite

IDEOLOGIJA VELIKE SRBIJE



Ukratko cemo iznijeti bitne konture ideologije Velike Srbije s osvrtom na nekoliko kljucnih osoba i djela iz srpske povijesti, koje su bile njeni tvorci.

ILIJA GARASANIN (1812.-1874.)

Ilija Garasanin jedan je od najaktivnijih srpskih politicara predproslog stoljeca. Suvremenik je Ljudevita Gaja u Hrvatskoj. Bio je ministar u vise ministarstava dinastije Obrenovica i dinastije Karadjordjevica, pa vec ta cinjenica pokazuje njegovu politicku snalazljivost. Glasovit je postao po svom "Nacertaniju" koje je nastalo 1844. godine, ali je objavljeno mnogo kasnije. U svom "Nacertaniju" on je napravio plan za stvaranje Velike Srbije u koju bi ukljucio, ne samo one zemlje koje su nekada pripadale Srbiji, nego i one za koje je Garasanin smatrao da trebaju pripasti Srbiji. Za ostvarenje tih planova Garasanin je znao da Srbija treba pomoc susjednih zemalja pa je pri tome racunao da ce zemlje Balkana biti oslabljene rusenjem Turskog Imperija, sto ce omoguciti Srbiji da se lakse "docepa” odredjenih teritorija.

U tom "Nacertaniju" on kaze: "Srpska drzava koja je vec srecno pocela, no koja se rasprostirati i ojacati mora, ima svoj osnov i temelj tvrdi u carstvu srpskom 13-ga i 14-ga stoljetija i u bogatoj i slavnoj srpskoj istoriji. Po istoriji ovoj zna se da su srpski carevi poceli bili grckom carstvu mah otimati i skoro bi mu konac ucinili te bi tako na mesto propadseg istocno-rimskog carstva srbsko-slavensko carstvo postavili i ovo naknadili. Car Dusan silni primio je vec grb carstva grckog. Dolazak Turaka prekinuo je ovu promenu i preprecio je ovaj posao za dugo vreme, no sad, posto je sila turska slomljena i unistena tako reci, treba da pocne isti onaj duh dejstvovati, prava svoja na novo traziti, i prekinuti posao na novo nastaviti.

Ovaj temelj i ove osnove zidanja carstva srbskog valja dakle sad od razvalina i nasutina sve vecma cistiti i osloboditi, na vidik izneti, i tako na ovako tverdom i stalnom istoriceskom fundamentu novo zidanje opet preduzeti i nastaviti."

"Srbi su se medju svima Slavenima u Turskoj prvi sobstvenim sredstvima i snagom za svoju slobodu borili; sljedovatelno oni imaju prvi i puno pravo k tome da ovaj posao i dalje upravljaju. Vec sada na mnogim mestima i u nekim kabinetima predvide i slute to: da Srbima velika buducnost predstoji i to je ono sto je pozornost cele Evrope na Srbiju navuklo. Kada mi ne bi dalje mislili nego samo na knjazevstvo kao sto je sad, i kad ne bi u ovom knjazevstvu klica buduceg srpskog carstva lezala, onda ne bi se sve vise i duze sa Srbijom zanimao nego sto je sa Moldavskim i Vlaskim knjazevstvima cinio, u kojima nema samostalno nacelo zivota i koji se dakle samo kao privjesci Rusije smatraju.

Nova srbska drzava na jugu podavala bi Evropi sve garancije da ce ona biti vrsna i krjepka drzava i koja ce se moci medju Austrijom i Rusijom odrzati."

"... kao najglavniji i osnovni zakon drzavni mora se predstaviti i utvrditi u tome, da knjazevsko dostojinstvo mora biti nasledstveno. Bez ovoga nacela, koje sacinjava jedinstvo u najvisem drzavnom dostojinstvu ne moze se stalan i postojani drzavni sojuz medju Srbijom i ostalima susedima Srbima ni pomisliti."

"Ujedno nuzno je i to, da se ne samo svi osnovni zakoni, ustav i sva ustrojenija glavna knjazevstva Srbije u Bosnu i Hercegovinu medju narodom rasprostranjavaju, nego jos i to da se za vremena nekoliko mladih Bosnjaka u srpsku sluzbu drzavnu prima da bi se ovi prakticno u politiceskoj i financijalnoj struci pravlenija, u pravosudiju i javnom nastavleniju obucavali i za takove cinovnike pripravljali koji bi ono sto su u Srbiji naucili posle u svom otecestvu u djelo privesti mogli."

Dakle, oni su na svaki nacin nastojali da odredjeni broj ljudi iz Bosne skoluju administraciji kako bi se, kad ih kasnije budu slali natrag, time vrsilo posrbljavanje Bosne.

"Da bi se narod katoliceskog ispovedanija od Austrije i njenog upliva odvracali i Srbiji vecma priljubili nuzno je na to osobito vnimanije obracati. Ovo bi se najbolje postici moglo posredsvom fratera ovdasnjih, izmedju kojih najglavnije trebalo bi za ideju sojedinjenja Bosne sa Srbijom zadobiti."

Radilo se na tome da se za tu ideju pridobiju franjevci koji su uvijek bili popularni i imali podrsku naroda u BiH. Stoga Garasanin predlaze da se u tu svrhu tiskaju i odredjene vjerske knjige na srpskom jeziku, koje bi se onda trebale koristiti pri vjerskim obredima u Bosni. To su bile Garasaninove ideje koje je drzavna administracija tadasnje srpske drzave provodila u djelo.

VUK STEFANOVIC KARADZIC (1787.-1864.)

Vuk Stefanovic Karadzic bio je jezikoslovac i pisac koji je putovao po Balkanu proucavajuci i prikupljajuci narodne pjesme. Pisao je mnogo o lingvistickim temama i problemima i objavio gramatiku i rjecnik onog sto je on smatrao srpskim jezikom. Srbi ga smatraju osnivacem srpske jezicne reforme te srpske kulture uopce.

Jedna od glavnih niti njegovih razmisljanja jest ideja da su svi oni koji govore stokavski Srbi (iako i Hrvati dobrim dijelom govore tim dijalektom). Takva su Karadziceva razmisljanja veoma cesto vidljiva u njegovim spisima i ona su utjecala na srpske odnose prema drugim balkanskim narodima. Karadzicev clanak "Srbi svi i svuda" prvi je put objavljen u "Korabljici za historiju, jezik i kulturu Srba sva tri zakona", godine 1849. Taj je rad tipican za Vukove poglede na jezik i etnicku pripadnost srpskih susjeda. On je takodjer pokusavao nijekati postojanje znacajnog broja Hrvata, iskrivljujuci tako povijesne cinjenice i jezicne datosti da bi opravdao svoje teorije.

Dok Garasanin u svom "Nacertaniju" iz 1844. godine iznosi ideje kako da se druge narode posrbi, Vuk Stefanovic Karadzic je vec 1836. godine sve susjedne narode uvrstio u Srbe. To se zakljucuje iz ovog njegovog teksta, pripominjem, napisanog 1836. godine:

"Zaista se zna da Srbi sad zive u danasnjoj Srbiji (izmedju Drine i Timoka, i izmedju Dunava i Stare planine), u Metohiji (od Kosova preko Stare planine, gdje je Dusanova stolica Prizren, srpska patrijarsija Pec, i manastir Decani), u Bosni, u Hercegovini, u Zeti, u Crnoj Gori, u Banatu, u Backoj, u Srijemu, u desnom Podunavlju od vise Osijeka do Sentandrije, u Slavoniji, u Hrvatskoj (i Turskoj i Austrijskoj krajini), u Dalmaciji, i u svemu Adrijatickom primorju gotovo od Trsta do Bojane. Zato u pocetku rekoh zaista se zna, jer se upravo jos ne zna dokle Srba ima u Arnautskoj i u Macedoniji. Ja sam se na Cetinju (u Crnoj Gori) razgovarao s dvojicom ljudi iz Dibre, koji su mi kazivali da onamo ima mnogo srpskijeh sela, po kojima se govori srpski onako kao i oni sto su govorili, tj. izmedju srpskoga i bugarskoga, ali opet blize k srpskome nego k pravome bugarskome.

U pomenutijem ovdje mjestima bice najmanje oko pet miliona dusa naroda koji govori jednijem jezikom, ali se po zakonu (religiji) dijele na troje: moze se otprilike uzeti da ih oko tri miliona ima zakona grckoga, i to: jedan milion u cijeloj Srbiji (s Metohijom), jedan milion u austrijskijem drzavama (u Banatu, u Backoj, u Srijemu, u desnom Podunavlju, u Slavoniji, Hrvatskoj, Dalmaciji i Boci), a jedan milion u Bosni, Hercegovini, Zeti i Crnoj Gori; od ostala dva miliona moze biti da bi se moglo uzeti da su dvije trecine zakona turskoga (u Bosni, Hercegovini, Zeti itd.), a jedna trecina rimskoga (u austrijskim drzavama i u Bosni, Hercegovini i nahiji barskoj). Samo prva tri miliona zovu se Srbi ili Srblji, a ostali ovoga imena nece da prime, nego oni zakona turskoga misle da su pravi Turci, i tako se zovu, premda ni od stotine jedan ne zna turski, a oni zakona rimskoga sami sebe ili zovu po mjestima u kojima zive npr. Slavonci, Bosanci (ili Bosnjaci), Dalmatinci, Dubrovcani itd., ili kao sto osobito cine knjizevnici, starinskijem ali bog zna cijim imenom; Iliri ili Ilirci; oni pak prvi zovu ih u Backoj Bunjevcima, u Srijemu, u Slavoniji i u Hrvatskoj Sokcima, a oko Dubrovnika i po Boci Latinima. Bunjevci moze biti da se zovu od Hercegovacke rijeke Bune, od koje su se, kao sto se pripovijeda, negda amo doselili..."

"Svi pametni ljudi i od grckijeh i od rimskijeh Srba priznaju da su jedan narod trude se da bi mrzost zbog zakona ili sasvijem iskorijenili ili barem umalili sto se vise moze, samo je onima rimskoga zakona jos tesko Srbima nazvati se, ali ce se po svoj prilici i tome malo-pomalo naviknuti; jer ako nece da su Srbi, oni nemaju nikakvoga narodnoga imena. Da reku da su jedni Slavonci, drugi Dalmatinci, treci Dubrovcani, to su sve imena od mjesta u kojima zive i ne pokazuju nikakvoga naroda. Da reku da su Slaveni, to su i Rusi i Poljaci i Cesi i svi ostali slavenski narodi. Da reku da su Hrvati, ja bih rekao da ovo ime po pravdi pripada najprije samo cakavcima, koji su po svoj prilici ostaci Porfirogenitovijeh Hrvata i kojijeh se jezik malo razlikuje od srpskoga, ali je opet blizi srpskome nego i jednome slavenskome narjecju; a po tome danasnjijem Hrvatima u zagrepskoj, varazdinskoj i krizavackoj varmedji, kojijeh se domovina prozvala Hrvatskom poslije muhackoga boja, koji je bio godine 1526. (a donde se zvala gornja Slavonija), i kojijeh je jezik kao prijelaz iz kranjskoga u srpski; ali ne znam kako bi se tijem imenom mogla nazvati ona braca nasa zakona rimskoga koja zive npr. u Banatu, ili u Backoj, ili u Srijemu i Slavoniji, ili u Bosni i Hercegovini, ili u Dubrovniku, i govore istijem jezikom kao i Srbi."

Dakle, to su ideje koje su izrazene kod Vuka Stefanovica Karadzica.

NIKOLA STOJANOVIC (1880.-1964.)

Pravnik i politicar Nikola Stojanovic rodjen je u Mostaru. Prije I. svjetskog rata bio je istaknuti protivnik Austro-Ugarske Monarhije i osnivac oporbenih novina "Narod". U vrijeme I. svjetskog rata bio je clan Jugoslavenskog odbora koji je radio na ujedinjenju Juznih Slavena. Smatrali su ga strucnjakom za BiH, te je bio savjetnik za tu regiju na mirovnoj konferenciji 1918./19. Napisao je clanak koji je prvobitno objavljen u "Srbobranu" (srpskom casopisu koji je izlazio u Zagrebu) u broju 168/169 iz godine 1902. Clanak nosi naslov "Do istrage nase ili vase”, u kojem on sudi o Srbima i Hrvatima kao da se, zapravo, radi o samo dvije razlicite stranke, da se tu uopce ne radi o razlicitim narodima od kojih jedan treba pobijediti, ali s tim da drugu stranu (zapravo Hrvatsku) treba eliminirati. On kaze ovako:

"... Srbi i Hrvati su, po misljenju nekih, dva plemena istoga naroda; po misljenju drugih, dva posebna naroda (narodnosti); po misljenju trecih, jedan narod, jedno pleme."

"Pleme nastaje u vremenu pre ustanovljenja drzave, a narod nastaje u drzavi inicijativom jednog plemena. Ta se uloga pripisuje u nasoj istoriji plemenu kojim je upravljao Stevan Nemanja, ali i iza toga imamo i suvise primera koji pokazuju da srpske velmoze nisu htele ili nisu mogle shvatiti zajednicu interesa svih krajeva, bez koje nema govora o trajnom politickom jedinstvu. Politicki je Srbe ujedinila zajednicka odbrana na Kosovu i kasnije zajednicka sudbina robovanja jednoj istoj vlasti. Kulturno jedinstvo, kome je udario temelj Sv. Sava, ogledalo se najbolje u toj velicanstvenoj odbrani i u kasnijem stapanju srpske aristokracije sa demokracijom u jednu nerazdeljivu, divnu sastavinu - demokraciju s aristokratskim ponosom. U tom i lezi vaznost kosovskog boja, u tom smislu sprski poraz na Kosovu znaci jednu veliku pobedu."

Cinjenica je da su Srbi u povijesti mnoge poraze pretvarali u pobjedu. On dalje kaze: "Hrvati niti imaju posebnog jezika, ni zajednice obicaja, ni cvrstog jedinstva zivota, ni, sto je glavno, svesti o medjusobnoj pripadnosti, i stoga ne mogu biti posebna narodnost."

"Hrvati dakle nisu ni pleme ni posebna narodnost. Oni se nalaze na prelazu iz plemena u narodnot, ali bez nade da ce sacinjavati ikada posebnu narodnost."

"Njihovo lutanje u 19. veku od Gajeva Ilirstva do Strosmajerova Jugoslavenstva i Starceviceva Hrvatstva najbolje dokazuje. Njihovi glavni ljudi, koji su hteli prema potrebi tudje politike stvoriti te razne narodnosti, zaboravili su da se nacije kao proizvod istorijskog razvitka ne stvaraju preko noc, i da se raznim mitovima (njihov tvorac Tadija Smiciklas, hrvatski Panta Sreckovic, predsednik je Jugoslavenske Akademije) ne moze izbiti srpski ponos na proslost, izrazen u narodnim pesmama, i zameniti ponosom na sjajnu hrvatsku proslost."

"Hrvati obicno isticu neku kulturnu nadmocnost nad Srbima. Oni koji nemaju nikakvih specijalno svojih pogleda na svet (u veri, obicajima, vaspitanju itd.), nikakve nacionalne umetnosti ni knjizevnosti, usudjuju se govoriti o hrvatskoj kulturi."

"Hrvati, dakle nisu i ne mogu biti posebna narodnost, ali su na putu da postanu srpska narodnost. Uzimanjem srpskog za svoj knjizevni jezik, ucinili su najvazniji korak sjedinjenju."

"Proces pretapanja niko ne moze zaustaviti, jer se tu sastaje masa sa istojezicnom masom, isto kao sto se ne da otkloniti nikakvim deklamacijama o slozi borba izmedju inteligencija i srednjih staleza; jer su Srbi i Hrvati u danasnjem izdanju - dve politicke stranke.

Borba koja se po svemu svetu vodi izmedju liberalizma i ultramontanskog kozmopolitizma olicena je kod nas u borbi Srba i Hrvata. Opreka izmedju istorijskog drzavnog prava, koje sluzi kao podloga programima svih hrvatskih stranaka, od kojih nema ni jedne liberalne (sigurno jedinstveno u Evropi), i prirodnog prava izlozenog u srpskoj narodnoj misli, kao podlozi programima srpskih stranaka, od kojih nema ni jednog klerikalno-konterzvativnog, najbolje to pokazuje.”

"Ponosni Dubrovcani su se odlucili za Srpstvo, premda su se ostali dalmatinski gradovi, koji su stajali pod uticajem iste talijanske kulture, odlucili za Hrvatstvo. Dubrovnik je bio slobodna republika, a ostali gradovi podanici republike Sv. Marka. Slobodni ljudi odlucili se za slobodno i napredno Srpstvo, tudji podanici za tudjinima usluzno i nazadno Hrvatstvo.

To je, mislimo, najbolji dokaz, da nas dele samo pojmovi o slobodi, da smo dve politicke partije.

U borbi tih stranaka ne moze biti govora o slogi jer su nacela njihova iz osnova protivna, i jer su Hrvati tudjinska avangarda, a Srbi predstavnici principa Balkan - balkanskim narodima.

Na temelju toga principa Srbi se mogu i moraju sloziti sa ostalim balkanskim narodima, ostavljajuci za kasnije doba resenje unutarnjih balkanskih pitanja. Hrvati su, kao predstavnici tudjih osvajackih prohteva, od toga potpuno iskljuceni, ne kao narod radi svojih osobina, nego kao narod, koji je dopustio da ga predstavljaju i njegovom sudbinom upravljaju nekolike klike, za koje je i suvise ocito da sluze tudjim interesima

Ta se borba mora voditi do istrage nase ili vase. Jedna stranka mora podleci. Da li ce to biti Hrvati, garantuje nam njihova manjina, geografski polozaj, okolnost, sto zive svuda pomesani sa Srbima, i proces opste evolucije, po kome ideja Srpstva znaci napredak.

Obrazovanjem mase narodne, spojene sa njenim ucestvovanjem u politici, moraju pasti i nazadne klerikalne ideje. Propast klerikalizma u nasem narodu znaci propast Hrvatstva."

JOVAN CVIJIC (1865.-1927.)

Istaknutog ideologa velikosrpske ideje imamo u Jovanu Cvijicu koji se smatra osnivacem moderne zemljopisne znanosti u Srbiji. Istrazivao je i mnogo pisao na temu zemljopisa Balkana. Posjedovao je veliko znanje ne samo o zemljopisu Srbije i okolnih regija, vec takodjer i o povijesti i aktualnim zbivanjima u tim podrucjima.

Zanimalo ga je takodjer politicko napredovanje Srbije i zbog toga je cesto gubio svoju znanstvenu objektivnost kada je pisao o Srbiji ili o Balkalnu u zemljopisnom kontekstu. Velik dio njegova rada koristi se kao "znanstveno opravdanje" velikosrpskoj politici.

Predocit cu izjave iz raznih Cvijicevih clanaka i publikacija u kojima on jasno pokazuje svoju sklonost ka Velikoj Srbiji u kontekstu akademsko-znanstvenog poimanja. Sve izjave reflektiraju obrazlozenja aktualnih velikosrpskih ideologa, a moze se vidjeti da se Cvijicev rad, s obzirom da je bio poznati geograf, koristi kao "znanstveni dokaz” njihovim teritorijalnim zahtjevima.

Citiram njegove izjave:

"Srbi zive i izvan tadasnjih granica Srbije." I nastavlja: "Svet treba da zna i da se uveri, da Srbija moze da operise s mnogo vecom celinom, no sto je njena teritorija. od Srbije mogu da podju najvece teritorijalne transformacije. Ne treba prezati od toga da se taj strah ulije u svet, ako je korisno za nase nacionalne interese."

"Srpski se problem mora resiti silom. Obje srpske drzavice moraju se poglavito vojno i prosvetno najzivlje spremati, odrzavati nacionalnu energiju u zavojevanim delovima srpska naroda i prvu, iole povoljnu, priliku upotrebiti da raspravljaju srpskom pitanje s Austro-Ugarskom.”

"Izvan moravsko-vardarske depresije nema u zapadnoj polovini Poluostrva (Balkanskog, nap. S.Z.) teritorije zgodne za formiranje trajne drzave, koja bi mogla ziveti ekonomskim i politickim zivotom." Potom kaze: "Ekonomski i trgovacki interesi izvesnih dinarskih oblasti (tu se poimenicno navode Bosna i Hercegovina, Dalmacija i 'dinarska' Hrvatska, nap. S.Z.) i sada idu prema moravsko-vardarskoj depresiji; ti krajevi ne mogu dobiti zivota i znacaja osim ako se prikljuce moravsko-vardarskoj drzavi..."

"... opste poznato je da su Bosna i Hercegovina oblasti ciste srpske rase..."

"... kao neosporan minimum principa nacionalnosti mora vredeti to da se ne sme dati tudjinu, stranoj drzavi, centralna oblast i jezgro jednoga naroda, jer to znace Bosna i Hercegovina za srpski narod."

"...Srbija mora zbog svoje ekonomske samostalnosti dobiti pristup na Jadransko More i jedan deo arbanaske obale: bilo zauzimanjem teritorija bilo dobijanjem ekonomskih i komunikacionih prava na tu oblast. To znaci, dakle, zauzimanje istina jedne etnografski strane oblasti, ali takve koja se mora zauzeti zbog osobito vaznih privrednih interesa, upravo zbog zivotne potrebe. Takvo zauzimanje bi se mozda moglo nazvati antietnografskom nuznoscu i u takvom obliku ono nije ni protiv principa narodnosti. U ovom slucaju je to i vise opravdano sto su Arbanasi severne Arbanije proizasli iz amalgamiranja Arbanasa i Srba."

Evo sto Cvijic kaze za Dubrovnik i Dubrovcane:

"Izgleda da su se Sloveni, doseljeni krajem 6 i u 7 veku, bili u pocetku naselili na strmim stranama iznad mesta na kome je danas varos, po stranama koje su bile pokrivene hrastovom sumom, dusbravom. Otuda je poreklo srpskom imenu grada."

To je, dakle, podrijetlo srpskog imena za grad Dubrovnik, koje je zamijenilo prijasnje grcko-romaneskno ime (Ragusa).

VASA CUBRILOVIC (1897.-xxx)

Vasa Cubrilovic napisao je memorandum za Stojadinovicevu vladu kome predlaze putove u rjesavanju albanskog problema. Rodjen je u Bosanskom Grahovu i bio je jedan od najmladjih sudionika u atentatu na Franju Ferdinanda u Sarajevu. Bio je povjesnicar i clan Srpske akademije nauka. U svom memorandumu za posrbljavanje Kosova kritizira kolonizaciju toga prostora poslije Prvog svjetskog rata kada su naseljavani pripadnici bivse srpske vojske kako bi se iseljavalo albansko pucanstvo. Stoga u svojemu memorandumu, upucenom 7. ozujka 1937. godine, vladi Milana Stojadinovica, predlaze metode fizickog izgona albanskog pucanstva koje s Kosova u Albaniju. To je zapravo jedno planirano i dobro razradjeno etnicko ciscenje.

Pogledajmo kako je to zamislio Vasa Cubrilovic:

"Problem Arnauta u nasem nacionalnom i drzavnom zivotu nije postao juce. On je igrao veliku ulogu u nasem srednjevekovnom zivotu, ali od sudbonosne vaznosti postao je od konca 17 veka, kada se srpske mase iseljavaju prema severu iz nekadasnjih starih ratnih zemalja, a na njihova mesta dolaze albanski brdjani. Oni se postepeno spustaju sa svojih planina u plodne kotline Metohije i Kosova i nadiruci prema severu sire se u pravcu Zapadne i Juzne Morave; preko Sar planine spustaju se prema Pologu, a odatle prema Vardaru. Do 19 veka stvorio se na taj nacin albanski trougao, klin, koji se, oslanjajuci se na osnovicu Dobar-Rogozna na svoje etnicko zaledje duboko zabio u nase zemlje, dopro do Nisa i razdvojio nase stare raske zemlje od Makedonije i doline Vardara...

Ovaj albanski klin pocela je Srbija kresati jos u prvom ustanku, isterujuci najsevernija naselja albanska jos od Jagodine."

"Ostali deo albanskog trougla imala je duznost da razbije nasa danasnja drzava od 1918. godine na ovamo. Ona to nije uradila. Ima vise razloga za to, a mi cemo ovde navesti samo nekoje vaznije:

1) Osnovna pogreska nasih odgovornih cinilaca iz toga doba bila je ta, sto su na nemirnom i krvavom Balkanu hteli da, zaboravljajuci gde su, primene zapadne metode pri resavanju velikih etnickih problema. Turska je donela na Balkan obicaj, uzet iz Serijata, da se dobijanjem bitke, i osvajanjem jedne zemlje dobija pravo nad zivotom i imanjem osvojenih podanika. Od njih su i hriscani Balkana naucili da se dobija i gubi na macu ne samo vlast i gospostvo, nego i kuca i imanje. Ovo shvatanje o privatnopravnim odnosima na Balkanu, moglo se samo donekle ublaziti zakonima, uredbama i medjunarodnim ugovorima stvaranim pod pritiskom Evrope, ali i ono je ipak sve do danas bilo glavna poluga i Turske i balkanskih drzava sve do nasih dana. Ne moramo ici u daleku proslost. Pomenucemo samo slucaje iz skorih dana: iseljavanje Grka iz Male Azije u Grcku, i Turaka iz Grcke u Malu Aziju; najnovije iseljavanje Turaka iz Bugarske i Rumunije u Tursku. Dok su sve balkanske drzave, od 1912 godine na ovamo ili resile ili su na putu da rese pitanje nacionalnih manjina njihovim iseljavanjem, mi smo se zadrzali na spornim i pipavim metodama postepene kolonizacije. Njeni su rezultati bili negativni... Kad se ima u vidu sirovost, jako razmnozavanje Arnauta i sve tezi uslovi za kolonizaciju po starim metodama, ovaj ce nesrazmer, tokom vremena, postajati sve veci, i naposletku dovesti u pitanje i ono malo uspeha kolonizacionog sto smo ga postigli od 1918 godine do danas."

"4) Besumnje da je najglavniji uzrok neuspeha nase kolonizacije u tim predelima bio sto su najbolje zemlje ostale u rukama Arnauta. Jedini moguci nacin naseljavanja naseg elementa u masama u te predele bio je oduzimanje zemalja Arnautima. Posle rata to se lako moglo proterivanjem jednog dela Albanaca u Albaniju za vreme pobuna i kecacke akcije, neozakonjivanjem njihovih uzurpacija i otkupljivanjem begluka. Ponovo moramo da se vratimo ovde na strahovitu pogresku naseg posleratnog pravnog shvatanja o zemljisnom posedu. Mesto da smo iskoristili shvatanje i samih Arnauta o njihovim uzurpacijama zemljista, retko ko je od njih imao i tursku tapiju, i to samo na kupljena imanja - mi smo, na nasu veliku nacionalnu i drzavnu stetu ne samo ozakonjavali sve te uzurpacije nego, sto je jos gore, privikavali Arnaute na zapadnoevropske pojmove o privatnom posedu. Oni ga, pre toga vremena, nisu ni imali. Tako smo im mi sami dali u ruke oruzje kojim ce se braniti, drzati najbolje zemlje, i onemogucavati nacionalizaciju za nas jednog od najvaznijih predela."

"Onaj albanski blok oko Sare planine od ogromnog je znacaja i nacionalno-drzavnog i strategiskog za nasu drzavu. Vec smo pomenuli nacin njegovog postanka i njegovu vaznost za cvrsto vezivanje predela oko doline Vardara sa nasim starim zemljama. Najveca snaga srpske ekspanzije od pocetka stvaranja prve srpske drzave pa na ovamo, jos od 9 veka, lezala je uvek u kontinuitetu te ekspanzije i starih raskih zemalja u svim pravcima pa i prema jugu... Osigurati se moze u XX veku samo ona zemlja, koja je naseljena svojim vlastitim narodom; zato je imperativna duznost svih nas da tako vazne strategijske polozaje ne pustimo da u rukama drzi nama neprijateljski i strani elemenat. To tim pre sto taj element ima oslonca na srodnu nacionalnu drzavu. Ona je za danas jos nemocna, ali i kao takova postala je baza italijanskog imperijalizma, preko koje on misli da nadire u srce nase Drzave. Protiv toga nadiranja, najsigurnije sredstvo je vlastiti element, koji ce hteti i umeti da brani svoje imanje i svoju drzavu.

Zatim, sem toga bloka od 18 srezova, Arnauti i ostale nacionalne manjine u Juznim krajevima zive rastrkano, pa nisu tako opasni za nas nacionalni drzavni zivot. Nacionalizovati predele oko Sare planine znaci i za uvek ubiti svaku iredentu i za uvek osigurati drzavinu tih zemalja."

"Arnaute je nemoguce suzbiti samo postupnom kolonizacijom; to je jedini narod koji je uspeo posljednjih hiljadu godina ne samo da se odrzi prema jezgru nase drzave, Raskoj i Zeti, nego i da na nasu stetu potisne nase etnicke granice prema Severu i Istoku. Dok se nasa etnicka granica poslednjih hiljadu godina pomerala na Severu do Subotice, na severo-zapadu do Kupe, Arnauti su nas potisnuli iz doline Skadra, nekadasnje Bodinove prestolnice iz Metohije i sa Kosova. Jedini nacin i jedino srestvo to je brutalna sila jedne organizovane drzavne vlasti, u cemu smo mi uvek bili iznad njih. Da od 1912. godine na ovamo nismo imali uspeha u borbi sa njima, krivica je do nas, jer tu vlast nismo kako treba iskoristili. O nekom njihovom nacionalizovanju u nasu korist ne moze biti ni govora. Protivno tome, u osloncu na Albaniju budi se njihova nacionalna svest, i ne rascistimo li stvari na vreme, za 20-30 godina imacemo jednu strahovitu iredentu ciji se tragovi vec opazaju a koja ce neminovno u pitanje dovesti sve nase posede na Jugu."

"Vec smo rekli da je za nas efikasno iseljavanje Arnauta iz njihovog trougla samo u masi. A da dodje do masovnog iseljavanja, prvi uslov jeste stvaranje podesne psihoze. Ona se moze stvoriti na vise nacina.

Poznato je da muslimanske mase u opste vrlo lako podlezu uticaju, narocito verskom, da su lakoverne, cak i fanaticne. Zato je potrebno prvenstveno, za iseljavanje medju Arnautima pridobiti njihovo svestenstvo i prve ljude od uticaja, ili novcem ili pretnjama. Treba, sto pre naci agitatore, koji ce agitovati za iseljavanje narocito ako bi nam htela sama Turska da dade."

"Drugo sredstvo bio bi pritisak drzavnog aparata. On treba da do krajnosti iskoristi zakone, da bi sto vise zagorcio opstanak Arnauta kod nas: globe, apsenja, nemilosrdno primenjivanje svih policijskih propisa, kaznjavanje sverca, sece suma, potrice, pustanje pasa, gonjenje na kuluk i sva ona druga srestva koja je u stanju da iznadje jedna prakticna policija. Privredno, ne priznavanje starih tapija, rad na katastru u svim predelima treba smesta obustaviti nemilosrdno uterivanje poreza i svih javnih i privatnih dugova; oduzimanje drzavnih ispasa, opstinskih ispasa, ukidanje koncesija, poslovnih dozvola za kafane, trgovine, zanate, oduzimanje monopolskih dozvola, isterivanje iz drzavne, privatne i samouprvne sluzbe, itd. - ubrzace iseljavanje. Sanitetske mere: prisilno izvrsenje svih propisa i po samim kucama, rusenje zidova i velikih plotova oko kuca, stroga primena veterinarskih mera, koja ce ometati izvodjenje stoke na pijace, itd. takodjer se dadu prakticno i efikasno primeniti. U verskim pitanjima Arnauti su najosetljiviji, pa ih i tu treba dobro darnuti. Moze se to postici sikanama svestenstva, krcenjem groblja, zabranom mnogozenstva, i narocito nemilosrdnom primenom zakona da i zenska deca moraju pohadjati osnovne skole, gde god samo ima skola.

I privatna inicijativa u tome pitanju moze mnogo uciniti. Nasim kolonistima po potrebi treba podeliti oruzje. U one predele treba plasirati staru cetnicku akciju i poverljivo je pomoci u njezinim zadacima. Narocito treba pustiti jedan talas Crnogoraca s brda da izazove masovni sukob sa Arnautima u Metohiji. Preko poverljivih ljudi ovaj sukob treba spremiti: dati mu maha sto ce biti tim lakse sto su Arnauti jace digli glavu, a ceo slucaj mirne duse treba pretstaviti kao sukob bratstva i plemena i po potrebi dati mu ekonomski karakter. U krajnjoj nuzdi mogu se izazvati i lokalne bune koje bi bile krvavo ugusene najefikasnijim sretstvima, no ne toliko vojskom koliko koloniatima, Crnogorskim plemenima i cetnicima.

Postoji jos jedno sretstvo koje je Srbija vrlo prakticki upotrebila posle 1878. godine, tajno palenje sela i arnautskih cetvrti po gradovima."

"Kolonistima se, dakle, moraju osigurati svi zivotni uslovi za nekoliko godina, ako zelimo da oni tamo ostanu. Nemilosrdno treba gusiti svaku spekulaciju sa kucama i imanjima iseljenih Arnauta. Drzava mora zadrzati za sebe neograniceno pravo raspolaganja i pokretnina i nepokretnina vlasnika i smesta po njihovom odlasku naseljavati svoje koloniste. To treba ciniti s toga jer ce se retko gde dogoditi da ce se jednom krenuti citavo selo. U takva sela treba najprije ubacivati Crnogorce, kao ljude drske, nasrtljive, bezobzirne, koji ce svojim ispadima prisiliti ostatak Arnauta da se sele, a onda dovoditi i koloniste iz drugih krajeva."

"Imajuci u vidu sve gore izlozeno, nije slucajno da mi, prilikom raspravljanja problema kolonizacije na Jugu, polazimo sa stanovista da je jedini efikasni nacin resenja toga pitanja - raseljavanje Arnauta u masi. Postupna kolonizacija nije uspela ni kod nas, kao ni nigde na drugom mestu. Drzavna vlast, kad hoce da intervenise u korist svoga elementa u borbi oko zemlje moze da uspe samo onda, ako postupi brutalno. Inace, domorodac, ukorenjen u svome zavicaju, aklimatizovan, uvek je jaci od koloniste. To u nasem slucaju treba imati tim pre pred ocima, sto imamo posla sa jednom sirovom, zilavom i plodnom rasom, za koju je pokojni Cvijic rekao da je najekspanzivnija na Balkanu.”

Citati koje sam prezentirao ponajbolje svjedoce kakva su bila stajalista koja je zastupao Vaso Cubrilovic, koji je, da podcrtam, predlagao "raseljavanje Arnauta u masi”, kako to on rece, jer je takav nacin, po njemu, "jedini efikasni nacin resenja toga pitanja”.

Sada nakon Cubrilovica, pogledajmo sto je o homogenizaciji Srba kaze jos jedan zagovornik velikosrpske ideologije. Rijec je o dr. Stevanu Moljevicu, odvjetniku iz Banjaluke, rodjenom 1888. godine, koji je 1941. godine pobjegao u Crnu Goru. Bio je jedan od glavnih savjetnika cetnickog vodje Draze Mihajlovica. Kakve je ideje zastupao i kakvu je veliku Srbiju zelio, ponajbolje svjedoci njegov memorandum-proglas pod imenom “Homogena Srbija” objavljen u Niksicu 30. lipnja 1941. godine.

U tom proglasu Stevan Moljevic ovako pise:

"Iskusenja srpskog naroda u ovome ratu, izazvana gubitkom drzave i slobode, dovela su ga do nepokolebljivog uverenja:

da snagu drzave ne cini ni prostranstvo njene teritorije, ni broj njenog ziteljstva, pa ni bogatstvo zemlje, koliko nezavisnost pogleda, smisao i ljubav za drzavu, njenu slobodu i nezavisnost, unutrasnja sloga i duhovna povezanost naroda u casu spoljne opasnosti, te spremnost njegova da za drzavu i njenu slobodu zrtvuje sve sto ima pa i sebe sama;

2) da on tu istovetnost pogleda na drzavu, smisao i ljubav za drzavu i njenu nezavisnost moze opet postici samo ako bude okupljen u homogenoj Srbiji. Primere su mu za to dale Srbija i Crna Gora u proslim ratovima i Grcka u sadasnjem ratu.

Stoga se Srbima namece danas prva i osnovna duznost:

da stvore i organizuju homogenu Srbiju koja ima da obuhvati celo etnicko podrucje na kome Srbi zive, i da joj osiguraju potrebne strateske i saobracajne linije i cvorove, te privredna podrucja kako bi joj bio omogucen i obezbedjen slobodan privredni, politicki i kulturni zivot i razvitak za sva vremena.

Te strateske i saobracajne linije i cvorovi, potrebni za sigurnost, zivot i opstanak Srbije, iako gdegde danas ne bi imali srpsku vecinu, imaju da posluze Srbiji i srpskom narodu da se ne bi vise ponavljala teska stradanja koja Srbima nanose njihovi susedi cim se pruzi prilika.

Preseljavanje i izmena ziteljstva, narocito Hrvata sa srpskog i Srba sa hrvatskog podrucja, jedini je put da se izvrsi razgranicenje i stvore bolji odnosi izmedju njih, a time otkloni mogucnost da se ponove strasni zlocini koji su se desavali i u proslom ratu, a narocito u ovom sadanjem, na svemu podrucju na kome su Srbi i Hrvati bili izmesani, i gde su Hrvati i Muslimani s planom isli za istrebljenje Srba."

U nastavku proglasa Stevan Moljevic je obradjivao pitanje granica VELIKE SRBIJE, pa je napisao ovo:

"Osnovna greska u nasem drzavnom uredjenju bila je sto 1918. g. nisu bile udarene granice Srbije. Ta se greska mora ispraviti, danas ili nikad. Te se granice danas moraju udariti, i one moraju da uhvate celo etnicko podrucje na kome Srbi zive sa slobodnim izlazima na more za sve srpske oblasti koje su na domak mora.

1) Na istoku i jugoistoku (Srbija i Juzna Srbija) srpske su granice obelezene ishodom ratova za oslobodjenje, i njih valja samo pojacati Vidinom i Custendilom.

2) Na jugu (Crna Gora i Hercegovina) valja da u Jugozapadnu srpsku oblast udju pored teritorija Zetske banovine:

a) sva istocna Hercegovina sa zeleznickom prugom od Konjica pa do Ploca, ukljucivo sa pojasom koji bi tu prugu zasticivao, tako da bi u nju usao srez konjicki ceo; od mostarskog sreza opstine: Mostar grad, Bijelo Polje, Blagaj i Zitomislici; srez stolacki ceo; a od metkovickog sreza Ploce i sve podrucje juzno od Ploce; te Dubrovnik kome bi se imao dati poseban status.

b) severni deo Albanije, ukoliko Albanija ne bi dobila autonomiju.

3) Na zapadu valja da u Zapadnu srpsku oblast udju, pored Vrbaske banovine, Severna Dalmacija, srpski deo Like, Korduna, Banije i deo Slavonije, tako da toj oblasti pripadnu licka zeleznicka pruga od Plaskog do Sibenika i severna zeleznicka pruga od Okucana preko Sunje do Kostajnice. U tu bi oblast usao na jednoj strani srez bugojanski osim Gor. Vakuf, a od sreza lijevanjskog opstine: Lijevno i Donje Polje, a na drugoj strani od sreza sibenickog opstine: Sibenik i Skradin; od kninskog sreza; opstina Knin i srpski deo opstine Drnis sa svom teritorijom preko koje prelazi zelj. pruga Knin-Sibenik, te eventualno srpskim delom opstine Vrlika u sinjskom srezu; srez benkovacki ceo; srez biogradski ceo; srez Preko ceo; tako do granica Zapadne srpske oblasti ide Velebitskim Kanalom i obuhvata Zadar sa svim otocima pred njim, od sreza gospickog opstine: Gospic, Licki Osik i Medak; od sreza perusickog istocni deo, preko koga prelazi zelj. pruga; od sreza otocackog opstine: Dabar, Skare i Vrhovine; od sreza ogulinskog opstine; Dreznica, Gomirje, Gor. Dubrava i Plaski; srez vojnicki osim opstine Barilovic; srez Vrginmost ceo; srez glinski osim opstina Bucice i Stankovac; od sreza petrinjskog opstine: Blinja, Gradusa, Jabukovac i Sunja; srez kostajnicki osim opstine Bobovac; od sreza Novske opstine: Jasenovac i Vanjska Novska, ali ove opstine valja porusiti tako da zelj. pruga ostane na teritoriji ovih dveju opstina; srez okucanski ceo; srez pakracki osim opstina: Antunovac, Gaj i Poljana; od sreza pozeskog opstina Velic Selo; srez Daruvar, Grubisno Polje i Slatina; zatim bosanski srezovi Derventa i Gradacac. Razume se da u ovu oblast ulaze i svi drugi srezovi unutar navedenih granica.

Za ovu zapadnu srpsku oblast, koja bi imala 46 srezova sa blizu milion i po dusa, na kojoj je celo preduzece Sipada, i veliki gvozdeni rudnik Ljubija, preko koje prelazi Jadranska pruga Valjevo - Banja Luka - Sibenik, valjalo bi obezbediti Zadar s okolinom i otoke koji su pred njim radi zastite njenog izlaska na more.

4) Severnoj srpskoj oblasti valja dati, uz teritoriju Dunavske banovine, oduzete joj srpske srezove Vukovar, Sid i Ilok, i od vinkovackog sreza opstine: Vinkovci, Laze, Mirkovci i Novi Jankovci; srez i grad Osijek ceo; Ovoj oblasti valja obezbediti Baranju s Pecujom i istocni Banat s Temisvarom i Resicama.

5) Sredisnjoj srpskoj oblasti - Drinskoj banovini - imaju se povratiti oduzeti joj bosanski srezovi: Brcko, Travnik i Fojnica.

Dalmacija, koja bi obuhvatala Jadransku obalu od Ploca pa do Sibenika, te od bos. herc. srezova: Prozor, Ljubuski, Duvno; zapadne delove motarskog i livanjskog sreza, te delove kninskog i sibenickog sreza na severu, ima da udje u sastav Srbije i da dobije zaseban autonoman polozaj. Rimokatolicka crkva u Dalmaciji bice priznata i od drzave pomagana, ali rad crkve i rimokatolickog svestenstva u narodu mora biti na korist drzave i pod njenom kontrolom.”

U poglavlju "II. Odnos prema ostalim jugoslovenskim i balkanskim drzavama” Moljevic je pisao:

"Srbija ima da, verna svojoj proslosti i svojoj misiji na Balkanu, bude i u buducnosti oslonac jugoslovenske misli, te prvi pobornik balkanske solidarnosti i Gledstonova principa Balkan balkanskim narodima. Vreme trazi okupljanje manjih drzava u vece jedinice, saveze i blokove, a od Srba ce to traziti i njihovi prijatelji. Srbi ce se tim trazenjima rado odazvati, jer je to u duhu njihove istoriske misli na Balkanu. Srbi su tim putem posli vec onda kad su stvarali Jugoslaviju, i oni s toga puta nece natrag. Samo, kako je prvi korak na tome putu bio pogresno ucinjen u tome sto su oni sve dali i u Jugoslaviju odmah utopili i Srbiju i Crnu Goru i srpstvo, dok su ostali - Hrvati i Slovenci i muslimani - posli protivnim putem - da od Jugoslavije sve uzmu, a nista da ne daju, to se sad ta greska mora ispraviti, a ispravice se samo ako Srbi odmah pri vaskrsu Jugoslavije, vec u prvom casu, i bez icijeg pitanja, stvore homogenu Srbiju u granicama kako su napred oznacene, pa tek onda sa te osnovice, kao svrsenog cina, pristupe uredjenju svih ostalih pitanja sa Hrvatima i Slovencima.

Jugoslavija bi, prema tome, imala biti uredjena na federativnoj osnovi sa tri federalne jedinice: srpskom, hrvatskom i slovenackom (Srbija, Hrvatska i Slovenija, moja op.). I tek kad se to stanje sredi, kad se svi srpski krajevi povezu u jednu homogenu Srbiju i kad se sazive, onda bi se moglo pomisljati na uze zblizenje s Bugarima... Srbi moraju imati hegemoniju na Balkanu, a da imaju hegemoniju na Balkanu, moraju prethodno imati hegemoniju u Jugoslaviji."

MEMORANDUM SRPSKE AKADEMIJE NAUKE I UMETNOSTI (SANU) 1986. g.

Nakon sto smo se upoznali sa stajalistima sestorice najznacajnijih ideologa velikosrpske ideje: Garasaninom, Vukom Stefanovicem Karadzicem, Nikolom Stojanovicom, Jovanom Cvijicom, Vasom Cubrilovicem i Stevanom Moljevicem, upoznajmo se i sa tezama sto ih je kroz svoj poznati MEMORANDUM zastupala Srpska akademija nauka i umetnosti. Pisan je u vrijeme kada se i u Jugoslaviji pomalo pocinju osjecati demokratske promjene u svijetu, a Srbija pomalo pocinje gubiti moc apsolutne gospodarske i politicke kontrole. To je vrijeme kada Milosevic poziva Srbe na pobunu. Osnovna poruka njegova cuvenog govora na Gazimestanu na Kosovu je da svi Srbi moraju zivjeti u istoj drzavi i da "nitko nece da bije Srbe".

"Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti” (SANU) je izdan sapirografirano 1986. U njemu su dani ideoloski temelji Milosevicevoj daljnjoj politici i upute jugoslavenskoj vojsci o tome sto treba napraviti u ratu koji je neminovan. Procitat cu samo neke ulomke:

"Raspadanje moralnih vrednosti i ugleda vodecih ustanova drustva, nepoverenje u sposobnost onih koji donose odluke praceni su apatijom i ogorcenjem naroda, otudjenjem coveka od svih nosilaca i simbola javnog poretka. Objektivno ispitivanje jugoslovenske stvarnosti dopusta mogucnost da se sadasnja kriza zavrsi socijalnim potresima sa nesagledivim posledicama, ne iskljucujuci ni tako katastrofalan ishod kao sto je raspad jugoslovenske drzavne zajednice. Pred onim sto se zbiva i sto se moze dogoditi niko nema pravo da zatvara oci. Pogotovu na to nema pravo najstarija ustanova naucnog i kulturnog stvaralastva u ovom narodu.

Srpska akademija nauka i umetnosti smatra se obaveznom da u ovom sudbonosnom trenutku saopsti svoja vidjenja drustvenog stanja sa ubedjenjem da time doprinosi trazenju izlaza iz sadasnjih nedaca. Priroda ovog dokumenta, medjutim, ne dozvoljava udaljavanje od kljucnih pitanja jugoslovenske stvarnosti. U ta pitanja se na zalost mora uvrstiti neodredjen i novim zbivanjima silno aktuelizovan tezak polozaj srpskog naroda..."

"Delovi srpskog naroda, koji u znatnom broju zive u drugim republikama, nemaju prava, za razliku od nacionalnih manjina, da se sluze svojim jezikom i pismom, da se politicki i kulturno organizuju, da zajednicki razvijaju jedinstvenu kulturu svog naroda. Nezaustavljiv progon Srba s Kosova na drastican nacin pokazuje da ona nacela koja stite autonomiju jedne manjine (Albanaca) nisu primenjena kad su u pitanju manjine u okviru manjine (Srbi, Crnogorci, Turci i Romi na Kosovu). S obzirom na postojece oblike nacionalne diskriminacije danasnja Jugoslavija se ne moze smatrati modernom i demokratskom drzavom."

"Jugoslavija se ne prikazuje kao zajednica ravnopravnih gradjana ili ravnopravnih naroda i narodnosti, nego kao zajednica osam ravnopravnih teritorija. Ipak ni ova ravnopravnost ne vazi za Srbiju zbog njenog posebnog pravno-politickog polozaja, koji odrazava teznje da se srpski narod drzi pod stalnom kontrolom. Ideja vodilja takve politike bila je slaba Srbija, jaka Jugoslavija, koja je napredovala u uticajno misljenje: ako bi se Srbima kao najbrojnijoj naciji dozvolio brz ekonomski razvoj, to bi predstavljalo opasnost za ostale nacije. Otuda koriscenje svih mogucnosti da se njenom privrednom razvoju i politickoj konsolidaciji postave sto veca ograncenja. Jedno od takvih, veoma aktualnih ogranicenja jeste sadasnji nedefinisan i pun unutrasnjih konflikata ustavni polozaj Srbije.

Ustavom od 1974. godine Srbija je fakticki podeljena na tri dela. Autonomne pokrajine su u svemu izjednacene sa republikama, sem sto nisu definisane kao drzava i sto nemaju isti broj predstavnika u pojedinim organima federacije.”

Navod nije istina, jer je Srbija u kolektivnom jugoslavenskom predsjednistvu uvijek imala tri glasa kada joj je to bilo potrebno (uza Srbija, Kosovo i Vojvodina), oni dalje kazu:

"Izuzimajuci period postojanja NDH, Srbi u Hrvatskoj nikada u proslosti nisu bili toliko ugrozeni koliko su danas. Resenje njihovog nacionalnog polozaja namece se kao prvorazredno politicko pitanje. Ukoliko se resenja ne pronadju, posledice mogu biti visestruko stetne, ne samo po odnose u Hrvatskoj vec i po citavu Jugoslaviju."

"Noseci na sebi duze od pola stoleca pecat i opterecenje da je bio tamnicar drugim jugoslovenskim narodima, srpski narod nije bio u mogucnosti da oslonac potrazi u sopstvenoj istoriji."

"Posle dramaticnih medjunacionalnih sukoba tokom drugog svetskog rata izgledalo je da je nacionalizam naglo splasnuo, da je bio na putu da potpuno iscezne. Takav utisak se pokazao varljivim. Nije dugo potrajalo, a nacionalizam je zapoceo svoj uspon, da bi se sa svakom ustavnom promenom upotpunjavale institucionalne pretpostavke za njegovo bujanje. Nacionalizam je stvaran odozgo, njegovi glavni inicijatori bili su politicki ljudi. Osnovni uzrok visedimenzionalne krize lezi u idejnom porazu koji je nacionalizam naneo socijalizmu. Dezintegracioni procesi svih vrsta, koji su jugoslovensku zajednicu doveli na rub propasti, zajedno sa raspadanjem sistema vrednosti posledica su tog poraza... Zbog toga je kao prvo i osnovno potrebno da se skine hipoteka istorijske krivice sa srpskog naroda, da se zvanicno opovrgne tvrdnja da je on imao ekonomski privilegovan polozaj izmedju dva rata, da se ne porice njegova oslobodilacka istorija i doprinos u stvaranju Jugoslavije."

"Postojece depresivno stanje srpskog naroda, sa sve zescim ispoljavanjima sovinizma i srbofobije u nekim sredinama, pogoduje ozivljavanju i sve drasticnijem ispoljavanju nacionalne osetljivosti srpskog naroda a i reagovanjima koja mogu biti zapaljiva, pa i opasna. Duznost nam je da nijednog trenutka i ni u jednom slucaju ne previdimo i ne potcenimo te opasnosti...

Nereseno pitanje drzavnoti Srbije nije jedini nedostatak koji bi trebalo otkloniti ustavnim promenama. Jugoslavija je sa Ustavom iz 1974. godine postala veoma labava drzavna zajednica u kojoj se razmislja i o drugim alternativama, a ne samo jugoslovenskoj, kao sto pokazuju skorasnje izjave slovenackih javnih poslenika i raniji stavovi makedonskih politicara. Ovakva razmisljanja i temeljno izvrsena dezintegracja navode na pomisao da Jugoslaviji preti opasnost od daljeg rastocavanja. Srpski narod ne moze spokojno ocekivati buducnost u takvoj neizvesnosti. Zbog toga se mora otvoriti mogucnost svim nacijama u Jugoslaviji da se izjasne o svojim teznjama i namerama. Srbija bi se u tom slucaju mogla i sama opredeliti i definisati svoj nacionalni interes. Takav razgovor i dogovor morao bi prethoditi preispitivanju Ustava. Naravno, pri tome Srbija ne bi smela zauzeti pasivan stav, iscekujuci samo sto ce drugi reci, kao sto je to do sada mnogo puta cinila."

Svoj Memorandum Srpska akademija nauka i umetnosti ovako je zakljucila:

"Srpska akademija nauka i umetnosti i ovom prilikom izrazava svoju spremnost da se svesrdno i celokupnim svojim snagama zalozi na ovim sudbonosnim zadacima i istorijskim nalozima nase generacije."

Ovo bi bila ideologija Velike Srbije s kojom su Srbi usli u Jugoslaviju i vladali u njoj, a koja se stalno suceljavala s idejom zajednicke drzave ravnoprvnih naroda i s idejom samostalnih drzava na ovome prostoru koju su zastupali ostali narodi koji su cinili bivsu umjetnu drzavu.
[Vrh]
Korisnički profil Pošaljite privatnu poruku
donadini



Pridružen/a: 11. 11. 2004. (09:09:58)
Postovi: 2249
Lokacija: zagreb

PostPostano: pet ruj 15, 2006 12:00 pm    Naslov: Citirajte i odgovorite

IDEOLOGIJA VELIKE SRBIJE



Ukratko cemo iznijeti bitne konture ideologije Velike Srbije s osvrtom na nekoliko kljucnih osoba i djela iz srpske povijesti, koje su bile njeni tvorci.

ILIJA GARASANIN (1812.-1874.)

Ilija Garasanin jedan je od najaktivnijih srpskih politicara predproslog stoljeca. Suvremenik je Ljudevita Gaja u Hrvatskoj. Bio je ministar u vise ministarstava dinastije Obrenovica i dinastije Karadjordjevica, pa vec ta cinjenica pokazuje njegovu politicku snalazljivost. Glasovit je postao po svom "Nacertaniju" koje je nastalo 1844. godine, ali je objavljeno mnogo kasnije. U svom "Nacertaniju" on je napravio plan za stvaranje Velike Srbije u koju bi ukljucio, ne samo one zemlje koje su nekada pripadale Srbiji, nego i one za koje je Garasanin smatrao da trebaju pripasti Srbiji. Za ostvarenje tih planova Garasanin je znao da Srbija treba pomoc susjednih zemalja pa je pri tome racunao da ce zemlje Balkana biti oslabljene rusenjem Turskog Imperija, sto ce omoguciti Srbiji da se lakse "docepa” odredjenih teritorija.

U tom "Nacertaniju" on kaze: "Srpska drzava koja je vec srecno pocela, no koja se rasprostirati i ojacati mora, ima svoj osnov i temelj tvrdi u carstvu srpskom 13-ga i 14-ga stoljetija i u bogatoj i slavnoj srpskoj istoriji. Po istoriji ovoj zna se da su srpski carevi poceli bili grckom carstvu mah otimati i skoro bi mu konac ucinili te bi tako na mesto propadseg istocno-rimskog carstva srbsko-slavensko carstvo postavili i ovo naknadili. Car Dusan silni primio je vec grb carstva grckog. Dolazak Turaka prekinuo je ovu promenu i preprecio je ovaj posao za dugo vreme, no sad, posto je sila turska slomljena i unistena tako reci, treba da pocne isti onaj duh dejstvovati, prava svoja na novo traziti, i prekinuti posao na novo nastaviti.

Ovaj temelj i ove osnove zidanja carstva srbskog valja dakle sad od razvalina i nasutina sve vecma cistiti i osloboditi, na vidik izneti, i tako na ovako tverdom i stalnom istoriceskom fundamentu novo zidanje opet preduzeti i nastaviti."

"Srbi su se medju svima Slavenima u Turskoj prvi sobstvenim sredstvima i snagom za svoju slobodu borili; sljedovatelno oni imaju prvi i puno pravo k tome da ovaj posao i dalje upravljaju. Vec sada na mnogim mestima i u nekim kabinetima predvide i slute to: da Srbima velika buducnost predstoji i to je ono sto je pozornost cele Evrope na Srbiju navuklo. Kada mi ne bi dalje mislili nego samo na knjazevstvo kao sto je sad, i kad ne bi u ovom knjazevstvu klica buduceg srpskog carstva lezala, onda ne bi se sve vise i duze sa Srbijom zanimao nego sto je sa Moldavskim i Vlaskim knjazevstvima cinio, u kojima nema samostalno nacelo zivota i koji se dakle samo kao privjesci Rusije smatraju.

Nova srbska drzava na jugu podavala bi Evropi sve garancije da ce ona biti vrsna i krjepka drzava i koja ce se moci medju Austrijom i Rusijom odrzati."

"... kao najglavniji i osnovni zakon drzavni mora se predstaviti i utvrditi u tome, da knjazevsko dostojinstvo mora biti nasledstveno. Bez ovoga nacela, koje sacinjava jedinstvo u najvisem drzavnom dostojinstvu ne moze se stalan i postojani drzavni sojuz medju Srbijom i ostalima susedima Srbima ni pomisliti."

"Ujedno nuzno je i to, da se ne samo svi osnovni zakoni, ustav i sva ustrojenija glavna knjazevstva Srbije u Bosnu i Hercegovinu medju narodom rasprostranjavaju, nego jos i to da se za vremena nekoliko mladih Bosnjaka u srpsku sluzbu drzavnu prima da bi se ovi prakticno u politiceskoj i financijalnoj struci pravlenija, u pravosudiju i javnom nastavleniju obucavali i za takove cinovnike pripravljali koji bi ono sto su u Srbiji naucili posle u svom otecestvu u djelo privesti mogli."

Dakle, oni su na svaki nacin nastojali da odredjeni broj ljudi iz Bosne skoluju administraciji kako bi se, kad ih kasnije budu slali natrag, time vrsilo posrbljavanje Bosne.

"Da bi se narod katoliceskog ispovedanija od Austrije i njenog upliva odvracali i Srbiji vecma priljubili nuzno je na to osobito vnimanije obracati. Ovo bi se najbolje postici moglo posredsvom fratera ovdasnjih, izmedju kojih najglavnije trebalo bi za ideju sojedinjenja Bosne sa Srbijom zadobiti."

Radilo se na tome da se za tu ideju pridobiju franjevci koji su uvijek bili popularni i imali podrsku naroda u BiH. Stoga Garasanin predlaze da se u tu svrhu tiskaju i odredjene vjerske knjige na srpskom jeziku, koje bi se onda trebale koristiti pri vjerskim obredima u Bosni. To su bile Garasaninove ideje koje je drzavna administracija tadasnje srpske drzave provodila u djelo.

VUK STEFANOVIC KARADZIC (1787.-1864.)

Vuk Stefanovic Karadzic bio je jezikoslovac i pisac koji je putovao po Balkanu proucavajuci i prikupljajuci narodne pjesme. Pisao je mnogo o lingvistickim temama i problemima i objavio gramatiku i rjecnik onog sto je on smatrao srpskim jezikom. Srbi ga smatraju osnivacem srpske jezicne reforme te srpske kulture uopce.

Jedna od glavnih niti njegovih razmisljanja jest ideja da su svi oni koji govore stokavski Srbi (iako i Hrvati dobrim dijelom govore tim dijalektom). Takva su Karadziceva razmisljanja veoma cesto vidljiva u njegovim spisima i ona su utjecala na srpske odnose prema drugim balkanskim narodima. Karadzicev clanak "Srbi svi i svuda" prvi je put objavljen u "Korabljici za historiju, jezik i kulturu Srba sva tri zakona", godine 1849. Taj je rad tipican za Vukove poglede na jezik i etnicku pripadnost srpskih susjeda. On je takodjer pokusavao nijekati postojanje znacajnog broja Hrvata, iskrivljujuci tako povijesne cinjenice i jezicne datosti da bi opravdao svoje teorije.

Dok Garasanin u svom "Nacertaniju" iz 1844. godine iznosi ideje kako da se druge narode posrbi, Vuk Stefanovic Karadzic je vec 1836. godine sve susjedne narode uvrstio u Srbe. To se zakljucuje iz ovog njegovog teksta, pripominjem, napisanog 1836. godine:

"Zaista se zna da Srbi sad zive u danasnjoj Srbiji (izmedju Drine i Timoka, i izmedju Dunava i Stare planine), u Metohiji (od Kosova preko Stare planine, gdje je Dusanova stolica Prizren, srpska patrijarsija Pec, i manastir Decani), u Bosni, u Hercegovini, u Zeti, u Crnoj Gori, u Banatu, u Backoj, u Srijemu, u desnom Podunavlju od vise Osijeka do Sentandrije, u Slavoniji, u Hrvatskoj (i Turskoj i Austrijskoj krajini), u Dalmaciji, i u svemu Adrijatickom primorju gotovo od Trsta do Bojane. Zato u pocetku rekoh zaista se zna, jer se upravo jos ne zna dokle Srba ima u Arnautskoj i u Macedoniji. Ja sam se na Cetinju (u Crnoj Gori) razgovarao s dvojicom ljudi iz Dibre, koji su mi kazivali da onamo ima mnogo srpskijeh sela, po kojima se govori srpski onako kao i oni sto su govorili, tj. izmedju srpskoga i bugarskoga, ali opet blize k srpskome nego k pravome bugarskome.

U pomenutijem ovdje mjestima bice najmanje oko pet miliona dusa naroda koji govori jednijem jezikom, ali se po zakonu (religiji) dijele na troje: moze se otprilike uzeti da ih oko tri miliona ima zakona grckoga, i to: jedan milion u cijeloj Srbiji (s Metohijom), jedan milion u austrijskijem drzavama (u Banatu, u Backoj, u Srijemu, u desnom Podunavlju, u Slavoniji, Hrvatskoj, Dalmaciji i Boci), a jedan milion u Bosni, Hercegovini, Zeti i Crnoj Gori; od ostala dva miliona moze biti da bi se moglo uzeti da su dvije trecine zakona turskoga (u Bosni, Hercegovini, Zeti itd.), a jedna trecina rimskoga (u austrijskim drzavama i u Bosni, Hercegovini i nahiji barskoj). Samo prva tri miliona zovu se Srbi ili Srblji, a ostali ovoga imena nece da prime, nego oni zakona turskoga misle da su pravi Turci, i tako se zovu, premda ni od stotine jedan ne zna turski, a oni zakona rimskoga sami sebe ili zovu po mjestima u kojima zive npr. Slavonci, Bosanci (ili Bosnjaci), Dalmatinci, Dubrovcani itd., ili kao sto osobito cine knjizevnici, starinskijem ali bog zna cijim imenom; Iliri ili Ilirci; oni pak prvi zovu ih u Backoj Bunjevcima, u Srijemu, u Slavoniji i u Hrvatskoj Sokcima, a oko Dubrovnika i po Boci Latinima. Bunjevci moze biti da se zovu od Hercegovacke rijeke Bune, od koje su se, kao sto se pripovijeda, negda amo doselili..."

"Svi pametni ljudi i od grckijeh i od rimskijeh Srba priznaju da su jedan narod trude se da bi mrzost zbog zakona ili sasvijem iskorijenili ili barem umalili sto se vise moze, samo je onima rimskoga zakona jos tesko Srbima nazvati se, ali ce se po svoj prilici i tome malo-pomalo naviknuti; jer ako nece da su Srbi, oni nemaju nikakvoga narodnoga imena. Da reku da su jedni Slavonci, drugi Dalmatinci, treci Dubrovcani, to su sve imena od mjesta u kojima zive i ne pokazuju nikakvoga naroda. Da reku da su Slaveni, to su i Rusi i Poljaci i Cesi i svi ostali slavenski narodi. Da reku da su Hrvati, ja bih rekao da ovo ime po pravdi pripada najprije samo cakavcima, koji su po svoj prilici ostaci Porfirogenitovijeh Hrvata i kojijeh se jezik malo razlikuje od srpskoga, ali je opet blizi srpskome nego i jednome slavenskome narjecju; a po tome danasnjijem Hrvatima u zagrepskoj, varazdinskoj i krizavackoj varmedji, kojijeh se domovina prozvala Hrvatskom poslije muhackoga boja, koji je bio godine 1526. (a donde se zvala gornja Slavonija), i kojijeh je jezik kao prijelaz iz kranjskoga u srpski; ali ne znam kako bi se tijem imenom mogla nazvati ona braca nasa zakona rimskoga koja zive npr. u Banatu, ili u Backoj, ili u Srijemu i Slavoniji, ili u Bosni i Hercegovini, ili u Dubrovniku, i govore istijem jezikom kao i Srbi."

Dakle, to su ideje koje su izrazene kod Vuka Stefanovica Karadzica.

NIKOLA STOJANOVIC (1880.-1964.)

Pravnik i politicar Nikola Stojanovic rodjen je u Mostaru. Prije I. svjetskog rata bio je istaknuti protivnik Austro-Ugarske Monarhije i osnivac oporbenih novina "Narod". U vrijeme I. svjetskog rata bio je clan Jugoslavenskog odbora koji je radio na ujedinjenju Juznih Slavena. Smatrali su ga strucnjakom za BiH, te je bio savjetnik za tu regiju na mirovnoj konferenciji 1918./19. Napisao je clanak koji je prvobitno objavljen u "Srbobranu" (srpskom casopisu koji je izlazio u Zagrebu) u broju 168/169 iz godine 1902. Clanak nosi naslov "Do istrage nase ili vase”, u kojem on sudi o Srbima i Hrvatima kao da se, zapravo, radi o samo dvije razlicite stranke, da se tu uopce ne radi o razlicitim narodima od kojih jedan treba pobijediti, ali s tim da drugu stranu (zapravo Hrvatsku) treba eliminirati. On kaze ovako:

"... Srbi i Hrvati su, po misljenju nekih, dva plemena istoga naroda; po misljenju drugih, dva posebna naroda (narodnosti); po misljenju trecih, jedan narod, jedno pleme."

"Pleme nastaje u vremenu pre ustanovljenja drzave, a narod nastaje u drzavi inicijativom jednog plemena. Ta se uloga pripisuje u nasoj istoriji plemenu kojim je upravljao Stevan Nemanja, ali i iza toga imamo i suvise primera koji pokazuju da srpske velmoze nisu htele ili nisu mogle shvatiti zajednicu interesa svih krajeva, bez koje nema govora o trajnom politickom jedinstvu. Politicki je Srbe ujedinila zajednicka odbrana na Kosovu i kasnije zajednicka sudbina robovanja jednoj istoj vlasti. Kulturno jedinstvo, kome je udario temelj Sv. Sava, ogledalo se najbolje u toj velicanstvenoj odbrani i u kasnijem stapanju srpske aristokracije sa demokracijom u jednu nerazdeljivu, divnu sastavinu - demokraciju s aristokratskim ponosom. U tom i lezi vaznost kosovskog boja, u tom smislu sprski poraz na Kosovu znaci jednu veliku pobedu."

Cinjenica je da su Srbi u povijesti mnoge poraze pretvarali u pobjedu. On dalje kaze: "Hrvati niti imaju posebnog jezika, ni zajednice obicaja, ni cvrstog jedinstva zivota, ni, sto je glavno, svesti o medjusobnoj pripadnosti, i stoga ne mogu biti posebna narodnost."

"Hrvati dakle nisu ni pleme ni posebna narodnost. Oni se nalaze na prelazu iz plemena u narodnot, ali bez nade da ce sacinjavati ikada posebnu narodnost."

"Njihovo lutanje u 19. veku od Gajeva Ilirstva do Strosmajerova Jugoslavenstva i Starceviceva Hrvatstva najbolje dokazuje. Njihovi glavni ljudi, koji su hteli prema potrebi tudje politike stvoriti te razne narodnosti, zaboravili su da se nacije kao proizvod istorijskog razvitka ne stvaraju preko noc, i da se raznim mitovima (njihov tvorac Tadija Smiciklas, hrvatski Panta Sreckovic, predsednik je Jugoslavenske Akademije) ne moze izbiti srpski ponos na proslost, izrazen u narodnim pesmama, i zameniti ponosom na sjajnu hrvatsku proslost."

"Hrvati obicno isticu neku kulturnu nadmocnost nad Srbima. Oni koji nemaju nikakvih specijalno svojih pogleda na svet (u veri, obicajima, vaspitanju itd.), nikakve nacionalne umetnosti ni knjizevnosti, usudjuju se govoriti o hrvatskoj kulturi."

"Hrvati, dakle nisu i ne mogu biti posebna narodnost, ali su na putu da postanu srpska narodnost. Uzimanjem srpskog za svoj knjizevni jezik, ucinili su najvazniji korak sjedinjenju."

"Proces pretapanja niko ne moze zaustaviti, jer se tu sastaje masa sa istojezicnom masom, isto kao sto se ne da otkloniti nikakvim deklamacijama o slozi borba izmedju inteligencija i srednjih staleza; jer su Srbi i Hrvati u danasnjem izdanju - dve politicke stranke.

Borba koja se po svemu svetu vodi izmedju liberalizma i ultramontanskog kozmopolitizma olicena je kod nas u borbi Srba i Hrvata. Opreka izmedju istorijskog drzavnog prava, koje sluzi kao podloga programima svih hrvatskih stranaka, od kojih nema ni jedne liberalne (sigurno jedinstveno u Evropi), i prirodnog prava izlozenog u srpskoj narodnoj misli, kao podlozi programima srpskih stranaka, od kojih nema ni jednog klerikalno-konterzvativnog, najbolje to pokazuje.”

"Ponosni Dubrovcani su se odlucili za Srpstvo, premda su se ostali dalmatinski gradovi, koji su stajali pod uticajem iste talijanske kulture, odlucili za Hrvatstvo. Dubrovnik je bio slobodna republika, a ostali gradovi podanici republike Sv. Marka. Slobodni ljudi odlucili se za slobodno i napredno Srpstvo, tudji podanici za tudjinima usluzno i nazadno Hrvatstvo.

To je, mislimo, najbolji dokaz, da nas dele samo pojmovi o slobodi, da smo dve politicke partije.

U borbi tih stranaka ne moze biti govora o slogi jer su nacela njihova iz osnova protivna, i jer su Hrvati tudjinska avangarda, a Srbi predstavnici principa Balkan - balkanskim narodima.

Na temelju toga principa Srbi se mogu i moraju sloziti sa ostalim balkanskim narodima, ostavljajuci za kasnije doba resenje unutarnjih balkanskih pitanja. Hrvati su, kao predstavnici tudjih osvajackih prohteva, od toga potpuno iskljuceni, ne kao narod radi svojih osobina, nego kao narod, koji je dopustio da ga predstavljaju i njegovom sudbinom upravljaju nekolike klike, za koje je i suvise ocito da sluze tudjim interesima

Ta se borba mora voditi do istrage nase ili vase. Jedna stranka mora podleci. Da li ce to biti Hrvati, garantuje nam njihova manjina, geografski polozaj, okolnost, sto zive svuda pomesani sa Srbima, i proces opste evolucije, po kome ideja Srpstva znaci napredak.

Obrazovanjem mase narodne, spojene sa njenim ucestvovanjem u politici, moraju pasti i nazadne klerikalne ideje. Propast klerikalizma u nasem narodu znaci propast Hrvatstva."

JOVAN CVIJIC (1865.-1927.)

Istaknutog ideologa velikosrpske ideje imamo u Jovanu Cvijicu koji se smatra osnivacem moderne zemljopisne znanosti u Srbiji. Istrazivao je i mnogo pisao na temu zemljopisa Balkana. Posjedovao je veliko znanje ne samo o zemljopisu Srbije i okolnih regija, vec takodjer i o povijesti i aktualnim zbivanjima u tim podrucjima.

Zanimalo ga je takodjer politicko napredovanje Srbije i zbog toga je cesto gubio svoju znanstvenu objektivnost kada je pisao o Srbiji ili o Balkalnu u zemljopisnom kontekstu. Velik dio njegova rada koristi se kao "znanstveno opravdanje" velikosrpskoj politici.

Predocit cu izjave iz raznih Cvijicevih clanaka i publikacija u kojima on jasno pokazuje svoju sklonost ka Velikoj Srbiji u kontekstu akademsko-znanstvenog poimanja. Sve izjave reflektiraju obrazlozenja aktualnih velikosrpskih ideologa, a moze se vidjeti da se Cvijicev rad, s obzirom da je bio poznati geograf, koristi kao "znanstveni dokaz” njihovim teritorijalnim zahtjevima.

Citiram njegove izjave:

"Srbi zive i izvan tadasnjih granica Srbije." I nastavlja: "Svet treba da zna i da se uveri, da Srbija moze da operise s mnogo vecom celinom, no sto je njena teritorija. od Srbije mogu da podju najvece teritorijalne transformacije. Ne treba prezati od toga da se taj strah ulije u svet, ako je korisno za nase nacionalne interese."

"Srpski se problem mora resiti silom. Obje srpske drzavice moraju se poglavito vojno i prosvetno najzivlje spremati, odrzavati nacionalnu energiju u zavojevanim delovima srpska naroda i prvu, iole povoljnu, priliku upotrebiti da raspravljaju srpskom pitanje s Austro-Ugarskom.”

"Izvan moravsko-vardarske depresije nema u zapadnoj polovini Poluostrva (Balkanskog, nap. S.Z.) teritorije zgodne za formiranje trajne drzave, koja bi mogla ziveti ekonomskim i politickim zivotom." Potom kaze: "Ekonomski i trgovacki interesi izvesnih dinarskih oblasti (tu se poimenicno navode Bosna i Hercegovina, Dalmacija i 'dinarska' Hrvatska, nap. S.Z.) i sada idu prema moravsko-vardarskoj depresiji; ti krajevi ne mogu dobiti zivota i znacaja osim ako se prikljuce moravsko-vardarskoj drzavi..."

"... opste poznato je da su Bosna i Hercegovina oblasti ciste srpske rase..."

"... kao neosporan minimum principa nacionalnosti mora vredeti to da se ne sme dati tudjinu, stranoj drzavi, centralna oblast i jezgro jednoga naroda, jer to znace Bosna i Hercegovina za srpski narod."

"...Srbija mora zbog svoje ekonomske samostalnosti dobiti pristup na Jadransko More i jedan deo arbanaske obale: bilo zauzimanjem teritorija bilo dobijanjem ekonomskih i komunikacionih prava na tu oblast. To znaci, dakle, zauzimanje istina jedne etnografski strane oblasti, ali takve koja se mora zauzeti zbog osobito vaznih privrednih interesa, upravo zbog zivotne potrebe. Takvo zauzimanje bi se mozda moglo nazvati antietnografskom nuznoscu i u takvom obliku ono nije ni protiv principa narodnosti. U ovom slucaju je to i vise opravdano sto su Arbanasi severne Arbanije proizasli iz amalgamiranja Arbanasa i Srba."

Evo sto Cvijic kaze za Dubrovnik i Dubrovcane:

"Izgleda da su se Sloveni, doseljeni krajem 6 i u 7 veku, bili u pocetku naselili na strmim stranama iznad mesta na kome je danas varos, po stranama koje su bile pokrivene hrastovom sumom, dusbravom. Otuda je poreklo srpskom imenu grada."

To je, dakle, podrijetlo srpskog imena za grad Dubrovnik, koje je zamijenilo prijasnje grcko-romaneskno ime (Ragusa).

VASA CUBRILOVIC (1897.-xxx)

Vasa Cubrilovic napisao je memorandum za Stojadinovicevu vladu kome predlaze putove u rjesavanju albanskog problema. Rodjen je u Bosanskom Grahovu i bio je jedan od najmladjih sudionika u atentatu na Franju Ferdinanda u Sarajevu. Bio je povjesnicar i clan Srpske akademije nauka. U svom memorandumu za posrbljavanje Kosova kritizira kolonizaciju toga prostora poslije Prvog svjetskog rata kada su naseljavani pripadnici bivse srpske vojske kako bi se iseljavalo albansko pucanstvo. Stoga u svojemu memorandumu, upucenom 7. ozujka 1937. godine, vladi Milana Stojadinovica, predlaze metode fizickog izgona albanskog pucanstva koje s Kosova u Albaniju. To je zapravo jedno planirano i dobro razradjeno etnicko ciscenje.

Pogledajmo kako je to zamislio Vasa Cubrilovic:

"Problem Arnauta u nasem nacionalnom i drzavnom zivotu nije postao juce. On je igrao veliku ulogu u nasem srednjevekovnom zivotu, ali od sudbonosne vaznosti postao je od konca 17 veka, kada se srpske mase iseljavaju prema severu iz nekadasnjih starih ratnih zemalja, a na njihova mesta dolaze albanski brdjani. Oni se postepeno spustaju sa svojih planina u plodne kotline Metohije i Kosova i nadiruci prema severu sire se u pravcu Zapadne i Juzne Morave; preko Sar planine spustaju se prema Pologu, a odatle prema Vardaru. Do 19 veka stvorio se na taj nacin albanski trougao, klin, koji se, oslanjajuci se na osnovicu Dobar-Rogozna na svoje etnicko zaledje duboko zabio u nase zemlje, dopro do Nisa i razdvojio nase stare raske zemlje od Makedonije i doline Vardara...

Ovaj albanski klin pocela je Srbija kresati jos u prvom ustanku, isterujuci najsevernija naselja albanska jos od Jagodine."

"Ostali deo albanskog trougla imala je duznost da razbije nasa danasnja drzava od 1918. godine na ovamo. Ona to nije uradila. Ima vise razloga za to, a mi cemo ovde navesti samo nekoje vaznije:

1) Osnovna pogreska nasih odgovornih cinilaca iz toga doba bila je ta, sto su na nemirnom i krvavom Balkanu hteli da, zaboravljajuci gde su, primene zapadne metode pri resavanju velikih etnickih problema. Turska je donela na Balkan obicaj, uzet iz Serijata, da se dobijanjem bitke, i osvajanjem jedne zemlje dobija pravo nad zivotom i imanjem osvojenih podanika. Od njih su i hriscani Balkana naucili da se dobija i gubi na macu ne samo vlast i gospostvo, nego i kuca i imanje. Ovo shvatanje o privatnopravnim odnosima na Balkanu, moglo se samo donekle ublaziti zakonima, uredbama i medjunarodnim ugovorima stvaranim pod pritiskom Evrope, ali i ono je ipak sve do danas bilo glavna poluga i Turske i balkanskih drzava sve do nasih dana. Ne moramo ici u daleku proslost. Pomenucemo samo slucaje iz skorih dana: iseljavanje Grka iz Male Azije u Grcku, i Turaka iz Grcke u Malu Aziju; najnovije iseljavanje Turaka iz Bugarske i Rumunije u Tursku. Dok su sve balkanske drzave, od 1912 godine na ovamo ili resile ili su na putu da rese pitanje nacionalnih manjina njihovim iseljavanjem, mi smo se zadrzali na spornim i pipavim metodama postepene kolonizacije. Njeni su rezultati bili negativni... Kad se ima u vidu sirovost, jako razmnozavanje Arnauta i sve tezi uslovi za kolonizaciju po starim metodama, ovaj ce nesrazmer, tokom vremena, postajati sve veci, i naposletku dovesti u pitanje i ono malo uspeha kolonizacionog sto smo ga postigli od 1918 godine do danas."

"4) Besumnje da je najglavniji uzrok neuspeha nase kolonizacije u tim predelima bio sto su najbolje zemlje ostale u rukama Arnauta. Jedini moguci nacin naseljavanja naseg elementa u masama u te predele bio je oduzimanje zemalja Arnautima. Posle rata to se lako moglo proterivanjem jednog dela Albanaca u Albaniju za vreme pobuna i kecacke akcije, neozakonjivanjem njihovih uzurpacija i otkupljivanjem begluka. Ponovo moramo da se vratimo ovde na strahovitu pogresku naseg posleratnog pravnog shvatanja o zemljisnom posedu. Mesto da smo iskoristili shvatanje i samih Arnauta o njihovim uzurpacijama zemljista, retko ko je od njih imao i tursku tapiju, i to samo na kupljena imanja - mi smo, na nasu veliku nacionalnu i drzavnu stetu ne samo ozakonjavali sve te uzurpacije nego, sto je jos gore, privikavali Arnaute na zapadnoevropske pojmove o privatnom posedu. Oni ga, pre toga vremena, nisu ni imali. Tako smo im mi sami dali u ruke oruzje kojim ce se braniti, drzati najbolje zemlje, i onemogucavati nacionalizaciju za nas jednog od najvaznijih predela."

"Onaj albanski blok oko Sare planine od ogromnog je znacaja i nacionalno-drzavnog i strategiskog za nasu drzavu. Vec smo pomenuli nacin njegovog postanka i njegovu vaznost za cvrsto vezivanje predela oko doline Vardara sa nasim starim zemljama. Najveca snaga srpske ekspanzije od pocetka stvaranja prve srpske drzave pa na ovamo, jos od 9 veka, lezala je uvek u kontinuitetu te ekspanzije i starih raskih zemalja u svim pravcima pa i prema jugu... Osigurati se moze u XX veku samo ona zemlja, koja je naseljena svojim vlastitim narodom; zato je imperativna duznost svih nas da tako vazne strategijske polozaje ne pustimo da u rukama drzi nama neprijateljski i strani elemenat. To tim pre sto taj element ima oslonca na srodnu nacionalnu drzavu. Ona je za danas jos nemocna, ali i kao takova postala je baza italijanskog imperijalizma, preko koje on misli da nadire u srce nase Drzave. Protiv toga nadiranja, najsigurnije sredstvo je vlastiti element, koji ce hteti i umeti da brani svoje imanje i svoju drzavu.

Zatim, sem toga bloka od 18 srezova, Arnauti i ostale nacionalne manjine u Juznim krajevima zive rastrkano, pa nisu tako opasni za nas nacionalni drzavni zivot. Nacionalizovati predele oko Sare planine znaci i za uvek ubiti svaku iredentu i za uvek osigurati drzavinu tih zemalja."

"Arnaute je nemoguce suzbiti samo postupnom kolonizacijom; to je jedini narod koji je uspeo posljednjih hiljadu godina ne samo da se odrzi prema jezgru nase drzave, Raskoj i Zeti, nego i da na nasu stetu potisne nase etnicke granice prema Severu i Istoku. Dok se nasa etnicka granica poslednjih hiljadu godina pomerala na Severu do Subotice, na severo-zapadu do Kupe, Arnauti su nas potisnuli iz doline Skadra, nekadasnje Bodinove prestolnice iz Metohije i sa Kosova. Jedini nacin i jedino srestvo to je brutalna sila jedne organizovane drzavne vlasti, u cemu smo mi uvek bili iznad njih. Da od 1912. godine na ovamo nismo imali uspeha u borbi sa njima, krivica je do nas, jer tu vlast nismo kako treba iskoristili. O nekom njihovom nacionalizovanju u nasu korist ne moze biti ni govora. Protivno tome, u osloncu na Albaniju budi se njihova nacionalna svest, i ne rascistimo li stvari na vreme, za 20-30 godina imacemo jednu strahovitu iredentu ciji se tragovi vec opazaju a koja ce neminovno u pitanje dovesti sve nase posede na Jugu."

"Vec smo rekli da je za nas efikasno iseljavanje Arnauta iz njihovog trougla samo u masi. A da dodje do masovnog iseljavanja, prvi uslov jeste stvaranje podesne psihoze. Ona se moze stvoriti na vise nacina.

Poznato je da muslimanske mase u opste vrlo lako podlezu uticaju, narocito verskom, da su lakoverne, cak i fanaticne. Zato je potrebno prvenstveno, za iseljavanje medju Arnautima pridobiti njihovo svestenstvo i prve ljude od uticaja, ili novcem ili pretnjama. Treba, sto pre naci agitatore, koji ce agitovati za iseljavanje narocito ako bi nam htela sama Turska da dade."

"Drugo sredstvo bio bi pritisak drzavnog aparata. On treba da do krajnosti iskoristi zakone, da bi sto vise zagorcio opstanak Arnauta kod nas: globe, apsenja, nemilosrdno primenjivanje svih policijskih propisa, kaznjavanje sverca, sece suma, potrice, pustanje pasa, gonjenje na kuluk i sva ona druga srestva koja je u stanju da iznadje jedna prakticna policija. Privredno, ne priznavanje starih tapija, rad na katastru u svim predelima treba smesta obustaviti nemilosrdno uterivanje poreza i svih javnih i privatnih dugova; oduzimanje drzavnih ispasa, opstinskih ispasa, ukidanje koncesija, poslovnih dozvola za kafane, trgovine, zanate, oduzimanje monopolskih dozvola, isterivanje iz drzavne, privatne i samouprvne sluzbe, itd. - ubrzace iseljavanje. Sanitetske mere: prisilno izvrsenje svih propisa i po samim kucama, rusenje zidova i velikih plotova oko kuca, stroga primena veterinarskih mera, koja ce ometati izvodjenje stoke na pijace, itd. takodjer se dadu prakticno i efikasno primeniti. U verskim pitanjima Arnauti su najosetljiviji, pa ih i tu treba dobro darnuti. Moze se to postici sikanama svestenstva, krcenjem groblja, zabranom mnogozenstva, i narocito nemilosrdnom primenom zakona da i zenska deca moraju pohadjati osnovne skole, gde god samo ima skola.

I privatna inicijativa u tome pitanju moze mnogo uciniti. Nasim kolonistima po potrebi treba podeliti oruzje. U one predele treba plasirati staru cetnicku akciju i poverljivo je pomoci u njezinim zadacima. Narocito treba pustiti jedan talas Crnogoraca s brda da izazove masovni sukob sa Arnautima u Metohiji. Preko poverljivih ljudi ovaj sukob treba spremiti: dati mu maha sto ce biti tim lakse sto su Arnauti jace digli glavu, a ceo slucaj mirne duse treba pretstaviti kao sukob bratstva i plemena i po potrebi dati mu ekonomski karakter. U krajnjoj nuzdi mogu se izazvati i lokalne bune koje bi bile krvavo ugusene najefikasnijim sretstvima, no ne toliko vojskom koliko koloniatima, Crnogorskim plemenima i cetnicima.

Postoji jos jedno sretstvo koje je Srbija vrlo prakticki upotrebila posle 1878. godine, tajno palenje sela i arnautskih cetvrti po gradovima."

"Kolonistima se, dakle, moraju osigurati svi zivotni uslovi za nekoliko godina, ako zelimo da oni tamo ostanu. Nemilosrdno treba gusiti svaku spekulaciju sa kucama i imanjima iseljenih Arnauta. Drzava mora zadrzati za sebe neograniceno pravo raspolaganja i pokretnina i nepokretnina vlasnika i smesta po njihovom odlasku naseljavati svoje koloniste. To treba ciniti s toga jer ce se retko gde dogoditi da ce se jednom krenuti citavo selo. U takva sela treba najprije ubacivati Crnogorce, kao ljude drske, nasrtljive, bezobzirne, koji ce svojim ispadima prisiliti ostatak Arnauta da se sele, a onda dovoditi i koloniste iz drugih krajeva."

"Imajuci u vidu sve gore izlozeno, nije slucajno da mi, prilikom raspravljanja problema kolonizacije na Jugu, polazimo sa stanovista da je jedini efikasni nacin resenja toga pitanja - raseljavanje Arnauta u masi. Postupna kolonizacija nije uspela ni kod nas, kao ni nigde na drugom mestu. Drzavna vlast, kad hoce da intervenise u korist svoga elementa u borbi oko zemlje moze da uspe samo onda, ako postupi brutalno. Inace, domorodac, ukorenjen u svome zavicaju, aklimatizovan, uvek je jaci od koloniste. To u nasem slucaju treba imati tim pre pred ocima, sto imamo posla sa jednom sirovom, zilavom i plodnom rasom, za koju je pokojni Cvijic rekao da je najekspanzivnija na Balkanu.”

Citati koje sam prezentirao ponajbolje svjedoce kakva su bila stajalista koja je zastupao Vaso Cubrilovic, koji je, da podcrtam, predlagao "raseljavanje Arnauta u masi”, kako to on rece, jer je takav nacin, po njemu, "jedini efikasni nacin resenja toga pitanja”.

Sada nakon Cubrilovica, pogledajmo sto je o homogenizaciji Srba kaze jos jedan zagovornik velikosrpske ideologije. Rijec je o dr. Stevanu Moljevicu, odvjetniku iz Banjaluke, rodjenom 1888. godine, koji je 1941. godine pobjegao u Crnu Goru. Bio je jedan od glavnih savjetnika cetnickog vodje Draze Mihajlovica. Kakve je ideje zastupao i kakvu je veliku Srbiju zelio, ponajbolje svjedoci njegov memorandum-proglas pod imenom “Homogena Srbija” objavljen u Niksicu 30. lipnja 1941. godine.

U tom proglasu Stevan Moljevic ovako pise:

"Iskusenja srpskog naroda u ovome ratu, izazvana gubitkom drzave i slobode, dovela su ga do nepokolebljivog uverenja:

da snagu drzave ne cini ni prostranstvo njene teritorije, ni broj njenog ziteljstva, pa ni bogatstvo zemlje, koliko nezavisnost pogleda, smisao i ljubav za drzavu, njenu slobodu i nezavisnost, unutrasnja sloga i duhovna povezanost naroda u casu spoljne opasnosti, te spremnost njegova da za drzavu i njenu slobodu zrtvuje sve sto ima pa i sebe sama;

2) da on tu istovetnost pogleda na drzavu, smisao i ljubav za drzavu i njenu nezavisnost moze opet postici samo ako bude okupljen u homogenoj Srbiji. Primere su mu za to dale Srbija i Crna Gora u proslim ratovima i Grcka u sadasnjem ratu.

Stoga se Srbima namece danas prva i osnovna duznost:

da stvore i organizuju homogenu Srbiju koja ima da obuhvati celo etnicko podrucje na kome Srbi zive, i da joj osiguraju potrebne strateske i saobracajne linije i cvorove, te privredna podrucja kako bi joj bio omogucen i obezbedjen slobodan privredni, politicki i kulturni zivot i razvitak za sva vremena.

Te strateske i saobracajne linije i cvorovi, potrebni za sigurnost, zivot i opstanak Srbije, iako gdegde danas ne bi imali srpsku vecinu, imaju da posluze Srbiji i srpskom narodu da se ne bi vise ponavljala teska stradanja koja Srbima nanose njihovi susedi cim se pruzi prilika.

Preseljavanje i izmena ziteljstva, narocito Hrvata sa srpskog i Srba sa hrvatskog podrucja, jedini je put da se izvrsi razgranicenje i stvore bolji odnosi izmedju njih, a time otkloni mogucnost da se ponove strasni zlocini koji su se desavali i u proslom ratu, a narocito u ovom sadanjem, na svemu podrucju na kome su Srbi i Hrvati bili izmesani, i gde su Hrvati i Muslimani s planom isli za istrebljenje Srba."

U nastavku proglasa Stevan Moljevic je obradjivao pitanje granica VELIKE SRBIJE, pa je napisao ovo:

"Osnovna greska u nasem drzavnom uredjenju bila je sto 1918. g. nisu bile udarene granice Srbije. Ta se greska mora ispraviti, danas ili nikad. Te se granice danas moraju udariti, i one moraju da uhvate celo etnicko podrucje na kome Srbi zive sa slobodnim izlazima na more za sve srpske oblasti koje su na domak mora.

1) Na istoku i jugoistoku (Srbija i Juzna Srbija) srpske su granice obelezene ishodom ratova za oslobodjenje, i njih valja samo pojacati Vidinom i Custendilom.

2) Na jugu (Crna Gora i Hercegovina) valja da u Jugozapadnu srpsku oblast udju pored teritorija Zetske banovine:

a) sva istocna Hercegovina sa zeleznickom prugom od Konjica pa do Ploca, ukljucivo sa pojasom koji bi tu prugu zasticivao, tako da bi u nju usao srez konjicki ceo; od mostarskog sreza opstine: Mostar grad, Bijelo Polje, Blagaj i Zitomislici; srez stolacki ceo; a od metkovickog sreza Ploce i sve podrucje juzno od Ploce; te Dubrovnik kome bi se imao dati poseban status.

b) severni deo Albanije, ukoliko Albanija ne bi dobila autonomiju.

3) Na zapadu valja da u Zapadnu srpsku oblast udju, pored Vrbaske banovine, Severna Dalmacija, srpski deo Like, Korduna, Banije i deo Slavonije, tako da toj oblasti pripadnu licka zeleznicka pruga od Plaskog do Sibenika i severna zeleznicka pruga od Okucana preko Sunje do Kostajnice. U tu bi oblast usao na jednoj strani srez bugojanski osim Gor. Vakuf, a od sreza lijevanjskog opstine: Lijevno i Donje Polje, a na drugoj strani od sreza sibenickog opstine: Sibenik i Skradin; od kninskog sreza; opstina Knin i srpski deo opstine Drnis sa svom teritorijom preko koje prelazi zelj. pruga Knin-Sibenik, te eventualno srpskim delom opstine Vrlika u sinjskom srezu; srez benkovacki ceo; srez biogradski ceo; srez Preko ceo; tako do granica Zapadne srpske oblasti ide Velebitskim Kanalom i obuhvata Zadar sa svim otocima pred njim, od sreza gospickog opstine: Gospic, Licki Osik i Medak; od sreza perusickog istocni deo, preko koga prelazi zelj. pruga; od sreza otocackog opstine: Dabar, Skare i Vrhovine; od sreza ogulinskog opstine; Dreznica, Gomirje, Gor. Dubrava i Plaski; srez vojnicki osim opstine Barilovic; srez Vrginmost ceo; srez glinski osim opstina Bucice i Stankovac; od sreza petrinjskog opstine: Blinja, Gradusa, Jabukovac i Sunja; srez kostajnicki osim opstine Bobovac; od sreza Novske opstine: Jasenovac i Vanjska Novska, ali ove opstine valja porusiti tako da zelj. pruga ostane na teritoriji ovih dveju opstina; srez okucanski ceo; srez pakracki osim opstina: Antunovac, Gaj i Poljana; od sreza pozeskog opstina Velic Selo; srez Daruvar, Grubisno Polje i Slatina; zatim bosanski srezovi Derventa i Gradacac. Razume se da u ovu oblast ulaze i svi drugi srezovi unutar navedenih granica.

Za ovu zapadnu srpsku oblast, koja bi imala 46 srezova sa blizu milion i po dusa, na kojoj je celo preduzece Sipada, i veliki gvozdeni rudnik Ljubija, preko koje prelazi Jadranska pruga Valjevo - Banja Luka - Sibenik, valjalo bi obezbediti Zadar s okolinom i otoke koji su pred njim radi zastite njenog izlaska na more.

4) Severnoj srpskoj oblasti valja dati, uz teritoriju Dunavske banovine, oduzete joj srpske srezove Vukovar, Sid i Ilok, i od vinkovackog sreza opstine: Vinkovci, Laze, Mirkovci i Novi Jankovci; srez i grad Osijek ceo; Ovoj oblasti valja obezbediti Baranju s Pecujom i istocni Banat s Temisvarom i Resicama.

5) Sredisnjoj srpskoj oblasti - Drinskoj banovini - imaju se povratiti oduzeti joj bosanski srezovi: Brcko, Travnik i Fojnica.

Dalmacija, koja bi obuhvatala Jadransku obalu od Ploca pa do Sibenika, te od bos. herc. srezova: Prozor, Ljubuski, Duvno; zapadne delove motarskog i livanjskog sreza, te delove kninskog i sibenickog sreza na severu, ima da udje u sastav Srbije i da dobije zaseban autonoman polozaj. Rimokatolicka crkva u Dalmaciji bice priznata i od drzave pomagana, ali rad crkve i rimokatolickog svestenstva u narodu mora biti na korist drzave i pod njenom kontrolom.”

U poglavlju "II. Odnos prema ostalim jugoslovenskim i balkanskim drzavama” Moljevic je pisao:

"Srbija ima da, verna svojoj proslosti i svojoj misiji na Balkanu, bude i u buducnosti oslonac jugoslovenske misli, te prvi pobornik balkanske solidarnosti i Gledstonova principa Balkan balkanskim narodima. Vreme trazi okupljanje manjih drzava u vece jedinice, saveze i blokove, a od Srba ce to traziti i njihovi prijatelji. Srbi ce se tim trazenjima rado odazvati, jer je to u duhu njihove istoriske misli na Balkanu. Srbi su tim putem posli vec onda kad su stvarali Jugoslaviju, i oni s toga puta nece natrag. Samo, kako je prvi korak na tome putu bio pogresno ucinjen u tome sto su oni sve dali i u Jugoslaviju odmah utopili i Srbiju i Crnu Goru i srpstvo, dok su ostali - Hrvati i Slovenci i muslimani - posli protivnim putem - da od Jugoslavije sve uzmu, a nista da ne daju, to se sad ta greska mora ispraviti, a ispravice se samo ako Srbi odmah pri vaskrsu Jugoslavije, vec u prvom casu, i bez icijeg pitanja, stvore homogenu Srbiju u granicama kako su napred oznacene, pa tek onda sa te osnovice, kao svrsenog cina, pristupe uredjenju svih ostalih pitanja sa Hrvatima i Slovencima.

Jugoslavija bi, prema tome, imala biti uredjena na federativnoj osnovi sa tri federalne jedinice: srpskom, hrvatskom i slovenackom (Srbija, Hrvatska i Slovenija, moja op.). I tek kad se to stanje sredi, kad se svi srpski krajevi povezu u jednu homogenu Srbiju i kad se sazive, onda bi se moglo pomisljati na uze zblizenje s Bugarima... Srbi moraju imati hegemoniju na Balkanu, a da imaju hegemoniju na Balkanu, moraju prethodno imati hegemoniju u Jugoslaviji."

MEMORANDUM SRPSKE AKADEMIJE NAUKE I UMETNOSTI (SANU) 1986. g.

Nakon sto smo se upoznali sa stajalistima sestorice najznacajnijih ideologa velikosrpske ideje: Garasaninom, Vukom Stefanovicem Karadzicem, Nikolom Stojanovicom, Jovanom Cvijicom, Vasom Cubrilovicem i Stevanom Moljevicem, upoznajmo se i sa tezama sto ih je kroz svoj poznati MEMORANDUM zastupala Srpska akademija nauka i umetnosti. Pisan je u vrijeme kada se i u Jugoslaviji pomalo pocinju osjecati demokratske promjene u svijetu, a Srbija pomalo pocinje gubiti moc apsolutne gospodarske i politicke kontrole. To je vrijeme kada Milosevic poziva Srbe na pobunu. Osnovna poruka njegova cuvenog govora na Gazimestanu na Kosovu je da svi Srbi moraju zivjeti u istoj drzavi i da "nitko nece da bije Srbe".

"Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti” (SANU) je izdan sapirografirano 1986. U njemu su dani ideoloski temelji Milosevicevoj daljnjoj politici i upute jugoslavenskoj vojsci o tome sto treba napraviti u ratu koji je neminovan. Procitat cu samo neke ulomke:

"Raspadanje moralnih vrednosti i ugleda vodecih ustanova drustva, nepoverenje u sposobnost onih koji donose odluke praceni su apatijom i ogorcenjem naroda, otudjenjem coveka od svih nosilaca i simbola javnog poretka. Objektivno ispitivanje jugoslovenske stvarnosti dopusta mogucnost da se sadasnja kriza zavrsi socijalnim potresima sa nesagledivim posledicama, ne iskljucujuci ni tako katastrofalan ishod kao sto je raspad jugoslovenske drzavne zajednice. Pred onim sto se zbiva i sto se moze dogoditi niko nema pravo da zatvara oci. Pogotovu na to nema pravo najstarija ustanova naucnog i kulturnog stvaralastva u ovom narodu.

Srpska akademija nauka i umetnosti smatra se obaveznom da u ovom sudbonosnom trenutku saopsti svoja vidjenja drustvenog stanja sa ubedjenjem da time doprinosi trazenju izlaza iz sadasnjih nedaca. Priroda ovog dokumenta, medjutim, ne dozvoljava udaljavanje od kljucnih pitanja jugoslovenske stvarnosti. U ta pitanja se na zalost mora uvrstiti neodredjen i novim zbivanjima silno aktuelizovan tezak polozaj srpskog naroda..."

"Delovi srpskog naroda, koji u znatnom broju zive u drugim republikama, nemaju prava, za razliku od nacionalnih manjina, da se sluze svojim jezikom i pismom, da se politicki i kulturno organizuju, da zajednicki razvijaju jedinstvenu kulturu svog naroda. Nezaustavljiv progon Srba s Kosova na drastican nacin pokazuje da ona nacela koja stite autonomiju jedne manjine (Albanaca) nisu primenjena kad su u pitanju manjine u okviru manjine (Srbi, Crnogorci, Turci i Romi na Kosovu). S obzirom na postojece oblike nacionalne diskriminacije danasnja Jugoslavija se ne moze smatrati modernom i demokratskom drzavom."

"Jugoslavija se ne prikazuje kao zajednica ravnopravnih gradjana ili ravnopravnih naroda i narodnosti, nego kao zajednica osam ravnopravnih teritorija. Ipak ni ova ravnopravnost ne vazi za Srbiju zbog njenog posebnog pravno-politickog polozaja, koji odrazava teznje da se srpski narod drzi pod stalnom kontrolom. Ideja vodilja takve politike bila je slaba Srbija, jaka Jugoslavija, koja je napredovala u uticajno misljenje: ako bi se Srbima kao najbrojnijoj naciji dozvolio brz ekonomski razvoj, to bi predstavljalo opasnost za ostale nacije. Otuda koriscenje svih mogucnosti da se njenom privrednom razvoju i politickoj konsolidaciji postave sto veca ograncenja. Jedno od takvih, veoma aktualnih ogranicenja jeste sadasnji nedefinisan i pun unutrasnjih konflikata ustavni polozaj Srbije.

Ustavom od 1974. godine Srbija je fakticki podeljena na tri dela. Autonomne pokrajine su u svemu izjednacene sa republikama, sem sto nisu definisane kao drzava i sto nemaju isti broj predstavnika u pojedinim organima federacije.”

Navod nije istina, jer je Srbija u kolektivnom jugoslavenskom predsjednistvu uvijek imala tri glasa kada joj je to bilo potrebno (uza Srbija, Kosovo i Vojvodina), oni dalje kazu:

"Izuzimajuci period postojanja NDH, Srbi u Hrvatskoj nikada u proslosti nisu bili toliko ugrozeni koliko su danas. Resenje njihovog nacionalnog polozaja namece se kao prvorazredno politicko pitanje. Ukoliko se resenja ne pronadju, posledice mogu biti visestruko stetne, ne samo po odnose u Hrvatskoj vec i po citavu Jugoslaviju."

"Noseci na sebi duze od pola stoleca pecat i opterecenje da je bio tamnicar drugim jugoslovenskim narodima, srpski narod nije bio u mogucnosti da oslonac potrazi u sopstvenoj istoriji."

"Posle dramaticnih medjunacionalnih sukoba tokom drugog svetskog rata izgledalo je da je nacionalizam naglo splasnuo, da je bio na putu da potpuno iscezne. Takav utisak se pokazao varljivim. Nije dugo potrajalo, a nacionalizam je zapoceo svoj uspon, da bi se sa svakom ustavnom promenom upotpunjavale institucionalne pretpostavke za njegovo bujanje. Nacionalizam je stvaran odozgo, njegovi glavni inicijatori bili su politicki ljudi. Osnovni uzrok visedimenzionalne krize lezi u idejnom porazu koji je nacionalizam naneo socijalizmu. Dezintegracioni procesi svih vrsta, koji su jugoslovensku zajednicu doveli na rub propasti, zajedno sa raspadanjem sistema vrednosti posledica su tog poraza... Zbog toga je kao prvo i osnovno potrebno da se skine hipoteka istorijske krivice sa srpskog naroda, da se zvanicno opovrgne tvrdnja da je on imao ekonomski privilegovan polozaj izmedju dva rata, da se ne porice njegova oslobodilacka istorija i doprinos u stvaranju Jugoslavije."

"Postojece depresivno stanje srpskog naroda, sa sve zescim ispoljavanjima sovinizma i srbofobije u nekim sredinama, pogoduje ozivljavanju i sve drasticnijem ispoljavanju nacionalne osetljivosti srpskog naroda a i reagovanjima koja mogu biti zapaljiva, pa i opasna. Duznost nam je da nijednog trenutka i ni u jednom slucaju ne previdimo i ne potcenimo te opasnosti...

Nereseno pitanje drzavnoti Srbije nije jedini nedostatak koji bi trebalo otkloniti ustavnim promenama. Jugoslavija je sa Ustavom iz 1974. godine postala veoma labava drzavna zajednica u kojoj se razmislja i o drugim alternativama, a ne samo jugoslovenskoj, kao sto pokazuju skorasnje izjave slovenackih javnih poslenika i raniji stavovi makedonskih politicara. Ovakva razmisljanja i temeljno izvrsena dezintegracja navode na pomisao da Jugoslaviji preti opasnost od daljeg rastocavanja. Srpski narod ne moze spokojno ocekivati buducnost u takvoj neizvesnosti. Zbog toga se mora otvoriti mogucnost svim nacijama u Jugoslaviji da se izjasne o svojim teznjama i namerama. Srbija bi se u tom slucaju mogla i sama opredeliti i definisati svoj nacionalni interes. Takav razgovor i dogovor morao bi prethoditi preispitivanju Ustava. Naravno, pri tome Srbija ne bi smela zauzeti pasivan stav, iscekujuci samo sto ce drugi reci, kao sto je to do sada mnogo puta cinila."

Svoj Memorandum Srpska akademija nauka i umetnosti ovako je zakljucila:

"Srpska akademija nauka i umetnosti i ovom prilikom izrazava svoju spremnost da se svesrdno i celokupnim svojim snagama zalozi na ovim sudbonosnim zadacima i istorijskim nalozima nase generacije."

Ovo bi bila ideologija Velike Srbije s kojom su Srbi usli u Jugoslaviju i vladali u njoj, a koja se stalno suceljavala s idejom zajednicke drzave ravnoprvnih naroda i s idejom samostalnih drzava na ovome prostoru koju su zastupali ostali narodi koji su cinili bivsu umjetnu drzavu.
[Vrh]
Korisnički profil Pošaljite privatnu poruku
donadini



Pridružen/a: 11. 11. 2004. (09:09:58)
Postovi: 2249
Lokacija: zagreb

PostPostano: pet ruj 15, 2006 12:02 pm    Naslov: Citirajte i odgovorite

STRADANJE PUCANSTVA BOSANSKE POSAVINE U SRPSKIM LOGORIMA


a) Pregled srpskih logora i zatvora JNA u kojima su bili zatoceni Hrvati i Muslimani Bosanske Posavine:

Lijesce (opcina Bosanski Brod);
Vijaka (opcina Prnjavor), Gradiska;
Manjaca (opcina Banja Luka);
Derventa (vojarna JNA, zgrada osnovne skole);
Bare (opcina Doboj);
Podnovlje (opcina Doboj, zatvor JNA);
Modrica (zgrada SUP-a, OS Sutjeska),
Bosanski Samac (zgrada SUP-a, TO, osnovna skola, srednja skola, Gornja Crkvina i Zasavica);
Pelagicevo (opcina Gradacac, zatvor JNA);
Brcko (zatvor JNA u vojarni, logor Luka, sportska dvorana Partizan);
Batkovici (opcina Bijeljina);
Bijeljina (zatvor JNA u vojarni);
Ugljevik Sremska Mitrovica;
Batajnica (zatvor JNA u vojarni);
Zemun (zatvor JNA u vojarni Vojne policije).

b) Nacin i mjesto ubojstva Hrvata i Muslimana u cetnickim logorima i vojnim zatvorima JNA, te na drugim mjestima okupiranog podrucja Bosanske Posavine, koje su pocinili cetnici, vojnici i milicioneri:

1. Klanje nozem, siri prostor Bosanske Posavine;
2. Ubojstvo vatrenim oruzjem, na citavom prostoru Bosanske Posavine;
3. Ubojstvo vjesanjem, Odzak, Bosanski Samac;
4. Ubojstvo sjekirom, Bosanski Brod, Odzak, Vidovice, Brcko;
5. Ubijanje spaljivanjem na lomaci, Odzak, Bosanski Samac;
6. Ubojstvo dugotrajnim i neprestanim udaranjem raznim predmetima, u svim cetnickim logorima i zatvorima JNA i izvan njih;
7. Ubojstvom prikivanjem na kriz, Loncari, Obudovac, Brcko;
8. Ubojstvo drvenim kolcem, Bosanski Samac, Vijaka, Brcko;
9. Ubojstvo metalnom polugom, Bosanski Samac, Modrica, Brcko, Pelagicevo;
10. Ubojstvo masovnim strijeljanjem, Gornja Crkvina, Brcko, Bosanski Samac, Odzak, Lijesce;
11. Ubojstvo mljevenjem ljudi u tvornici stocne hrane, Brcko;
12. Ubojstvo odsijecanjem genitalija, Brcko;
13.Ubojstvo vadjenjem utrobe grlom razbijene staklene boce, Brcko;
14. Ubojstvo klanjem na otvoru kanalizacije, Brcko;
15. Ubojstvo granatiranjem naseljenih mjesta, na cijelom prostoru Bosanske Posavine;
16. Ubojstvo raketiranjem naseljenih mjesta, na cijelom prostoru Bosanske Posavine;
17. Ubojstvo ispaljivanjem raketa tipa luna i volkov na naseljena mjesta, Orasje, Odzak;
18. Ubojstvo avio-raketiranjem, siri prostor Bosanske Posavine;
19. Ubojstvo avio-bombardiranjem, siri prostor Bosanske Posavine;
20. Ubojstvo prisilnim odvodenjem logorasa na kopanje rovova na bojisnici, Bosanski Samac, Modrica, Gradacac, Brcko.

c) Nacini i mjesta mucenja zatocenih Hrvata i Muslimana u srpskim logorima i zatvorima JNA, koje su cinili srpski vojnici i srpski milicioneri:

1. Vadjenje zdravih zuba klijestima, Bosanski Samac;
2. Lomljenje zuba puskom, Bosanski Samac;
3. Mucenje uskracivanjem hrane, u svim logorima;
4. Mucenje uskracivanjem vode, u svim logorima;
5. Mucenje i ubijanje kastriranjem, Brcko;
6. Probijanje dijelova tijela nozem, Bosanski Samac, Brcko;
7. Stavljanje soli na otvorene rane, Bosanski Samac;
8. Lomljenje ekstremiteta, Bosanski Samac, Brcko, Bijeljina, Batajnica, Zemun;
9. Zatvaranje zarobljenika u susnicu za meso, Derventa;
10. Batinjanje kundakom puske, u svim logorima;
11. Batinjanje drskom pistolja, u svim logorima;
12. Batinjanje nogarom stola ili stolice, Bosanski Samac, Brcko, Vijaka;
13. Batinjanje letvama i kolcevima, Bosanski Samac, Modrica, Brcko;
14. Batinjanje elektricnim kablovima, Bosanski Samac, Brcko;
15. Udaranje amortizerom automobila, Bosanski Samac;
16. Batinjanje metalnim vilastim kljucem, Bosanski Samac;
17. Batinjanje bejzbol palicama, Bosanski Samac;
18. Batinjanje metalnom polugom, Bosanski Samac, Brcko;
19. Batinjanje smrkom za vodu, Brcko;
20. Batinjanje gumenim palicama, u svim logorima i zatvorima;
21. Urezivanje nozem raznih simbola po tijelu zatocenika, Bosanski Samac, Brcko;
22. Prisiljavanje logorasa da s visine skacu na glavu, Bosanski Samac;
23. Prisiljavanje logorasa da trceci udaraju glavom od zid, Bosanski Samac, Batajnica;
24. Prisiljavanje logorasa da se medusobno tuku, Bosanski Samac, Brcko, Batajnica, Gradiska;
25. Tjeranje zatocenika i zatocenica na prisilne ponizavajuce poslove, Bosanski Samac, Brcko, Batkovic, Bijeljina, Ugljevik;
26. Mucenje potpunim uskracivanjem medicinske pomoci, Bosanski Samac, Brcko, Modrica, Pelagicevo, Vijaka;
27. Izlaganje logorasa hladnoci i vrucini, Bosanski Samac, Vijaka, Gradiska, Manjaca, Batkovici;
28. Drzanje zatocenika u bazenu s vodom u koju je pustena struja, Gradiska;
29. Mucenje zabranom obavljanja fizioloskih potreba, u svim logorima i zatvorima;
30. Drzanje logorasa u nehigijenskim prostorijama i uvjetima, u svim logorima i zatvorima;
31. Drzanje logorasa vezanih lisicama, Batajnica, Zemun;
32. Vezivanje ociju logorasima na duze vrijeme, Batajnica, Zemun;
33. Seksualno izivljavanje nad zenama i muskarcima, Brcko, Bosanski Samac, Vijaka;
34. Odsijecanje dojki zatocenicama, Brcko;
35. Trajno uskracivanje spavanja, u svim logorima i zatvorima;
36. Onemogucavanje kupanja i osobne higijene, Bosanski Samac, Vijaka, Modrica, Brcko;
37. Zabrane kontakta s clanovima obitelji, u svim logorima i zatvorima;
38. Bacanje dimnih bombi u prostoriju boravka zatocenika, Batajnica;
39. Batinjanje logorasa u prolasku kroz spalir policajaca i strazara, Manjaca, Gradiska, Batkovic, Sremska Mitrovica;
40. Odsijecanje usiju i nosova logorasa, Brcko;
41. Tjeranje logorasa da pokretima i glasovno imitiraju razne zivotinje, Bosanski Samac, Batajnica;
42. Lupanje staklenih boca o glavu logorasa, Lijesce;
43. Sisanje svih logorasa na celavo, Bosanski Samac, Manjaca;
44. “Izvrsenje” smrtne kazne praznim pistoljem, Bosanski Samac, Modrica;
45. Prevodenje na pravoslavnu vjeru, Batajnica, Brcko, Bosanski Samac;
46. Pjevanje cetnickih pjesama, u svim logorima i zatvorima.

d) Nacini i mjesta ponizavanja zatocenika u srpskim logorima i zatvorima JNA:

1. Prisiljavanje logorasa da lizu vlastitu krv, Bosanski Samac, Gradiska, Brcko;
2. Prisiljavanje logorasa da satima pjevaju cetnicke pjesme, u svim logorima i zatvorima;
3. Prisiljavanje muskaraca i zena na perverzne radnje, Brcko, Bosanski Samac, Vijaka;
4. Prisiljavanje logorasa da spavaju na betonu, bez pokrivaca, te u stalama za zivotinje, Bosanski Samac, Modrica, Vijaka, Pelagicevo, Brcko, Manjaca, Batkovic;
5. Prisiljavanje zatocenica da gole sluze cetnicke zlikovce, Brcko;
6. Tjeranje logorasa, posebice s visokom naobrazbom, da rade ponizavajuce poslove, Brcko, Bosanski Samac, Manjaca;
7. Prisiljavanje logorasa da se krste na pravoslavni nacin, Batajnica;
8. Prisiljavanje logorasa da ljube sliku Draze Mihailovica, Batajnica;
9. Prisiljavanje logorasa da borave u dronjcima, prljavi i neuredni, Bosanski Samac, Vijaka, Modrica, Manjaca, Brcko;
10. Prisiljavanje logorasa da pri ulaska Srba u logor obaraju glave prema zemlji, u svim logorima i zatvorima.
[Vrh]
Korisnički profil Pošaljite privatnu poruku
donadini



Pridružen/a: 11. 11. 2004. (09:09:58)
Postovi: 2249
Lokacija: zagreb

PostPostano: pet ruj 15, 2006 12:04 pm    Naslov: Citirajte i odgovorite

DOKUMENTI O DOGAĐAJIMA U LEPOJ BUKVI – MACELJSKOJ ŠUMI 4./5. LIPNJA 1945.

Iz Kronike franjevačkog samostana u Krapini, XXI., Veri martyres pro fide et patria

»6. 5. u nedjelju poslije podne bježi preko Krapine hrvatska vlada, vojska i ostalo pučanstvo prema Austriji. Tih dana je prava seoba naroda. Četiri dana vidimo goleme kolone auta, kamiona, kola i nepregledna povorka pješaka gdje idu da traže utočište i spas kod Angloamerikanaca. Strava i žalost je narasla do vrhunca, i da je to dulje trajalo, kako mnogi vele, mogli bi izgubiti pamet.

9. 5. pod večer u srijedu prije samoga Spasova Krapina je prazna, sve se povuklo prema granici, jer eto već dolazi partizanska i crvena vojska.

10. 5. na Spasovo već je izvješena zastava sa crvenom zvijezdom i na našem samostanu. Tog dana se slavilo oslobođenje, po Krapini se galami i pjevaju partizanske pjesme. A nas je probo sedmerostruki mač! Nakon par dana vidjelo se, kako se već mnogi vraćaju od granice, iznemogli, gladni i žedni, prestrašeni i svega lišeni, izmučeni i vraćeni u crnu budućnost. Došlo je ono što je moralo doći, da se ponovi toliko puta žalosna povijest Hrvata: „da počeše cviliti matere i udove ki mnogi drugi i bi tuga velika.“

20. 5. na same Duhove vraćaju se cijele kolone iz Slovenije, osobito oni „povratnici“, koje su Englezi i Amerikanci predali jugoslavenskoj vojci. Sabiralište je bilo u Đurmancu i u Krapini pred pučkom školom. O Gvardijan je dočuo da su tamo neki franjevci, pa ih je posjetio i pozvao u samostan da se odmore i okrijepe, jer nisu jeli već preko 10 dana. K nama su došli: Dr Josip Gunčević, ravnatelj gimnazije u Brodu i kateheta, r. 1895., o. Ante Katavić, župnik, r. 1902., o. Karlo Grabovičkić, vikar, r. 1912., o. Ivan Ivanović, r. 1916., kapelan, fra Vitomir Mišić, bogoslov, r. 1921., fra Domagoj Ćubela, bogoslov, r. 1924., fra Alfons Katavić, maturant, r. 1924., fra Paškal Vidović, brat laik. Svi ovi su provincije Bosne Srebrene. Zatim fra Metod Puljić, župnik, r. 1912.. o. Darinko Mikulić, mladomisnik, r. 1919., fra Julijan Petrović, bogoslov, r. 1923., ova trojica su članovi hercegovačke provincije. Kod prečasnog župnika su bili: Jozo Perčinlić, kateheta, r. 1909., Marijan Ivandić, župnik, r. 1902., Miroslav Radoš, župnik, r. 1910., Nikola Duvančić, bogoslov, r. 1923., Dragutin Turalija, bogoslov, r. 1923., članovi vrhbosanske nadbiskupije, a Vjekoslav Terzić, župnik, r. 1906. i Dragan Čapo, bogoslov, r. 1917. članovi su đakovačke biskupije. Drugi dan smo zamolili Kotarski narodni odbor za propusnice ovih svećenika i bogoslova, ali nam je rečeno, da čekamo. Sad je stigao u samostan i na župni dvor jedan funkcijoner Ozne, popisao svakog pojedinog i naredio je, da se ne udaljuju, nego neka budu svi zajedno ili u samostanu ili na župnom dvoru. Kako je kod nas bilo više mjesta, oni iz župnog dvora pređu u samostan i bilo je njima zabranjeno udaljivati se, a o. gvardijanu naloženo da pazi, inače će odgovarati. Tu su bili kao u logoru.

23. V. ovima se pridruže dovedeni od Ozne: Nikola Ilijić, svećenik senjske biskupije, r. 1913., Stjepan Štromar, bistrički kapelan, r. 1915. i Branko Kukolja, bogoslov iz Marije Bistrice r. 1921.Svi su bili više puta saslušani i bilo im je obećano, da će dobiti propusnice i vratiti se u svoje Kotare, gdje će se saslušati ih, i ako nisu krivi, pustiti ih kući. Kako je to prilično dugo trajalo, da ih nisu otpremili u njihove Kotare, a mi nismo bili baš kod živežnih namirnica, o. gvardijan je išao pitati na Oznu, dokle će držati te ljude u samostanu, a oni odgovore, još malo.

4. VI. svi ovi naši logoraši pozvani su oko 9 sati ujutro na Oznu, neki prije podne, neki poslije radi „saslušanja“. Morali su si ponesti stvari, ako su htjeli, to je bio znak da se više neće vratiti. Reklo im se, da će u Varaždin. Površno ih se ispitivalo i onda su ih smjestili u jednu sobu drugog kata. Pod večer ih je posjetio o. gvardijan i donio im za put nešta hrane. Čuvši i vidjevši sve okolnosti, rekao im je da neće u Varaždin, nego u Macelj. I doista na večer u 10 sati ugasla se sva električna svjetla, čuo se štropot motora njihovog kamiona, te je odjurio put u Macelj, u klaonicu tolikih nevinih žrtava. Prema svim podacima i okolnostima tamo su pogubljeni u noći između 4. i 5. lipnja. Veri martyres pro fide et patria! Orate pro nobis! O. fra Karlo Grabovičkić je bio tih dana bolestan od dizenterije. I on bi morao s njima otići, ali smo ih sklonili, da ga puste, dok ne ozdravi. Njega su 7. lipnja odnijeli na nosilima u vojničku ambulantu. Na blagdan Srca Isusova, dne 8. lipnja, oko podneva, tu u ambulanti ga našao o. gvardijan i donio mu neke stvari, a drugi dan u subotu ga već nije bilo, navodno da je prevežen autom u Varaždin. Neki su ga vidjeli 8. lipnja oko 2 – 3 sata po podne, da ga vode na Oznu, a odande mu se trag zauvijek zameo. Drži se, da je i on ubijen u Macelju u noći između 8. – 9. lipnja.«



Nikolaj Tolstoj, Ministar i masakri: Bleiburg, Kočevski Rog, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1991. str. 133.

»… među onima koji su repatrirani bila je skupina od dvadeset i pet svećenika. U svibnju 1990. primio sam pismo jedne gospođe iz Zagreba, profesorice Paule Friben, čiji je brat, velečasni Stjepan Štromar, bio jedan od njih. Ona mi je napisala slijedeće: „… došao je do sela Krapina blizu Zagreba, gdje ja završio prvi dio njihova 'križnog puta'. Ondje su zaustavljeni i smještani u franjevački samostan što ga je OZNA koristila kao partizanski zatvor. U noći između 3. i 4. lipnja svi su odvedeni u nepoznatom pravcu. Od toga dana, 4. lipnja 1945., zameo im se svaki trag. Svi upiti o njima ostali su bez odgovora. Pretpostavlja se da su smaknuti kod Maceljske gore, sjeverno od Krapine.“ Profesorica Friben još ima posljednje pismo koje je njen brat ikada napisao, a koje je netko nepoznat dostavio njenom stricu: 'Još uvijek sam kod OZNE. Doduše, taj logor je vrlo ugodan jer smo u samostanu franjevaca, služimo mise i ostalo svoje slobodno vršimo. Samo jedno ne znam, kako dugo će to trajati i kakav će svršetak imati. Ta neizvjesnost me malo uznemiruje.' Neizvjesnost nije dugo potrajala. Te je noći otac Stjepan zauvijek nestao.«



Fran Živičnjak, U vječni spomen na hrvatske vojnike, svećenike i franjevce i sve hrvatske mučenike pobijene u svibnju i lipnju 1945. godine na prostorima Maceljske šume kod Krapine i logorima u Mirkovcu kraj sv. Križa-Začretja i Oroslavlju, Vlastita naklada, Zagreb, 1998., str. 26. – 34.

»… Istoga dana oko 22 sata (4. lipnja 1945., m. o.) vodio je iz II. kata OZN-e 20 svećenika i franjevaca (Branko Löw, oficir OZN-e, rodom iz Krapine) koji su te večeri pobijeni u Lepoj Bukvi Maceljske šume u jami koja je prilikom iskopa 1992. godine označena rimskim brojem IVd.

U istoj jami pronađeno je 80 kostura pobijenih hrvatskih časnika i 20 prostrijeljenih lubanja svećenika i franjevaca te žice kojima su bili vezani po dvojica, a svećenici i franjevci pojedinačno.

Prema zapisu gvardijana Franjevačkog samostana u Krapini Ostijana Ostrugnaja u Franjevačkoj kronici piše da su se u Krapinu na Duhove 1945. godine vraćale cijele kolone zarobljenika iz Slovenije i da je sabiralište bilo u Đurmancu i pred Pučkom školom u Krapini.

Kako je sam gvardijan dočuo da su tamo neki franjevci i svećenici, pozvao ih je da dođu u samostan da se odmore i okrijepe, jer nisu jeli već 10 dana. OZN-a je to dozvolila, ali tako da je 10 franjevaca išlo u samostan, a 11 svećenika u župni dvor.

Kako je u samostanu bilo više mjesta, naknadno su iz župnog dvora tamo došli svećenici, ali im je bilo zabranjeno udaljavanje, a ocu gvardijanu je naređeno da na njih pazi, jer da će odgovarati ako bi koji pokušao bijeg. Sam gvardijan je u Kroniku upisao sva njihova imena, popis je na kraju ovoga teksta.

4. lipnja 1945. oko 9 sati prije podne pozvani su na Civilnu OZN-u radi saslušanja jedna grupa prije podne, a druga poslije podne. Mogli su ponijeti stvari ako su htjeli, a to je bio znak da se više neće vratiti. Rekli su im da ih na taj način zavaravaju da će ići na Sud u Varaždin, a smjestili su ih u jednu sobu na II. katu OZN-e. Toga dana me je pratilac Branko Löw izveo iz podruma i odveo na saslušanje istražitelju Ivici Fiziru, a iz njegove sobe su izišla dva prestrašena i blijeda franjevca u habitima. Kako me Fizir nije htio do kraja saslušavati, jer me je poznavao kao školskog kolegu iz Varaždinske gimnazije, dao me je predvesti drugom istražitelju Valentu Kataleniću. Kada me je Löw pratio istražitelju Kataleniću, ispred Fizirove sobe čekao je saslušanje jedan svećenik.

Toga dana oko 22 sata naredili su da se u Krapini utrnu sva električna svjetla. Izveli su svećenike i franjevce s II. kata OZN-e, a pratio ih je oficir OZN-e Branko Löw. Vidio sam to zajedno s ostalim zatvorenicima kroz prozor podruma, jer je bila tiha ljetna noć pa smo čuli tupe korake kada su se spuštali strmim drvenim stubama u dvorište ispred OZN-e. Nisu bili vezani. Čuo sam rad motora kamiona koji je stigao u dvorište do kamenih stepenica. Tu su ih ukrcali zajedno s pratiocima među kojima je bio Mladen Šafranko. Imao je zadatak da ih tijekom vožnje pojedinačno veže žicom koju je, po njegovu kazivanju, imao u kamionu već izrezanu i pripremljenu.

Na moj upit zašto ih je vezao pojedinačno odgovorio je da ih je na taj način kod jame lakše ubijati pojedinačno. Kada su ih ukrcali, krenuli su put Macelja u Lepu Bukvu, gdje je već bila iskopana i pripremljena velika jama. Po pričanju Šafranka u kamionu su franjevcima skinuli habite, a kasnije su partizanska djeca iz Đurmanaca nosila od njih sašivene kaputiće. Osim toga kamiona još je jedan kamion sa 60 utovarenih hrvatskih časnika istodobno krenuo put Lepe Bukve. Istovarili su ih kod stare lugarske kuće Freudenreich u Lepoj Bukvi a tamo ih je čekao komandant Vojne OZN-e Stjepan Hršak. Njega je tamo dovezao na motoru Zindapp vojni isljednik u Krapini Ivan Đurkin, koji se je također priključio koloni. Prema izjavi Mladena Šafranka, kako je bila ljetna noć, svećenici i franjevci su shvatili da ne idu na sud u Varaždin, te da ih je u Krapini Fizir zavarao i krenuli su pješice oko 200 metara do pripremljene jame. Osim Đurkina i Šafranka u pratnji je bio i sam komandant Hršak, a pratio ih je velik broj naoružanih partizana – dobrovoljaca.

Kad su putem svećenici i franjevci vidjeli da ne idu u Varaždin plačući su molili za milost, jer ništa nisu krivi, nisu bili vojnici nego svećenici, na što im je Hršak opsovao ustašku majku i rekao „da će ih on sada pomilovati“. Kada su došli do jame, prvo je ubio najstarijega među njima dr. Josipa Gunjčevića, koji je inače bio ravnatelj i vjeroučitelj gimnazije u Slavonskom Brodu, star 50 godina, vrlo cijenjen od pučanstva i učenika kao uzoran svećenik i ravnatelj.

Nakon njega ubijao je po redu ostale pucajući im također u glavu. Putem prema jami ti mučenici odbacivali su krunice, medaljice i komadiće kordi (pasića, m. o.) da bi na taj način označili svoj posljednji put prije smaknuća. Drugi dan su te uspomene pokupila mala školska djeca i odnijeli ih u Franjevački samostan u Krapini, gdje se i danas čuvaju kao relikvije pobijene braće.

Krvoločni komandant Stjepan Hršak danas bezbrižno živi s visokom mirovinom i naoružan tim istim „trofejnim pištoljem Walter 7,65 mm“ kojim je poubijao 20 svećenika i franjevaca, u vili u elitnom dijelu Tuškanca u Zagrebu koju je dobio kao nagradu za „zasluge za narod“.

Hrvatske časnike koji su po dvojica bili vezani ubijali su pratioci šumarskim sjekiricama udarcima po sljepoočnicama tako da su odmah mrtvi padali u jamu.

U toj jami ubijen je i moj školski kolega Stjepan Barušić, kojeg je u Krapini preslušavao Ivica Fizir, što sam već ranije opisao.

Sve ove potankosti o tragediji tih hrvatskih mučenika ispričao nam je Mladen Šafranko 16. svibnja 1994. kada sam ga posjetio u društvu taksista koji me je vozio u Veliku Goricu, gdje je Mladen živio u Pleškoj 27a. Taksist se zove Tomislav Travnjak, stanuje u Zagrebu, Plješevička broj 12, a te je izjave slušao u mojemu prisustvu.

Na moj upit Mladenu koliko je ljudi, po njegovu sjećanju ubijeno u Maceljskoj šumi u svibnju i lipnju 1945. godine, on mi je odgovorio: „Preko 13.000 i ima oko 130 jama koje još nisu otkrivene.“ Spomenuo je da ih ima u okolici Đurmanaca, Smiljanovoj grabi i sa zapadne strane Maceljske šume u pravcu Đurmanec – Rogoška Slatina. Na moj slijedeći upit odakle su mu poznate te lokacije i broj ubijenih ljudi, on mi je odgovorio da je bio u pratnji gotovo svim grupama koje su išle na strijeljanje i da je mnoge spasio odvezivanjem žice na začelju kolone.

Ljude iz logora u Oroslavlju strijeljali su navodno u nekoj velikoj šumi kod Krapinskih Toplica, a nadređeni komandant logora Mirkovca, Oroslavlja i sabirališta u Đurmancu bio je Stjepan Hršak koji je te logore obilazio s isljednikom Ivanom Đurkinom prevozeći ga na motoru Zindapp. Ovaj je odgovoran zajedno s komandantom Civilne OZN-e Leopoldom Horvatom zvanim Leo za sve pobijene vojnike i civile u Maceljskoj šumi.«

Popis ubijenih svećenika i bogoslova prema Kronici Franjevačkog samostana u Krapini

U samostanu su bili:

FRANJEVAČKA PROVINCIJA BOSNA SREBRENA

1. fra Ante Katavić, župnik, r. 1902.

2. fra Karlo Grabovičkić, vikar, r. 1912. – ubijen između 8. i 9. lipnja 1945. u Maceljskoj šumi, ali se ne zna lokacija niti tko ga je ubio

3. fra Ivan Ivanović, kapelan, r. 1916.

4. fra Vitomir Mišić, bogoslov, r. 1921.

5. fra Domagoj Ćubela, bogoslov, r. 1924.

6. fra Alfons Katavić, maturant, r. 1924.

7. fra Paškal Vidović, brat laik

HERCEGOVAČKA FRANJEVAČKA PROVINCIJA

1. fra Metod Puljić, župnik, r. 1912.

2. fra Darinko Mikulić, mladomisnik, r. 1919.

3. fra Julijan Petrović, bogoslov, r. 1923.

U župnom dvoru su bili:

VRHBOSANSKA NADBISKUPIJA

1. don Jozo Perčinlić, kateheta, r. 1909.

2. don Marijan Ivandić, župnik, r. 1902.

3. don Miroslav Radoš, župnik, r. 1910.

4. don Nikola Duvančić, bogoslov, r. 1923.

5. don Dragutin Turalija, bogoslov, r. 1923.

ĐAKOVAČKA BISKUPIJA

1. don dr. Josip Gunčević, ravnatelj gimnazije u Brodu i kateheta, r. 1895.

2. don Vjekoslav Terzić, župnik, r. 1906.

3. don Dragan Čapo, bogoslov, r. 1917.

KRČKA BISKUPIJA

1. don Nikola Ilijić, svećenik, r. 1913.

ZAGREBAČKA NADBISKUPIJA

1. don Stjepan Štromar, svećenik i kapelan u Mariji Bistrici, r. 1915.

2. don Branko Kukolja, bogoslov iz Marije Bistrice, r. 1921.
[Vrh]
Korisnički profil Pošaljite privatnu poruku
Prethodni postovi:   
Započnite novu temu   Odgovorite na temu    
lupus-istina.com - Početna
-> Hrvatska
Vremenska zona: GMT + 01:00.
Idite na Prethodno  1, 2, 3  Sljedeće
Stranica 2 / 3.

 
Forum(o)Bir:  
Ne možete otvarati nove teme.
Ne možete odgovarati na postove.
Ne možete uređivati Vaše postove.
Ne možete izbrisati Vaše postove.
Ne možete glasovati u anketama.


Powered by phpBB © 2001, 2002 phpBB Group
HR (Cro) by Ančica Sečan